Mislio sam da više nikada neću morati pisati o slučaju ubojstva zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, njegove supruge i njegove 12-godišnje kćerke Aleksandre, koje se dogodilo u prosincu 1991. godine na Trešnjevci. No, građanski nepristojna, politički glupa i nadasve duboko nemoralna odluka Državnog odvjetništva da odbije isplatiti odštetu preživjelim članovima obitelji Zec, naprosto zahtijeva da se cijeli slučaj još jednom rekonstruira.
Dakle, sedmog prosinca navečer, oko jedanaest sati, petorica pripadnika postrojbe u ondašnjem takozvanom pričuvnom sastavu Ministarstva unutarnjih poslova (postrojbom je formalno zapovijedao danas već zaboravljeni Tomislav Merčep) upala su u kuću obitelji Zec u Poljaničkoj ulici 22. na zagrebačkoj Trešnjevci. Mihajlo Zec bio je poznati mesar, koji je držao trgovine na Dolcu i koji je opskrbljivao neke od najuglednijih zagrebačkih restorana. Njegova supruga Marija imala je kafić na Dolcu.
Mihajlo Zec, dobrostojeći zagrebački Srbin, među ostalim je financirao i Hrvatsku demokratsku zajednicu .
Peteročlanu grupu, koja je te hladne, tipične prosinačke zagrebačke večeri, upala u kuću obitelji Zec, činili su 18-godišnji Siniša Rimac, čiji su članovi obitelji iste jeseni ubijeni u Slavoniji, te Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Suzana Živanović. Suljić je i prije ubojstva obitelji Zec imao kriminalni dosje, a Hodak i Mikola stekli su ga tijekom devedesetih: Hodak se trenutno nalazi u protivoru i čeka suđenje zbog dilanja droge, što je samo jedan od brojnih zločina za koje je bio optužen u proteklih desetak godina.
Kada su mu provalili u kuću, Mihajlo Zec uspio je istrčati na ulicu. Pokušavao je pobjeći. Siniša Rimac podigao je svoju automatsku pušku i jednim metkom ustrijelio Zeca s daljine od tridesetak metara, u mraku.
Rimac je bio dobar vojnik i odličan strijelac, što mu je pokojni ministar obrane Gojko Šušak kasnije debelo honorirao. Ostali članovi razbojničke policijske grupe oteli su Zečevu suprugu i 12-godišnju djevojčicu Aleksandru.
Drugo dvoje djece, sin i kćerka, uspjeli su se sakriti u kući. Kasnije su napustili Hrvatsku. To dvoje mladih ljudi danas traže odštetu od hrvatske države, koju im je država, sasvim sramotno, zasad uskratila.
Ubojice i otmičari, članovi postrojbe kojom je zapovijedao Tomislav Merčep, u ono vrijeme u statusu savjetnika u MUP-u ali i dužnosnik ondašnjeg HDZ-a, odvezli su Mariju Zec i 12-godišnju Aleksandru Zec na Sljeme, kod planinarskog doma Adolfovac. Siniša Rimac, koji je likvidirao njena oca, tražio je da se djevojčicu ne ubije. Međutim, svi su drugi zahtijevali egzekuciju dvanaestogodišnjakinje koja je vidjela lica ubojica svojih roditelja.
I tako je Munib Suljić automatskom puškom Hoeckler und Koch ustrijelio 12-godišnju curicu u zatiljak. Hladnokrvno, u situaciji kada nitko od članova te grupe ubojica nije bio ni u kakvoj neposrednoj opasnosti, pa se ne može reći da su djelovali u afektu.
Oni su, naprosto, odlučili ubiti 12-godišnju učenicu jedne trešnjevačke osnovne škole jer su se bojali da bi protiv njih mogla svjedočiti. Ubili su je hladnokrvo i proračunato. Vrijeme je, nažalost i na sramotu hrvatskog državnog sustava, pokazalo da su, sa stajališta vlastite sigurnosti, ubojice možda bile u pravu. Da je Aleksandra Zec preživjela, i da je mogla svjedočiti na sudu, Rimac, Suljić, Mikola i Hodak danas bi izdržavali najmanje 20-godišnje zatvorske kazne zbog teškog ubojstva. Naime, samo nekoliko dana poslije zločina na Trešnjevci i na Sljemenu, policija je uhitila ubojice. Oni su odmah, u razgovorima s istražiteljima, priznali likvidacije te su ih vrlo detaljno opisali. Međutim, priznanja su zabilježena bez nazočnosti njihovih odvjetnika.
