Hribar: Ja se cijeli život malo bojim Vlaja

Od prije nekoliko dana u zagrebačkim se kinima prikazuje filmska komedija koju je Hrvoje Hribar snimio po mom romanu. Bio je to zgodan povod da nas dvojica, poslije nekoliko godina, ponovno normalno razgovaramo.



• Vratimo se u daleku mračnu prošlost, jesen je 2000. godine i nas četvorica, Ivica Ivanišević, Renato Baretić, ti i ja, upravo smo negdje na prvoj ruci scenarija za televizijsku seriju 'Novo doba', za koju skromno vjerujemo da će razvaliti gledatelje. U to ja završavam 'Muškarca bez brkova', koji ti čitaš još u rukopisu, nudiš mi da ga ekraniziraš, a ja prihvaćam. To je sljedeća stvar koju ćemo napraviti, kada postanemo slavni, nakon što pretplatnici HTV-a, oduševljeni 'Novim dobom', ničice popadaju pred našim talentima. Što misliš, gdje je ovaj briljantni plan pošao ukrivo?



- Pa sam si odgovorio. Ideja da će netko pasti na glavu kad vidi što si stvorio je u redu kad imaš šesnaest ili manje. Ako imaš više od trideset, kao mi tada, to znači da s tobom nešto nije u redu. Kad snimaš film ili seriju, moraš se skoncentrirati, da spašavaš živu glavu ili na to da ispričaš neku priču. Ne na uspjeh. To je strašno sramotna greška. Taj čitav deal jednostavno nije bio u redu. Vi ste imali znanstveno preciznu dijagnozu da HTV pravi glupe serije, odnosno da ste vi pametniji od tih serija i iz toga ste zaključili da ništa što je itko prije vas napisao neće biti tome ni do koljena.



Što se mene tiče, ja sam to jednako bedasto prihvatio. Razvodio sam se u to vrijeme od Jelene i bio sam očajan. Radio bih tada nešto i u daleko nezgodnijem mjestu nego što je Split, samo da se nekamo pomaknem. Nisam bio dovoljno pribran da dovršim scenarij za igrani film i ideja da snimam nešto za TV mi je bila prihvatljiva, ali pod uvjetom da je posrijedi nešto genijalno. Silno sam bio željan dokazivanja. Hranili smo jedan drugom ega kao neki malodobnici. Tako se ne može napraviti ozbiljna stvar. Osim svega, na kraju smo napravili seriju koja nije zaslužila proći tako loše. Ali mi smo se stalno hvalisali, mediji su bili puni našeg zakasnjelog puberteta, tako da je u jednom momentu svima bio maksimalni gust ogaditi nas do kosti. To je bilo neodoljivo i to smo tada, dragi Ante, u potpunosti zaslužili. Mi. Ne toliko sama serija.



• Novo doba ispalo je kako je ispalo, dobro smo žive glave izvukli i prirodno je, mislim, da smo se ohladili jedan od drugoga. Danas ti mogu otvoreno kazati da sam ja tebi prestao vjerovati. Budi pošten, nisi više vjerovao ni ti meni. Barem neko vrijeme gajio si razumnu sumnju da je moj roman vrijedan ekranizacije.



- Nakon 'Novog doba' tvoj roman se u mojim očima osuo u svesku papira na kojoj je otisnuto par desetaka tisuća riječi. Imao sam za tvoje djelo razumijevanja koliko bilo koji drugi izvanzemaljac. Gdje sam ja živio prvih mjeseci nakon naše zlosretne serije, to je nepoznato. Glumio sam da sam prisutan na svojoj adresi, ustvari sam bio negdje drugdje, ne sjećam se gdje. Novinarske pripravnice su vježbale stil objašnjavajući kućanicama da sam totalni kreten. To je nevjerojatno iskustvo. U 'Brkovima' sam ostao samo zato što sam tvrdoglav. Zaboravio sam kako i zašto sam bio odlučio da od toga radim film, ali nisam zaboravio da sam to odlučio. Sjećao sam se nečega neodređenog i čekao da se to razbistri. Kako sam spor tip, to je zbilja potrajalo. Tražio sam izgubljeni osjećaj koji sam imao kad sam čitao rukopis prvi put. U tome mi ti uopće nisi bio bitan. Ja sam se borio na život i smrt. Pokušavao sam na nepcu osjetiti okus kavijara. Ti si bio samo kaspijska jesetra. Polagač ikre, o tebi nisam stigao brinuti.



