Film o ženi koja je usrećivala druge, ali ne i samu sebe

Popela se na pozornicu ili su je možda i taj put do nje jednostavno odnijeli. U crnoj haljini, bez nakita, crnom olovkom iscrtanih obrva i purpurnih usana. Visoka samo metar i 47 centimetara. Ne osobito lijepa. Zapravo, gotovo ružna. A onda taj glas.



Zvuči kao da otkida komade duše i daje ih publici. Tek tako. Ili kao da te nosi val crnoga baršuna, rekao je jednom o svojoj prijateljici pjesnik Jean Cocteau. I onda pada. Tijelo maloga vrapca sklupčano na pozornici, u nesvijesti, po tko zna koji put.



Točno 40 godina od njezine smrti Edith Piaf ponovno je zvijezda, i to biografskog filma "La Mome", redatelja Oliviera Dahana, premijerno prikazanoga na Berlinskom filmskom festivalu. Film bi do ljeta trebao zaigrati i u američkim kinima pod nazivom "La vie en rose". S Marion Cotillard u naslovnoj ulozi, francuska kinematografija pokušava iznjedriti svoj, nakon "Amelie", drugi svjetski hit. Obuhvaća 47 godina života Edith Giovanne Gassion, kako joj je pravo ime, tragičnog lika francuske šansone.

Malena Edith, kaže legenda, rođena je ispod ulične lampe u pariškom kvartu Belleville. U stvarnosti, majka Annetta Giovanna Maillard, rodila ju je u obližnjoj bolnici i vrlo je brzo napustila u nastojanju da ostvari karijeru pjevačice. Otac Louis-Alphonse Gassion, ulični akrobat, nije joj bio ništa naklonjeniji: najprije ju je poslao na čuvanje ženinoj majci, a potom svojoj, koja je vodila bordel u Normandiji. Svijet bi možda upravo prostitukama trebao zahvaliti na glasu koji je tako dobro predočio svu muku i strast života: od treće do sedme godine Edith je najprije bila slijepa, što je bila posljedica konjunktivitisa, a od osme do 14. i gluha. Prostitutke su skupile novac i poslale je da se zavjetuje svetoj Terezi od Lisieuxa. Sluh se čudom vratio, a Edith otputovala u Pariz ocu.



Dok je on na ulici zabavljao prolaznike, Edith je sa šeširom u ruci obilazila publiku i skupljala novac za večeru. Ponovno pronađena očinska ljubav nije dugo trajala. Nakon što je otkrila da zna pjevati, Edith je skupila svoje stvari, unajmila sobu u hotelu i s prijateljicom Simone, ili Momone, kako ju je zvala, počela na cesti izvoditi vlastitu točku. Ona bi pjevala, Momone bi skupljala novac. Tako je to trajalo godinu dana dok se u 17. godini nije zaljubila u dostavljača Louisa Duponta i ubrzo nakon toga rodila svoje jedino dijete, djevojčicu Marcelle.

Edit Piaf u filmu Oliviera Dahana 'La Mome' glumi Marion Cotillard, a Francuzi se nadaju da bi s njime mogli iznjedriti, nakon 'Amelie', svoj drugi svjetski hit. U filmu glazbenu podlogu čine uglavnom autentične snimke nastupa pjevačice koja je živjela 47 godina

Dvije godine poslije, bila je opet na ulici; Marcelle je umrla od meningitisa, a Louisa je ostavila. Pjevala je bolje nego prije. Zapravo, pokazat će se kasnije, što ju je više boljelo, to je njezin hrapavi, gotovo muški glas dobivao na snazi i suptilnim nijansama izvedbe.



U dobi od 20 godina, čuo ju je Louis Leplee, vlasnik noćnoga kluba u kojem se okupljala pariška elita. Uvjerio ju je da obuče crnu haljinu i popne se na pozornicu Le Gernyja, jednog od najelegantnijih kabarea na Champs Elyseesu, iako se bojala nastupa. Strah i sitno tijelo rodili su nadimak. Leplee je tražio da postane "vrapčić", La Mome Piaf, a usprkos tremi - briljirala je. Iste godine, 1929., snimila je prvu ploču, iste je godine Leplee ubijen. Edith je optužena kao suučesnica u ubojstvu, no oslobođena je.



