U Indiju su došle kada i Majka Tereza, 30-ih godina prošlog stoljeća. Većinom u Calcutti, poput Nobelovom nagradom za mir nagrađene poznate misionarke, pomagale su sirotinji, bolesnima i napuštenima.
No, nekoliko mjeseci nakon što početkom rujna u tom gradu zapadnog Bengala bude obilježeno deset godina od smrti Majke Tereze, za hrvatske sestre Emeriku i Silvinu na tome mjestu trebala bi biti organizirana rođendanska proslava. Ako do tada požive, ove dvije najstarije živuće misionarke iz Hrvatske trebale bi proslaviti svoj 100. rođendan.
Njihovi iznimni životni putevi, tijekom kojih je svaka po nevjerojatnih 75 godina provela radeći u Indiji, od njih su učinili prave heroine. Pa iako svakako manje poznate od svoje kolegice misionarke koja se proslavila diljem svijeta, zbog svega što su neprekidno činile tijekom tri četvrtine stoljeća Emeriki Šumak i Silvini Mužić u Indiji svakako neće nedostajati čestitara. Kako bih se i sam našao među njima, prije nekoliko dana otputovao sam u Calcuttu.
Iako je sestra Silvina trenutačno na liječenju u 500-tinjak kilometara udaljenoj državi Orissi i navodno nije u najboljem zdravstvenom stanju pa do nje nisam mogao, u kući Družbe kćeri križa u Calcutti pronašao sam stariju od njih dvije, sestru Emeriku.
Dočekala me nemalo uzbuđena. Kasnio sam dva dana i, prenijet će mi njezine kolegice misionarke, već se bila pobojala hoću li uopće stići. U teškoj hladovini sobe u kući Svetog Vincenta Emerika se uspravila u svojem bolesničkom krevetu i obratila mi se s onim zdravim zagorskim "bok".
Iako boležljiva, zdravog duha i još bistrijih misli ubrzo mi je poklonila svoju priču. A ona, kao i kod sestre Silvine s kojom je ostala bliska cijeloga života, počinje pravom avanturom za koju je tada trebalo imati poprilične hrabrosti.
Naime, 30-ih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj nije bilo organiziranih odlazaka misionarki izvan zemlje. Za takvo što trebalo je imati pustolovni duh te poneku vezu. Niti jednoj prvoga očito nije manjkalo, a vezu su pronašle među isusovcima koji su tih godina pomogli i majki Terezi na isti način. Oni su ih povezali s misionarskim redovnicama u Engleskoj i Belgiji i avantura dvije tek 23-godišnje Hrvatice mogla je početi.
- Zamislite mene, djevojku iz sela Stara Ves na Sutli u Zagorju, s idejama da odem u svijet. Sjećam se dobro kako mi je veliko srce tada bilo, ali i koliko se moja obitelj bojala. Bila sam još razigrana, voljela ples, i to valcer, pjesmu i odjednom se odlučila za tako velik pothvat. No, nitko me nije mogao zaustaviti. Prijavila sam se i ubrzo nakon priprema u Belgiji bila na brodu koji je tri tjedna vozio prema Indiji. No, moj put počeo je u Pakistanu, gdje sam ostala pet godina. Tek nakon toga sam se dokopala Bombaja gdje sam ostala još toliko. Tek nakon deset godina napokon i Calcutte. No, ubrzo su me poslali za Bangalore, pa u Orissu i opet Calcuttu. Nakupilo se tu godina... - počela je sestra Emerika.
Gotovo nevjerojatno se čini kako ova starica pamti događaje iz mladosti. Kaže da se sjeća Prvog svjetskog rata, i to dobro, a posebno čudno se učinilo kada je rekla da iz osobnog kontakta pamti i možda najpoznatijeg Zagorca u bližoj povijesti, Josipa Broza Tita. Iako svakako zanimljivo, i sama sestra kaže da ipak ništa nije bilo moguće usporediti sa šokom koji je doživjela susrevši se u Indiji prvi put s mjestima i više nego bijednim tamošnjim ljudima koji će joj odrediti budućnost.