I tako su 1992. godine ubojice obitelji Zec puštene na slobodu. Sud iz proceduralnih razloga nije mogao prihvatiti iskaze koje su optuženi dali bez svojih odvjetnika, a svjedoka nije bilo.
Vladimir Šeks, koji je u vrijeme suđenja ubojicama obitelji Zec obnašao dužnost državnog odvjetnika, kasnije mi je, u jednom intervjuu tiskanom u Globusu, priznao da se stidi zbog ishoda slučaja Zec te da i danas osjeća golemu grižnju savjesti zato što ubojice nisu kažnjene.
U godinama što su uslijedile Suljić i Hodak nastavili su sa svojom kriminalnom karijerom, dok je Siniša Rimac postao jedan od tjelohranitelja pokojnog Gojka Šuška; mislim da je postigao čin bojnika ili, čak, pukovnika Hrvatske vojske.
Prije otprilike pet ili šest godina, u poslovnici Privredne banke u zagrebačkom Oktogonu, prišao mi je jedan mladi čovjek u uniformi i rekao: "Vi me ne poznajete, iako ste često pisali o meni. Ja sam Siniša Rimac". Dao sam Rimcu broj mobitela i predložio mu da mi ispriča zašto se pridružio toj grupi ubojica i zašto je pucao: možda sam bio pod dojmom činjenice da je Rimac želio spasiti djevojčicu. Nikada se nije javio.
Još nekoliko godina ranije, četiri dana prije Božića 1993., Stjepan Mesić, ondašnji predsjednik Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske, dao mi je priznanja ubojica obitelji Zec. Svaki je pojedini dokument nosio oznaku "državna tajna", a Mesić je priznanja izvadio iz sefa u svom uredu.
U božićnom broju 1993. godine Globus je na naslovnici objavio priču o eskadronima smrti Tomislava Merčepa, s fotografijama ubojica i njihova zapovjednika. I danas je to tekst na koji sam najviše ponosan, od svih tisuća i tisuća kartica koje sam dosad napisao. Tekst se, ustvari, sastojao od detaljnih izvadaka iz iskaza grupe ubojica, koji su potanko opisivali kako su likvidirali gospodina i gospođu Zec i kako su se dogovarali o ubojstvu male Aleksandre, čije su tijelo bacili u jamu za smeće na Sljemenu, kraj Adolfovca. Sve činjenice na temelju kojih sam napisao taj, i više drugih tekstova o strašnom zločinu na Trešnjevci i na Sljemenu, poznate su hrvatskim državnim vlastima od samog trenutka hapšenja ubojica, dakle od kraja studenoga ili početka prosinca 1991. godine. Ipak, ubojice nikada nisu osuđene za to bezočno zlodjelo, a jedan od njih, Siniša Rimac, ostvario je i solidnu vojnu karijeru. Slučaj nekažnjavanja ubojica obitelji Zec jedan je od najsramotnijih i najneoprostivijih događaja u povijesti neovisne Hrvatske. Stoga je, kako smo konstatirali na početku članka, građanski nepristojno, politički glupo i duboko nemoralno da država odbija isplatiti traženu odštetu preostalim članovima te obitelji. Takvo je odbijanje nepristojno zato jer nadređuje administrativne razloge (jesu li ubojice u tom trenutku bili na policijskoj dužnosti, ili su ubojstvo počinili u "slobodno vrijeme" !?) elementarnom suosjećanju prema žrtvama.
Mi, svi građani Republike Hrvatske, a posebno vlasti koje nas predstavljaju, moramo pokazati barem suosjećanje i poštovanje, kada već nije došlo do kažnjavanja ubojica.
Takvo je odbijanje, nadalje, politički glupo jer sugerira da oni koji su odbili isplatiti odštetu ili ne zagovaraju elementarna načela pravde, ili se, što je još gore, solidariziraju sa sustavom koji je zaštitio ubojice obitelji Zec. Sasvim sam siguran da se sadašnja vlast nipošto ne bi htjela solidarizirati s vlašću koja nije htjela ili nije bila kadra progoniti ubojice.
Takvo je odbijanje, naposljetku, duboko, najdublje nemoralno jer se njime negira tragedija obitelji Zec; njime se negiraju žrtve, njime se omalovažava strahota činjenice da je čovjek u uniformi hrvatskih oružanih snaga prislonio Hoeckler und Koch na tjeme 12-godišnje djevojčice, i pucao.
