SUMNJIVO LICE

Gaženje zastave kako ga je vidio kralj Tomislav

 Tomislav Krišto / CROPIX

U Haagu certificirani ratni huškač Vojislav Šešelj izdao je povodom posjeta hrvatske parlamentarne delegacije Srbiji saopćenje kojim je posvjedočio to da je upravo izgazio tim povodom izloženu hrvatsku zastavu, te da je na pasja preskakala ispsovao i izvrijeđao Jandrokovića i drugove. Ne posumnjavši niti jednoga trena u njegove riječi, gosti su, predvođeni predsjednikom Sabora Jandrokovićem, demonstrativno napustili Beograd. Odluka je, kako je službeno rečeno, donijeta jednoglasno. A kako su u delegaciji nastupali predstavnici vlasti - uključivši i Milorada Pupovca - kao i predstavnici opozicije, moglo bi se reći da je najviše vladajuće tijelo u Hrvatskoj Šešelju povjerovalo na riječ.

Nimalo nevjerice nisu pokazali ni najviši ljudi Srbije, predsjednica Skupštine Gojković, premijerka Brnabić i predsjednik Republike i svedržac Vučić, koji se redom poizvinjavaše i naispričavaše odbjeglim hrvatskim gostima, pri čemu, ipak, nisu zaboravili pridometnuti kako se Hrvati tako nisu ispričavali kada su, za Vučićeva posjeta, gorjele srpske zastave. Jesu li gorjele? I je li Šešelj gazio hrvatsku zastavu?

Pokazalo se da nema svjedoka najnovijega Šešeljeva zlog čina. Hrvatska delegacija je bila negdje drugdje kad ih je rečeni psovao i vrijeđao, a zastava je bila u mrtvom uglu sigurnosnih kamera kad ju je Šešelj gazio. Zasad, jedini dokaz onoga što je dovelo do novih turbulencija u odnosima dviju država jesu Šešeljeve tvrdnje. I naravno da nikom više ne pada na pamet da traga za svjedocima, da se raspituje kod pripadnika osiguranja u zgradi srpske skupštine ili da, recimo, traži vještačenje povrijeđene zastave.

Međutim, ako Gordan Jandroković, Milorad Pupovac ili Anka Mrak Taritaš - kao reprezenti hrvatske nacionalne i državne časti - nisu bili u prigodi posvjedočiti je li Šešelj gazio zastavu ili je nije gazio, i je li Šešelj psovao po skupštini rečenu gospodu ili je nije psovao, svemu je bio nazočan i jedan neusporedivo značajniji hrvatski glavar, čija simbolička funkcija ne samo da nadilazi sve ono što Jandroković, Pupovac i Mrak Taritaš jesu i što bi još u životu mogli biti, nego mu simbolički ne mogu biti ravni ni hrvatski premijer i predsjednica. Taj hrvatski div-junak gotovo da je usporediv i sa samom zastavom. Riječ je, ni manje ni više, nego o kralju Tomislavu, upravo onom kralju Tomislavu koji je prema legendi 925. okrunjen na Duvanjskome polju i na čijoj veličini počiva hrvatska narodna slava.

Osim što u kralju Tomislavu ima i tri metra visine, on stoji u jednoj od zidnih niša pokraj kojih ne samo da je pri svom kratkom i dramatičnom posjetu morala proći hrvatska delegacija, nego pokraj njega, kad god je u skupštini, prolazi i sam Šešelj, koji osim dužnosti certificiranog ratnog huškača obavlja i dužnost zastupnika u skupštini Republike Srbije. Tomislav je tu još od 1937. godine, vremena kada je ovo bila jugoslavenska skupština, i kada se tu našao kao jedan od vladara triju naroda koji su konstituirali Kraljevinu Jugoslaviju. Uz njega su, u zasebnim nišama, još srpski car Dušan i slovenski knez Donje Panonije Kocelj, te Karađorđe, kao simbolični predstavnik krune.

Tomislava je izradio tridesetogodišnji Vanja Radauš, daroviti Meštrovićev student, već tada na glasu kao ljevičar, komunistički simpatizer i član grupe Zemlja. Ali bilo je to, ipak, ozbiljno vrijeme, pa su i estetski kriteriji vladajućih bili mnogo ozbiljniji nego danas, i nikome nije na um palo da osporava mladog kipara samo zato što je ljevičar. Uostalom, njegov rad pobijedio je na otvorenom natječaju. A da stvar bude interesantnija, i Karađorđa i cara Dušana izradili su hrvatski umjetnici. Figuru srpskoga vožda načinio je Frane Kršinić, dok je najveći srpski vladar djelo Dragutina Filipovića, rano preminulog zagrebačkog kipara, Augustinčićeva suradnika, koji će, nekoliko tjedana pred smrt, 1942. godine pobijediti na natječaju za spomenik ocu domovine Anti Starčeviću, koji je, prema zamislima ustaških vlasti, trebao biti podignut u Banjoj Luci. Tako je zlosretni mladić u pet godina svoga kratkog života - Filipović je umro navršivši tridesetu - stigao od cara Dušana do Ante Starčevića…

Radaušev Tomislav vrlo je lijep i kontemplativan. Dok se u laganom raskoraku, s krunom na glavi, blago podignutog desnog ramena, oslanja na golemi mač, on djeluje kao kralj intelektualaca, srednjovjekovni Rade Šerbedžija, nasuprot figurama i fizionomijama iz srpske povijesti i iz epskih narodnih pjesama, kako ih je zamislio, a na neki način vizualno i kanonizirao, Ivan Meštrović. Kao što je Walt Disney osmislio svijet Patkovgrada, sve s Mikijem Mausom, Šiljom, Pajom Patkom i ostalima, tako je Meštrović tipizirao srpske vladare, sve s njihovim fiktivnim i fikcionalnim podanicima, junacima i mučenicima. Radauš, možda i upravo zato što je bio Meštrovićev učenik, Tomislavu je pristupio iz kontre. Nimalo mrk, hamletovski zapitan i ustreptao, njegov Tomislav dijete je art decoa. Jedna od onih figura za koju je šteta što nam je bivala mimo očiju.