- Kakva je to bila bijeda. Čak se i danas čini nestvarnim kada razmišljam o tome. Gladni na svakom koraku, bolesti haraju prljavim uličicama. Ljudi na granici, da ih se tako uopće naziva. Što god bi im se dalo, bilo je od životne važnosti. Utjeha je bila najbitnija. Silvina i ja prionule smo poslu i dale cijele sebe. Druge nam nije bilo jer smo znale zašto smo došle - kaže.
Obje su ubrzo nakon dolaska naučile jezik najsiromašnijeg sloja ljudi, sadri. Drugačije se s njima nije moglo razgovarati, a pričati se moralo. Kada nije išlo na engleskom ili hindiju, kao što je uostalom slučaj i danas, sestre su svladale lokalne jezike. Zbog toga su ih obični ljudi još i više zavoljeli. Nije dugo trebalo da obje među njima nađu i dobre prijatelje.
- Mi smo uvijek voljele ljude i oni bi to brzo uvidjeli. Čak i kada nije bilo jela ili pomoći, znali smo se s njima zabavljati, davati im utjehu kroz ples i pjesmu. Pomagali smo im da se barem osjećaju kao ljudi, a oni su nas zbog toga puštali u svoje teške živote. Pazili smo na bolesnike, hranili sirotinju i na kraju, kada je postalo malo bolje, počele ih učiti korisnim stvarima. Osobno sam jako ponosna što sam mnoge djevojke naučila plesti i šivati jer sam u tome bila jako dobra. Možda se to danas čini nebitnim, ali te vještine kasnije su prehranile stotine obitelji - prisjeća se.
Sestra Silvina, s druge strane, više se posvetila bavljenju bolesnicima. U gradu Boshonti gotovo 20 godina radila je kao bolničarka. Jednakim poslom bavila se i sljedeće 22 godine u Orissi. Predano i uz mnogo odricanja radila je puno i u tišini.
Obje su se tijekom tog razdoblja života niz puta susretale s Majkom Terezom. Ova mala ženica velikog srca navodno je izuzetno voljela pričati na hrvatskom, uostalom školovala se u Zagrebu, pa je koristila svaki slobodan trenutak da pronađe što više sugovornika koji će joj se obratiti na našem jeziku.
Među njima je bio i poznati misionar Ante Gabrić s kojim je godinama tijesno surađivala. U vrijeme kada je Majka Tereza 1950. godine izašla iz misionarskog reda lorentinki, kojem je do tada pripadala i osnovala svoju družbu sestara Misionarke ljubavi, dvije sestre svoj posao nastavile su obavljati bez želje za ikakvim promjenama. Jednostavno su smatrale da nije bitno kojim kanalima treba davati pomoć najpotrebnijima, nego da je bitnije to nastaviti činiti bez pompe.
Godine koje su uslijedile učinile su ih pravim Indijkama. Sestra Silvina navodno je toliko duboko ušla među tamošnju sirotinju da je u konačnici čak zaboravila pričati hrvatski. Njezine kolegice misionarke prisjećaju se da nije željela ni časa gubiti na bilo što nepovezano s ljudima za koje je skrbila.
Emerika, s druge strane, koristi neku, moram priznati prilično neobičnu, kombinaciju hrvatskog i indijskog engleskog. Kada su nam donijeli albume s fotografijama obje sestre, Emerika je rado pokazala proslave upriličene u čast njihovih misionarskih godina.
One blijede, najstarije slike nudile su proslave srebrnog pira (25 godina), nešto bolje 50 godina kada im je organizirana velika crkvena proslava i parada mladih indijskih vjernika. U konačnici, i 75. godišnjica koju je lani proslavila s još dvije ostarjele sestre. Je li sretna nakon svih tih godina? Žali li za čime?
