U studenom je izašao zbornik radova Mediji i Znanost u kojemu dvadesetak znanstvenika i novinara iznosi svoje mišljenje o stanju znanstvene komunikacije i novinarstva u Hrvatskoj, posebice u medijima.
Jedan od problema koji se ističu u Zborniku je da se mali broj novinara aktivno bavi znanstvenim temama: od njih preko stotinu koji pišu o znanosti, samo ih nekoliko – možda desetak – prati redovito znanstvene teme. Iako se veliki broj novinara, urednika, snimatelja, i blogera bavi praćenjem znanosti u medijima, među njima “ne postoji snažna svijest o svojoj društvenoj važnosti, a još manje spremnost za postizanjem cehovskih interesa”, kaže se uvodu u zbornik. Od 36 novinara pozvanih da doprinesu Okruglom stolu o znanosti i medijima, iz koga je nastao Zbornik, samo njih 15 je odgovorilo na poziv. Naposljetku, svega se pet novinara odazvalo.
To je upravo suprotno situaciji u Velikoj Britaniji, ali i nekim drugim zapadnim zemljama. Na često organiziranim konferencijima znanstvenog novinarstva čuje se kako su znanstveni novinari specifični upravo zbog svoje cehovske pripadnosti i želje da se sastaju te raspravljaju o temama od zajedničkog interesa: kako najbolje pisati o znanosti s ciljem društvenog napretka. Teško bi se vidjelo da sportski ili politički novinari organiziraju konferenciju na kojoj bi diskutirali o svojoj profesiji, čulo se je na prošloj (2010) konferenciji britanskih znanstvenih novinara u Londonu, na kojoj sam prisustovao kao član Britanskog društva znanstvenih pisaca ( Association of British Science Writers).
Oko stotinjak novinara, urednika, znanstvenika, studenata i djelatnika ureda za odnose sa medijima prisustovalo je jednodnevnoj konferenciji na kojoj se je raspravljalo o raznim temama – od toga kako i zašto se u medijima pratio ‘Climategate’ – afera o klimatskim promjenama uzrokovana tajnim e-mail porukama jednog znanstvenika koje su dospjele u medije – do davanja praktičnih savjeta novinarima kako urednicima uspješno predlagati teme za članke.
Uz sponzore i pokroviteljstvo Britanske akademije znanosti (Royal Society), konferencija je bila vrlo uspješna te je čak krovna udruga britanskih znanstvenih novinara i zaradila nekoliko tisuća funti od prodaje ulaznica. Za slijedeći lipanj planiramo još veću konferenciju koja će okupiti 200 ljudi. Na tu ćemo konferenciju pozvati i kolege iz Ugande. Naime, Britansko društvo znanstvenih pisaca i slično ugandsko udruženje su partneri u sklopu programa Svjetske federacije znanstvenih novinara (WFSJ) s ciljem razvoja znanstvenog novinarstva u zemljama Trećeg svijeta. Osobno sam uključen u planiranje konferencije jer sam u odboru direktora Britanskog društva te volonterski uređujem vijesti na njihovom portalu.
Nadalje, svake dvije godine održavaju se velike konferencije Svjetske federacije znanstvenih novinara, na koje dolaze novinari i urednici iz čitavog svijeta. Prošle godine konferencija je bila u Dohi, u Kataru, a iduća će se organizirati 2013. godine u Helsinkiju, u Finskoj. No, ovo su samo konferencije znanstvenih novinara. Oni koji pišu o temama srodnim znanosti: medicini i zdravstvu, te oni koji pišu o okolišu obično imaju i svoja cehovska udruženja i zasebne konferencije.
Istodobno, naša Hrvatska udruga znanstvenih novinara (HUZN) ima samo šestero ljudi na mailing listi, a nema niti blog ili web stranicu. Bez pokazatelja o aktivnostima društva, te nekog javnog profila teško da će takva udruga privući nove članove.
Na Zapadu se o cehovskim interesima znanstvenih novinara uglavnom brinu upravo takve udruge i na njihovim mailing listama novinari, pisci, i djelatnici službi za odnose za medije otvoreno raspravljaju o pitanjima koja ih se svih tiču. Takve teme uključuju – koliko se plaća kartica teksta u nekom časopisu, koliko naplatiti uređivanje knjige, kako se postaviti u nekoj profesionalnoj situaciji, te treba li se novinarski uradak o znanstvenoj temi ikada slati znanstveniku na provjeru. Također, tu se objavljuju natječaji za poslove, stažiranje za studente i sl. Pored organizacije konferencija, objavljivanja glasila udruge, često se organiziraju i godišnje nagrade za znanstvene novinare.
HUZN stoga mora postati transparentnija i otvorenija udruga koja svojim aktivnostima privlači nove članove. Članstvo bi se trebalo otvoriti i djelatnicima ureda za odnose sa medijima u znanstveno-akademskim ustanovama, ali i urednicima i svima koji pišu o znanosti.
Druga velika tema koja proizlazi iz zbornika jest upravo ta da nam na znanstvenim institutima trenutno nedostaje profesionalaca koji bi aktivno komunicirali o temama iz znanosti i plasirali dostignuća domaćih znanstvenika medijima.
HUZN se mora više uključiti u međunarodni dijalog i izmjenu iskustava. Kolege koje su bili na konferenciji u Kataru kažu da je bilo jako popularno tražiti ‘partnere’ što znači da se udruge iz zemalja u tranziciji ili razvoju vežu za udruge na Zapadu te onda izmjenjuju iskustva i zajednički organiziraju konferencije i druga događanja. Uostalom i konferencija u Kataru organizirana je u suradnji američke i egipatske udruge. I naša udruga bi se trebala vezati uz veću, iskusniju udrugu negdje u Europi i početi se više brinuti za stanje domaćeg znanstvenog novinarstva.