I dok se sumnja da je bugarska mafija likvidirala Ivana Možea, 28-godišnjeg strip-crtača iz Zagreba, slična sudbina čeka i njegova prijatelja Roberta Matanića, 30-godišnjeg Zagrepčanina koji u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici čeka izručenje Bugarskoj.
"Bugarski MUP i ministarstvo pravde izravno su instrumentalizirani od mafije na visokoj državnoj razini koja se infiltrirala u sve pore vlasti. Izručenje Roberta Matanića želi i inicira dobro organizirana skupina s ciljem da ubije Matanića čim stupi na bugarski teritorij". Dramatični je to navod iz dopisa koji je njegov zagrebački odvjetnik Zoran Pilipović uputio bivšem ministru pravosuđa Srbije Zoranu Stojkoviću s apelom da hrvatski zahtjev za izručenje dobije prioritet pred bugarskim.
- Bugarski mediji objavili su da je Josif Josifov Josko, član Čakijeve bande prije susreta s mojim sinom viđen na piću s policajcima. Bugarske vlasti i dalje misle da je moj sin otet i pitali su me je li se netko javljao radi otkupine - rekao nam je jučer u telefonskom razgovoru Vlado Može, koji je bio na povratku iz Sofije za Zagreb. To je samo jedna od mogućih verzija, a najgora je da je I. Može ubijen zbog osvete za ubijenog bugarskog policajca. Njemu je 28. veljače istjecala zabrana napuštanja Bugarske.
Talačka drama
I dok traje neizvjesnost oko sudbine Ivana Možea, koji je posljednji put viđen u noći s petka na subotu, odnosno sa 23. na 24. veljače, u restoranu-diskoteki Slivnički heroji u Slivnici, 25 kilometara od Sofije, strahovanja da bi sličnu sudbinu mogao doživjeti i Robert Matanić sve su opravdanija. Naime, bugarska policija, pa i pravosuđe i javnost, kroz brojne je napise uvjerena da su i Matanić i Može bili dio skupine Hrvata, plaćenih ubojica, koji su u ljeto 2004. godine u Sofiji odradili nekoliko mafijaških ubojstava.
Možda čak i za račun srpske mafije, odnosno srpskog mafijaškog kuma Sretena Jocića, zvanog Joca Amsterdamski, koji Bugarima nije mogao oprostiti izručenje Nizozemskoj nakon uhićenja u Bugarskoj.
Krajem kolovoza 2004. godine skupina od 12 Hrvata osvanula je na javnoj tjeralici bugarskog MUP-a, što je postupak koji dotad nije bio zabilježen u policijskoj praksi.
U najzloglasnijoj srbijanskoj kaznionici Matanić služi dvoipolgodišnju zatvorsku kaznu, na koju ga je osudio negotinski sud nakon što je u Srbija je udovoljila molbi bugarskog pravosuđa za njegovo izručenje, iako je zahtjev podnijela i Hrvatska.
Negotinski hotel "Indeks" u ponedjeljak, 28. veljače 2005. godine, bio je poprište neviđene drame. Zabarikadiran u hotelskoj sobi, prijeteći ručnim bombama, Zagrepčanin je rekao da će se likvidirati ako mu ne omoguće susret s diplomatskim predstavnicima Hrvatske. Talačku krizu, koja je okončana njegovom predajom, pratila je i lokalna TV-postaja smještena u neboderu u kojem je i hotel. No, nedopušteno držanje oružja dječja je priča prema bugarskoj optužnici koja Matanića tereti za ubojstvo.
Ministar optužuje
- Jedini dokaz je svjedok koji je navodno prepoznao Matanića da je bio na mjestu zločina u kolovozu 2004. godine u Sofiji, ali ta je fotografija stara 10 godina. Indicija da je Matanić ubojica, znači da je nekoliko sati prije ubojstva, za koji ga terete, ušao na bugarski teritorij. I to je jedino što tereti mojeg branjenika - rekao nam je odvjetnik Pilipović.
