Suprotno svojim običajima, Andrija Hebrang ovoga je puta uspio šokirati iskrenošću. Javno je priznao da Vlada producira predstave za Europu. Poput natječaja za privatizaciju brodogradilišta. Za koje se, kaže, unaprijed znalo da će propasti. Priznanje HDZ-ova predsjedničkog kandidata da Hrvatska s figom u džepu odrađuje preuzete europske obaveze prilično je frapantno. Ne zbog otkrića.
Vladino kazalište za Europu odavno je općepoznata činjenica. Ali prvi se put s vrha vladajuće stranke posve jasno potvrđuju sumnje da Hrvatska u svome harmoniziranju s EU blefira i vara. Hebrangovo priznanje osnažuje predviđanja da će se Hrvatska nakon uklanjanja slovenske blokade morati suočiti s vlastitim blokadama u pristupanju Europi.
Ako je tako s brodogradilištima, zašto bi drugačije bilo s preostalim obavezama? Koje su za hrvatsku vlast neugodne jednako ili možda čak i više od pitanja sudbine škverova. Oštru ocjenu EU da u Hrvatskoj korupcija visokog formata uživa političku zaštitu Jadranka Kosor, u maniri svoga prethodnika, kani anulirati formiranjem još jednog antikorupcijskog tijela. Ovoga puta nakrcala ga je ministrima koji bi se po tom pitanju i sami mogli, i trebali, naći pod istragom.
Možda premijerka smatra lukavim rješenjem da, primjerice, Božidara Kalmetu učini antikorupcijskim frontmenom, ali većina će to razumjeti kao novu eskivažu problema. Mediji su već izračunali da Hrvatska ima 7 antikorupcijskih komisija i ureda, a samo jednu presudu u velikom korupcijskom slučaju.
Ni Europi se ta priča ne može prodati. Pogotovo kad ministar, za čiji se resor zainteresirao i europski USKOK, pucanje afera po javnim poduzećima naziva SDP-ovom histerijom, s porukom političkim konkurentima da prvo počiste pred vlastitim vratima. Deratiziranje vlastitog dvorišta dobra je uputa, kada bi se toga i sam držao.
Ali ministar smatra da za njega to ne važi, zaboravljajući da njegov problem više nije SDP, nego OLAF, Europski antikorupcijski ured, koji vodi svoju istragu o namještanju poslova u tvrtkama iz područja Kalmetine ne samo zapovjedne odgovornosti.
Europa će Hrvatskoj zavrtati ruku, i to je razlog njegove velike nervoze. Premijerka mu je delegirala smjenjivanje u lopovluku uhvaćenih uprava, redom ljudi koje je sam postavio. Ipak, ne može biti siguran da će njihovim žrtvovanjem spasiti vlastitu kožu. Ni Haag se nije zadovoljio manjim od generala. Svoju, navodnu, riješenost da otvori obračun s visokorangiranom korupcijom hrvatska će vlast pokušati dokazati i procesom bivšem ministru Berislavu Rončeviću.
HDZ će ga pustiti niz vodu, bolje njega nego nekog svog kapitalca. Ali još nema nikakvih garancija da se i taj slučaj neće pretvoriti u još jednu predstavu za Europu. Da bi postao argumentom Vladine antikorupcijske ofenzive, mora ispuniti nekoliko uvjeta.
Prvo, istraga ne smije stati pred pitanjem na čiji su konto otišli milijuni zamračeni u kupnji vojnih kamiona. Drugo, istraga ne smije stati pred vratima bivšeg premijera Sanadera jer je jasno da bez njegova znanja Rončević ništa nije uradio. Treće, predmet ne smije ići sucu koji će se zadovoljiti parcijalnim odgovorima, za kojega se zna da je spreman osuditi izvršitelje, ali o dirigentu neće ni pitati.
Jelena Lovrić
Vladino kazalište za Europu odavno je općepoznata činjenica. Ali prvi se put s vrha vladajuće stranke posve jasno potvrđuju sumnje da Hrvatska u svome harmoniziranju s EU blefira i vara. Hebrangovo priznanje osnažuje predviđanja da će se Hrvatska nakon uklanjanja slovenske blokade morati suočiti s vlastitim blokadama u pristupanju Europi.
Ako je tako s brodogradilištima, zašto bi drugačije bilo s preostalim obavezama? Koje su za hrvatsku vlast neugodne jednako ili možda čak i više od pitanja sudbine škverova. Oštru ocjenu EU da u Hrvatskoj korupcija visokog formata uživa političku zaštitu Jadranka Kosor, u maniri svoga prethodnika, kani anulirati formiranjem još jednog antikorupcijskog tijela. Ovoga puta nakrcala ga je ministrima koji bi se po tom pitanju i sami mogli, i trebali, naći pod istragom.
Možda premijerka smatra lukavim rješenjem da, primjerice, Božidara Kalmetu učini antikorupcijskim frontmenom, ali većina će to razumjeti kao novu eskivažu problema. Mediji su već izračunali da Hrvatska ima 7 antikorupcijskih komisija i ureda, a samo jednu presudu u velikom korupcijskom slučaju.
Ni Europi se ta priča ne može prodati. Pogotovo kad ministar, za čiji se resor zainteresirao i europski USKOK, pucanje afera po javnim poduzećima naziva SDP-ovom histerijom, s porukom političkim konkurentima da prvo počiste pred vlastitim vratima. Deratiziranje vlastitog dvorišta dobra je uputa, kada bi se toga i sam držao.
Ali ministar smatra da za njega to ne važi, zaboravljajući da njegov problem više nije SDP, nego OLAF, Europski antikorupcijski ured, koji vodi svoju istragu o namještanju poslova u tvrtkama iz područja Kalmetine ne samo zapovjedne odgovornosti.
Europa će Hrvatskoj zavrtati ruku, i to je razlog njegove velike nervoze. Premijerka mu je delegirala smjenjivanje u lopovluku uhvaćenih uprava, redom ljudi koje je sam postavio. Ipak, ne može biti siguran da će njihovim žrtvovanjem spasiti vlastitu kožu. Ni Haag se nije zadovoljio manjim od generala. Svoju, navodnu, riješenost da otvori obračun s visokorangiranom korupcijom hrvatska će vlast pokušati dokazati i procesom bivšem ministru Berislavu Rončeviću.
HDZ će ga pustiti niz vodu, bolje njega nego nekog svog kapitalca. Ali još nema nikakvih garancija da se i taj slučaj neće pretvoriti u još jednu predstavu za Europu. Da bi postao argumentom Vladine antikorupcijske ofenzive, mora ispuniti nekoliko uvjeta.
Prvo, istraga ne smije stati pred pitanjem na čiji su konto otišli milijuni zamračeni u kupnji vojnih kamiona. Drugo, istraga ne smije stati pred vratima bivšeg premijera Sanadera jer je jasno da bez njegova znanja Rončević ništa nije uradio. Treće, predmet ne smije ići sucu koji će se zadovoljiti parcijalnim odgovorima, za kojega se zna da je spreman osuditi izvršitelje, ali o dirigentu neće ni pitati.
Jelena Lovrić