Hrvatska, puna života. Slogan naše zemlje. Ja sam noćna mora svih marketinških stručnjaka. Ja sam onaj jedan posto tvrdoglave populacije koju istraživanja ne mogu svesti na zajednički nazivnik. Gotovo je nemoguće otkriti što me to točno uzbuđuje dovoljno da bih posegnula za svojim novčanikom (da znam tko su ti magovi današnjice, rado bih ih umirila otkrićem da ni sama često ne razumijem svoje želje i postupke).
Ja sam onaj “ljudski faktor”, ona siva eminencija potrošača do koje niti jedan slogan, genijalan ili glup, ne može doprijeti - naime, osim što imam ADHD, glasovi u mojoj glavi glasniji su od svake reklame na radiopostajama, a paralelni svemir u koji redovito uplovim kad me netko natjera da gledam televizijski program mnogo je maštovitiji, luđi, uzbudljiviji - ne, doista nema te sapunice, trilera i ljubavne fantazije koja se može snimiti tako da nadmaši ludilo u mojoj glavi - sve pore kroz koje prikrivene i one manje prikrivene PR poruke inače ulaze u ljudsku podsvijest, u mom su slučaju zatvorene kao mindset ekstremnih vjernika.
Prema tome, Hrvatska, puna života, zemlja raja, zemlja gdje smo iskorijenili istočni grijeh, zemlja čiste ljubavi, zemlja čiste krvi - ma, posve mi je svejedno. Uostalom, nije da me ijednoj zemlji od onih koje sam posjetila privukao slogan. Kao ono, čitam nešto na netu i odjednom uzbuđeno uzviknem: “Gle, dečko, kako Malta ima SUPER SLOGAN! Kažu da je tamo STALNO SUNCE I DA SU SVI VESELI I DA S NEBA PADAJU NEISKORIŠTENI KONDOMI, A ZA NEPLODNE RODE DONOSE MIRIŠLJAVE BEBE, kaj kažeš da idemo tamo, ha, ha?!” Ako se jako potrudim prisjetiti se, osim onog kultnog JUST DO IT, koji je, dakako, jednako neiskren kao otprilike svaka reklama koja je ikada bila odobrena od strane naručitelja i ugledala svjetlo dana, niti jedan mi slogan nikada ništa nije značio, niti sam zbog njega kupila neki proizvod ili potrošila neke pare.
A putovala sam, srećom, dosta. Neko sam vrijeme provela u američkoj saveznoj državi Ohio, primjerice. Osim što se tamo nalazio college na kojem sam s kolegama kratko bila gost student, pa je samim time za mene Ohio zemlja prvih američkih pijanstava, karaoka i studentskih zaljubljenosti, Ohio je dozlaboga bez veze. I iako sam dvaput u životu živjela u Ohiju, tek sam danas na Wikipediji saznala da je službeni slogan te savezne države “Srce svega”. A tu je, kaže internet, i njihov moto “S Bogom, sve je moguće”. Mhm. Boga tamo nisam upoznala, a moguće je bilo samo umrijeti od dosade. Kad sam boravila u Ohiju, doista mi se činilo da je Hrvatska puna života.
Mogla bih sad dalje nabrajati gomilu slogana država koje sam posjetila, no nisu mi bili presudni ni onda kad sam kupovala avionske karte da preletim oceane do njih, tako da mislim da je saznati danas što Malezija ili Portugal imaju reći u tri riječi o sebi samima doista deplasirano. No, ne muči me slogan Lijepe Naše, kao što me ne muči ni himna, ni navijačka pjesma Dinama, ni to u kojoj je boji haljine kraljica Torcide putovala za Zagreb. Ono što mene muči je ta nevjerojatna količina loše energije usmjerene ka BILO KOJEM PROJEKTU, pa bio on i bezvezni niškoristi slogan od kojeg se naš turizam neće ugrijati - jednostavno zato što je prodati zemlju u turističkom smislu ipak malo kompleksniji posao od igre riječi. Hrvatska, zemlja gdje ćete sigurno biti popljuvani? Kako vam se ovaj slogan sviđa? Jer, taj je, recimo, istinit.
