Tog nikada duljeg rujanskog prijepodneva 1961., poredani pred RIZ-ovim crno-bijelim televizorom na drvenim klupama u sjeni stabla u dvorištu tada još malog dječjeg vrtića Budućnost u središtu Zagreba, gledali smo beskrajan niz gostiju koji su stizali u Beograd na nama potpuno nerazumljiv događaj (imao sam šest godina). Prva konferencija Pokreta nesvrstanih bila je toliko važna da je nisu smjela mimoići ni djeca, barem zagrebačka.
Sam sadržaj, “razmjena gledišta o međunarodnim problemima u cilju efikasnijeg doprinosa miru i sigurnosti u svijetu i miroljubivoj suradnji među narodima” (ukradeno s Wikipedije), nije mi, naravno, ostao u sjećanju, ostala su imena - Sirimavo Bandaranaike, Ratna Sari Dewi Sukarno, Mahendra Bir Bikram Šah Dev... i sjećanje na kružok starih gospođa koje su se okupljale svako popodne kod moje bake kako bi raspravljale o svježim važnim vijestima iz mjesec dana starih magazina Die Bunte i Illustrierte, koji su nekako pronalazili put do svoje zagrebačke ciljane publike. Ni njih nije zanimala razmjena gledišta o međunarodnim problemima.
Kada sam, s teško shvatljivim entuzijazmom šestogodišnjaka, prepričavajući jutarnje događaje redao imena gostiju, brzo su me prekinule. Je li bila kraljica Farah, pitale su. Nije bila. Nisam znao zašto, nisam ja čitao Die Bunte, u kojem je razvod kraljice Soraje od iranskog Šaka Reze Pahlavija i njegov ulazak u novi brak s Farah Diba, solidno obrazovanom kapetanicom školskog košarkaškog tima iz dobrostojeće iranske građanske obitelji, četiri godine bio najčitanija sapunica iz kraljevskih krugova. Tako je kraljica, kasnije carica Farah, na sasvim privatna vrata ušla u moje sjećanje.
Njezino visočanstvo Farah Pahlavi na otvaranju izložbe njemačkog umjetnika Ansela Kiefera u Parizu
Farah i Reza Pahlavi nisu toga rujna stigli u Beograd jer Iran, u to vrijeme SAD-u blizak azijski imperij (dolasku šaha Reze Pahlavija na vlast kumovala je CIA), naravno nije bio član Pokreta nesvrstanih. Šah je bio na crnoj listi ne samo komunističke, nego sveukupne globalne ljevice zbog brutalnosti iranske tajne službe SAVAK, koja nije birala sredstva za ušutkavanje oporbe. Kada je svrgnut 1979., odrekao ga se i SAD.
Početak kraja
Obitelj se našla u poziciji najbogatijih svjetskih beskućnika koje nije htjela prihvatiti nijedna država, dok se, na kraju, nisu uspjeli skrasiti u Egiptu na poziv Anvara el Sadata, ali i to je bilo privremeno. Odatle ih je put vodio prema Maroku, gdje su bili gosti kralja Hasana, također nakratko, jer pokazalo se da je Maroko zainteresiran za preuzimanje šahova imetka procijenjenog na više milijardi dolara (revolucionarna vlada 1979. na sudu u New Yorku tražila je povrat 36,5 milijardi dolara “otetih narodu”). Sljedeće stanice bile su Bahami, pa Meksiko, pa opet Sadatov Egipat, gdje je šah i umro 1980. u srpnju, 18 mjeseci nakon što je morao otići iz domovine, ostavivši za sobom tužnu caricu Farah i četvero djece, dvojicu sinova i dvije kćeri.
Farah Pahlavi danas svoje vrijeme provodi u Parizu i New Yorku, uglavnom tiho, izvan fokusa medija, znatno drukčije nego kada je bila kraljica medija za čiju su se pozornost otimali jednako Henry Kissinger, Nelson Rockefeller, Elisabeth Taylor i Andy Warhol, a pločnik pred njujorškim hotelom Pierre, u kojem je često odsjedala, bio zakrčen prosvjednicima koji su, uz povike “Dolje sa šahom!” bježali pred njujorškom policijskom konjicom. Zato, kada se ovih dana pojavila na poluprivatnom prijemu u stambenoj zgradi njujorškog elitnog Upper West Sidea, koji je, za razliku od istočne, japijevske strane Central Parka napučen financijski uspješnim umjetnicima raznih profila, opet je dobila značajan prostor u velikim svjetskim medijima. Od Voguea do BBC-ja, svi su se potrudili donijeti prikaz nove knjige, “Iran Modern: The empress of Art”, monografije umjetničke zbirke suvremene svjetske likovne umjetnosti koju je osnovala u vrijeme kada je bila iranska carica, ali i prisjetiti se vremena kada je Farah Pahlavi bila “Jackie Kennedy Srednjeg istoka”.
