Hobotnica Pavić je najbolji vratar na Olimpijskim igrama: 'Lakše je doći do zlata nego biti dobar tata'

Prije pet godina na SP-u u Melbourneu 2007. Hrvatska je osvojila svoje prvo vaterpolsko zlato pod ravnanjem maga Ratka Rudića. Mnogi pamte kako je Frano Vićan fenomenalno branio, od prve do posljednje utakmice.

Posebno je briljirao u polufinalu protiv Srbije te u finalu s Mađarima. Kao drugi vratar, Josip Pavić nije se morao praktično ni smočiti, osim na treninzima. Sada u Londonu, fabula je potpuno ista, Hrvatska gazi sve pred sobom. Samo su glavne uloge zamijenjene. Josip Pavić doslovno briljira, Vićan je u ulozi navijača s klupe. “Zlu ne trebalo”, pozvao ga je Rudić da se vrati iz reprezentativne mirovine (zajedno s Igorom Hinićem).

TALIJANI PRIJETE 'Pamtimo prvi susret protiv Hrvatske, u finalu će biti druga priča!'

- Olimpijske igre previše su važne da bih riskirao s jednim vratarom - bio je tada rekao Ratko Rudić.

Nije se htio kockati i Pavića kao jedinog vratara zvati na natjecanje kao što je to bio slučaj na Euru u Zagrebu 2010., na SP-u u Šangaju 2011., kao i na zadnjem Euru u Eindhovenu u siječnju ove godine. Naravno, Josip se nije ozlijedio, oprez je bio nepotreban. Ono što je još važnije, Pavić nije ni zakazao, što se također moglo dogoditi.

Upravo suprotno, u Londonu je u prvih sedam utakmica branio čuda. U tim je utakmicama uvjerljivo zasjenio sve ostale najbolje svjetske vratare obranivši u totalu čak 76 od 106 na vrata mu upućenih udaraca. U postotku - nevjerojatnih 71,7 posto. A pokušavali su ga probiti najbolji svjetski napadači.

- Ovo je ispunjenje samo jednog dijela sna. Ostatak ćemo, nadam se, ispuniti za dva dana. Odigrali smo još jednu čudesnu partiju, čudesnu obranu - kratko je bio rekao sjajni Pavić nakon što se Hrvatska plasirala u finale uvjerljivom pobjedom nad Crnom Gorom u polufinalu.

“Ispunjenje samo jednog dijela sna” - da, takav je Josip Pavić - može se reći čak i neskroman u razmišljanju nakon što je u džep pospremio srebrno olimpijsko odličje. No rekao je to zato što je svjestan svojih i mogućnosti svojih suigrača.

Istina je, Pavić je najbolji pojedinac momčadi koja je u Londonu došla pred vrata raja nakon što su naši vaterpolisti nesretno podbacivali na Igrama u Sydneyju, Ateni i Pekingu. Srebro iz Atlante 1996., posljednje hrvatsko olimpijsko odličje otprije 12 godina, svi smo već pomalo zaboravili. Zaboravu su još više prepuštena hrvatska (YU) zlata iz Meksika 1968., Los Angelesa 1984. i Seula 1988.

Pozitivna drskost prvog hrvatskog vratara u Londonu jedna je od ključnih točaka velikog uspjeha naših vaterpolista. Veliki Pavić kao da prkosi zakonima fizike, za njega valjda ne vrijedi Arhimedov zakon po kojem je “tijelo uronjeno u tekućinu lakše za težinu istisnute tekućine”. Pavić kao da je još puno lakši - on doslovno leti.

Svaka čast Stefanu Tempestiju, Milošu Šćepanoviću, Denisu Šefiku... samo je jedan vratarski vaterpolski bog. Josip Pavić je Iker Casillas, on je Thierry Omeyer... Uvijek odličan, najbolji kad je najpotrebnije. “Luda hobotnica” i veliki vojnik Ratka Rudića u bazenu, skroman obiteljski čovjek “u civilstvu”. Otac sina Ivana i kćerkice Ene:

“Lakše je doći do zlata nego biti dobar tata...”

- Poklon za djecu? Dovoljna će biti medalja - bio je to rekao Josip na Euru u Eindovenu. Tada su Ivan i Ena ostali bez poklona. Dobit će ga zato iz Londona. Najviše zahvaljujući njihovu ocu. Iako će Pavić uvijek nakon velikih bravura istaknuti:

- Bilo mi je lako, dečki su odigrali odličnu obranu...