- Ne žalim ni za čim. Sve što sam željela postati na kraju mi se ostvarilo. Sanjala sam da sam misionarka i da pomažem najvećoj sirotinji i to sam na kraju ostvarila. Kada me moja deset godina mlađa sestra jednom pitala, a tada mi je bilo možda 60, koliko ja to dugo mislim raditi, odgovorila sam joj do osamdesete. Sada se šalim na račun tog pitanja i priznajem da treba paziti kada se želi nešto. Mene je, eto, Bog uslišio i još mi dodao 20 godina na prvotnu želju - našalila se Emerika.
Ipak, svjesna da se bliži ono neizbježno, nije željela zaobići niti svoju najdražu temu. Cijeli život tako daleko od kuće, ona danas kaže da domom ipak nikada nije prestala smatrati ni svoje Zagorje. Sanja ga, tvrdi, jednakim žarom kao one davne 1930. kada ga je napustila.
Dokazala mi je to i jednim od albuma za slike u kojem sam se umjesto s prizorima prašnjavih indijskih ulica, sirotinje i ubogih, koje sam i očekivao, sudario sa zagorskim bregima. Na albumu, pored nekih formulara izdanih još za vrijeme britanske kolonijalne vladavine Indijom, i danas stoji zalijepljena velika razglednica iz Zagorja.
- Iako sam odlučila da ću oči sklopiti ovdje u Calcutti gdje sam i ostavila cijeli život, često pred sobom i danas vidim brege, čujem popevke. Željela bih još jednom probati malo našeg vina, okusiti domaću kobasu - rekla je Emerika sjetno. Sestre oko nje shvatile su u tom trenutku da joj je teško i zamolile za dovršetak našeg razgovora.
Nije krila suze kada sam krenuo. Pozdravili smo se zajedno pjevušeći "Suzu za zagorske brege". Teško da će ih Emerika više ikada vidjeti. Jednako tako će teško u Calcuttu iz Hrvatske više ikada doći dvije osobe iznimne poput nje i Silvine. Ili u njoj barem toliko ostati.
Iz Calcutte Krešimir Raguž
No, nekoliko mjeseci nakon što početkom rujna u tom gradu zapadnog Bengala bude obilježeno deset godina od smrti Majke Tereze, za hrvatske sestre Emeriku i Silvinu na tome mjestu trebala bi biti organizirana rođendanska proslava. Ako do tada požive, ove dvije najstarije živuće misionarke iz Hrvatske trebale bi proslaviti svoj 100. rođendan.
Njihovi iznimni životni putevi, tijekom kojih je svaka po nevjerojatnih 75 godina provela radeći u Indiji, od njih su učinili prave heroine. Pa iako svakako manje poznate od svoje kolegice misionarke koja se proslavila diljem svijeta, zbog svega što su neprekidno činile tijekom tri četvrtine stoljeća Emeriki Šumak i Silvini Mužić u Indiji svakako neće nedostajati čestitara. Kako bih se i sam našao među njima, prije nekoliko dana otputovao sam u Calcuttu.
Iako je sestra Silvina trenutačno na liječenju u 500-tinjak kilometara udaljenoj državi Orissi i navodno nije u najboljem zdravstvenom stanju pa do nje nisam mogao, u kući Družbe kćeri križa u Calcutti pronašao sam stariju od njih dvije, sestru Emeriku.
Dočekala me nemalo uzbuđena. Kasnio sam dva dana i, prenijet će mi njezine kolegice misionarke, već se bila pobojala hoću li uopće stići. U teškoj hladovini sobe u kući Svetog Vincenta Emerika se uspravila u svojem bolesničkom krevetu i obratila mi se s onim zdravim zagorskim "bok".
Iako boležljiva, zdravog duha i još bistrijih misli ubrzo mi je poklonila svoju priču. A ona, kao i kod sestre Silvine s kojom je ostala bliska cijeloga života, počinje pravom avanturom za koju je tada trebalo imati poprilične hrabrosti.