Sama zbirka presedan je u današnjem muslimanskom dijelu svijeta. Kada je početkom sedamdesetih dobila zadatak da osnuje Teheranski muzej suvremene umjetnosti, osnovna namjera bila je pružiti mjesto za izlaganje novim iranskim umjetnicima. Iran se u to vrijeme kupao u novcu, cijene nafte su 1973. eksplodirale, a s njima i caričine ambicije. Pahlavijeva “Bijela revolucija” trajala je već desetljeće, ceste i bolnice bile su izgrađene, kao i veliki projekti navodnjavanja. Industrija je cvjetala, sustav obrazovanja uvukao se i u najzabačenije ruralne krajeve, podrška naroda, barem je tako šah zaključio, bila je osigurana. Zašto ne bi carici (Farah je prva i posljednja u Iranu ponijela tu titulu) omogućio da uživa i ispuni svoje pariške snove, iz vremena kada je studirala arhitekturu na École Spécial d’Architecture. Ona sama rekla mu je - “takve stvari možemo nabaviti sada ili nikada”, prisjetila se u jednom od rijetkih kasnijih intervjua.
Šah, Farah Pahlavi i njihov sin, nasljednik trona, Reza Cyrus
Portret carice
Tako su se u Teheranu, uz bok suvremenim teheranskim umjetnicima, našli Vasilij Kandinski, Pablo Picasso, Mark Rothko, Paul Gauguin, Roy Lichtenstein, Joan Miró, Edvard Munch, Edward Hopper, René Magritte, Pierre-Auguste Renoir, triptih Francisa Bacona i jedna o najslavnijih slika Jacksona Pollocka, “Mural on Indian Red Ground” .
U to je vrijeme Farah Pahlavi već bila slavna i omiljena u umjetničkim krugovima. Družila se s Henryjem Mooreom, Salvadorom Dalijem, Marcom Chagallom... Kada je na gala večeri u Bijeloj kući u vrijeme predsjednika Geralda Forda (odslužio je krnji dio mandata između Richarda Nixona i Jimmyja Cartera 1974./1977.) upoznala Andyja Warhola, započela je suradnja u kojoj je nastala serija njezinih portreta, kao i jedan portret šaha Reze Pahlavija. Oba puta Warhol je putovao u Teheran i dobio carski tretman u šahovoj palači. Partiji su se ipak održavali u teheranskom hotelu Intercontinental, djelomice zbog toga što su formom bili nimalo kraljevski, a djelomice zato što je Warhol u društvu iranske društvene kreme želio uživati javno. Portret carice, koji je i na naslovnici nove luksuzne monografije, i danas je jedno od njegovih najpoznatijih djela u seriji velikih obrađenih polaroida.
Islamska revolucija u veljači 1979. skarednu je zbirku odmah sakrila od očiju javnosti, ali, za razliku od muslimanskih prevrata koji su uslijedili kasnije u drugim zemljama, u Iranu su umjetnine uglavnom ostale sačuvane. Oštećena je jedino skulptura britanskog kipara Henryja Moorea, koju je očešao metak, a loše se proveo i Warholov portret carice, koji je netko, vjerojatno zato što se našao u sklopu njezine privatne kolekcije, napao nožem (“Budala”, ustvrdila je kasnije Farah Pahlavi, “mogli su ga zadržati i prodati za milijun dolara”). Ajatolasi su zbirku držali u bunkeru desetljećima. Ipak, iz nekih razloga pojedina su djela kratko bila izložena u muzejima. Prvo 1999. godine, pa i 2005., kada je snimljena serija fotografija žena u hidžabu pred slikama američkih apstraktnih ekspresionista.
