Mogućnost velikog povratka Grace Jones počela se ozbiljno razmatrati ljetos, nakon njezinih zapaženih nastupa na engleskim festivalima Meltdown i Secret Garden Party. Iako su s Jamajke još pretprošle godine dolazile glasine o tome da će legendarni Sly & Robbie ponovno snimati s kraljicom plesnih podija 80-ih, fanovi Grace Jones tražili su dokaze, poučeni nikad objavljenim “Black Marylin“ i “Force Of Nature“.
Od njezina posljednjeg studijskog albuma”Bulletproof Heart“ protekla su gotovo dva desetljeća. Ozbiljni problemi počeli su 1989. uhićenjem na Jamajci zbog posjedovanja kokaina. Tri godine kasnije zbog duga od 700.000 funta bila je prinuđena proglasiti bankrot i zadugo prekinuti pjevačku karijeru.
Sve nezgode iz prošlosti preko noći su zaboravljene kad se na YouTubeu pojavila oskudno odjevena i začuđujuće vitalna Grace pred oduševljenim auditorijem festivala Meltdown. Blogeri su ubrzo pustili u internetski promet i studijske snimke: “Corporate Canibal“ i “This Is Life“. Nestrpljivom iščekivanju albuma “Hurricane“ (Wall Of Sound/Menart nesumnjivo je pridonijela i reputacija suradnika jer nije uobičajeno da se na istom poslu zateknu face kao što su Sly & Robbie, Brian Eno, Tony Allen i Tricky.
Zašto baš u pratnji Grace Jones? Najprije se treba vratiti u rane sedamdesete, kad je 180 centimetara visoka cura iz dobrostojeće obitelji jamajčanskih emigranata prekinula studij glume i odlučila se za manekensku karijeru na Manhattanu.
U to doba nije bilo crnih top-modela na revijama u New Yorku, pa je Grace Jones ubrzo osvanula na naslovnici magazina Vogue i automatski privukla pozornost Andyja Warhola s kojim je više puta viđena u famoznom Studiju 54. Lovcima na talente iz Island Recordsa to je bilo dovoljno da u njoj prepoznaju buduću disco divu. Dok je Travolta osvajao svijet s „Groznicom subotnje večeri“, Grace je snimala debitantski album “Portfolio“.
Rezultat je bio osrednji, bez pravog hita i bez mnogo publiciteta za sljedeća dva albuma “Fame“ i “Muse“, osim na gay sceni gdje je Grace prihvaćena kao ultimativna klupska ikona. Međutim, prvi čovjek Island Recordsa Chris Blackwell, koji se proslavio s Roxy Music, U2 i Bobom Marleyjem, imao je i za nju mnogo ambiciozniji plan od turneje po gay klubovima.
Prema njegovoj zamisli, na snimanje četvrtog albuma “Warm Leathearette“ (1980.) pozvani su bubnjar Sly Dunbare i basist Robbie Shakespeare, koji su u Kingstonu pomicali granice moderne produkcije zvuka u epohalnoj suradnji s vokalnim reggae trijem Black Uhuru. Sly & Robbie zamijenili su ordinarni disco beat zadivljujuće originalnim dub-funk ritmovima, prilagođenima afinitetima novovalne publike.
S jednom od najboljih ritam sekcija na svijetu Grace je na Bahamima snimila uzbudljive obrade “Love Is The Drug“ (Roxy Music), “Private Life“ (Pretenders) i “She’s Lost Control“ (Joy Division), a na omotu “Warm Leathearatte“ predstavila je radikalno drukčiji, futuristički imidž koji je osmislio njezin tadašnji dečko, dizajner Jean-Paul Goude.
Nepunih godinu dana kasnije ista ekipa predvođena Chrisom Blackwellom ponovno se iskrcala na Bahame i snimila antologijski “Nightclubbing“. Izbor pjesama bio je neobičan, u rasponu od pravog plesnog zgoditka “Pull Up The Bumper“ preko “Walking In The Rain“ iz repertoara australskog new wave sastava Flash And The Pan, obrada “Demolition Man“ (Police) i “Nightclubbing“ (Iggy Pop /David Bowie) do “I’ve Seen That Face Before“ koja je ispod reggae ritma skrivala argentinski klasik Astora Piazzolle “Libertango“.
Nakon promocije pljuštali su komplimenti, a Chris Blackwell mogao je konstatirati da je uspješno završio lansiranje bivše manekenke među planetarne new wave pop zvijezde.
Najutjecajniji europski rock magazin New Musical Express proglasio je “Nighclubbing“ najboljim albumom 1981. Grace Jones je punila dvorane na svjetskoj turneji “A One Man
Show“, a Sly & Robbie počeli su raditi za Stonese, Dylana i Joe Cockera.
Njihova suradnja s Grace okončana je impresivnim albumom “Living My Life“, s kojeg je i nezaboravni “My Jamaican Guy“.
U tom trenutku Grace je bila dovoljno popularna za spektakularan ulazak u Hollywood. Dobila je ulogu Zule u “Conanu” te u četrnaestom nastavku Jamesa Bonda.
Transfer u Hollywood pratila je promjena glazbenog izričaja, što se osjetilo na albumu “Slave To The Rhythm“ (1985.). Grandiozna naslovna tema najveći je hit njezine karijere, ali cijeli album nije ostavio onako duboke tragove kaoalbumi “Warm Leatherarette“, “Nightclubbing“ ili “Living My Life“.
Pomno pripreman povratnički album najjače se naslanja na blistavu trilogiju s početka 80-ih .
Od uvodne “This Is Life“ do “Devil In My Life“, album “Hurricane“ zvuči kao poziv na okupljanje starih fanova, ali sudeći prema reakcijama, na englesku koncertnu premijeru odazvat će se i mlađi simpatizeri koji još nisu našli divu kakva je Grace Jones.
