Vijest o tome da je moj roman “Mramorna koža” opasan za srednjoškolce jer bi se, čitajući ga, mogli “zaraziti” pornografijom, pedofilijom i sličnim opačinama, te da bi ga, zajedno s djelima cijenjenih kolega kao što su D. Ugrešić, Z. Ferić i drugi, trebalo izbaciti s popisa literature, nije me iznenadila, već nasmijala. Nije lako dokazati da je umjetničko djelo pornografsko ili u bilo kojem smislu moralno suspektno, a optužiti književnost za širenje pornografije u današnje vrijeme je apsurdno.
Optužiti književna djela za nepoćudnost, da ne kažemo pornografiju, zvuči najblaže rečeno - staromodno. Vraća nas, recimo, u pedesete godine prošlog stoljeća kada je zbog “Lolite” Vladimir Nabokov bio optužen za pornografiju. A možda smo zapravo bliže slučaju Salmana Rushdieja i “Sotonskih stihova” s kraja osamdesetih jer je taj roman, prema ocjeni ajatolaha, kršio religiozne, svjetonazorske i moralne principe islama. Mogli bismo tako putovati i dalje u prošlost, recimo do 16. stoljeća i popisa heretičnih i nemoralnih knjiga s Index Librorum Prohibitorum, koji je tada objavila Katolička crkva... No, u našoj se zemlji dosta prisjetiti devedesetih i zabranjenih knjiga i pisaca čija su djela letjela iz knjžnica zato jer su bila na nepoćudnom pismu ili od nepoćudnih pisaca. I zabrane knjiga u vrijeme socijalizma, kako kod nas tako i u drugim socijalističkim zemljama, još uvijek su svježe u pamćenju.
Ionako je u postojećim okolnostima izbacivanje određenih djela i autora bilo samo pitanje vremena. I to sa ili bez objašnjena. Činjenica da postoji zahtjev s objašnjenjem, ma kako slabašnim i apsurdnim, samo govori u prilog poštivanju demokratske procedure - no, ne i o samom cilju procedure. Prisjetimo se nedavnog referenduma za promjenu ustavne definicije braka. Cilj je bio zabraniti brakove pripadnicima istog spola, i to je vrlo uspješno provedeno. Zato zahtjev udruge U ime obitelji podsjeća na početak slične kampanje za izbacivanje nepoćudnih sadržaja, vjerojatno ne samo iz nastave jezika i književnost. Teško je povjerovati da se potpisnica gđa Željka Markić smatra nadležnom za umjetnost, ali za moralnost svakako. Pa iako smo na vrijeme poučeni da je moral relativan, očito nije toliko relativan da bi isključio brigu za srednjoškolce i moguće trovanje književnošću. Za svaki slučaj, za prevenciju ideološkog i moralnog zastranjivanja cijele populacije uspostavljen je sistem prevencije preko još uvijek nezvaničnih komesara ćudorednosti čiji je spomenuta udruga glavni predstavnik i neformalni instrument vlasti.
Pisac, a u ovom slučaju spisateljica imenovana od takvog komesara nema zapravo što reći na temu izbacivanja svoje knjige. Braniti se od optužbe nema smisla jer se, s obzirom na to od koga dolazi, ne osjeća ugroženim takvom ocjenom. No, budući da je istovremeno i građanka ove države, pitanje spornih knjiga prestaje biti osobno i postaje javna stvar. Naime, kad se, dakle, u Hrvatskoj pojavi ovakav dokument, važno je upitati se što stoji iza zahtjeva za moralno čistom književnošću. Pritom o tome tko propisuje ovu vrstu “čistoće” ne treba dvojiti, jasno je da je to katolički nauk, što samo po sebi uopće nije sporno. Jedini je problem u tome što je Crkva još uvijek odvojena od države, a ovaj zahtjev je dokaz da se marljivo radi na ukidanju te odvojenosti.
“Pornografija” je tek prozirna izlika ne samo za difamaciju knjiga i pisaca, već i cijele reforme u smislu zastupanja određenih svjetonazorskih vrijednosti koje - što je također najavljeno prije izbora - treba jednostavno promijeniti. “Duhovna obnova” je pristojno najavljena i sada se samo provodi. Legalno, pristojno, formalno, u demokratskoj proceduri kojoj se nema što zamjeriti. Onako kako je provedena promjena definicije braka u Ustavu.
Zahtjev je običan pokušaj cenzure, ali pod drugim imenom. Gotovo pet stoljeća nakon Indeksa zabranjenih knjiga, četvrt stoljeća nakon pada komunizma, ova zemlja se isključivanjima i zabranama, i to ne samo knjiga, okreće prošlosti. U 16. stoljeću je kazna za posjedovanje heretičke knjige (a kamoli pisanje!) bila smrt. U 19. stoljeću njemački pjesnik Heinrich Heine vizionarski je napisao da “gdje spaljuju knjige, spaljuju i ljude”. Povijest zabrana knjiga je bez sumnje dramatična i poziva na oprez, ali i akciju. Pokazalo je to i veliko protestno okupljanje prošle srijede. Napokon, građanima demokracija pruža iste mogućnosti djelovanja kao i udruzi U ime obitelji.
Ali, postoji i svjetlija strana cijelog slučaja porno-knjiga. Jedna je mogućnost da će tek sada srednjoškolci posegnuti za njima. A druga je gotovo dirljivo uvjerenje gđe Markić da su knjige još uvijek važne. Knjige su bile i važne i opasne, ali u neka druga vremena. U današnje doba vizualne kulture i sredstava komunikacije, ako se i čitaju, to su onda uglavnom one koje služe za zabavu. Književnost u smislu lijepe književnosti zastarijeva, kao i nada da je na bilo koji način utjecajna. Kada pogledate statistike o tome koliko se knjige u Hrvatskoj čitaju, odnosno ne čitaju, čini se da su jedini koji vjeruju u književnost pisci sami. Zato bismo svi mi koji smo se našli na njenom indeksu trebali zahvaliti gđi Markić: Hvala vam što vjerujete u važnost knjige!