Nakon što se Jugoslavija raspala, a za njom i zajednica Srbije i Crne Gore, te nakon što je Skupština Jugoslavije prenamijenjena i svedena na Skupštinu Srbije, bogata unutrašnjost ove po mnogo čemu zanimljive i važne građevine nije se mijenjala. Uključujući i svu onu kamenu čeljad, koja je u međuvremenu pogubila ne samo svoj simbolički potencijal, nego i - isto tako simbolično - pravo na državljanstvo i zavičajnost. Ostali su i knez Kocelj i šahovnice uz grbove s ocilima, i “Slovenac, Srpkinja, Hrvatica i Crnogorac” Mirka Račkog, koji je svoje junake i junakinje slikao u njihovim narodnim nošnjama, i freske Vladimira Filakovca, s konjanicima iz tko zna kojih i čijih brda, i Jobov “Primorski motiv”, s nekom pitomom lučicom za koju se sasvim pouzdano može reći da se ne nalazi u Srbiji. Tako je, eto, ostao i kralj Tomislav, da dominira i vlada srpskom skupštinom te da jedini pouzdano zna koga je Šešelj vrijeđao i psovao, kao i po čemu je i kad gazio. Suprotno sigurnosnim kamerama, za kralja Tomislava ne postoji mrtvi ugao. On sve vidi već i samim tim što je od sviju viđen. Zastave se unose i iznose u skladu s dolascima i prolascima gostiju. Tomislav je, međutim, ondje stalno.

Kako to da Vojislav Šešelj nikad nije zatražio da jedan hrvatski kralj bude deložiran iz Skupštine Srbije? Odgovor na ovo i na sva slična pitanja je jednostavan: on zna da izbacivanje kralja Tomislava iz srpske skupštine ljudima koji su zbog njega neki dan napustili Beograd ne bi značilo ama baš ništa. Prema Tomislavu Šešelj je ravnodušan kao i oni. Dok je za zastavu bilo dovoljno da kaže kako ju je izgazio, i odmah su mu svi povjerovali i naljutili se zbog toga. Zastava ima simboličku vrijednost i snagu, dok je kralj Tomislav više nema. U svakoj drugoj varošici u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, nalaze se spomen-ploče postavljene 1925, u slavu tisućgodišnjice Tomislavljeve krunidbe na Duvanjskom polju. One, kao ni taj najljepši, Radaušev Tomislav - ovom gledatelju draži i od onog konjaničkog, inače zaista izvanrednog, Frangeš-Mihanovićevog, s Glavnog kolodvora - nikom ne smetaju. I dobro je po srpsku kulturu i povijesno sjećanje što ne smetaju. Malo toga tako zorno svjedoči o veličini i snazi te kulture kao činjenica da je Radaušev Kralj Tomislav tamo gdje jest.

A Vojislav Šešelj, on je ovih dana gnjevan. Razlozi njegovom gnjevu mučni su, vjerojatno, mnogim ljudima u Srbiji. Ali, ako ih poželimo raščlanjivati, ne mogu biti mili ni mnogim ljudima u Hrvatskoj. I jedni i drugi ih, međutim, otklanjaju, jer se u ovim krajevima haške presude prihvaćaju u skladu s etno-nacionalnim ukusom i afinitetom, i uvijek mimo onog za što je osuđenom presuđeno. Vojislavu Šešelju presuđeno je zbog onoga što je učinio u sremskom selu Hrtkovci, koje su do početka devedesetih u značajnom broju (četrdesetak posto od ukupnih tri tisuće stanovnika) naseljavali i Hrvati. Šestog svibnja 1992. Šešelj je u Hrtkovcima održao miting, na kojemu je pročitao imena sedamnaestorice mještana, Hrvata, koji trebaju odmah da se isele. Što je još tada rekao, i kako je tekla kampanja etničkog čišćenja Hrtkovaca - u kojoj su ljudi “odlazili sami”, nitko ih fizički nije istjerivao - temeljito je dokumentirano. A presuda Šešelju važna je, i nemila za pojedince s obje strane granice, zato što je osuđen za ratni zločin, iako u Hrtkovcima i u Vojvodini formalno nije bilo rata, te zato što je osuđen za ratni zločin čija je, prema haškoj presudi, supstanca upravo u - huškanju.

I onda mu svi povjeruju kada kaže da je gazio zastavu i vrijeđao hrvatske podobnike i predstavnike. Šešelj više i ne mora ništa da učini, a da svi budu uvjereni kako upravo čini sve ono što je činio u Hrtkovcima 1992. To se onda zove huškački perpetum mobile. Zato je najbolje biti Tomislav od kamena, pa ti više nitko ne može ništa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. prosinac 2021 12:12