Izlazak hrvatskog prijevoda knjige američkog jezikoslovca Roberta D. Greenberga "Jezik i identitet na Balkanu" (Srednja Europa, Zagreb 2005.) izazvao je u nas rasprave na visokoj lingvističkoj razini. Neki, i brojniji, vodeći lingvisti (Stjepan Babić, Radoslav Katičić i drugi) rezolutno su ustvrdili da je autor stručno nekompetentan, a njegova knjiga neosnovana.
Oni su naglasili i kako je temeljna Greenbergova tvrdnja deplasirana. Ne stoji, kažu, njegova tvrdnja da se jedan jezik - srpskohrvatski ili hrvatskosrpski - raspao na četiri jezika, dakle bošnjački, crnogorski, hrvatski i srpski, zato što toga i takvoga jednoga jezika nikada nije ni bilo, nikada nije postojao. Već u ovoj rezolutnoj tvrdnji sadržana je kratka povijest razvoja hrvatskog književnog jezika u 19. i 20. stoljeću, ali i dijabolično prokletstvo hrvatskog jezikoslovlja.
Naime, barem od Novosadskog dogovora od 10. prosinca 1954., Hrvati se nominalno ili službeno služe jednim te istim jezikom kao Srbi i Crnogorci, a njihov se jezik naziva hrvatskosrpskim ili srpskohrvatskim.
Još ranije, 1930., diktatorska šestojanuarska vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bila je imenovala komisiju jezičnih stručnjaka koja je izradila "Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole".
Prema tome, jedan ili jedinstven jezik je de iure (prema pravu, pravno) itekako postojao. Sasvim je svejedno je li on prestao postojati, je li "ukinut" izjavom kojom se Upravni odbor Matice hrvatske - 16. travnja 1971. - odrekao Novosadskog dogovora, ili pak kasnijim raspadom Jugoslavije.
Drugim riječima, Amerikanac Greenberg se rukovodio ili ravnao de iure jezičnom situacijom u Hrvata, a hrvatski su ga lingvisti dočekali de facto (zbilja, stvarno) situacijom, odnosno vlastitim pogledom na jezičnu cjelinu. Odnosno, vlastitom interpretacijom, ili viđenjem, jezične zbilje. (U čemu se skrivala druga podtema prema kojoj tu zbilju ne može poznavati nitko tko je nije proživio, najmanje stranac.)
Ta naoko površna i bespredmetna antinomija, koja mi se čini ključnom ne samo za jednu reakciju na jednu knjigu nego i za mnoge aktualne jezične prijepore, podsjeća i na onu staru latinsku "nomen est omen" (ime je znak). Iritacija srpskim imenom u nazivu hrvatskog jezika, jezika kojim se služe Hrvati, svakako je podcrtana krvoprolićem u 90-im godinama, odnosno Domovinskim ratom.
Ali i činjenicom da se srpsko ime u nazivu hrvatskog jezika također uvelo šestosiječanjskim diktatom ili pak diktatom Titovih partizana. Plod takve iritacije bio je i jest Brodnjakov "Razlikovni rječnik", koji će s vremenom, nadam se, prerasti iz ratničke norme, kojom je trebalo preporoditi hrvatski purizam, u čitanku srbizama koji su obogaćivali hrvatski jezik, baš kao ranije bohemizmi (Šulek), rusizmi (A. Mažuranić, Užarević) i germanizmi, ili danas anglizmi. Jer bez obzira na državno-pravni odnos prema imenu i/ili jeziku kojim su govorili i govore Hrvati - dakle, bez obzira na de iure stanje jezika - jezična politika ni u najcrnjim diktaturama nije ga uspijevala nametnuti de facto stanju i zaustaviti prožimanja koja su se, naravski, događala.
Samo je svijest o jezičnom prožimanju i dovela do toga da neki hrvatski pisci nakon Prvog svjetskog rata stanu pisati na ekavici (A. B. Šimić, Cesarec, Krleža, Ujević, Krklec, Donadini i drugi) i da od toga odustanu nakon atentata na Stjepana Radića i drugove u beogradskoj Skupštini.
Barem bi ti pisci mogli biti jedan skroman, ali relevantan glas u prilog tomu da se hrvatskosrpskim pisalo i u Hrvata, i da su njime pisala i njihova najbolja književna pera. Dakle, tomu da je taj jezik, ipak, postojao. Pritom ne treba zaboraviti ni političke i politikantske ideje o bratstvu Hrvata i Srba. Ali i ni to da su ti pisci potom ijekavizirali vlastite radove kako bi pokazali jezični i politički zaokret.