Hrvatske vlasti morale bi odmah isplatiti odštetu preživjeloj djeci Mihajla Zeca. U ovom se slučaju danas, naime, radi o elementarnim vrijednostima na kojima počiva demokracija u Hrvatskoj, kao i o suosjećanju i težnji da, neovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, barem donekle pokušamo kompenzirati tragedije i nepravde koje su se dogodile našim sugrađanima.
Davor Butković
Dakle, sedmog prosinca navečer, oko jedanaest sati, petorica pripadnika postrojbe u ondašnjem takozvanom pričuvnom sastavu Ministarstva unutarnjih poslova (postrojbom je formalno zapovijedao danas već zaboravljeni Tomislav Merčep) upala su u kuću obitelji Zec u Poljaničkoj ulici 22. na zagrebačkoj Trešnjevci. Mihajlo Zec bio je poznati mesar, koji je držao trgovine na Dolcu i koji je opskrbljivao neke od najuglednijih zagrebačkih restorana. Njegova supruga Marija imala je kafić na Dolcu.
Mihajlo Zec, dobrostojeći zagrebački Srbin, među ostalim je financirao i Hrvatsku demokratsku zajednicu .
Peteročlanu grupu, koja je te hladne, tipične prosinačke zagrebačke večeri, upala u kuću obitelji Zec, činili su 18-godišnji Siniša Rimac, čiji su članovi obitelji iste jeseni ubijeni u Slavoniji, te Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Suzana Živanović. Suljić je i prije ubojstva obitelji Zec imao kriminalni dosje, a Hodak i Mikola stekli su ga tijekom devedesetih: Hodak se trenutno nalazi u protivoru i čeka suđenje zbog dilanja droge, što je samo jedan od brojnih zločina za koje je bio optužen u proteklih desetak godina.
Kada su mu provalili u kuću, Mihajlo Zec uspio je istrčati na ulicu. Pokušavao je pobjeći. Siniša Rimac podigao je svoju automatsku pušku i jednim metkom ustrijelio Zeca s daljine od tridesetak metara, u mraku.
Rimac je bio dobar vojnik i odličan strijelac, što mu je pokojni ministar obrane Gojko Šušak kasnije debelo honorirao. Ostali članovi razbojničke policijske grupe oteli su Zečevu suprugu i 12-godišnju djevojčicu Aleksandru.
Drugo dvoje djece, sin i kćerka, uspjeli su se sakriti u kući. Kasnije su napustili Hrvatsku. To dvoje mladih ljudi danas traže odštetu od hrvatske države, koju im je država, sasvim sramotno, zasad uskratila.
Ubojice i otmičari, članovi postrojbe kojom je zapovijedao Tomislav Merčep, u ono vrijeme u statusu savjetnika u MUP-u ali i dužnosnik ondašnjeg HDZ-a, odvezli su Mariju Zec i 12-godišnju Aleksandru Zec na Sljeme, kod planinarskog doma Adolfovac. Siniša Rimac, koji je likvidirao njena oca, tražio je da se djevojčicu ne ubije. Međutim, svi su drugi zahtijevali egzekuciju dvanaestogodišnjakinje koja je vidjela lica ubojica svojih roditelja.
I tako je Munib Suljić automatskom puškom Hoeckler und Koch ustrijelio 12-godišnju curicu u zatiljak. Hladnokrvno, u situaciji kada nitko od članova te grupe ubojica nije bio ni u kakvoj neposrednoj opasnosti, pa se ne može reći da su djelovali u afektu.
Oni su, naprosto, odlučili ubiti 12-godišnju učenicu jedne trešnjevačke osnovne škole jer su se bojali da bi protiv njih mogla svjedočiti. Ubili su je hladnokrvo i proračunato. Vrijeme je, nažalost i na sramotu hrvatskog državnog sustava, pokazalo da su, sa stajališta vlastite sigurnosti, ubojice možda bile u pravu. Da je Aleksandra Zec preživjela, i da je mogla svjedočiti na sudu, Rimac, Suljić, Mikola i Hodak danas bi izdržavali najmanje 20-godišnje zatvorske kazne zbog teškog ubojstva. Naime, samo nekoliko dana poslije zločina na Trešnjevci i na Sljemenu, policija je uhitila ubojice. Oni su odmah, u razgovorima s istražiteljima, priznali likvidacije te su ih vrlo detaljno opisali. Međutim, priznanja su zabilježena bez nazočnosti njihovih odvjetnika.
I tako su 1992. godine ubojice obitelji Zec puštene na slobodu. Sud iz proceduralnih razloga nije mogao prihvatiti iskaze koje su optuženi dali bez svojih odvjetnika, a svjedoka nije bilo.
