Hrvatski Adrien Brody

Krešimir Mikić širokoj javnosti vjerojatno nije toliko poznat glumac. Ne zato što malo radi u kazalištu (više od 30 uloga dosad) ili rijetko snima filmove i TV drame (više od 20 uloga), nego zato što se nevezano uz uloge vrlo rijetko pojavljuje u medijima. Mikić ne daje frivolne intervjue za bulevarske časopise, ne pojavljuje se u televizijskim emisijama u kojima poznati laprdaju o svemu i svačemu samo zato što su poznati, ne otvara vrata svojeg doma kako bi se vidjela boja pločica u njegovoj kupaonici i ništa ne govori o svojem privatnom životu. Ukratko, Mikić je za novinare prilično nedostupan tip.



Kad sam ga prvi put gledao u kazalištu, 2000., u predstavi "Alaska Jack", shvatio sam da je kategorija za sebe. Neobičnog fizičkog izgleda, visok, prav i posve mršav, kao dječak s nadimkom Šilo iz Lovrakova dječjeg klasika "Družba Pere Kvržice", Mikić je istodobno fizički vrlo snažan, spretan, a krasi ga snažan, topao, pomalo šuškav bariton. Glumi strastveno, koncentrirano, otvoren je prema parnerima, a istodobno nekako autistično zagledan u sebe. Nekoliko sam puta dosad napisao da je najbolji hrvatski glumac u svojoj generaciji. Jedan od rijetkih koji su jednako uvjerljivi i osobiti i u kazalištu i na filmu, i u lošim i u dobrim predstavama i filmovima. Mikić je, ukratko, zvijezda posebnog sjaja, umjetnik čije ambicije nadilaze puku socijalizaciju ili "slavu", čudan tip, fanatik koji je spreman pokušati dokraja ući u svaki lik koji tumači, glumac koji neprestano radi na sebi, koji je, unatoč jedinstvenom fizičkom izgledu, uvijek spreman transformirati se u "drugo".



 Postoji još jedna veza između američke i naše zvijezde. Obojica su se proslavili ulogama u kojima su igrali Židove
On je jednako uvjerljiv i kao Franjo Asiški u kultnoj predstavi Renea Medvešeka u ZKM-u, i kao židovski liječnik u staromodnom filmskom epu Antuna Vrdoljaka "Duga mračna noć", i kao iskompleksirani negativac Krešo u Matanićevu hit-filmu "Fine Mrtve djevojke", i kao prolupali ratni veteran Mlaćo u Kunčevićevoj režiji dramskog komada Ivana Vidića "Veliki bijeli zec".



Kritičarka New York Timesa Jeannette Catsoulis uočila je prije tjedan dana njegov talent pišući o newyorškoj premijeri filma Dalibora Matanića "Volim te", u kojem Mikić igra glavnu ulogu, lakomislenog propagandnog stručnjaka Krešu koji oboli od side. Usporedila ga je s hollywoodskim čudom od djeteta Adrienom Brodyjem, najmlađim glumcem koji je ikad osvojio Oscara, 2002., za glavnu ulogu u filmu Romana Polanskog "Pijanist".



Mikić je doista hrvatski Adrien Brody, ili, iz naše perspektive, Adrien Brody je američki Krešimir Mikić. Brody je stariji godinu dana, obojica su rođeni sredinom travnja, Brody 1973., a Mikić 1974. Mikić doista sliči Židovu, a Brody to podrijetlom, po ocu, i jest. Brodyjeva majka rođena je u Mađarskoj, a Mikić u Osijeku. Dakle, povezuje ih i geografija, makar samo simbolično i metafizički. Brody je za ulogu u "Pijanistu" smršavio dvadeset kilograma, a i Mikić, premda od prirode mršav, bio je spreman za ulogu u Matanićevu filmu postati još tanji, gotovo proziran. Imaju čak i sličnu boju glasa i bilo bi izazovno gledati ih u istom projektu. Mogli bi glumiti braću, arhetipske provenijencije, Kaina i Abela, pri čemu bi bilo najteže odrediti tko je pozitivac, a tko negativac. U mojoj mašti Mikić bi ipak bio Kain, a Brodyju bih ostavio manje atraktivnu ulogu dobrog brata Abela. Naime, pamtim, prije svega, Brodyja po ne baš velikoj ulozi iz Malickova ratnog klasika "Tanka crvena linija", a Mikića iz Brešanovih "Svjedoka". Brody je ljepuškastiji, nježniji i nekako neviniji, a Mikić je snažniji, izravniji i nekako više mračan. Bili bi, kako god da okreneš, eksplozivan par.



Krešimir Mikić velik je glumac i po tome što može ne samo jednako dobro igrati pozitivce i negativce, dramske i komične uloge, nego i velike i male role. Na Akademiji, koju je završio u Osijeku, u klasi koja je bila podružnica zagrebačke centrale, proricali su mu komičarsku karijeru.



U nas je to s glumcima obično tako, treba ih što prije svrstati u neki fah, strpati u ladicu iz koje će se onda po potrebi izvlačiti za rutinsku eksploataciju. Mikić je, oduprijevši se takvoj zloj sudbi, definitivno prekoračio granice domaćeg teatra i filma. Hoće li svoj američki uspjeh - jer dobiti pozitivnu, makar i kratku, kritiku u New York Timesu svakako jest dobitak na filmskoj lutriji - uspjeti kapitalizirati tako da napravi međunarodnu karijeru, pokazat će vrijeme, no činjenica je da imamo glumca koji se može mjeriti s najvećim hollywoodskim zvijezdama.


Tomislav Čadež
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. prosinac 2025 05:43