• Sviđa mi se ovo s jesetrom, ne pamtim da me itko ikada usporedio s nečim neobičnijim. Znaš, sada ti to mogu reći, u ono vrijeme kada si ti definitivno odlučio raditi taj film, kad god bi počeo govoriti o svojim autorskim vizijama, ja sam se hvatao za glavu. Još pamtim užas koji me je obuzeo jednom kad smo se našli u Sedmici, a ti mi rekao da si ministra obrane pretvorio u ministricu. Majko mila, ako to ikad bude snimljeno, pomislio sam, najbolje da svi skupa emigriramo. Zapravo je sreća što smo se u to vrijeme malo viđali. Ti si mene, baš zbog toga, malo i izbjegavao?



- Pa vidio sam da patiš, nisam slijep, i da nema koristi od razgovora. S druge strane, nisam te žalio. Bio sam u nekoj vrsti svađe s tvojom knjigom. Ti u romanu neprekidno šarmiraš čitatelja svojim šaljivim opisima, a radnju si postavio onako, kao ritam sekciju, nek' nešto svira ispod tvojih solaža. Jedno vrijeme razmišljao sam da napravim cjelovečernji animirani, a ne igrani film. Dugo sam tražio neku formu za taj rasuti teret. Imao sam pred očima čangrizavu sliku genijalne knjige koja bi nastala da ti imaš jače radne navike. Hoću reći, imao sam i ja na što pizditi. Nepravda je bila u tome što ja ni s kim nisam mogao podijeliti svoje probleme, jer kao svi su tvrdili da je knjiga super. Na meni je ostalo samo da je upropastim.



• Otkrit ću ti sada i što sam počeo misliti o tebi kada sam ti ono prestao vjerovati. Znaš, ti imaš jednu vrlo samodopadnu pamet. Znaš da si bistriji od većine i to ti se sviđa, a to mi se nekako činilo da je pogubna osobina za umjetnika. Nema u tebi poniznosti pred gledateljem, jer misliš da si bolji od njega. Dugo sam tako mislio o tebi i, iskreno, jako sam se začudio kad sam vidio 'Muškarca'.



- Pa neka si se začudio. Drago mi je. Ti si prvu knjigu pisao a la Raymond Carver, a onda si u drugoj odjednom htio biti Hrabal. To je pozitivno, jer prije tebe su pedeset godina pisci uglavnom imitirali Krležu, koji je sam nemogući mutant svega i svačega. Hrvatski pisci su kao ulične mačke koje čekaju da ih netko udomi i u međuvremenu mijenjaju identitete. S filmskim autorima je stvar još paničnija. Mi nemamo nikakav kod za koji bismo se uhvatili. I kad hoćeš podilaziti publici, ne znaš ni gdje je i tko je ta publika i što ona ustvari želi. S ovim filmom je nešto drugačije. Ja stalno govorim o nekoj iskrenosti i životnoj jednostavnosti, što zvuči napuhano jer snimili smo eksploatacijsku komediju, a ne Bog zna što, ali stvari naprosto tako stoje. Umjesto da se, k'o pravi hrvatski umjetnici, budalasto igramo s velikim temama, mi smo vrlo ozbiljno i iskreno snimili budalastu priču. I to je, očito, bolji pristup. U Hrvatskoj su filmske komedije revolucionarni događaj. Moment kad se Hrvati odblokiraju, to je rijetka svetkovina. Tvoj roman je upalio po istom principu, znaš o čemu pričam.



• Likovi u 'Muškarcu bez brkova', da si ne lažemo, redom su zadrti šovinisti, politički negativci koje sam ja, zato što su mi zemljaci i na iracionalan ih način još volim, učinio ljepšima i pristojnijima. No, oni nisu i tvoji zemljaci. Otkud ti razumijevanje za njih?



- To što si ti s njima učinio, duga je priča. Ne bih rekao da si ih uljepšao. Ti ih malo ljubiš, malo tučeš kaišem kao neki zaguljeni vlaški ćaća. Ti si ipak jedan od njih. Ja sam došao sa strane i uzeo sam si razvratno pravo da ih volim. Tako mi je došlo. Ja se cijeli život Vlaja malo bojim. Najgluplje što sam mogao učiniti je da im se sada zato svetim, rugam ili tako nešto. Studiju tog mentaliteta smo gledali tisuću puta, znamo ga napamet, Bogu hvala. Meni je bilo super doći na gotovo. Kao da radim vestern. S radnjom od malo kasnije. Znaš one vesterne u kojem već voze prvi automobili, ali pištolji još nisu u ormaru.



• Prije četiri godine iza nas je bio zajednički neuspjeh za koji smo, kao pristojni ljudi, zajednički preuzeli odgovornost. Nismo se međusobno optuživali za propast 'Novog doba', no više nismo bili dobri kao nekada. Ti nisi želio puno razgovarati sa mnom, a ni ja se nisam veselio našim susretima. Trebao se dogoditi ovaj film da ponovno počnemo normalno razgovarati. Sad te mogu i upitati: čuj, baš sad pišem jednu zgodnu priču pa ako si ti možda zainteresiran... Ne, naravno, zajebavam se. Ono što sam te zapravo htio pitati je imaš li i ti osjećaj da je s ovim otplavljena jedna mora?