Vladimir Šeks, koji je u vrijeme suđenja ubojicama obitelji Zec obnašao dužnost državnog odvjetnika, kasnije mi je, u jednom intervjuu tiskanom u Globusu, priznao da se stidi zbog ishoda slučaja Zec te da i danas osjeća golemu grižnju savjesti zato što ubojice nisu kažnjene.
U godinama što su uslijedile Suljić i Hodak nastavili su sa svojom kriminalnom karijerom, dok je Siniša Rimac postao jedan od tjelohranitelja pokojnog Gojka Šuška; mislim da je postigao čin bojnika ili, čak, pukovnika Hrvatske vojske.
Prije otprilike pet ili šest godina, u poslovnici Privredne banke u zagrebačkom Oktogonu, prišao mi je jedan mladi čovjek u uniformi i rekao: "Vi me ne poznajete, iako ste često pisali o meni. Ja sam Siniša Rimac". Dao sam Rimcu broj mobitela i predložio mu da mi ispriča zašto se pridružio toj grupi ubojica i zašto je pucao: možda sam bio pod dojmom činjenice da je Rimac želio spasiti djevojčicu. Nikada se nije javio.
Još nekoliko godina ranije, četiri dana prije Božića 1993., Stjepan Mesić, ondašnji predsjednik Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske, dao mi je priznanja ubojica obitelji Zec. Svaki je pojedini dokument nosio oznaku "državna tajna", a Mesić je priznanja izvadio iz sefa u svom uredu.
U božićnom broju 1993. godine Globus je na naslovnici objavio priču o eskadronima smrti Tomislava Merčepa, s fotografijama ubojica i njihova zapovjednika. I danas je to tekst na koji sam najviše ponosan, od svih tisuća i tisuća kartica koje sam dosad napisao. Tekst se, ustvari, sastojao od detaljnih izvadaka iz iskaza grupe ubojica, koji su potanko opisivali kako su likvidirali gospodina i gospođu Zec i kako su se dogovarali o ubojstvu male Aleksandre, čije su tijelo bacili u jamu za smeće na Sljemenu, kraj Adolfovca. Sve činjenice na temelju kojih sam napisao taj, i više drugih tekstova o strašnom zločinu na Trešnjevci i na Sljemenu, poznate su hrvatskim državnim vlastima od samog trenutka hapšenja ubojica, dakle od kraja studenoga ili početka prosinca 1991. godine. Ipak, ubojice nikada nisu osuđene za to bezočno zlodjelo, a jedan od njih, Siniša Rimac, ostvario je i solidnu vojnu karijeru. Slučaj nekažnjavanja ubojica obitelji Zec jedan je od najsramotnijih i najneoprostivijih događaja u povijesti neovisne Hrvatske. Stoga je, kako smo konstatirali na početku članka, građanski nepristojno, politički glupo i duboko nemoralno da država odbija isplatiti traženu odštetu preostalim članovima te obitelji. Takvo je odbijanje nepristojno zato jer nadređuje administrativne razloge (jesu li ubojice u tom trenutku bili na policijskoj dužnosti, ili su ubojstvo počinili u "slobodno vrijeme" !?) elementarnom suosjećanju prema žrtvama.
Mi, svi građani Republike Hrvatske, a posebno vlasti koje nas predstavljaju, moramo pokazati barem suosjećanje i poštovanje, kada već nije došlo do kažnjavanja ubojica.
Takvo je odbijanje, nadalje, politički glupo jer sugerira da oni koji su odbili isplatiti odštetu ili ne zagovaraju elementarna načela pravde, ili se, što je još gore, solidariziraju sa sustavom koji je zaštitio ubojice obitelji Zec. Sasvim sam siguran da se sadašnja vlast nipošto ne bi htjela solidarizirati s vlašću koja nije htjela ili nije bila kadra progoniti ubojice.
Takvo je odbijanje, naposljetku, duboko, najdublje nemoralno jer se njime negira tragedija obitelji Zec; njime se negiraju žrtve, njime se omalovažava strahota činjenice da je čovjek u uniformi hrvatskih oružanih snaga prislonio Hoeckler und Koch na tjeme 12-godišnje djevojčice, i pucao.
Hrvatske vlasti morale bi odmah isplatiti odštetu preživjeloj djeci Mihajla Zeca. U ovom se slučaju danas, naime, radi o elementarnim vrijednostima na kojima počiva demokracija u Hrvatskoj, kao i o suosjećanju i težnji da, neovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, barem donekle pokušamo kompenzirati tragedije i nepravde koje su se dogodile našim sugrađanima.
Davor Butković