Nestanak Ivana Možea, kojemu i drugostupanjskom presudom nije dokazano da je u ljeto 2004. ubio Asena Petrova-Čakija, jednog od sofijskih mafijaških kumova, kada je poginuo i policajac Kiril Živkov, a ranjene još tri osobe, označio je dramatičnu, javnosti dotad nepoznatu povezanost hrvatskog i bugarskog krim-miljea. Dotad je ona bila poznata po zapljenama TDR-ovih cigareta u Bugarskoj, padu bugarskih kurira droge na putu za zapadnu Europu. Sve dok se nije dogodilo ubojstvo prelijepe bugarske pjevačice Evgenije Nikolove, koju je sa šest hitaca u lokalu Maki u zagrebačkoj Dubravi 18. ožujka 2000. ubio Veko Glasnović. Učinio je to zbog neuzvraćenih simpatija, napravio je pravi masakr u lokalu u kojem su se u tom trenutku zatekli i Zdravko Mamić, direktor Dinama, voditelj "Noćne more" Željko Malnar i kiropraktičar Ante Pavlović. Pravomoćno je osuđen na 20 godina zatvora.
Veselin Marinov, bivši agent HIS-a i bugarskih tajnih službi, tjelohranitelj haaškog osuđenika Mladena Naletilića-Tute, koji je ubijen u lokalu NBA u Chromosovu tornju 31. svibnja 2002. godine, bio je najpoznatiji Bugarin iz hrvatskih crnih kronika.
Hrvati su se, pak, na stranicama bugarskih crnih kronika pojavljivali uglavnom zbog uhićenja s pošiljkama droge. Ljeto 2004. godine i mafijaške likvidacije po Sofiji dramatično su promijenile bugarsko-hrvatske kriminalne odnose i krim-scenu.
Bugarski su mediji tvrdili da je njegovo ubojstvo, posredstvom Zadranina Umberta Pinčića, naručio Sreten Jocić, Joca Amsterdamski, kao osvetu za "cinkanje" bugarskoj policiji. Hrvati se sumnjiče i za ubojstvo kuma bugarske mafije, 43-godišnjeg Milča Boneva, poznatijeg kao Baj Mile koji je krajem 30. srpnja izrešetan ispred sofijskog restorana Slavija. Tada je ubijen i 38-godišnji Metodi Marinkov, jedan od najpoznatijih bugarskih makroa koji je od Baj Mileta došao potražiti zaštitu. Sofijski tjednik "168 časova" objavio je tada da je hrvatski policijski agent ubačen u hrvatsku kriminalnu skupinu u Bugarskoj doveo bugarsku policiju do uvjerenja o tome da su Hrvati plaćeni ubojice u Sofiji. Uslijedila je blamaža s javnom tjeralicom za 12 Hrvata, nakon koje se ustanovilo da devetorica nikad nisu stupila na bugarski teritorij. No, tadašnji ministar unutarnjih poslova Bojko Borisov označio ih je kao egezekutore. Sve se to zbivalo u vrijeme kad je Sofija bila pod velikim pritiskom Bruxellesa zbog nerješavanja organiziranog kriminala, a na sofijskim su se ulicama tjedno događale mafijaške egzekucije, u kojima su Hrvati označeni kao glavni sumnjivci. No, ustanovilo se da je krv na tenisici Ivana Možea. koja se poklapala s krvlju na mjestu mafijaške egzekucije i koja je bila krunski dokaz optužbe, podmetnula policija.
Trojica sumnjivih
Hrvatska diplomacija daje na znanje kako očekuje da bugarske vlasti učinkovito provedu istragu o sudbini hrvatskog državljanina. Vlado Može, Ivanov otac trenutačno je u Sofiji i nastoji doznati istinu o svome sinu.