U roku od nekoliko mjeseci ponovno je bila na nogama i imala novoga menadžera, Raymonda Assoa, bivšeg legionara koji je sreću odlučio okušati u glazbi. Potpuno opčinjen njezinim likom i glasom, trošio je sve vrijeme i energiju kako bi popravio njezin scenski nastup. Godine 1937. odustala je od imena La Mome Piaf i postala samo Edith Piaf. Pjevala je na najboljim mjestima i iste godine snimila prvi od ukupno deset filmova, "La garconne" Jeana Limura. Do kraja godine nije više bila druga pjevačica večernjeg showa, postala je prvo ime. Tri godine poslije Piaf je bila opet zaljubljena. Francuski glumac Paul Meurisse, elegantan, no zatvoren, na sebe je preuzeo težak zadatak da od djevojčure koja je odrastala u bordelu, i koja je prijatelje molila da pročitaju knjige pa joj onda prepričaju sadržaj, napravi damu. U dvije godine ljubavne veze, Meurisse ju je očistio uličarskih navika i poučio ponašanju u društvu.







Edith Piaf i Marlene Dietrich (gore)

 





Postala je miljenica pariške elite; Jean Cocteau je samo za nju napisao dramu "Le bel indifferent"; uslijedio je još jedan film ("Montmartre sur scene" Georgesa Lacombea), a onda se strast ohladila i Paul je bio zamijenjen novim muškarcem, Henrijem Contentom, čovjekom koji će joj napisati brojne hitove.  Počeo je rat, no Piaf je i dalje pjevala u chic francuskim lokalima, doduše publika se ponešto izmijenila pa su ispred nje sjedili njemački oficiri.



To joj nije smetalo, dok god su u njezinu pratećem bandu mogli svirati Židovi ili dok je mogla obilazati logore i fotografirati se s francuskim zarobljenicima koji su poslije izrezivali svoje glave uslikane pokraj nasmiješene zvijezde i izrađivali lažne dokumente koji su im omogućavali bijeg iz poražene Francuske.





S Yvesom Montandom u filmu 'Etoile sans lumiere'



Krajem rata, 1944., Edith više nije trebao mecena ni u kojem smislu; počela je faza njezina života u kojem će ludovati za mladim, nepoznatim, ali lijepim muškarcima i graditi im pjevačke karijere. Yves Montand joj se svidio jer je izgledao kao filmska zvijezda. Godina 1945. bila je dobra za nju, činila se gotovo sretnom. Uvjerila je Conteta da Montandu napiše pjesmu, poslije su glumili u filmu Marcela Blistenea "Etoile sans lumiere", a krajem 1945. napisala je svoju prvu od 80-ak pjesama, "La vie en rose". Manje je poznato da je ona autorica jer ju je, zbog nedostatka kvalifikacija i strogih francuskih zakona o autorskim pravima, morala registrirati pod imenom Louiguy, pseudonimom kompozitora Louisa Gugliemija. Pjesma je postala hit.



Nakon Yvesa Montanda, posvetila se grupi mladih pjevača Les Compagnons de la Chanson. S nekima od njih je ljubovala, sa svima je snimila singl "Les trois cloches" koji je prodan u milijun primjeraka. Odlučila je, oni će je pratiti na turneji po SAD-u.











S Jeanom Cocteauom u drami 'Le bel indifferent'



Proboj nije bio lagan jer američka publika nije dobro reagirala na njezinu melodramu. Nakon prvog koncerta u njujorškom kabareu Playhouse razmišljala je da se vrati kući, no u novinama je pročitala pohvalnu kritiku i odlučila je ostati. Nastup na Manhattanu digao je publiku na noge, a umjesto tjedan dana ostala je četiri mjeseca.



