Gospodin s violončelom i pijanistička lokomotiva

Doista više nema smisla lamentirati nad izgubljenom tišinom gradova kao što je Dubrovnik. Prošla su ta vremena kad su glazbe, čiji su tvorci tako željeli, na mjestima kao što je Knežev dvor, mogle iščezavati u moru tišine.



A budući da je malo umjetnika koji bi zbog potpunijeg dojma bili spremni svirati u gluho doba noći, ni ja, evo obećavam, više neću spominjati ono čega više nema. Uostalom, čak i u uobičajenom večernjem terminu preksinoć nije bilo dovoljno publike da popuni sva mjesta u slavnom atriju, što glazbeničko ime poput Antonija Menesesa zaslužuje. Toliko i o elitističkom ukusu i potrebama takozvane elitne klijentele najluksuznijih hotela. Bez obzira na to što kaže Stipe Mesić, elitni turizam ipak postoji, ali negdje drugdje.



No, sve te stvari postaju sporedne svima odabranima koji u ljetnim večerima hodočaste u Knežev dvor. Bez obzira na svu gungulu uokolo, unutra ipak i dalje, tko čuo ne čuo, kuca srce glazbenog Dubrovnika. Bez obzira na to koliko puta dolazio, nikada još nisam ušao u Knežev dvor i ostao ravnodušan na ljepotu i sklad koji uvijek iznova očarava, istodobno uzbuđuje i umiruje. Nadam se da mi taj dar Božji nikada i neće biti uskraćen. Baš kao što taj prostor uvijek jednako spremno u zagrljaj mreže svojih zlatnih rezova prima svaku glazbu, daje joj estetski i akustički okvir koji nježno i nenametljivo prianja uz skladbe svih stoljeća. Pogotovo kad se u njegovu središtu nađe glazbenik u dosluhu s tim malim ogledalom velikog svemira.



Slavni brazilski violončelist pripada tom društvu, a to je potvrdio i ovaj put, pridruživši se solidnom nizu velikih imena koja su ovog ljeta već pohodila Dubrovačke ljetne igre. Antonio Meneses, čudnim putovima Božjim već odavno povezan i s Hrvatskom zahvaljujući svom velikom učitelju Antoniju Janigru, svoj nastup je počeo Šostakovičevom Sonatom za violončelo i klavir u d-molu. Kada Šostakoviča sviraju veliki Rusi, podrugljive note su grublje i sarkastičnije, a bolna grimasa tegobnih i paćeničkih melodija, kakve u ovom djelu prevladavaju, vidljivija je i izraženija. Meneses svira drugačije, suzdržanije i introvertnije, no upravo iz te zagledanosti unutra on svirajući oslobađa drugu vrstu također velike snage i energije, ostajući uvijek profinjen i otmjen gospodin i gospodar violončela.



U nastavku večeri 2. put na programu ovogodišnjih Igara našla se inače iznimno rijetko izvođena Sonata za violončelo Sergeja Rahmanjinova (prva ju je svirala izvrsna mlada britanska violončelistica Natalie Clein). I u njoj se moglo uživati u čistom, plemenitom, baršunastom i na neobično suzdržan način ipak strastvenom tonu Menesesova glazbala. Nažalost, njegova zemljakinja, pijanistica Cristina Ortiz, bila je ta koja je postavila granice tom uživanju odrađujući svoju dionicu, koji se pogotovo kod Rahmanjinova nikako ne može nazvati pratnjom, vrhunski profesionalno, ali i s mnogo manje tankoćutnosti, boja i dosluha sa svim onim na početku spominjanim i zazivanim energijama. Ruska bolećiva melankolija njoj je ipak mnogo slabije poznat jezik. No, zato joj je glazbeni jezik kojim se služio najveći brazilski skladatelj Heitor Villa-Lobos u svakom slučaju materinji, pa je u smislu suradnje dvoje umjetnika vrhunac večeri bila njegova Druga Bachiana Brasileira, a pogotovo njen posljednji stavak, tokata koja dočarava Mali vlak iz Caipire. Okićena zvižducima i škripanjem violončela, Cristina Ortiz tu je bila sjajna lokomotiva impulzivnih ritmova iz zahuktalog kotla. Samo što je njeno energično kloparanje u djelima ruskih skladatelja pjesmama violončela prečesto gazilo po prstima.



Ukupni dojam zato je znatno bio popravljen u dva dodatka. Umjetnički par je u konačnici vrlo zadovoljnu publiku obdario s dva komada čiste nježnosti. I "Modinha" ("Pjesmica") Francisca Mignonea, kao i "Pjesma crnog labuda" Ville-Lobosa pokazale su da, koliko god bila drukčija, brazilska melankolija nije nimalo plića od one ruske.