On zasad zna da postoje trojica sumnjivaca na čelu s Josifom Josifovim, jednim od jačih vojnika bugarskih mafijaških bossova koji je priznao da se sukobio s Možeom i da su ga nakon batina izbacili uz prugu u Slivnici. No, drugi Zagrepčanin, Žarko Škarica još ne zna tko je 3. lipnja 2003. godine likvidirao njegova sina Roberta, 30-godišnjeg vlasnika tvrtke za uvoz- izvoz. Škarica je ubijen dok je otključavao ulazna vrata veže u Puškinovoj aleji u elitnom sofijskom naselju Pavlov. Je li R. Matanić, koji doduše ima kriminalni dosje, sljedeći na listi za odstrel i to već za nepunih šest mjeseci.
Krunski dokaz protiv dvanaestorice Hrvata, osim izvješća ubačenog hrvatskog agenta, za bugarsku policiju su i snimke iz zaplijenjena laptopa. Na njima se vide Matanić, Može i još neki od osumnjičenika u boksačkim pozama, te u opasnim pozama s pištoljima. Ivan Može, gostujući 23. veljače u emisiji sofijske kabelske televizije BTV, kazao je kako su snimke nastale u okolici Samobora i kako nitko od njih nije bio ni u kakvoj vezi s ubojstvima u Sofiji.
Ivanu Možeu, kad je uhićen početkom rujna 2004. godine, to je bio četvrti boravak u Bugarskoj. Kako smo neslužbeno doznali, navodno je prije vozio automobile u Bugarsku, a u kvartu je bio poznatiji kao 'žestoki' mladić. No nitko ne vjeruje da je počinio ono za što ga terete. Protiv njegova prijatelja Roberta Matanića u zagrebačkom je Općinskom sudu u tijeku postupak zbog iznude i zbog toga jer je i Hrvatska od Srbije tražila njegovo izručenje. Unatoč konkretnijim dokazima, Matanić će u Bugarsku.
No da nije riječ o bezazlenom liku s bugarske tjeralice, svjedoči i činjenica da je prilikom uhićenja u Negotinu kod njega i njegova kompanjona nađen ubojiti arsenal oružja, od pušaka s prigušivačima i snajpera, kakve koristi NATO, do bombi i pištolja. Matanić je u Negotinu pao sasvim slučajno kad je morao prenoćiti zbog puknute gume.
Njegov kompanjon Tomislav Marjanović iz Gospića nedavno je odslužio 13 mjeseci zatvorske kazne. Inače, te 2004. godine, kad su se događali obračuni na sofijskim ulicama, sastali su se i predstavnici hrvatskih i bugarskih tajnih službi radi informacija o kriminalnim skupinama. Hrvatska policija ističe dobru suradnju s bugarskim kolegama, koja je prošle godine rezultirala i potpisivanjem sporazuma o uskoj bilateralnoj suradnji policija dviju država.
- Likvidacije su tada u Sofiji bile gotovo svakodnevica. Strahovao sam za Roberta, no on mi je govorio: 'Tata, ja se nemam čega bojati, radim samo svoj posao. Robert je bio uredio jedan restoran, u njemu je bilo zaposleno 25 radnika i dao ga je u najam jednom čovjeku iz Srbije. On je njemu bio dužan novac, a koliko ne znam. Robertovim ubojstvom više nije morao vratiti taj dug. Bugarska policija i dalje istražuje ubojstvo. Dan nakon Robertova ubojstva zvala me neka žena iz Sofije i na hrvatskom mi rekla da bi se našla sa mnom te da mi nešto mora reći. Ostavila je broj u hotelu, ali ja nisam otišao na taj sastanak. - rekao je Žarko Škarica. On tvrdi da njegov sin nije pripadao zemunskom klanu, kako su pisali bugarski, a to prenijeli i srbijanski i hrvatski mediji.
