Hrvatska u EU

Jacques Wunenberger, veleposlanik Europske unije u Hrvatskoj, u srijedu je naposljetku presjekao sve moguće dvojbe o sudbini sadašnje faze hrvatske kandidature za članstvo u Europskoj uniji, izjavivši kako će Hrvatska, najvjerojatnije, odmah poslije Uskrsa dobiti pozitivno mišljenje (avis) Europske komisije na svoju molbu za članstvo te da će steći status kandidata u ljeto ove godine.



Ta Wunenbergerova izjava nije dobila status neke posebne vijesti, naprosto zato što je Jutarnji list još prije dva tjedna, na temelju razgovora s ministrom vanjskih poslova Miomirom Žužulom, objavio kako će naša zemlja do kraja travnja dobiti pozitivan avis, što su zatim ustvrdili i skoro svi drugi mediji u Hrvatskoj.



Značajno je, doduše, da je Wunenberger najavio i dobivanje statusa kandidata za ljeto, dakle za lipanj ove godine, u što Žužul, kada smo zadnji put ručali, nije bio posve siguran.



Wunenberger je svojom izjavom o avisu i o statusu kandidata za Hrvatsku potvrdio najave Ivice Račana i Ive Sanadera s početka godine da je Zagreb zajamčio realizaciju prvih koraka ulaska u EU te demantirao brojne skeptike, koji su samouvjereno i, sada se pokazuje, posve pogrešno, još do prije nekoliko tjedana tvrdili kako Hrvatska  sigurno neće dobiti pozitivan avis i kako vjerojatno ne može ući u EU prije ostalih zemalja bivše Jugoslavije.



No, avis, kao i status kandidata, samo je, ponovimo po n-ti put, prvi, iako, naravno, neophodan korak u procesu primanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo u Europskoj uniji. Sam datum ulaska Hrvatske u EU, na koji se danas nitko u međunarodnim krugovima, ali ni u hrvatskoj vladi, ne bi želio kladiti na veću sumu novca, ovisi o tri grupe međusobno tek donekle isprepletenih čimbenika.



Prvu grupu čine politički uvjeti za ulazak u EU, koje je Wunenberger precizno naveo u svojoj izjavi o pozitivnom avisu, a koji obuhvaćaju, kao što se već barem dvije godine zna, poglavito suradnju s Haaškim sudom, a zatim pitanje izbjeglica, pravosudne reforme i medija.



Posve je jasno da Hrvatska mora u potpunosti ispuniti sve te uvjete. Jasno je, također, da se sadašnja hrvatska vlada čvrsto i iskreno obvezala da će ispuniti te uvjete. Riječ je, naprosto, o postizanju određenih standarda i realiziranju određenih međunarodnih političkih obveza, koji predstavljaju zajednički nazivnik za sve zemlje članice Unije. Ispunjavanje tih standarda i obveza jednostavno se podrazumijeva.



Druga grupa problema, kada je riječ o ulasku Hrvatske u EU, mnogo je složenije prirode te se tiče unutarnje spremnosti hrvatskog društva da se prikloni pravilima liberalne demokracije i liberalnog kapitalizma.



Hrvatska, definitivno, po svom sustavu vrijednosti, ne pripada Europskoj uniji. Hrvatskom dominira kolektivistički, protukapitalistički vrijednosni sustav, u kojem su uspjeh i bogatstvo, osim ako su postignuti u sportu, umjetnosti ili na estradi, a priori suspektni.



Takvu atmosferu u društvu podjednako određuju Katolička crkva, koja je u nas programatski protuliberalno, ali i protukapitalistički orijentirana (zabrana rada nedjeljom samo je najeklatantnija manifestacija takvog stava), pojedine dezorijentirane političke stranke, koje se boje Crkve, kao i značajan dio lijevo orijentirane javnosti, koja u kapitalizmu i njegovim protagonistima i dalje vidi svoje prirodne neprijatelje.



Ova, zapravo, ni po čemu neobična mješavina interesa i stavova duboko suprotstavljenih igrača na hrvatskoj javnoj sceni, koji se dodiruju na zajedničkom zazoru prema kapitalizmu i globalizaciji, čini Hrvatsku nesposobnom da se iznutra prilagodi Europskoj uniji.



Primjerice, da je Hyundai u Hrvatsku, umjesto u Slovačku, investirao 700 milijuna eura, gotovo sam siguran kako bi reakcije većeg dijela hrvatske javnosti bile negativne, uz generalnu primjedbu kako ta opaka multinacionalka kani eksploatirati hrvatske radnike.



Virtualni primjer s korejskom tvornicom automobila samo je jedna od ilustracija hrvatske nespremnosti na dubinsku prilagodnu Europskoj uniji.



Naime, da bi Republika Hrvatska mogla postati uspješna članica EU, ona se mora iznutra transformirati; ulazak u EU, u tom smislu, doista jest hrvatsko unutarnje društveno i političko pitanje.



Tek kada prestanemo biti autokratični, ksenofobični i dubinski protukapitalistički raspoloženi, bit ćemo kadri postati uspješnom članicom Unije.



Primjerice, dok god u Hrvatskoj prevladava mišljenje da je prodaja otoka istodobno i prodaja nacionalnog identiteta, i  dok se globalizacija doživljava kao strah od dominacije stranog kapitala, Hrvatska neće moći, neovisno o pojedinačnim, za nas eventualno povoljnim političkim odlukama, uspješno egzistirati unutar Europske unije.



Ovdje se, dakle, radi o doista tektonskim preobrazbama hrvatskog društva, kojih samo naše društvo, nažalost, uglavnom nije svjesno.