Jedan genijalno duhovit tip na Facebooku je prokomentirao da bi Nike, vodeći se napornim utopističkim principima moralno ispravnih kritičara ovog hrvatskog slogančića (koji mene osobno podsjeća na trećerazrednu razglednicu kakve nisam kupovala ni onda kad su razglednice bile IN, ali, što ja znam, možda pravila struke zahtijevaju jednostavno i šareno, frivolno i nepretenciozno), trebao svoj već spomenuti briljantni JUST DO IT promijeniti u “skupi proizvod dječjeg rada koji reklamiraju poznate osobe”, pa tako reklamirati svoje tenisice. Taj moj Facebook poluprijatelj, naime, želi dokazati ono što bi valjda svakome trebalo biti jasno: marketing postoji da bi prodao (često muda pod bubrege).
Kako vam se sviđa ova ideja: Hrvatska, 1200 otoka, 4 milijuna kritičara? Koji su istovremeno i arhitekti, pjevači, kuhari, majke dojilje (iako često muškarci), ukratko - ljudi koji znaju sve o svemu (a i svakome). Ta jedna vrsta posebne negative koja se najbolje može osjetiti kad čitate anonimne komentare po forumima ili ispod članaka na portalima, doista je specifičan proizvod, pa pretpostavljam da bismo se, da ne želimo lagati (kao što svi žele kad prodaju bilo što, makar i zemlju), trebali upravo time reklamirati. Nije mi posebno bitno kakav je slogan i što je istraživanje tržišta pokazalo. Isto tako, voljela bih znati na što je sve točno potrošena ta gomila novca kojom mediji barataju, vjerojatno vrlo neodgovorno, kao “cijenom” upitnog slogana.
No, ono što me uvijek iznova fascinira jest kako je moguće da je u jednoj zemlji tako punoj života tako puno ljudi koji su puni jala i prijezira. Da, shvaćam, recesija i kriza, odrastanje u tranzicijskom kriminalu koji se produžio dulje nego svi Peter Jacksonovi filmovi zajedno. Shvaćam i neimaštinu i golem nerazmjer između privilegiranih i onih koji jedva krpaju kraj s krajem, što nužno izaziva frustraciju iz koje se ni najbolji ne uspiju uvijek izvući. Ima tu malo i neobrazovanja, luđačke blentave vjere u to da “ja mogu bolje”, i na nogometnom terenu, i u Saboru, i u krevetu - a prava je istina ipak negdje skrivena u onom vječnom pitanju koje se nitko ne usuđuje postaviti jer je u državi na rubu socijalnih nemira doista nezgodno čak i dotaknuti takvu premisu: “Zašto onda nisi?”
Da, postoji nešto što se zove nepravda, a u čemu živimo već desetljećima, i ona nas je zatrovala do te mjere da mislimo da je svatko tko se usudi, pa čak i onaj tko uspije, lažov, prevarant, mutikaša ili loša osoba, koja je preko veza ili mutnih poslova došla do uspjeha. No, stvarnost bi trebala izgledati ovako: ako netko dobije posao, uspije ili smisli slogan, valja mu čestitati. Nije znak iznadprosječnog talenta kritiziranje iz naslonjača ili uprazno filozofiranje o tuđem radu, trudu, ideji ili nastojanju. Nije dokaz pameti razina pljuvačine koju možete stuštiti na bilo koga, marketinšku agenciju ili televizijsku voditeljicu, dapače. To je dokaz slabosti.
A osim svega, ponekad mi se doista čini da je Hrvatska puna života: u onim jutrima koje ukradem za plac, onim danima koje provedem na našoj obali, onim trenucima u kojima su još uvijek mali, individualni, netaknuti. I da, Hrvatska je i puna užasa, to je isto istina. S njima se, više-manje, moramo nositi mi koji tu živimo. Mora li baš jedan od njih biti i to da pljujemo na sve i svakoga?