Dušan Miljuš
"Bugarski MUP i ministarstvo pravde izravno su instrumentalizirani od mafije na visokoj državnoj razini koja se infiltrirala u sve pore vlasti. Izručenje Roberta Matanića želi i inicira dobro organizirana skupina s ciljem da ubije Matanića čim stupi na bugarski teritorij". Dramatični je to navod iz dopisa koji je njegov zagrebački odvjetnik Zoran Pilipović uputio bivšem ministru pravosuđa Srbije Zoranu Stojkoviću s apelom da hrvatski zahtjev za izručenje dobije prioritet pred bugarskim.
| Pozadina hrvatsko-bugarskih obračuna nastavljena nestankom Hrvata Ivana Možea
|
Talačka drama
I dok traje neizvjesnost oko sudbine Ivana Možea, koji je posljednji put viđen u noći s petka na subotu, odnosno sa 23. na 24. veljače, u restoranu-diskoteki Slivnički heroji u Slivnici, 25 kilometara od Sofije, strahovanja da bi sličnu sudbinu mogao doživjeti i Robert Matanić sve su opravdanija. Naime, bugarska policija, pa i pravosuđe i javnost, kroz brojne je napise uvjerena da su i Matanić i Može bili dio skupine Hrvata, plaćenih ubojica, koji su u ljeto 2004. godine u Sofiji odradili nekoliko mafijaških ubojstava.
| Bugarski MUP i ministarstvo pravde izravno su insturmentalizirani od mafije i to seže do visoke državne razine, no sud je utvrdio da je policija Možeu podmetnula krunske dokaze |
Krajem kolovoza 2004. godine skupina od 12 Hrvata osvanula je na javnoj tjeralici bugarskog MUP-a, što je postupak koji dotad nije bio zabilježen u policijskoj praksi.
U najzloglasnijoj srbijanskoj kaznionici Matanić služi dvoipolgodišnju zatvorsku kaznu, na koju ga je osudio negotinski sud nakon što je u Srbija je udovoljila molbi bugarskog pravosuđa za njegovo izručenje, iako je zahtjev podnijela i Hrvatska.
Negotinski hotel "Indeks" u ponedjeljak, 28. veljače 2005. godine, bio je poprište neviđene drame. Zabarikadiran u hotelskoj sobi, prijeteći ručnim bombama, Zagrepčanin je rekao da će se likvidirati ako mu ne omoguće susret s diplomatskim predstavnicima Hrvatske. Talačku krizu, koja je okončana njegovom predajom, pratila je i lokalna TV-postaja smještena u neboderu u kojem je i hotel. No, nedopušteno držanje oružja dječja je priča prema bugarskoj optužnici koja Matanića tereti za ubojstvo.
Ministar optužuje
- Jedini dokaz je svjedok koji je navodno prepoznao Matanića da je bio na mjestu zločina u kolovozu 2004. godine u Sofiji, ali ta je fotografija stara 10 godina. Indicija da je Matanić ubojica, znači da je nekoliko sati prije ubojstva, za koji ga terete, ušao na bugarski teritorij. I to je jedino što tereti mojeg branjenika - rekao nam je odvjetnik Pilipović.
| Boksački trening u okolici Samobora kompromitirajući je materijal |
|
Nestanak Ivana Možea, kojemu i drugostupanjskom presudom nije dokazano da je u ljeto 2004. ubio Asena Petrova-Čakija, jednog od sofijskih mafijaških kumova, kada je poginuo i policajac Kiril Živkov, a ranjene još tri osobe, označio je dramatičnu, javnosti dotad nepoznatu povezanost hrvatskog i bugarskog krim-miljea. Dotad je ona bila poznata po zapljenama TDR-ovih cigareta u Bugarskoj, padu bugarskih kurira droge na putu za zapadnu Europu. Sve dok se nije dogodilo ubojstvo prelijepe bugarske pjevačice Evgenije Nikolove, koju je sa šest hitaca u lokalu Maki u zagrebačkoj Dubravi 18. ožujka 2000. ubio Veko Glasnović. Učinio je to zbog neuzvraćenih simpatija, napravio je pravi masakr u lokalu u kojem su se u tom trenutku zatekli i Zdravko Mamić, direktor Dinama, voditelj "Noćne more" Željko Malnar i kiropraktičar Ante Pavlović. Pravomoćno je osuđen na 20 godina zatvora.