No recimo da hrvatskosrpski nikada nije postojao, recimo da to što je nametan političkim diktatom i jezičnom politikom bivših kraljevina i država poništava njegovu egzistenciju. Bilo kako bilo, u svakom retrospektivnom pogledu razvoj hrvatskog jezika, i njegova standardizacija, u 19. i 20. stoljeću može se doživjeti kao svojevrsna historija prijedloga i naredbi kojima je cijelo to vrijeme nedostajalo samo jedno - hrvatska država.
Štoviše, pokušaj da se jedan jezik ili narječje ovako ili onako "nametne" svim Hrvatima pojavio se još puno ranije. Kada je Bartol Kašić 1636. dovršio hrvatski prijevod "Čitave Biblije", i to "po dubrovačku", onda je neke hrvatske, ali i rimske biskupe smetalo njegovo priklanjanje štokavštini.
Oni su zagovarali čakavštinu, koju će dva stoljeća kasnije braniti i urednik Zore dalmatinske Ante Kuzmanić, koji se suprotstavljao ilircima zadržavajući ikavicu. Pa iako će Kuzmanić nešto kasnije prihvatiti štokavštinu, prijepor je i u tom slučaju, u rasponu od 200 godina, sadržavao pitanje hrvatskog identiteta i nemogućnost da se on doživljava na najmanje dva različita načina.
Razumije se, ilirci na čelu s Gajem, Babukićem i Antunom Mažuranićem zagovarali su etimološki pravopis. I to u ime dvojake utopije, od kojih su jednu ipak pretvorili u stvarnost. Oni su je, uostalom, i vidjeli kao jednu i jedinstvenu, utopiju velikog jedinstva južnih Slavena, vođeni tvrdnjom da kolikoća pojačava kakvoću. Oni nisu željeli u jednom jeziku i pravopisu ujediniti "samo" čakavce, kajkavce i štokavce, što im je i uspjelo, nego su htjeli ponuditi pravopis i zatim jezik kojim će se koristi sva ilirska "plemena", svi južni Slaveni, dakle osim Hrvata - Srbi, Slovenci i Bugari.
Daleke 1836. Gaj je uveo slovo e (rogato e) za pisanje refleksa staroslavenskog jata s preporukom za izgovor je ili ije, što je Vuk Stefanović Karadžić već bio proveo ili pisao o tome u svojem "Srpskom rječniku" 1818. godine. Time je otvorio jedno polje jezične bitke u kojoj su uz ilirce sudjelovali i Karadžić i dalmatinski pisci okupljeni oko Kuzmanića. "Svi pišu isto slovo, svatko ga izgovara onako kako govori" (svet, svit, sviet). "Za volju sloge ilirske", naglasio je Babukić 1836. u "Osnovi slovnice slavjanske narečja ilirskog". Nato Kuzmanić 1846. u Zori odgovara: "A mi ćemo Dalmatinci pri našem starinskom i ostati".
Podržao ga je Vuk: "Ja miješanje narječija u pisanju držim kvarenjem jezika i po tome mislim da je bolje, pravije i pametnije pisati n. p. dite, lipo, lin, grih... nego li dete". To je stajalište podržao Bečki književni dogovor 1850., dakle i Kukuljević, Demeter i I. Mažuranić. Složili su se da je bolje među narodnim narječjima izabrati jedno za književni jezik, negoli graditi novo. Bilo kako bilo, Gaj (1848. u Danici) i Šulek (1854.) odrekli su se rogatog e i prešli na ie; u školskoj su se upotrebi zadržala paralelno oba načina pisanja, a posljednji se "rogatog'"odrekao Adolfo Veber Tkalčević u "Slovnici hrvatskoj", u posljednjem izdanju iz 1876. godine. S tim se slagao i Vatroslav Jagić ("Naš pravopis", 1864.).
Lingvist Ljudevit Jonke konstatirao je da je tek konačna pobjeda vukovaca potkraj stoljeća likvidirala tu ilirsku varijantu i uvela Karadžićevo ije i je. "Hrvatski pravopis" Ivana Broza iz 1892. i "Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika" Tome Maretića te 1880. pokrenuti "Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika" u izdanju JAZU urednika Đure Daničića, bili su perjanice te pobjede.
S tim da nije jedino rogato e onaj jezični, pravopisni detalj u kojem je došla do izražaja svijest iliraca ili preporoditelja koji su već odavno uvidjeli da taj dio svoje utopije neće ostvariti, pa nisu ni čekali vukovce da im nešto slično predlože.