Naposljetku, treća grupa procesa potrebnih da bi Hrvatska ušla u Europsku uniju, politički je najsloženija i tiče se geopolitičkih okolnosti i interesa koji se preklapaju na području bivše Jugoslavije.



Kada se govori o hrvatskim šansama da se priključi Uniji u sljedećoj rundi proširenja, dakle 2007. ili 2008.godine, skupa s Bugarskom i Rumunjskom, oni koji su skeptični prema takvom ishodu navode kako se pregovori između zemlje kandidata i EU ne mogu završiti za manje od četiri ili pet godina, dok pregovori između Hrvatske i EU mogu započeti, u najboljem slučaju, u siječnju iduće godine.



S druge se, pak, strane, navodi primjer Slovačke, koja je pregovore s EU završila za samo dvije godine i koja ulazi u Uniju za točno mjesec dana.



Primjer Slovačke govori kako se, u pojedinim slučajevima  ulaska u EU, prije svega respektiraju dubinski politički, geopolitički i sigurnosni, a nipošto formalni kriteriji.



Utoliko je i ulazak Hrvatske u EU prije svega političko i sigurnosno pitanje.



Ako glavne zemlje članice Unije procijene da primanje Hrvatske 2007. godine koristi općoj stabilizaciji prilika na prostoru bivše Jugoslavije, Hrvatska ima realne šanse ući u EU u idućem krugu proširenja, zajedno s Bugarskom i Rumunjskom.



Hrvatska se, stoga, mora nametnuti kao definitivni i najznačajniji čimbenik ne samo stabilnosti, nego i suradnje sa zemljama bivše Jugoslavije, u kojima vlada kaos.



Ako Hrvatska, dakle, pokaže da je voljna i kadra pozitivno utjecati na razvoj događaja u Srbiji i u Bosni i Hercegovini, mogla bi dobiti šansu da 2007. uđe u Uniju.



Činjenica je, koja se pokazuje iz dana u dan, da međunarodna zajednica nema nikakvo produktivno rješenje ni za BIH, ni za Kosovo, ni za Srbiju, koja se poslije Đinđićeva ubojstva vratila nekoliko godina unatrag.



Republika Hrvatska je, kao što smo već nebrojeno puta napisali, jedina stabilna demokracija istočno od Slovenije.



Brzo primanje Hrvatske u Europsku uniju može poslužiti kao dobar primjer za zemlje koje su daleko od bilo kakve demokracije, i od bilo kakve stabilnosti, a na koje Europa mora računati, već zbog njihova geografskog položaja; međunarodna zajednica ne smije si dopustiti još jedan rat na Balkanu, a nedavno nasilje na Kosovu nije bilo ništa drugo nego uvertira eventualnog novog rata.



Republika Hrvatska ima, dakle, vrlo dobre šanse da vrlo brzo uđe u Europsku uniju.



No, da bi bila spremna da prosperira unutar Unije, kao što su to učinile Grčka, Portugal ili Irska, Hrvatska se iznutra mora duboko promijeniti.

Tko zataškava prisluškivanje novinara?

Protuobavještajna agencija, koju je donedavno vodio Franjo Turek, u četvrtak je izvijestila Vijeće za nadzor tajnih službi da nije prisluškivala i pratila šestero novinara.



Riječ je o slučaju koji je imao potencijal prvorazrednog sigurnosno-političkog skandala jer je po svojoj metodologiji, kao i po konačnim zaključcima, neodoljivo posjećao na odnos Tuđmanovih tajnih službi prema, u ono vrijeme, oporbenim novinarima.



Iako bismo željeli da POA govori istinu te da uistinu nije pratila i prisluškivala pojedine hrvatske novinare, ne možemo ne postaviti određena pitanja.



Je li pred Sanaderovom vladom održana prezentacija POA-ine analize slučaja Gotovina, u kojoj se novinari optužuju za djelovanje u korist obavještajnih službi?



Je li točno da je bivši šef POA-e tu prezentaciju popratio prijepisima telefonskih razgovora, kao i fotografskim materijalom?



Tko je, u ime POA-e, prošle godine napisao materijal u kojem se skoro sve hrvatske novine prokazuju kao narušitelji nacionalnih interesa u slučaju Gotovina, a koji je dostavljen bivšem premijeru?



Taj materijal sigurno postoji, budući da sam ga svojedobno držao u rukama.



Kome je, i zašto, osim samom Franji Tureku, sada u interesu da zataškava taj slučaj?



Je li Vrhovni sud, ako je bilo prisluškivanja, odobrio ta prisluškivanja?



Podsjećamo da se Vrhovni sud još nije očitovao o slučaju navodnog prisluškivanja novinara.



Predstavnici i sadašnje i bivše hrvatske vlasti moraju u što kraćem roku odgovoriti na ova pitanja, kako bi dokazali da u Hrvatskoj ne dolazi do drastičnih odstupanja od elementarnih pravila liberalne demokracije: prisluškivanje novinara jest jedno od najdrastičnijih takvih odstupanja.



Slučaj navodnog prisluškivanja novinara jedan je od onih u kojem se, po svaku cijenu, mora inzistirati na potpunoj istini, bez obzira na to kome ta istina može štetiti.



Ja, sasvim sigurno, nikad nisam surađivao niti s jednom obavještajnom službom.



Može li POA, s jednakom sigurnošću, ustvrditi da me nikada nije prisluškivala i može li predsjednik Vrhovnog suda s jednakom sigurnošću ustvrditi da nikada nije potpisao suglasnost da me se prisluškuje?



Molim odgovore.