Ilko Čulić
Od njezina posljednjeg studijskog albuma”Bulletproof Heart“ protekla su gotovo dva desetljeća. Ozbiljni problemi počeli su 1989. uhićenjem na Jamajci zbog posjedovanja kokaina. Tri godine kasnije zbog duga od 700.000 funta bila je prinuđena proglasiti bankrot i zadugo prekinuti pjevačku karijeru.
Sve nezgode iz prošlosti preko noći su zaboravljene kad se na YouTubeu pojavila oskudno odjevena i začuđujuće vitalna Grace pred oduševljenim auditorijem festivala Meltdown. Blogeri su ubrzo pustili u internetski promet i studijske snimke: “Corporate Canibal“ i “This Is Life“. Nestrpljivom iščekivanju albuma “Hurricane“ (Wall Of Sound/Menart nesumnjivo je pridonijela i reputacija suradnika jer nije uobičajeno da se na istom poslu zateknu face kao što su Sly & Robbie, Brian Eno, Tony Allen i Tricky.
Zašto baš u pratnji Grace Jones? Najprije se treba vratiti u rane sedamdesete, kad je 180 centimetara visoka cura iz dobrostojeće obitelji jamajčanskih emigranata prekinula studij glume i odlučila se za manekensku karijeru na Manhattanu.
U to doba nije bilo crnih top-modela na revijama u New Yorku, pa je Grace Jones ubrzo osvanula na naslovnici magazina Vogue i automatski privukla pozornost Andyja Warhola s kojim je više puta viđena u famoznom Studiju 54. Lovcima na talente iz Island Recordsa to je bilo dovoljno da u njoj prepoznaju buduću disco divu. Dok je Travolta osvajao svijet s „Groznicom subotnje večeri“, Grace je snimala debitantski album “Portfolio“.
Rezultat je bio osrednji, bez pravog hita i bez mnogo publiciteta za sljedeća dva albuma “Fame“ i “Muse“, osim na gay sceni gdje je Grace prihvaćena kao ultimativna klupska ikona. Međutim, prvi čovjek Island Recordsa Chris Blackwell, koji se proslavio s Roxy Music, U2 i Bobom Marleyjem, imao je i za nju mnogo ambiciozniji plan od turneje po gay klubovima.
Prema njegovoj zamisli, na snimanje četvrtog albuma “Warm Leathearette“ (1980.) pozvani su bubnjar Sly Dunbare i basist Robbie Shakespeare, koji su u Kingstonu pomicali granice moderne produkcije zvuka u epohalnoj suradnji s vokalnim reggae trijem Black Uhuru. Sly & Robbie zamijenili su ordinarni disco beat zadivljujuće originalnim dub-funk ritmovima, prilagođenima afinitetima novovalne publike.
S jednom od najboljih ritam sekcija na svijetu Grace je na Bahamima snimila uzbudljive obrade “Love Is The Drug“ (Roxy Music), “Private Life“ (Pretenders) i “She’s Lost Control“ (Joy Division), a na omotu “Warm Leathearatte“ predstavila je radikalno drukčiji, futuristički imidž koji je osmislio njezin tadašnji dečko, dizajner Jean-Paul Goude.
Nepunih godinu dana kasnije ista ekipa predvođena Chrisom Blackwellom ponovno se iskrcala na Bahame i snimila antologijski “Nightclubbing“. Izbor pjesama bio je neobičan, u rasponu od pravog plesnog zgoditka “Pull Up The Bumper“ preko “Walking In The Rain“ iz repertoara australskog new wave sastava Flash And The Pan, obrada “Demolition Man“ (Police) i “Nightclubbing“ (Iggy Pop /David Bowie) do “I’ve Seen That Face Before“ koja je ispod reggae ritma skrivala argentinski klasik Astora Piazzolle “Libertango“.
Nakon promocije pljuštali su komplimenti, a Chris Blackwell mogao je konstatirati da je uspješno završio lansiranje bivše manekenke među planetarne new wave pop zvijezde.
Najutjecajniji europski rock magazin New Musical Express proglasio je “Nighclubbing“ najboljim albumom 1981. Grace Jones je punila dvorane na svjetskoj turneji “A One Man
Show“, a Sly & Robbie počeli su raditi za Stonese, Dylana i Joe Cockera.
Njihova suradnja s Grace okončana je impresivnim albumom “Living My Life“, s kojeg je i nezaboravni “My Jamaican Guy“.
U tom trenutku Grace je bila dovoljno popularna za spektakularan ulazak u Hollywood. Dobila je ulogu Zule u “Conanu” te u četrnaestom nastavku Jamesa Bonda.
Transfer u Hollywood pratila je promjena glazbenog izričaja, što se osjetilo na albumu “Slave To The Rhythm“ (1985.). Grandiozna naslovna tema najveći je hit njezine karijere, ali cijeli album nije ostavio onako duboke tragove kaoalbumi “Warm Leatherarette“, “Nightclubbing“ ili “Living My Life“.
Pomno pripreman povratnički album najjače se naslanja na blistavu trilogiju s početka 80-ih .
Od uvodne “This Is Life“ do “Devil In My Life“, album “Hurricane“ zvuči kao poziv na okupljanje starih fanova, ali sudeći prema reakcijama, na englesku koncertnu premijeru odazvat će se i mlađi simpatizeri koji još nisu našli divu kakva je Grace Jones.
|
|
|
S Ro
gerom Mooreom Grace je glumila u četrnaestom nastavku Jamesa Bonda ‘A View To a Kill’ iz 1985. godine.
|
Grace s članovima grupe Duran Duran. alpha/jlp
|
Ilko Čulić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....