Sličnu buru prošlo je ilirsko pisanje samoglasnika r, a imalo je i sličan ishod. Ilirci su ga pisali sa samoglasnicima e i a (perst, kerv itd). I o tom su prijeporu svoje mišljenje iznijeli Babukić, Karadžić, A. Mažuranić, Veber, Šulek i Jagić. Veber je napustio ilirsko rješenje, opet, 1876. godine. Takozvani vukovci, razumije se, jedva su se toga sjećali.
Od svih jezičnih sukoba, u kojima Hrvati nisu nikako bili na jednoj, a Srbi na drugoj strani, nego je njihova podijeljenost iznijansirana, najpopularniji je sukob oko fonetskog i etimološkog načina pisanja riječi. Vukova maksima "piši kao što govoriš" prevladala je ilirsku "piši za oči, govori za uši". Babukić je pisao ovako: "Treba najviše paziti etimologiu, jer se njome razumljivost najbolje postiže.
A zar nije razumljivost svarha svakoga pisanja? Stoga treba pisati 'izseći' a ne 'iseći', 'izkidati' a ne 'iskidati'...". Fran Kurelac i Jagić branili su etimološki pravopis. Jagić je predlagao ublažavanje ilirske etimologičnosti (sbor je zbor; slatka je sladka; istjerati je iztjerati). U Pravopisnoj komisiji 1877. Adolfo Veber je za takvo rješenje (predlaže se otca, početci, odpjevati, oddieliti, uskok, ubožtvo, junačtvo itd). Sada opet na scenu dolaze tzv. vukovci.
Spomenut ću još samo ilirski genitiv, i to iz osobnog razloga (ženah, kompjutorah umjesto žena, kompjutera). Naime, Antun Mažuranić je predlagao 1839. da se svaki "učeni Ilir" na njega priuči, kako u pismu, tako i u govoru. No to se, čini se, ipak nije dogodilo. Naime, kada sam pripremao neke tekstove iz XIX. stoljeća za TV izvedbu, htjeli smo održati vjerodostojnost, a glumci su izgovarali taj -ah s velikom, velikom mukom.
Međutim, pokojni Zdenko Šenoa, Augustov unuk, upozorio me da se taj -ah nikada (?) nije izgovarao, barem prema njegovu znanju. I znanju njegove dugovječne bake Slave Šenoe, i oca Branka. No bilo je prekasno za popravljanje pogrešaka.
Na kraju, da su hrvatski pisci čekali jezikoslovce da riješe samo neke od gore spomenutih prijepora hrvatske književnosti, ne bi ih ni bilo. Još uvijek bi, naime, čekali konačnu uputu o pravilnom pisanju. Hrvatskom se oduvijek nešto htjelo nametnuti, a ljudi su, međutim, nastavili govoriti i pisati.
Bez obzira na to je li predlagatelj bila Crkva, pojedinac, pravopisna komisija ili mrska diktatura, svaku naredbu moglo je provesti jedino nasilje i legalna sila, dakle državni zakon. Možda je u tom pogledu nekome milije rođeno, materinje nasilje, ali njegovim prihvaćanjem jasno radi protiv svojeg jezika i protiv sebe. K tome, jezik baš kao i čovjek, ne živi svoj puni i normalni život iza rešetaka, ma koje boje one bile. I ma pod kojim izgovorom postavljene.
Suvremeni bi se lingvisti mogli okrenuti od prošlosti i prihvatiti suvremeni književni hrvatski bez naočala svojih časnih predčasnika. Trebali bi s Vatroslavom Jagićem ponoviti "da su u nas nestala ona vremena kada bezazleno snivasmo o nekom umjetnim načinom sagrađenom jeziku, koji bi, sastavljen iz svakojakih i svačijih ingredijenata, ugađao svemu jugu", dakle svim južnim Slavenima.
Tomu, nažalost (zbog izgubljene mladosti u Ratu), treba pridodati i Jagićev san o "potpunoj slogi među Hrvati i Srbi". Sve su to bili - hrvatski snovi. Ono što je od njih ostalo u javi hrvatskog jezika, to više nije san nego je - standardizirani hrvatski.
