Hoće li NATO napraviti rez u Izraelu i Palestini?

Palestinski čir, ako se ne zaliječi, mora puknuti. Uostalom, već je pucao: 1948, 1956, 1967, 1974 - a sve ostalo vrijeme je trovao odnose na Levantu, a i po svijetu. Da ništa drugo, okupacija dijelova Palestine i sprečavanje povratka protjeranih Arapa u Izrael služili su i služe kao bogomdana izlika najgoremu što postoji u muslimanskom svijetu, počev od krvožednih terorista.

Samo idiot ili zločinac može ustrajavati na držanju otvorenim problema tako bremenitoga potencijalnim nasiljem. Na onima koji ga ne zatvaraju je da priznaju u koju od tih dviju kategorija pripadaju.

Akcija kroz reakciju

Blokiranje mirovnog procesa poslije sporazuma u Oslu čini da čir buja. Čir na čiru je Gaza - grad i teritorij za koji Izrael i priznaje da nije njegov jer ne zna što bi s milijunima Arapa ondje, politički izručenih u naručaj filoterorističkom Hamasu, a blokadom stjeranih u krajnju oskudicu, očaj i bijes. Sada su se našli lumeni koji su smatrali da je najjednostavnije čir probiti, akcijom koja izaziva reakciju. Organizirali su konvoj brodova, u režiji neke turske nevladine organizacije, znajući da će izazvati skandal i sukob. Gazi treba humanitarna pomoć nakon svega što ondje civilima čini Izrael, ali konvoj za Gazu, bez obzira na mirnodopske potrepštine koje je eventualno prevozio, nije bio mirovna misija nego provokacija. Na turskom brodu - ako ne lažu snimci - “mirovnjaci” su napali izraelske komandose čim su započeli svoj nezakonit, piratski desant - što je bio očit poziv na krvoproliće.S izraelske strane su lumeni (još i gori, jer su posrijedi komandosi profesionalci a ne provokatori amateri) odgovorili pretjeranim nasiljem, po načelu “sto očiju za jedno oko, deset čeljusti za jedan zub” (naučenim od najgorih u Evropi, ali sada već tipičnim za Izrael). Postigli su isto što i Hrvati u Bosni za rata - da ih gotovo svi popljuju kao divljake, bez obzira na eventualne rezone. Zabili su sebi još jedan propagandni autogol. Dodatno su udaljili Turke koji su im bili oslonac. Dali su priliku Moskvi da ih usporedi sa somalskim piratima, jer su napali u međunarodnim vodama, na civilni brod (“naoružan” batinama!), koji se uputio na teritorij bez izraelskog suvereniteta, pod izraelskom nelegalnom blokadom. Minirali su čak i privid kooperativnosti ionako nemiroljubiva premijera Benjamina Netanyahua, taman kad je trebalo da danas krene u Washington polizati ono što su prije mjesec-dva umazali dodatnim naseljavanjem (i etničkim “čišćenjem”) palestinskih teritorija prilikom dolaska Joea Bidena u Izrael.

Izrael disproporcionalnim histeričnim nasiljem opet pokazuje da naprosto nije dovoljno zreo da bude samostalna država, da mu treba nadzor možda i više nego Kosovu ili Bosni i Hercegovini, pa i zato što te dvije nezrele balkanske demokracije nemaju nuklearno oružje, a Izrael ga ima. S druge strane, ne samo da Izrael ima pravo na teritorijalni integritet i na sigurnost, kao i svaka druga država sa svojim stanovništvom, nego i židovski narod - nakon užasnog iskustva genocida kojemu je bio izložen u kršćanskoj Evropi (osobito od ruskih pogroma do holokausta pod fašističkim režimima u Njemačkoj, Hrvatskoj itd.) - ima apsolutno pravo na teritorij za siguran opstanak, a kršćanska Evropa ima moralni dug to osigurati, ponajprije u Izraelu, a ne stalno držati u džepu figu (lažući da je to znak križa). I na križu na koji se kršćani pozivaju razapeli su Evropljani Židova.

Što misli Hrvatska

Jedino logično rješenje bilo je ono koje je izglasalo Sigurnosno vijeće 1947: dvije suverene države, Izrael i Palestina, osuđene na susjedstvo. Problem je, kao i na Balkanu, u teritorijalnim granicama i u mržnji bez granica. Izrael ne priznaje granice iz 1947, ni liniju prekida vatre iz 1948, malo mu je ono što je osigurao 1967, pa naseljava li, naseljava na palestinsko, a onda svaki takav nukleus vojno brani. I tako čir buja.

Napad na turski brod mogao bi zaista pridonijeti nekom rezu, jer je Turska zahtijevala da se aktivira NATO poslije izraelskoga vojnog napada na brod jedne članice na otvorenom moru, u internacionalnim vodama. To se tiče i Hrvatske, koja je ušla u NATO. Uzalud smo jučer pitali hrvatsku Vladu, preko nadležnog ministarstva, s kojim će gledištem u Bruxelles kada NATO bude odlučivao. Do 17 sati u utorak nije bilo odgovora u pogledu NATO-va angažmana: očito Hrvatska još nije dobila svoj stav od drugih. Sve što je Zagreb znao bilo je da ne baš spretno prepiše Sigurnosno vijeće, da kao na sprovodu iznese “žaljenje i sućut” i da se ponada kako će se sve jednom lijepo srediti. Nema čak ni osude, pa ni u onom obliku u kojemu ju je kompromisno sročilo Sigurnosno vijeće raznomislećih.

Bilo bi, uostalom, zanimljivo vidjeti kakav je autentičan stav vladajuće Hrvatske demokratske zajednice oko NATO-va eventualnog angažman, pošto je jedan od njezinih prvaka i ministar obrane dizao ruku na fašistički pozdrav u Sinju, te pošto je od svega svijeta na sprovod njezina predsjednika stigao samo turski predsjednik. Stoga opet imamo autentičnu hrvatsku šutnju (eh, da je i u vanjskoj politici nickname, pa biti odlučan iza flanjke…). Predsjednik Republike, međutim, “oštro osuđuje uporabu sile”. Hrvatska vanjska politika i dalje je razroka, ako ne i shizofrena.I u Evropi ima shizofrenije.

Talijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini poziva Izrael da sada “ubrza pregovore a ne usporava”, da “pokaže širinu”, a huškački Il Giornale, list u suvlasništvu njegova stranačkoga i vladina poglavara Silvija Berlusconija, trubi da je Izrael učinio baš ono što je trebalo, jer su mu dirnuli u suverenost. Francuska osuđuje, Britanija se pazi.

Obama (koji je obećao rješenje palestinskog čira, baš kao i Bush mlađi 8 godina ranije) kupuje vrijeme. Time je raspisan natječaj za sljedeću suludu gestu, još opasniju od konvojske provokacije.