Novinari koji su se odazvali HNS-ovu pozivu na obilježavanje prvih sto dana od njihova ulaska u Banske dvore imali su izravni uvid u stravične posljedice erozije koja je posljednjih nekoliko godina zahvatila hrvatski politički prostor. Za početak je teško ne primijetiti da se HDZ-ovci nisu ni osvrnuli na to da su nakon debakla s Mostom prošlih sto dana proveli na vlasti isključivo zahvaljujući HNS-u.
Toliko o tome koliko HDZ drži do novog koalicijskog partnera. A drži toliko koliko im vrijedi. Tek je formalnost da predsjednik HDZ-a Andrej Plenković vodi koalicijsku Vladu, a u stvarnosti je to HDZ-ova Vlada s jednom neovisnom ministricom (Blaženkom Divjak iz obrazovanja, znanosti i sporta), i HDZ-ova vlast. Formalni koalicijski partneri su u pat-poziciji i njihov je manevarski prostor vrlo mali, ili nikakav. Što se HNS-a tiče, nemaju kamo. Nakon što su ulazak u vlast platili raspadom stranke i dodatno si srozali ionako nikakav rejting, nemaju druge nego makar vegetirati u Banskim dvorima. Izađu li, za njih više nema ulaznih vrata ni na jednoj strani Markova trga.
Što se pak predstavnika nacionalnih manjina tiče, osobito SDSS-a, njihov problem nije rejting, nego im je pozicija još kompleksnija. Kada bi Milorad Pupovac uskratio Plenkoviću podršku, realno bi to značilo da Srbi ruše Vladu i generiraju novu nestabilnost u državi. Pupovac, kao ni bilo tko drugi iz SDSS-a, teško bi se usudio takav teret natovariti na leđa nacionalnoj manjini koja ionako nije omiljena i svako malo je nekome na meti.
Realno gledajući, Plenkoviću je u ovome trenutku daleko izazovnija i kompleksnija suradnja s krakom izvršne vlasti koji se proteže do Pantovčaka i prema ustavnim odredbama sukreira vanjsku politiku, supotpisuje veleposlanike, šefa tajnih službi, te nosi titulu vrhovne vojne zapovjednice. Premda su iz iste stranke, iz iste diplomatske branše, ista generacija, Andrej Plenković i predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović stvarno su u kohabitaciji koja iz dana u dan postaje sve kompleksnija i teža.
I tako nam HDZ, unatoč društvu iza kojeg je potpisani koalicijski sporazum, zapravo vlada sam. Plenkoviću je to istodobno dar i prokletstvo. Da ima jake koalicijske partnere, vjerojatno bi se manje znojio oko ploče u Jasenovcu, i ne bi se tjednima nagađalo hoće li ju zamijeniti za pristojnu verziju bez ustaškog pozdrava "Za dom spremni", ili će tu istu premjestiti 20 kilometara dalje. Koalicijski partner kojemu je fašističko znakovlje neprihvatljivo u Vladu bi ušao s već napisanim zakonom koji bi zabranio i sankcionirao upotrebu i veličanje ustaških simbola, a u sporazumu definirao rok do kojega će se zakon usvojiti. Stvari bi bile definirane i jasne, a Plenković bi lakše disao.
No, tako je kako je. Skretanjem pažnje na stotku u Vladi, HNS je vjerojatno nesvjesno upriličio karmine za pokojnika koji je sahranjen prije nešto više od tri mjeseca. Od stranke koja je prije godinu i pol ozbiljno pretendirala postati stožerna opcija političkog centra oko koje bi se okupile druge manje stranke i stvorile politički blok te postale brana prodoru populističkih pokreta u parlament, HNS-u je ostalo tek ime.
Među HNS-ovcima koji su u zagrebačkoj Palainovci, gdje su HNS-ovci (vjerojatno zato što je smještena u blizini Vlade) obilježavali sto dana u Plenkovićevu timu, nije bilo nikog koga bi građani zainteresirani za politiku prepoznali na cesti. Iznimka je v.d. predsjednika i ministar graditeljstva Predrag Štromar (premda je i to upitno) te HNS-ov zastupnik Milorad Batinić. Glavni tajnik stranke Srećko Ferenčak došao je na finiš, kada je Štromar već kazao to što je naumio, a ministrica Divjak pojavila se iz pristojnosti jer je u Vladu ušla u kvoti HNS-a s kojim ju ništa drugo ne veže.
No, bez obzira na sve, HNS-ovo obilježavanje sto dana u Vladi imalo je smisla. Štromaru je to bila prilika za još jedno pranje pred biračima, a promatračima hrvatske političke zbilje podsjetnik da nam je bez HNS-ove promjene dresa u pola utakmice moglo izaći na još gore.
U slučaju da je HNS ostao u oporbi, išli bismo u treće zaredom (druge prijevremene) parlamentarne izbore. I nije što bismo opet išli na birališta, nego što bismo još teže odlučili koga birati. Vrlo je izvjesno da bi HDZ opet dobio najviše glasova, ali ne bi mogao sam formirati većinu, nego bi morao tražiti koalicijske partnere. Nakon dva fijaska s Mostom, teško bi i treći put pokušali s njima formirati vlast pa bi bilo realnije očekivati još čudnovatije kljunaše od onih koje smo već imali na vlasti.
Opozicija koju predvodi SDP jako bi teško dobila toliko glasova da bi njihov predsjednik Davor Bernardić postao mandatar i formirao lijevu Vladu. Uostalom, čak i kada bi mu to uspjelo, politika koju nam Bernardić servira iz oporbe ozbiljno ukazuje na to da bi teško bio drugačiji i bolji od aktualne vlasti. Najveću razliku koja je oduvijek postojala između HDZ-a i SDP-a, a to je odnos prema svim manjinama i Drugom svjetskom ratu, Bernardić je uspio izbrisati.
Nakon čestitki Bujancu na vjenčanju realno se pitati kakve vrijednosti Bernardić zastupa. Do čega drži predsjednik stranke koji (i to unatoč zgražanju svoga članstva) šalje čestitke čovjeku koji je svadbenu svečanost najavio uz ustaški pozdrav, a kao najvredniji dar dobio skinutu ploču Trga maršala Tita u Zagrebu? Zar nakon toga treba vjerovati da bi se Bernardić bolje od Plenkovića obračunao s promotorima fašizma i obranio antifašističke vrijednosti?