Bik Koji Sjedi (Tatanka-Iyotanka) bio je možda najznamenitiji lik višestoljetne sage američkih starosjedilaca ("Indijanaca"), pri čemu u ovom slučaju ona nije ispisivala povijest jedne obitelji, nego kroniku nasilnog izumiranja, odnosno istrebljivanja cijelih naroda "crvenokožaca", osobito u Angloamerici.
Veliki poglavica plemena Hunkpapa Sioux, Bik Koji Sjedi, rođen je oko 1831. godine. Za razliku od rođendana, datum njegove smrti nam je preciznije poznat - 15. prosinca 1890., kada ga je ubila kolaboracionistička indijanska "policija". No nije ni sve oko njegove smrti nedvojbeno - sve se upitnijim čini je li njegov grob doista ondje gdje se dugo vjerovalo da jest. To je, kako u novom broju nedjeljnog izdanja lista New York Times izvještava pisac Dan Barry, potaknuto nedavnim vandalskim oskvrnjivanjem tog groba.
Spomenik Biku Koji Sjedi je u Mobridgeu, u snijegom posutom dijelu američke savezne države Južna Dakota, s pogledom na rijeku Missouri. No, Ron Njegov Konj Je Grom, koji je na tome mjestu nedavno razgovarao s Barryjem, ne vjeruje da su tu zemni ostaci slavnog poglavice.
Neznanci bez poštovanja za mrtve i žive, koji su se na svoj način odlučili tu zabavljati, načinili su razne štete tome golemom četverometarskom spomeniku. Pucali su u njega, rezali ga lancima, oštećivali udarcima tupim predmetima, izvaljivali iz postolja...Dok je bio živ, u vrijeme kada se vandalski bezumnici vjerojatno ne bi usudili prići mu olako kao što sada dolaze do njegova spomenika, Bik Koji Sjedi volio je biti u tom području, gdje se zima osjeća u prohladnost i u zraku i na tlu, i u mirnoći cijelog krajolika osim poneke ptice u letu, a tišinu prekida samo glas ponekog udaljenog konja.
Dva čovjeka pokušavaju urediti to mjesto dostojno uspomeni koju na Bika Koji Sjedi imaju njegovi sunarodnjaci, pa i Indijanci iz plemena s kojima je nekad ratovao. Jedan od te dvojice, 35-godišnji Bryan Branič (Defender), i sam Hunkpapa Sioux, kaže da na koncu možda i nije važno je li tijelo Bika Koji Sjedi doista na tome mjestu. Defender i deset godina stariji Rhett Albers kupili su područje na kojem je spomenik za 55 tisuća dolara, uredili travu, odnijeli 50 kubičnih metara raznog otpada i smeća, i nastavljaju pripreme za osnutak odgovarajućeg kulturno-obrazovnog memorijala. To smatraju dostojnijim od donedavnog običaja nekih ljudi da "kod Bika Koji Sjedi organiziraju tulume".
To mjesto nije prvo na kojemu je navodno pokopan taj poglavica. Prvi je pogreb bio u Fort Yatesu, u bjelačkom području susjedne Sjeverne Dakote. Prije 54 godine netko se u odjelu za trgovinu Mobridgea prisjetio da bi Bikov grob mogao pomoći turizam, te su ga jedne noći ekshumirali i prenijeli 90 kilometa, za što su dobili privolu dijela njegovih potomaka. Svemu je pridodan spomenik koji je izradio kipar Korczak Ziolkowski, ali je slijedila nova uvredljiva zapuštenost, kojoj bi sada trebao doći kraj.
Osim vandala i partijanera, to mjesto ponekad posjete i oni kojima je Bik Koji Sjedi toliko važan da odbijaju vjerovati da je tu sve što je zemaljski od njega ostalo. Nečija ruka već je više puta pod krinkom noći ispisala: "Bik Koji Sjedi ne leži ovdje". LaDonna Hrabri Bik, plemenska povjesničarka, također vjeruje da Bik Koji Sjedi nije tu. Na pitanje a gdje je, ona se samo smiješi i strpljivo širi ruke u znak da ne zna ili ne smije reći.