Veselin Marinov, bivši agent HIS-a i bugarskih tajnih službi, tjelohranitelj haaškog osuđenika Mladena Naletilića-Tute, koji je ubijen u lokalu NBA u Chromosovu tornju 31. svibnja 2002. godine, bio je najpoznatiji Bugarin iz hrvatskih crnih kronika.
Hrvati su se, pak, na stranicama bugarskih crnih kronika pojavljivali uglavnom zbog uhićenja s pošiljkama droge. Ljeto 2004. godine i mafijaške likvidacije po Sofiji dramatično su promijenile bugarsko-hrvatske kriminalne odnose i krim-scenu.
Bugarski su mediji tvrdili da je njegovo ubojstvo, posredstvom Zadranina Umberta Pinčića, naručio Sreten Jocić, Joca Amsterdamski, kao osvetu za "cinkanje" bugarskoj policiji. Hrvati se sumnjiče i za ubojstvo kuma bugarske mafije, 43-godišnjeg Milča Boneva, poznatijeg kao Baj Mile koji je krajem 30. srpnja izrešetan ispred sofijskog restorana Slavija. Tada je ubijen i 38-godišnji Metodi Marinkov, jedan od najpoznatijih bugarskih makroa koji je od Baj Mileta došao potražiti zaštitu. Sofijski tjednik "168 časova" objavio je tada da je hrvatski policijski agent ubačen u hrvatsku kriminalnu skupinu u Bugarskoj doveo bugarsku policiju do uvjerenja o tome da su Hrvati plaćeni ubojice u Sofiji. Uslijedila je blamaža s javnom tjeralicom za 12 Hrvata, nakon koje se ustanovilo da devetorica nikad nisu stupila na bugarski teritorij. No, tadašnji ministar unutarnjih poslova Bojko Borisov označio ih je kao egezekutore. Sve se to zbivalo u vrijeme kad je Sofija bila pod velikim pritiskom Bruxellesa zbog nerješavanja organiziranog kriminala, a na sofijskim su se ulicama tjedno događale mafijaške egzekucije, u kojima su Hrvati označeni kao glavni sumnjivci. No, ustanovilo se da je krv na tenisici Ivana Možea. koja se poklapala s krvlju na mjestu mafijaške egzekucije i koja je bila krunski dokaz optužbe, podmetnula policija.
Trojica sumnjivih
Hrvatska diplomacija daje na znanje kako očekuje da bugarske vlasti učinkovito provedu istragu o sudbini hrvatskog državljanina. Vlado Može, Ivanov otac trenutačno je u Sofiji i nastoji doznati istinu o svome sinu.
On zasad zna da postoje trojica sumnjivaca na čelu s Josifom Josifovim, jednim od jačih vojnika bugarskih mafijaških bossova koji je priznao da se sukobio s Možeom i da su ga nakon batina izbacili uz prugu u Slivnici. No, drugi Zagrepčanin, Žarko Škarica još ne zna tko je 3. lipnja 2003. godine likvidirao njegova sina Roberta, 30-godišnjeg vlasnika tvrtke za uvoz- izvoz. Škarica je ubijen dok je otključavao ulazna vrata veže u Puškinovoj aleji u elitnom sofijskom naselju Pavlov. Je li R. Matanić, koji doduše ima kriminalni dosje, sljedeći na listi za odstrel i to već za nepunih šest mjeseci.
| Fotografija Matanića s pištoljem koju bugarska policija smatra dokazom o njegovoj krivnji |
|
Krunski dokaz protiv dvanaestorice Hrvata, osim izvješća ubačenog hrvatskog agenta, za bugarsku policiju su i snimke iz zaplijenjena laptopa. Na njima se vide Matanić, Može i još neki od osumnjičenika u boksačkim pozama, te u opasnim pozama s pištoljima. Ivan Može, gostujući 23. veljače u emisiji sofijske kabelske televizije BTV, kazao je kako su snimke nastale u okolici Samobora i kako nitko od njih nije bio ni u kakvoj vezi s ubojstvima u Sofiji.