- Ako je stara mora otplavljena, znači da će nova doplutati. Kako bismo rasli da se ne događaju takve stvari? Naročito mi. Nama je, očito, potrebna večernja škola. Uostalom, nije bilo toliko strašno. Možda se razlikujemo po tome što ja ne bih tu moru dao nizašto na svijetu. Puno mi je draga. U prvih šest sati službene ekspoloatacije našeg filma imali smo više gledatelja nego mnogi domaći filmovi na kraju. Da se čitava glupost s 'Novim dobom' nije dogodila, ne bi se ni ovo danas događalo. Iz puno razloga. Da nabrajam? Kao prvo, ta serija je bila prokleto težak zanatski pothvat i učinila me okorjelim redateljem koji može svašta, pa i izgurati prošlogodišnje snimanje 'Brkova', s nedovoljnom lovom i u suludim uvjetima. Još je važnije da sam tamo shvatio par stvari o scenariju i o tome koliko su emocije važnije od dosjetki, čak i u komediji. Još je važnije da sam nakon te serije shvatio kako je teško ubiti čovjeka, za primjer primjera mene, te da nisam krhak i da valja vozit' provom naprijed, pa i kad misliš da nema dalje. Nekuda na kraju stigneš ako osjećaš da pravo ideš. Ima još: u zadnjoj sceni one krimi epizode 'Novog doba', ti si je napisao i hvala ti, jedna mala švora zgrabi moralno posrnulu Pakalovićku i održi joj neku lekciju.



Ta se lekcija u mom životu nastavila i traje još danas i bez te male švore, ovog filma teško da bi bilo. Mislim da je važno da smo napravili ovaj film, Ante. Ljudi se dobro osjećaju nakon što ga pogledaju i dođe ti da pomisliš kako ovo čime se bavimo ima smisla. Osim svega, ljudi kad izađu iz kina shvate da nije beskorisno snimati hrvatske filmove. To malo pomaže da se ova budalaština od naše kinematografije nastavi u budućnosti, i s nama, i bez nas, i poslije nas, a ja sam toj budalaštini sklon i sve to skupa me jednostavno veseli.



Ima još jedna stvar koja mi je važna, možda si ti dobra prilika da je priznam. Negdje u doba opsade Staljingrada, četrdeset treće, dvadesetak godina prije mog rođenja, u osječkoj bolnici umrla je jedna mlada žena. Zvala se Marija Poljak, mjesto rođenja: Glavice kraj Sinja. Marija Poljak, udana (i rastavljena) Hribar, majka je mog oca Branka, opasna i žestoka ženska, koliko sam shvatio.



Moj tata o njoj nikad puno ne priča. Ja sam u djetinjstvu pao šaka didi i noni bodulima i moja nečedna vlaška baka ostala je u drugom planu. Sjetio sam je se tek kad sam upisao Akademiju, jer vlaška baka je po zanimanju bila fotograf. Radeći ovaj film i praveći sa Zrinkom i Marijom Tatjanu i Ljubicu s njihovim bjesovima i ljubavima, nekako sam uspio dotaknuti, pa makar je nikad ne zagrlio, svoju odlutalu vlašku baku. I to je neko malo čudo. Koliko god daleko otišao snimati film, pronađeš familiju.

Junaci moga filma bore se sami sa sobom i uzimaju sebe ozbiljno

 • Jesi li se koji put pokolebao zbog krivotvorine da s bezazlenim veseljem prikazuješ jedan zajebani mentalitet?



- Pazio sam se da ne ulazim u stvari koje ne poznajem dovoljno. Kamerom vrlo rijetko ulazim likovima u kuće, stalno sam negdje pod odrinom, na terasi ili trijemu. Ponašao sam se kao pristojan gost u tom tvom svijetu. U mojoj verziji 'Brkova' uglavnom prikazujem zaljubljene ljude. Zaljubljeni su eksteritorijalni. Imaju probleme sami sa sobom, ne s mentalitetom. Nitko u ovom filmu osobito ne pati zbog društvene stege. Društvo je ovdje prilično poluraspadnuto, u Hrvatskoj smo. Junaci se uglavnom bore sami sa sobom, svojom željom i neslobodom. I uzimaju sebe ozbiljno, što je publici silno smiješno. Meni je to bilo bitnije od, recimo, izrugivanja političkoj desnici. U toj vlaškoj nigdini ljudi su jednostavno ustaše, ako nisu partizani, jer tamo je sve ili - ili, a pritom to ima neki lokalni sadržaj koji je neobjašnjiv. U to se nisam htio previše petljati. Meni ustaštvo ni u kojem obliku nije previše smiješno.