Bik Koji Sjedi je svoje znamenito ime, s kojim je postao poznatiji i od Crvenog Oblaka i Geronima i mnogih drugih protagonista i uzgrednika indijanskog otpora bezobzirnosti bijelih doseljenika, dobio u 14. godini. Kao vrač, bio je na glasu i po komunikaciji s duhovima. Neustrašiv borac, prvog bizona ubio je u desetoj godini, i odmah uz hrabrost pokazao i velikodušnost, drugu važnu osobinu za budućeg vođu naroda koji je toliko držao do časti - meso ubijenog bizona dao je starim ratnicima, koji više sami nisu mogli loviti.
Za razliku od "bjelokožaca", koji su s pojavom željeznice odlazili na "lovačke izlete" tijekom kojih bi se otvorila vrata vlaka a oni zapucali tisuće metaka prema životinjama koje ništa nisu slutile, te bi se po okončanom masakru vrata vlaka opet zatvorila a razdragani "junaci" vratili u svoje gradove, kod Indijanaca je ubijanje tih životinja smatrano samopotirućim grijehom - grijehom jer se radi o ubojstvu nedužnog i plemenitog bića, čijem duhu se ne treba zamjeriti, a samopotirućem jer meso i koža ubijene životinje služe za vlastito i prehranjivanje svoje obitelji i zajednici, za izradu kože koja će ih grijati i čuvati.
Tako je i Bik Koji Sjedi nakon ubojstva bizona išao tražiti viziju. Do svoje 25. godine postao je vođa. Vodio je tri i pol tisuće ratnika, udruženih iz raznih indijanskih plemena, do pobjede nad nesmiljenim postrojbama ondašnje američke vlade kod Little Big Horna, 25. lipnja 1876. Još više od takvih pojedinačnih poraza, europski su se naseljenici pribojavali da će Indijanci prevladati svoju razjedinjenost i tako osnaženi zatražiti barem dio izgubljenih prava.
Bik Koji Sjedi je svoj narod vodio i u izbjeglištvo u Kanadu, gdje su ostali do 20. srpnja 1881., kada su se predali nakon što im je obećano pomilovanje. Neko je vrijeme taj istaknuti indijanski ratnik bio i u cirkusu Buffalo Billa, gdje je na svojem jeziku psovao radoznalu, podrugljivu i rasizmom opijenu bijelu publiku. Kako za života, tako ni minimum poštovanja sve dosad nije dobio ni u smrti, a njegovo lice, kako se priča, i onda nije odavalo puno osjećaja, kao što je danas bezizražajan lik njegova spomenika u Dakoti.
Ahmed Salihbegović
Veliki poglavica plemena Hunkpapa Sioux, Bik Koji Sjedi, rođen je oko 1831. godine. Za razliku od rođendana, datum njegove smrti nam je preciznije poznat - 15. prosinca 1890., kada ga je ubila kolaboracionistička indijanska "policija". No nije ni sve oko njegove smrti nedvojbeno - sve se upitnijim čini je li njegov grob doista ondje gdje se dugo vjerovalo da jest. To je, kako u novom broju nedjeljnog izdanja lista New York Times izvještava pisac Dan Barry, potaknuto nedavnim vandalskim oskvrnjivanjem tog groba.
Spomenik Biku Koji Sjedi je u Mobridgeu, u snijegom posutom dijelu američke savezne države Južna Dakota, s pogledom na rijeku Missouri. No, Ron Njegov Konj Je Grom, koji je na tome mjestu nedavno razgovarao s Barryjem, ne vjeruje da su tu zemni ostaci slavnog poglavice.
Neznanci bez poštovanja za mrtve i žive, koji su se na svoj način odlučili tu zabavljati, načinili su razne štete tome golemom četverometarskom spomeniku. Pucali su u njega, rezali ga lancima, oštećivali udarcima tupim predmetima, izvaljivali iz postolja...Dok je bio živ, u vrijeme kada se vandalski bezumnici vjerojatno ne bi usudili prići mu olako kao što sada dolaze do njegova spomenika, Bik Koji Sjedi volio je biti u tom području, gdje se zima osjeća u prohladnost i u zraku i na tlu, i u mirnoći cijelog krajolika osim poneke ptice u letu, a tišinu prekida samo glas ponekog udaljenog konja.
