Hasanaginica - vrlo promišljena i uspjela predstava

ZAGREB - Mustafa Nadarević vrijedan je kazališni radnik, a uz to je doista i umjetnik. Njegova prerada i režija Ogrizovićeve "Hasanaginice" u zagrebačkom HNK vrlo je promišljena i uspjela predstava. Ogrizovićeva je drama opterećena patetikom i danas suvišnim stihovima, no njezina osnovna konstrukcija ipak "radi". 



Nadarević je upravo taj "rad", dinamične motive, uzeo iz njegova teksta i nadogradio ih svojevrsnom lirikom koja je pak bliža prauzoru: narodnoj pjesmi, baladi "Hasanaginica", zapisanoj potkraj 18. stoljeća.



Hasanaginica je supruga gospodara Hasanage, a taj je emotivno nezreo muškarac - ratnik. On vjernu i zaljubljenu suprugu otjera, otpusti, što je u muslimanskom civilizacijskom krugu dopuštena praksa, i to zato jer mu nije došla previti rane na bojište, a nije došla jer žene na bojište ne smiju. Petero djece ostaju s Hasanagom, a Hasanaginicu odvodi brat koji je odmah daje imotskom kadiji. Kad povorka s mladom naiđe pokraj Hasanagine kule, on pošalje sinove pred majku, ona ih obgrli, a on je ponovno odbaci te njoj srce prepukne od tuge.

Odličan Milan Pleština



Nije baš neki Shakespeare, ali ta mreža odnosa dopušta brojne plodne kombinacije koje je Nadarević uočio i potom ih uvjerljivo isprobao na sceni.  Redatelj i autor, kojemu je "Hasanaginica" višedesetljetna inspirativna opsesija, sam igra Hasanagu. Igra ga doista kao sindromiranog branitelja, inače malo ćaknutog, koji je više uzvišen nego smiješan, a opet banalan i slab. Njime gospodari mama koju Marija Kohn sjajno igra kao suzdržanu, lukavu, a opet dostojanstvenu babu. Tu Hasanaga postaje sinčić koji starmalo, gotovo homoseksualno koketno, gura glavu u majčino krilo i taj odnos postaje ključan za njegovu iluziju - da ga žena ne voli. Hasanaginicu Alma Prica igra kao racionalnu, hrabru ženu, ali kojoj nedostaje ironičnog odmaka pa se grize iznutra do samouništenja. Njezin odnos sa svekrvom onako je posve suvremen, gotovo kao u sapunici, a opet ne banalan.



Hasanaginičina brata, bega Pintorovića, pristojno igra Siniša Popović, premda odviše jednodimenzionalno, više kao funkciju "nehotičnog pomagača zla", nego kao osobu.



Imotskog kadiju odlično igra Milan Pleština, taj je lik nekako najsuvremeniji, a i kostimografkinja Diana Kosec-Bourek odjenula ga je u salonsko bijelo odijelo. Kadija je djevac, od djetinjstva zaljubljen u Hasanaginicu, u trenutku drame već dosta sulud tip koji je prosi nošen zakašnjelim tinejdžerskim zanosom, bez obzira na okolnosti čiju važnost ne može shvatiti: primjerice, da ga Hasanaginica ne voli. Pleština je istodobno komičan, tužan i narcisoidan. Još jedan nezreo muškarac u drami koja završava smrću. Predstavu, kao svojevrsni glasnogovornik, papagajski vodi luda Ajša, koju Olga Pakalović igra preozbiljno, odviše dramski, ali sa sluhom.



Nadarević je na proscenij smjestio onako andrićevski zamišljenu kafanicu u kojoj se čaršijski puk okuplja da bi pretresao dnevne novosti. Ta čaršija, koja je najbliže publici, nije direktno povezana s događajima na glavnoj sceni, u Hasanaginoj kući, nego je zamišljena kao egzistencijalistički skeč koji se neprestano ponavlja.

Pauza glavni nedostatak



Doista je šteta što Ivo Gregurević toliko rijetko igra u kazalištu. Njegov kafedžija Grbo briljantna je mala - velika uloga koju gradi sa svega nekoliko riječi, izvrsno pritom osjećajući i publiku i rad kolega. Asistiraju mu Izet Hajdarhodžić, Ivan Brkić i mladi Borko Perić, koji onako bez straha glumi Bosanca kao da priča vic. Scenografija Slavice Radović velika je svijetloplava kutija s prozorima pokrivenim arabeskom kroz koje svjetlo pravi zanimljive lomove i sretno je usklađena s glazbom Ljupče Konstantinova. Njegova glazba predstavi donosi stanovitu rafiniranost i čini je ponajviše lirskom dramom.



Glavni je nedostatak predstave pauza koja prekida zbivanje između, uvjetno rečeno, drugog i trećeg čina. Bez te pauze, predstava bi trajala nešto manje od dva sata, što doista nije predugo. Nije najbolji ni kraj kad Hasanaginica umire nekako naprasno, a Hasanaga, uz svo Nadarevićevo glumačko umijeće, pomalo neprirodno ostaje bez teksta.