Naime, 30-ih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj nije bilo organiziranih odlazaka misionarki izvan zemlje. Za takvo što trebalo je imati pustolovni duh te poneku vezu. Niti jednoj prvoga očito nije manjkalo, a vezu su pronašle među isusovcima koji su tih godina pomogli i majki Terezi na isti način. Oni su ih povezali s misionarskim redovnicama u Engleskoj i Belgiji i avantura dvije tek 23-godišnje Hrvatice mogla je početi.
- Zamislite mene, djevojku iz sela Stara Ves na Sutli u Zagorju, s idejama da odem u svijet. Sjećam se dobro kako mi je veliko srce tada bilo, ali i koliko se moja obitelj bojala. Bila sam još razigrana, voljela ples, i to valcer, pjesmu i odjednom se odlučila za tako velik pothvat. No, nitko me nije mogao zaustaviti. Prijavila sam se i ubrzo nakon priprema u Belgiji bila na brodu koji je tri tjedna vozio prema Indiji. No, moj put počeo je u Pakistanu, gdje sam ostala pet godina. Tek nakon toga sam se dokopala Bombaja gdje sam ostala još toliko. Tek nakon deset godina napokon i Calcutte. No, ubrzo su me poslali za Bangalore, pa u Orissu i opet Calcuttu. Nakupilo se tu godina... - počela je sestra Emerika.
Gotovo nevjerojatno se čini kako ova starica pamti događaje iz mladosti. Kaže da se sjeća Prvog svjetskog rata, i to dobro, a posebno čudno se učinilo kada je rekla da iz osobnog kontakta pamti i možda najpoznatijeg Zagorca u bližoj povijesti, Josipa Broza Tita. Iako svakako zanimljivo, i sama sestra kaže da ipak ništa nije bilo moguće usporediti sa šokom koji je doživjela susrevši se u Indiji prvi put s mjestima i više nego bijednim tamošnjim ljudima koji će joj odrediti budućnost.
- Kakva je to bila bijeda. Čak se i danas čini nestvarnim kada razmišljam o tome. Gladni na svakom koraku, bolesti haraju prljavim uličicama. Ljudi na granici, da ih se tako uopće naziva. Što god bi im se dalo, bilo je od životne važnosti. Utjeha je bila najbitnija. Silvina i ja prionule smo poslu i dale cijele sebe. Druge nam nije bilo jer smo znale zašto smo došle - kaže.
Obje su ubrzo nakon dolaska naučile jezik najsiromašnijeg sloja ljudi, sadri. Drugačije se s njima nije moglo razgovarati, a pričati se moralo. Kada nije išlo na engleskom ili hindiju, kao što je uostalom slučaj i danas, sestre su svladale lokalne jezike. Zbog toga su ih obični ljudi još i više zavoljeli. Nije dugo trebalo da obje među njima nađu i dobre prijatelje.
- Mi smo uvijek voljele ljude i oni bi to brzo uvidjeli. Čak i kada nije bilo jela ili pomoći, znali smo se s njima zabavljati, davati im utjehu kroz ples i pjesmu. Pomagali smo im da se barem osjećaju kao ljudi, a oni su nas zbog toga puštali u svoje teške živote. Pazili smo na bolesnike, hranili sirotinju i na kraju, kada je postalo malo bolje, počele ih učiti korisnim stvarima. Osobno sam jako ponosna što sam mnoge djevojke naučila plesti i šivati jer sam u tome bila jako dobra. Možda se to danas čini nebitnim, ali te vještine kasnije su prehranile stotine obitelji - prisjeća se.
Sestra Silvina, s druge strane, više se posvetila bavljenju bolesnicima. U gradu Boshonti gotovo 20 godina radila je kao bolničarka. Jednakim poslom bavila se i sljedeće 22 godine u Orissi. Predano i uz mnogo odricanja radila je puno i u tišini.
