Super su mi ovi lovci u mutnom koji ganjaju komade na račun Svjetskog prvenstva.
Kao, “ako te dečko zapostavlja i pije s ekipom umjesto da te izvede van, javi mi se. Ja te razumijem, slušat ću o tvojim problemima, imam i lutnju u gepeku, xoxo.”
Ne znam je l’ to još prolazi, ali znam da je kategorija “married with children” tvrd orah. Mlade majke vječiti su Sveti gral svakog Udvarača, ali već vidim odgovor.
“Super si, ako mi baš želiš zamijeniti muža dok po birtijama paradira u dresu, svakako navrati. Imam dvije mašine veša za oprati, treba nešto skuhati za sutra, a netko mora i po malu u vrtić.” Nije baš akcija kakvoj se frajer nadao.
Kad smo već kod akcije, čujete li ovaj zvuk?
To smo vam mi, mladi roditelji dok otvaramo bocu šampanjca. Ali ne zato što smo u subotu natamburali Nigeriju, nego zato što je počelo ljeto.
Praznici, odmor, ferije, raspust, nazovite to kako želite, ali uvijek je popraćeno onim PLOP zvukom čepa koji izlijeće iz boce. Koga briga za repku, ovo su dani kad se dijete šalje djedu i baki pa kako da onda ne slavimo.
Da mi je kći kojim slučajem tartuf, motovunski psi tragači završili bi kolektivno na burzi. U igri skrivača koju igramo svaku večer kad smožden dođem s posla postala je toliko vješta da ju je nemoguće pronaći. Zadnji put sam je našao u košari za prljavi veš, samo joj je nosić virio ispod košulja i majica.
Ali to je sad problem bake i djeda na seoskom ladanju u Koprivnici u koju smo je upravo lansirali.
Ne ustajemo više u sedam ujutro, ne oblačim je za vrtić pa opet skidam jer smo sve obukli naopačke. Ne jurimo na doručak na koji vječito kasnimo, nema više ispiranja pijeska iz kose (“malo smo se grudali”), odgovaranja na tisuću pitanja u sekundi.
Smiješe nam se barem tri tjedna bez malene jer nakon Koprivnice punica ju je već rezervirala za Šoltu.
- Pa tko ne bi slavio - govorim ženi prije polaska, ali ona šuti, vidim da joj i nije baš svejedno. A tamo na selu baki i djedu želim sreću pa kidam nalijevo kao Krezubica, nazad u Zagreb, prije nego što i meni zasuzi oko i stegne mi se grlo. Izvlačim se na alergiju, kao Maradona koji je cijelu tekmu šmrcao na tribinama u Rusiji.
- Kad mladi roditelji ostanu sami, ludi su kao psi kad ih puste s lanca - nabrijavam usput ženu za gledanje utakmice bez male, ali već u pola jedan u noći, jedini u cijelom društvu koje smo okupili, drijemam u sofi. U ruci mi mobitel sa zvukom pojačanim na maksimum ako-baka-nazove-jer-nas-hitno-treba.
Nije zvala. Ni te prve večeri, ni dan poslije. Kći baš i nema vremena za nas. Gleda crtiće. Ili utakmicu s dedom. Ili obilazi deve u Đurđevcu. Ili se kupa u bazenu. Ili je u igraonici.
U šoku smo.
Jer malo što zapravo razotkrije mlade roditelje kao prvo dulje odvajanje od djeteta. Vječno smo se zaklinjali da ćemo biti drukčiji od njih kad odrastemo, ali već sad smo gori.
Kći ima tek pet godina, ali već sad je zovem i provjeravam češće nego mene moji.
Doduše, moja mama meni je upadala na techno partyje u Bestu, samo da provjeri “jesam li se snašao na ulazu i kad dolazim doma”, ali više ne mogu garantirati da ću i ja drugačije kad mala krene u izlaske.
Je l’ jela?, pitam baku. Naravno da je jela, nitko u familiji još nije umro od gladi. Je l’ spavala? Nego što da je spavala, pa nije zombi. Je l’ joj hladno? Nije, vani je 30 stupnjeva. A je l’ joj falimo? Paaa...
U nedjelju s posla zovem ženu na telefon.
- Nije mi se javila, a danas je Dan očeva - pecam sažaljenje.
- Što opet?
Kako to misliš opet, živote, robijo, mogla bi i ti čestitati - kažem.
- Što nisi to slavio u ožujku?
- Ma to je po katoličkom kalendaru, ovo je Međunarodni dan.
- Pa daj se ti lijepo odluči kad slaviš pa da to ozakonimo, ovako svake godine triput cviliš.
Tako to ide kad živiš samo sa ženama. Nema zemlje za starce.
Žicam kćer da u četvrtak skupa gledamo Argentinu, možda je to vrati u Zagreb.
Pristaje, nevoljko, a ja već smišljam izgovor za ekipu.