Ivanu Možeu, kad je uhićen početkom rujna 2004. godine, to je bio četvrti boravak u Bugarskoj. Kako smo neslužbeno doznali, navodno je prije vozio automobile u Bugarsku, a u kvartu je bio poznatiji kao 'žestoki' mladić. No nitko ne vjeruje da je počinio ono za što ga terete. Protiv njegova prijatelja Roberta Matanića u zagrebačkom je Općinskom sudu u tijeku postupak zbog iznude i zbog toga jer je i Hrvatska od Srbije tražila njegovo izručenje. Unatoč konkretnijim dokazima, Matanić će u Bugarsku.
No da nije riječ o bezazlenom liku s bugarske tjeralice, svjedoči i činjenica da je prilikom uhićenja u Negotinu kod njega i njegova kompanjona nađen ubojiti arsenal oružja, od pušaka s prigušivačima i snajpera, kakve koristi NATO, do bombi i pištolja. Matanić je u Negotinu pao sasvim slučajno kad je morao prenoćiti zbog puknute gume.
Njegov kompanjon Tomislav Marjanović iz Gospića nedavno je odslužio 13 mjeseci zatvorske kazne. Inače, te 2004. godine, kad su se događali obračuni na sofijskim ulicama, sastali su se i predstavnici hrvatskih i bugarskih tajnih službi radi informacija o kriminalnim skupinama. Hrvatska policija ističe dobru suradnju s bugarskim kolegama, koja je prošle godine rezultirala i potpisivanjem sporazuma o uskoj bilateralnoj suradnji policija dviju država.
| Krunski dokazi iz zaplijenjenog laptopa
|
|
Krvav prizor sa sofijskih ulica, izrešetano tijelo Milča Boneva, za što su optuženi Hrvati |
- Likvidacije su tada u Sofiji bile gotovo svakodnevica. Strahovao sam za Roberta, no on mi je govorio: 'Tata, ja se nemam čega bojati, radim samo svoj posao. Robert je bio uredio jedan restoran, u njemu je bilo zaposleno 25 radnika i dao ga je u najam jednom čovjeku iz Srbije. On je njemu bio dužan novac, a koliko ne znam. Robertovim ubojstvom više nije morao vratiti taj dug. Bugarska policija i dalje istražuje ubojstvo. Dan nakon Robertova ubojstva zvala me neka žena iz Sofije i na hrvatskom mi rekla da bi se našla sa mnom te da mi nešto mora reći. Ostavila je broj u hotelu, ali ja nisam otišao na taj sastanak. - rekao je Žarko Škarica. On tvrdi da njegov sin nije pripadao zemunskom klanu, kako su pisali bugarski, a to prenijeli i srbijanski i hrvatski mediji.
|
Tko je ubojica Roberta Škarice Istraga je u tijeku. Policijska je to fraza koju za Žarka Škaricu, oca ubijenog Roberta ne znači mnogo. Od lipnja 2003. godine, nakon likvidacije njegova sina, zagrebačkog poduzetnika koji je govorio pet jezika i uspješno poslovao u Sofiji, istraga se nije pomaknula s mjesta. Krajem 1999. godine Robert je u Italiji upoznao Dimitrinu Tanevu, s kojom je odlučio izvanbračno živjeti u Sofiji te su dobili dvoje djece. Vlasniku tvrtke Milion posao je dobro išao, posebno prodaja gljiva sa sofijskog na talijansko tržište. Samo mjesec dana prije likvidacije, njegovu je talijanskom partneru u tvrtki Nicolu Piedigrottu bila postavljena paklena naprava u poštanski sandučić. Prema pisanju bugarskih medija, Robert je uzeo tjelohranitelja, mijenjao je automobile, no plaćeni ubojica našao ga je gotovo na kućnom pragu. Žarko Škarica o ubojstvu sina, istrazi i poslovima ne zna pojedinosti.
|
| Restoran Slivnički heroji, u kojem je zadnji put Može viđen živ. |
|
|
Josif Josifov, koji se sukobio s Možeom pritvoren je, no nitko ne zna gdje je Ivan Može i je li ubijen iz osvete |
Dušan Miljuš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....