Obje su se tijekom tog razdoblja života niz puta susretale s Majkom Terezom. Ova mala ženica velikog srca navodno je izuzetno voljela pričati na hrvatskom, uostalom školovala se u Zagrebu, pa je koristila svaki slobodan trenutak da pronađe što više sugovornika koji će joj se obratiti na našem jeziku.
Među njima je bio i poznati misionar Ante Gabrić s kojim je godinama tijesno surađivala. U vrijeme kada je Majka Tereza 1950. godine izašla iz misionarskog reda lorentinki, kojem je do tada pripadala i osnovala svoju družbu sestara Misionarke ljubavi, dvije sestre svoj posao nastavile su obavljati bez želje za ikakvim promjenama. Jednostavno su smatrale da nije bitno kojim kanalima treba davati pomoć najpotrebnijima, nego da je bitnije to nastaviti činiti bez pompe.
Godine koje su uslijedile učinile su ih pravim Indijkama. Sestra Silvina navodno je toliko duboko ušla među tamošnju sirotinju da je u konačnici čak zaboravila pričati hrvatski. Njezine kolegice misionarke prisjećaju se da nije željela ni časa gubiti na bilo što nepovezano s ljudima za koje je skrbila.
Emerika, s druge strane, koristi neku, moram priznati prilično neobičnu, kombinaciju hrvatskog i indijskog engleskog. Kada su nam donijeli albume s fotografijama obje sestre, Emerika je rado pokazala proslave upriličene u čast njihovih misionarskih godina.
One blijede, najstarije slike nudile su proslave srebrnog pira (25 godina), nešto bolje 50 godina kada im je organizirana velika crkvena proslava i parada mladih indijskih vjernika. U konačnici, i 75. godišnjica koju je lani proslavila s još dvije ostarjele sestre. Je li sretna nakon svih tih godina? Žali li za čime?
- Ne žalim ni za čim. Sve što sam željela postati na kraju mi se ostvarilo. Sanjala sam da sam misionarka i da pomažem najvećoj sirotinji i to sam na kraju ostvarila. Kada me moja deset godina mlađa sestra jednom pitala, a tada mi je bilo možda 60, koliko ja to dugo mislim raditi, odgovorila sam joj do osamdesete. Sada se šalim na račun tog pitanja i priznajem da treba paziti kada se želi nešto. Mene je, eto, Bog uslišio i još mi dodao 20 godina na prvotnu želju - našalila se Emerika.
Ipak, svjesna da se bliži ono neizbježno, nije željela zaobići niti svoju najdražu temu. Cijeli život tako daleko od kuće, ona danas kaže da domom ipak nikada nije prestala smatrati ni svoje Zagorje. Sanja ga, tvrdi, jednakim žarom kao one davne 1930. kada ga je napustila.
Dokazala mi je to i jednim od albuma za slike u kojem sam se umjesto s prizorima prašnjavih indijskih ulica, sirotinje i ubogih, koje sam i očekivao, sudario sa zagorskim bregima. Na albumu, pored nekih formulara izdanih još za vrijeme britanske kolonijalne vladavine Indijom, i danas stoji zalijepljena velika razglednica iz Zagorja.
- Iako sam odlučila da ću oči sklopiti ovdje u Calcutti gdje sam i ostavila cijeli život, često pred sobom i danas vidim brege, čujem popevke. Željela bih još jednom probati malo našeg vina, okusiti domaću kobasu - rekla je Emerika sjetno. Sestre oko nje shvatile su u tom trenutku da joj je teško i zamolile za dovršetak našeg razgovora.
Nije krila suze kada sam krenuo. Pozdravili smo se zajedno pjevušeći "Suzu za zagorske brege". Teško da će ih Emerika više ikada vidjeti. Jednako tako će teško u Calcuttu iz Hrvatske više ikada doći dvije osobe iznimne poput nje i Silvine. Ili u njoj barem toliko ostati.
Iz Calcutte Krešimir Raguž
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....