Dva čovjeka pokušavaju urediti to mjesto dostojno uspomeni koju na Bika Koji Sjedi imaju njegovi sunarodnjaci, pa i Indijanci iz plemena s kojima je nekad ratovao. Jedan od te dvojice, 35-godišnji Bryan Branič (Defender), i sam Hunkpapa Sioux, kaže da na koncu možda i nije važno je li tijelo Bika Koji Sjedi doista na tome mjestu. Defender i deset godina stariji Rhett Albers kupili su područje na kojem je spomenik za 55 tisuća dolara, uredili travu, odnijeli 50 kubičnih metara raznog otpada i smeća, i nastavljaju pripreme za osnutak odgovarajućeg kulturno-obrazovnog memorijala. To smatraju dostojnijim od donedavnog običaja nekih ljudi da "kod Bika Koji Sjedi organiziraju tulume".
To mjesto nije prvo na kojemu je navodno pokopan taj poglavica. Prvi je pogreb bio u Fort Yatesu, u bjelačkom području susjedne Sjeverne Dakote. Prije 54 godine netko se u odjelu za trgovinu Mobridgea prisjetio da bi Bikov grob mogao pomoći turizam, te su ga jedne noći ekshumirali i prenijeli 90 kilometa, za što su dobili privolu dijela njegovih potomaka. Svemu je pridodan spomenik koji je izradio kipar Korczak Ziolkowski, ali je slijedila nova uvredljiva zapuštenost, kojoj bi sada trebao doći kraj.
Osim vandala i partijanera, to mjesto ponekad posjete i oni kojima je Bik Koji Sjedi toliko važan da odbijaju vjerovati da je tu sve što je zemaljski od njega ostalo. Nečija ruka već je više puta pod krinkom noći ispisala: "Bik Koji Sjedi ne leži ovdje". LaDonna Hrabri Bik, plemenska povjesničarka, također vjeruje da Bik Koji Sjedi nije tu. Na pitanje a gdje je, ona se samo smiješi i strpljivo širi ruke u znak da ne zna ili ne smije reći.
Bik Koji Sjedi je svoje znamenito ime, s kojim je postao poznatiji i od Crvenog Oblaka i Geronima i mnogih drugih protagonista i uzgrednika indijanskog otpora bezobzirnosti bijelih doseljenika, dobio u 14. godini. Kao vrač, bio je na glasu i po komunikaciji s duhovima. Neustrašiv borac, prvog bizona ubio je u desetoj godini, i odmah uz hrabrost pokazao i velikodušnost, drugu važnu osobinu za budućeg vođu naroda koji je toliko držao do časti - meso ubijenog bizona dao je starim ratnicima, koji više sami nisu mogli loviti.
Za razliku od "bjelokožaca", koji su s pojavom željeznice odlazili na "lovačke izlete" tijekom kojih bi se otvorila vrata vlaka a oni zapucali tisuće metaka prema životinjama koje ništa nisu slutile, te bi se po okončanom masakru vrata vlaka opet zatvorila a razdragani "junaci" vratili u svoje gradove, kod Indijanaca je ubijanje tih životinja smatrano samopotirućim grijehom - grijehom jer se radi o ubojstvu nedužnog i plemenitog bića, čijem duhu se ne treba zamjeriti, a samopotirućem jer meso i koža ubijene životinje služe za vlastito i prehranjivanje svoje obitelji i zajednici, za izradu kože koja će ih grijati i čuvati.
Tako je i Bik Koji Sjedi nakon ubojstva bizona išao tražiti viziju. Do svoje 25. godine postao je vođa. Vodio je tri i pol tisuće ratnika, udruženih iz raznih indijanskih plemena, do pobjede nad nesmiljenim postrojbama ondašnje američke vlade kod Little Big Horna, 25. lipnja 1876. Još više od takvih pojedinačnih poraza, europski su se naseljenici pribojavali da će Indijanci prevladati svoju razjedinjenost i tako osnaženi zatražiti barem dio izgubljenih prava.
Bik Koji Sjedi je svoj narod vodio i u izbjeglištvo u Kanadu, gdje su ostali do 20. srpnja 1881., kada su se predali nakon što im je obećano pomilovanje. Neko je vrijeme taj istaknuti indijanski ratnik bio i u cirkusu Buffalo Billa, gdje je na svojem jeziku psovao radoznalu, podrugljivu i rasizmom opijenu bijelu publiku. Kako za života, tako ni minimum poštovanja sve dosad nije dobio ni u smrti, a njegovo lice, kako se priča, i onda nije odavalo puno osjećaja, kao što je danas bezizražajan lik njegova spomenika u Dakoti.
Ahmed Salihbegović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....