Amerika joj nije donijela samo slavu, nego za njezin život i dva vrlo važna poznanstva - prvo je bilo prijateljstvo s Marlene Dietrich s kojom će ostati bliska do kraja života, drugi je bio susret s boksačem Marcelom Cerdanom, čovjekom koji je i u Dahanovom filmu portretiran kao ljubav njezina života. Novine su bile pune njihovih slika, s naslovnih stranica kočili su se apeli "Kraljica francuske glazbe i Kralj ringa". Na fotografijama su neopterećeno sretni, poput djece. No, krajem listopada 1949. Cerdan pogiba u avionskoj nesreći iznad Azora. Piaf je uništena, upada u depresiju iz koje se neće uspjeti izvući do kraja života, premda se nakon godinu dana vratila na pariške pozornice. Dok je pjevala u pretižnoj Salle Pleyel, upoznala je novog mladog pjevača, Charlesa Aznavoura.



"Nitko nije osjećao takvu ljubav prema životu, a istodobno se fizički uništavao. Znala je od mene, onim tananim glasićem male djevojčice, tražiti da nešto učinim, a već bi u sljedećoj minuti vikala i zahtijevala. Svi smo mi bili zarobljenici njezine volje", ispričao je Aznavour. Mjesecima ga je gnjavila da operira nos jer je smatrala da je prevelik i ružan za popularnog pjevača, a kad je konačno pristao i to učinio, rekla mu je da joj se prije više sviđao.

	Prvi muž Jacques Pills,
boksač Marcel Cerdan
	i posljednji muž Theo Sarapo

Već godinu poslije bila je u naručju Eddija Constantinea, mladog američkog pjevača i glumca, a do kraja godine ovisna o morfinu. Piaf je jedva preživjela dvije prometne nesreće, a dok se u bolnici oporavljala od druge, navukla se na lijekove protiv boli. U kombinaciji s alkoholom, droga će je pratiti gotovo do kraja života, no dvanaest mjeseci poslije činilo se da se ipak oporavila. Udala se skromno za francuskoga pjevača Jacquesa Pillsa u Parizu u gradskoj vijećnici. Ranih 50-ih zaredali su njezini odlasci u klinike za odvikavanje od alkohola i droge, počela je sve češće uzimati vrijeme za odmor, a onda se vraćati u trijumfalnom stilu, kao 1955. za svog prvog nastupa u L'Olympiji, ili godinu kasnije u Carnegie Hallu. U iduće dvije godine još je nekoliko puta odlazila na liječenje i konačno pobijedila ovisnost o alkoholu. No, neuredan život uzeo je danak; 1958. srušila se na pozornici usred koncerta u New Yorku.

Tri godine prije smrti u njezin stan će ući Charles Dumont i Michael Vaucaire. Prvi je napisao glazbu, a drugi tekst za ono što će postati pjesma njezina života, "Non, je ne regrette rien". Čekali su je sat vremena jer je zbog bolesti (otkrilo se da ima rak) teško ustajala. U ljeto 1961. upoznala je svoju posljednju ljubav, 20 godina mlađega grčkoga pjevača Theophanisa Lamboukasa kojem će prezime promijeniti u Sarapo, što na grčkome znači "volim te". Udala se za njega godinu poslije, no 1963. pala je u komu iz koje se povremeno budila posljednjih mjeseci života, provedenih u vili kod Cannesa. Umrla je 10. listopada 1963., ali je kao datum njezine smrti upisan 11. jer je njezino tijelo, do zadnjeg trenutka odani Theo tek tada dovezao u Pariz. I u smrti je šokirala. Deseci tisuća obožavatelja izišli su na ulice Pariza i pratili lijes na putu prema groblju Pere-Lachaise, zaustavljajući promet i ignorirajući pariškoga nadbiskupa koji je zabranio da se na sprovodu, zbog njezina načina života, služi misa. 

TanjaTolić