Jezikoslovci, dakako, moraju odlučiti hoće li nadalje robovati prevladanim ideologijama ili se prihvatiti živog jezika, pa makar sadržavao i preživjele tragove tih ideologija. Možda je došlo vrijeme da se lingvistički "juristi" i "defaktisti" nađu u jedinstvenoj koži već zbog samog jezika. No to je samo skroman novinarski prijedlog. Ili je ipak - pretjeran?
Željko Ivanjek
Oni su naglasili i kako je temeljna Greenbergova tvrdnja deplasirana. Ne stoji, kažu, njegova tvrdnja da se jedan jezik - srpskohrvatski ili hrvatskosrpski - raspao na četiri jezika, dakle bošnjački, crnogorski, hrvatski i srpski, zato što toga i takvoga jednoga jezika nikada nije ni bilo, nikada nije postojao. Već u ovoj rezolutnoj tvrdnji sadržana je kratka povijest razvoja hrvatskog književnog jezika u 19. i 20. stoljeću, ali i dijabolično prokletstvo hrvatskog jezikoslovlja.
Naime, barem od Novosadskog dogovora od 10. prosinca 1954., Hrvati se nominalno ili službeno služe jednim te istim jezikom kao Srbi i Crnogorci, a njihov se jezik naziva hrvatskosrpskim ili srpskohrvatskim.
Još ranije, 1930., diktatorska šestojanuarska vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bila je imenovala komisiju jezičnih stručnjaka koja je izradila "Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole".
Prema tome, jedan ili jedinstven jezik je de iure (prema pravu, pravno) itekako postojao. Sasvim je svejedno je li on prestao postojati, je li "ukinut" izjavom kojom se Upravni odbor Matice hrvatske - 16. travnja 1971. - odrekao Novosadskog dogovora, ili pak kasnijim raspadom Jugoslavije.
Drugim riječima, Amerikanac Greenberg se rukovodio ili ravnao de iure jezičnom situacijom u Hrvata, a hrvatski su ga lingvisti dočekali de facto (zbilja, stvarno) situacijom, odnosno vlastitim pogledom na jezičnu cjelinu. Odnosno, vlastitom interpretacijom, ili viđenjem, jezične zbilje. (U čemu se skrivala druga podtema prema kojoj tu zbilju ne može poznavati nitko tko je nije proživio, najmanje stranac.)
Ta naoko površna i bespredmetna antinomija, koja mi se čini ključnom ne samo za jednu reakciju na jednu knjigu nego i za mnoge aktualne jezične prijepore, podsjeća i na onu staru latinsku "nomen est omen" (ime je znak). Iritacija srpskim imenom u nazivu hrvatskog jezika, jezika kojim se služe Hrvati, svakako je podcrtana krvoprolićem u 90-im godinama, odnosno Domovinskim ratom.
Ali i činjenicom da se srpsko ime u nazivu hrvatskog jezika također uvelo šestosiječanjskim diktatom ili pak diktatom Titovih partizana. Plod takve iritacije bio je i jest Brodnjakov "Razlikovni rječnik", koji će s vremenom, nadam se, prerasti iz ratničke norme, kojom je trebalo preporoditi hrvatski purizam, u čitanku srbizama koji su obogaćivali hrvatski jezik, baš kao ranije bohemizmi (Šulek), rusizmi (A. Mažuranić, Užarević) i germanizmi, ili danas anglizmi. Jer bez obzira na državno-pravni odnos prema imenu i/ili jeziku kojim su govorili i govore Hrvati - dakle, bez obzira na de iure stanje jezika - jezična politika ni u najcrnjim diktaturama nije ga uspijevala nametnuti de facto stanju i zaustaviti prožimanja koja su se, naravski, događala.
Samo je svijest o jezičnom prožimanju i dovela do toga da neki hrvatski pisci nakon Prvog svjetskog rata stanu pisati na ekavici (A. B. Šimić, Cesarec, Krleža, Ujević, Krklec, Donadini i drugi) i da od toga odustanu nakon atentata na Stjepana Radića i drugove u beogradskoj Skupštini.
Barem bi ti pisci mogli biti jedan skroman, ali relevantan glas u prilog tomu da se hrvatskosrpskim pisalo i u Hrvata, i da su njime pisala i njihova najbolja književna pera. Dakle, tomu da je taj jezik, ipak, postojao. Pritom ne treba zaboraviti ni političke i politikantske ideje o bratstvu Hrvata i Srba. Ali i ni to da su ti pisci potom ijekavizirali vlastite radove kako bi pokazali jezični i politički zaokret.