“Plakala sam kada sam mogla stati ispred Rhotka”, napisala je tada bivšoj carici žena koja se domogla njezine e-mail adrese. Ipak, i tada su se, nekoliko sati nakon otvaranja izložbe, oglasili državni cenzori i uklonili srednji dio triptiha britanskog slikara Francisa Bacona, sliku dvojice neodjevenih muškaraca u strastvenom zagrljaju. “U sedamdesetima, kada je zbirka otvorena, ta slika, kao ni brojne druge, nije izazvala nijednu negativnu reakciju iako ni onda društvo nije bilo potpuno otvoreno prema gay zajednici. Bilo je, međutim, daleko otvorenije od današnjeg”, komentirala je događaj Pahlavi.
U proljeće 2017., kada je administracija američkog predsjednika Baracka Obame ispregovarala s Iranom “nuklearni sporazum”, odledila se privremeno i atmosfera između Teherana i Zapada. Iranske vlasti tada su odobrile da značajan dio kolekcije Iranskog muzeja suvremene umjetnosti krene na putovanje po Europskoj uniji, a za kasnije je, nakon Berlina i Rima, planirana i velika američka izložba. Kratko vrijeme prije nego što su djela trebala doputovati u Berlin, iranske su vlasti odustale od projekta. “Sada se jasno vidi kakve su njihove reforme. Prije su kažnjavali ljude sa 200 udaraca bičem, sada udaraju samo 45 puta”, ironično je iz svojeg stana u Parizu komentirala Farah Pahlavi.
Farah Pahlavi, pokroviteljica umjetnosti, i glasoviti Salvador Dali u Parizu 1969.
Povratak Irana
U intervjuu koji je dala njemačkom tjedniku Der Spiegel u povodu najavljenog berlinskog otvaranja izložbe požalila se: “Sada opet svi pišu o meni i o tome što je radio šah dok je bio na vlasti, a vrlo se malo spominje to što ljudima radi današnji iranski režim”. Jasno joj je da otvaranje novog dijaloga između Irana i Zapada traži znatno širu akciju od “izlaganja Picassa”. Zato otvaranje poslovnih kanala između Njemačke i Irana, koje se nastavilo i nakon dolaska Donalda Trumpa i opoziva Obamina sporazuma, smatra ključnim dijelom tog procesa.
Bivšu caricu ipak nisu zaboravili ni Iranci, ali oni iz dijaspore. “Susreću me na ulici, razgovaramo o mojem mužu i to mi daje snage i hrabrosti da ustrajem”, izjavila je Spiegelu. Posebno joj, rekla je nedavno, znači kada je prepoznaju mladi, oni koji su rođeni nakon što je carska obitelj morala napustiti Iran. “Na internetu i na televiziji oni vide kakav je Iran bio u naše vrijeme. Zato znaju kakav bi Iran mogao biti danas i često okrivljuju svoje roditelje za to što se dogodilo.” U političkom aktivizmu daje podršku sinu, princu Rezi Pahlaviju, kojega zagovornici dinastije Pahlavi u dijaspori i dalje smatraju jedinim svojim legitimnim vođom. Reza mlađi danas živi u Marylandu, na široj periferiji Washingtona, odakle vodi Nacionalno vijeće Irana, političku parainstituciju bez stvarnog utjecaja u matičnoj državi, gdje ne postoji pokret za obnovu monarhije. U nekoliko navrata demantirao je političku povezanost s bilo kojim dijelom američke administracije, kao i bilo kakvu službenu američku podršku njegovu političkom djelovanju.
Monografija “Iran Modern: The Empress of Art”, koju su napisale Viola Raikhel-Bolot, konzultantica velikih kupaca umjetničkih djela, i koautorica Miranda Darling, s predgovorom koji je napisala Farah Pahlavi, dio je caričine borbe za “povratak Irana”. U njoj je, piše na stranici izdavača, uz detaljno reproduciran sadržaj zbirke, ispričana priča o čudesnom putovanju Farah Pahlavi od carice do izbjeglice. Ne može se kupiti na Amazonu, naručite li izravno od izdavača, platit ćete 845 dolara. Izdavač je Assouline, tvrtka koja se deklarira kao lifestyle brend. Možda nije dostupno svakome, ali je u skladu s predodžbom o Farah Pahlavi kao Jackie O. Srednjeg istoka.