Gospodin starog kova, dobrog srca i velike strasti za znanjem

U malenoj kulturi poput hrvatske, gdje se rijetko na kojem području okupi, održi i opstane kritična masa znalaca i znanja, odlazak učenjaka i humanista kakav je bio akademik Nikola Batušić otvara, nije fraza, nenadoknadivu prazninu.

U nas akademici postaju ili mediokriteti s političkim nervom ili doista jedinstveni pojedinci koji su u svojoj znanstvenoj disciplini obično i utemeljitelji. U te spada i Nikola Batušić, bez kojega bi naša znanost o kazalištu bila dobrim dijelom prepuštena usmenoj predaji! Primjerice, njegov “Uvod u teatrologiju”, objavljen 1991., prvi je, a i jedini, cjelovit udžbenik kazališne teorije u nas.

Pionir kazališne kritike

Ta relativno skromna monografija pomogla je da se napokon usustavi naša kazališna terminologija, a koliko je važna govori činjenica da je jedina slična knjiga ikad u nas objavljena “Gluma” Aleksandra Freundereicha iz 1934., a koja je bila namijenjena kazališnim amaterima i koja sadrži više praktičnih savjeta, nego teorijskih uvida. U drugoj polovici 20. stoljeća i dalje, jedini koji je Nikoli Batušiću donekle bio ravan jest Branko Hećimović, kojem je, među ostalim, 1990. pomogao da objavi kapitalno djelo: “Repertoar hrvatskih kazališta 1840-1860-1980.” u dvije knjige (treća knjiga s repertoarom od 1980. do1991. objavljena je 2002.) Te su debele knjižurine velikog formata temeljna memorija hrvatskog glumišta, u njoj su popisane sve predstave svih hrvatskih kazališta s brojnim detaljima o izvedbama.

Ne mnogo manje značajna je i Batušićeva monografija “Povijest hrvatskoga kazališta” (1978.), koja također nema parnjaka u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Nikola Batušić bavio se, osobito u počecima karijere, i kazališnom kritikom. Na tom je području i opet bio pionir. Naime, njegova prva objavljena knjiga, iz 1971., “Hrvatska kazališna kritika” jedino je takvo djelo u nas. U njoj je s dosta prigušene ironije i nenametljive erudicije iznio našu žalosnu kritičarsku zbilju, opisao skučene prilike i amaterizam koji je u njoj vladao otkad se pojavila, posljednjih desetljeća 19. stoljeća.

Sklonost anegdotama

Premda njegova zapažanja nisu na prvi pogled jezgrovita, direktna i zabrinuta koliko su, primjerice, bila Šenoina, koji je kazališnu kritiku u nas prvi ne samo sustavno pisao nego i ocjenjivao (osobito u manifestu “O hrvatskom kazalištu” iz 1866.), i nisu toliko gorka i sarkastična kakva su bila Krležina u njegovoj kultnoj knjizi-pamfletu-polemici “Moj obračun s njima” (1932.), Batušić je vlastitu rezerviranost i nesklonost da presuđuje nadogradio temeljitim uvidom, jedinstvenim pogledom na cjelokupnu građu.

Nikola Batušić punih je 40 godina predavao na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Kao profesor bio je blag, duhovit i neizmjerno voljan dijeliti znanje, uvide, ideje. Profesor Batušić rado je pričao anegdote, a i njegovi ispiti često su bili anegdotalni.

Kriterije je prilagođavao studentima, pa od njega nisu strepile čak ni najnaivnije studentice glume, koje od silne teorije i činjenica nisu pohvatale ništa ili malo što. Ne poznajem doista nikoga tko bi mogao posvjedočiti da je profesor Batušić ikad i na koga podviknuo i nikad ga nisam vidio bez odijela i kravate.

Naočit, tih, uredan, na prvi pogled gotovo uštogljen, prav i vitak - činilo se da će živjeti još desetljećima. Vjerovao sam da će pisati još barem 15 godina, da će otići u dubokoj starosti, da će možda prevesti koje kapitalno djelo svjetske literature ili teorije s francuskog ili njemačkog, otišao je eto sa sedamdeset i dvije, ostavivši vjerojatno iza sebe mnogo stranica započetih, ali nedopisanih.

Nikola Batušić od kazališta je teško mogao pobjeći. Njegov je djed bio Branko Gavella (o kojem je, među ostalim, napisao knjigu “Gavella - književnost i kazalište”), uz Marka Foteza naš najvažniji redatelj u 20. stoljeću, a njegov je stric bio Slavko Batušić, dugogodišnji dobri duh zagrebačkog HNK i najvještiji pisac među svim našim teatrolozima. Slavko Batušić u najboljim je godinama za pisanje i rad izgubio vid i nisam daleko od pomisli da je njegov nećak nastojao dovršiti i njegov posao.

Nerazgovori s Krležom

Koliko je Batušićevim odlaskom izgubila hrvatska kultura, ne samo ona usko okrenuta prema teatru, govori i njegova jedina uvjetno rečeno literarno sročena knjiga, “Na rubu potkove - uspomene”, što ju je prije tri godine objavio nakladnik Profil. U njoj je, oslobođen profesorske, akademske stege, profesor Batušić propisao onako kako je privatno govorio: začuđeno, duhovito i precizno, i to o, recimo to tako, povijesti Zagreba 20. stoljeća kroz povijest vlastite obitelji. Nekoliko je dojmljivih crtica posvetio slavnim osobama s kojima se susretao kao đak ili družio kao profesor.

Od svih portreta Krležinih koje sam pročitao, od svih o njemu ispisanih anegdota, jedino mi se kao vjerodostojan lik, kao individua nezgodne naravi i iskričave pameti, ukazao u Batušićevim skicama. Njima su ravne jedino crtice što ih je u svojim “Zapisima o Krleži” dao slavni slikar Josip Vaništa, ujedno autor najboljeg Krležina portreta. Opisao je Batušić dva svoja susreta s Krležom, za kojih nije s njim uspio progovoriti ni riječ, pa ih je nazvao “Moji nerazgovori s Krležom” (parafrazirajući, dakako, poznatu knjigu Predraga Matvejevića “Moji razgovori s Krležom”).

Književna iskra

Opisao je, među ostalim, kako ga je pisac ukorio kad mu je, nakon slavne praizvedbe svoje drame “U logoru”, u režiji Branka Gavelle, na domjenku natočio čašu Courvoisiera previše. Mladića je zatim Krleža dotukao usmenim esejem, perverzno-eruditskim, o alkoholu i načinu na koji se ispija. Nikola Batušić je u toj prozi iskazao književni dar kakav je iskrio iz članaka njegova strica Slavka Batušića.

Uvijek uživljen u perspektivu iz koje se prisjeća, lišen naknadne pameti, Batušić je u tim svojim memoarima, dakako, ponajprije dao vlastiti portret skromnog čovjeka dobrog srca i nepresušne strasti za znanjem. Njegovim odlaskom hrvatsko je kazalište izgubilo možda posljednjeg autentičnog gospodina starog kova.