No recimo da hrvatskosrpski nikada nije postojao, recimo da to što je nametan političkim diktatom i jezičnom politikom bivših kraljevina i država poništava njegovu egzistenciju. Bilo kako bilo, u svakom retrospektivnom pogledu razvoj hrvatskog jezika, i njegova standardizacija, u 19. i 20. stoljeću može se doživjeti kao svojevrsna historija prijedloga i naredbi kojima je cijelo to vrijeme nedostajalo samo jedno - hrvatska država.
Štoviše, pokušaj da se jedan jezik ili narječje ovako ili onako "nametne" svim Hrvatima pojavio se još puno ranije. Kada je Bartol Kašić 1636. dovršio hrvatski prijevod "Čitave Biblije", i to "po dubrovačku", onda je neke hrvatske, ali i rimske biskupe smetalo njegovo priklanjanje štokavštini.
Oni su zagovarali čakavštinu, koju će dva stoljeća kasnije braniti i urednik Zore dalmatinske Ante Kuzmanić, koji se suprotstavljao ilircima zadržavajući ikavicu. Pa iako će Kuzmanić nešto kasnije prihvatiti štokavštinu, prijepor je i u tom slučaju, u rasponu od 200 godina, sadržavao pitanje hrvatskog identiteta i nemogućnost da se on doživljava na najmanje dva različita načina.
Razumije se, ilirci na čelu s Gajem, Babukićem i Antunom Mažuranićem zagovarali su etimološki pravopis. I to u ime dvojake utopije, od kojih su jednu ipak pretvorili u stvarnost. Oni su je, uostalom, i vidjeli kao jednu i jedinstvenu, utopiju velikog jedinstva južnih Slavena, vođeni tvrdnjom da kolikoća pojačava kakvoću. Oni nisu željeli u jednom jeziku i pravopisu ujediniti "samo" čakavce, kajkavce i štokavce, što im je i uspjelo, nego su htjeli ponuditi pravopis i zatim jezik kojim će se koristi sva ilirska "plemena", svi južni Slaveni, dakle osim Hrvata - Srbi, Slovenci i Bugari.
Daleke 1836. Gaj je uveo slovo e (rogato e) za pisanje refleksa staroslavenskog jata s preporukom za izgovor je ili ije, što je Vuk Stefanović Karadžić već bio proveo ili pisao o tome u svojem "Srpskom rječniku" 1818. godine. Time je otvorio jedno polje jezične bitke u kojoj su uz ilirce sudjelovali i Karadžić i dalmatinski pisci okupljeni oko Kuzmanića. "Svi pišu isto slovo, svatko ga izgovara onako kako govori" (svet, svit, sviet). "Za volju sloge ilirske", naglasio je Babukić 1836. u "Osnovi slovnice slavjanske narečja ilirskog". Nato Kuzmanić 1846. u Zori odgovara: "A mi ćemo Dalmatinci pri našem starinskom i ostati".
Podržao ga je Vuk: "Ja miješanje narječija u pisanju držim kvarenjem jezika i po tome mislim da je bolje, pravije i pametnije pisati n. p. dite, lipo, lin, grih... nego li dete". To je stajalište podržao Bečki književni dogovor 1850., dakle i Kukuljević, Demeter i I. Mažuranić. Složili su se da je bolje među narodnim narječjima izabrati jedno za književni jezik, negoli graditi novo. Bilo kako bilo, Gaj (1848. u Danici) i Šulek (1854.) odrekli su se rogatog e i prešli na ie; u školskoj su se upotrebi zadržala paralelno oba načina pisanja, a posljednji se "rogatog'"odrekao Adolfo Veber Tkalčević u "Slovnici hrvatskoj", u posljednjem izdanju iz 1876. godine. S tim se slagao i Vatroslav Jagić ("Naš pravopis", 1864.).
Lingvist Ljudevit Jonke konstatirao je da je tek konačna pobjeda vukovaca potkraj stoljeća likvidirala tu ilirsku varijantu i uvela Karadžićevo ije i je. "Hrvatski pravopis" Ivana Broza iz 1892. i "Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika" Tome Maretića te 1880. pokrenuti "Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika" u izdanju JAZU urednika Đure Daničića, bili su perjanice te pobjede.
S tim da nije jedino rogato e onaj jezični, pravopisni detalj u kojem je došla do izražaja svijest iliraca ili preporoditelja koji su već odavno uvidjeli da taj dio svoje utopije neće ostvariti, pa nisu ni čekali vukovce da im nešto slično predlože.
Sličnu buru prošlo je ilirsko pisanje samoglasnika r, a imalo je i sličan ishod. Ilirci su ga pisali sa samoglasnicima e i a (perst, kerv itd). I o tom su prijeporu svoje mišljenje iznijeli Babukić, Karadžić, A. Mažuranić, Veber, Šulek i Jagić. Veber je napustio ilirsko rješenje, opet, 1876. godine. Takozvani vukovci, razumije se, jedva su se toga sjećali.
Od svih jezičnih sukoba, u kojima Hrvati nisu nikako bili na jednoj, a Srbi na drugoj strani, nego je njihova podijeljenost iznijansirana, najpopularniji je sukob oko fonetskog i etimološkog načina pisanja riječi. Vukova maksima "piši kao što govoriš" prevladala je ilirsku "piši za oči, govori za uši". Babukić je pisao ovako: "Treba najviše paziti etimologiu, jer se njome razumljivost najbolje postiže.
A zar nije razumljivost svarha svakoga pisanja? Stoga treba pisati 'izseći' a ne 'iseći', 'izkidati' a ne 'iskidati'...". Fran Kurelac i Jagić branili su etimološki pravopis. Jagić je predlagao ublažavanje ilirske etimologičnosti (sbor je zbor; slatka je sladka; istjerati je iztjerati). U Pravopisnoj komisiji 1877. Adolfo Veber je za takvo rješenje (predlaže se otca, početci, odpjevati, oddieliti, uskok, ubožtvo, junačtvo itd). Sada opet na scenu dolaze tzv. vukovci.
Spomenut ću još samo ilirski genitiv, i to iz osobnog razloga (ženah, kompjutorah umjesto žena, kompjutera). Naime, Antun Mažuranić je predlagao 1839. da se svaki "učeni Ilir" na njega priuči, kako u pismu, tako i u govoru. No to se, čini se, ipak nije dogodilo. Naime, kada sam pripremao neke tekstove iz XIX. stoljeća za TV izvedbu, htjeli smo održati vjerodostojnost, a glumci su izgovarali taj -ah s velikom, velikom mukom.
Međutim, pokojni Zdenko Šenoa, Augustov unuk, upozorio me da se taj -ah nikada (?) nije izgovarao, barem prema njegovu znanju. I znanju njegove dugovječne bake Slave Šenoe, i oca Branka. No bilo je prekasno za popravljanje pogrešaka.
Na kraju, da su hrvatski pisci čekali jezikoslovce da riješe samo neke od gore spomenutih prijepora hrvatske književnosti, ne bi ih ni bilo. Još uvijek bi, naime, čekali konačnu uputu o pravilnom pisanju. Hrvatskom se oduvijek nešto htjelo nametnuti, a ljudi su, međutim, nastavili govoriti i pisati.
Bez obzira na to je li predlagatelj bila Crkva, pojedinac, pravopisna komisija ili mrska diktatura, svaku naredbu moglo je provesti jedino nasilje i legalna sila, dakle državni zakon. Možda je u tom pogledu nekome milije rođeno, materinje nasilje, ali njegovim prihvaćanjem jasno radi protiv svojeg jezika i protiv sebe. K tome, jezik baš kao i čovjek, ne živi svoj puni i normalni život iza rešetaka, ma koje boje one bile. I ma pod kojim izgovorom postavljene.
Suvremeni bi se lingvisti mogli okrenuti od prošlosti i prihvatiti suvremeni književni hrvatski bez naočala svojih časnih predčasnika. Trebali bi s Vatroslavom Jagićem ponoviti "da su u nas nestala ona vremena kada bezazleno snivasmo o nekom umjetnim načinom sagrađenom jeziku, koji bi, sastavljen iz svakojakih i svačijih ingredijenata, ugađao svemu jugu", dakle svim južnim Slavenima.
Tomu, nažalost (zbog izgubljene mladosti u Ratu), treba pridodati i Jagićev san o "potpunoj slogi među Hrvati i Srbi". Sve su to bili - hrvatski snovi. Ono što je od njih ostalo u javi hrvatskog jezika, to više nije san nego je - standardizirani hrvatski.
Jezikoslovci, dakako, moraju odlučiti hoće li nadalje robovati prevladanim ideologijama ili se prihvatiti živog jezika, pa makar sadržavao i preživjele tragove tih ideologija. Možda je došlo vrijeme da se lingvistički "juristi" i "defaktisti" nađu u jedinstvenoj koži već zbog samog jezika. No to je samo skroman novinarski prijedlog. Ili je ipak - pretjeran?
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....