Kada je u listopadu 2004. vozač kamiona Dalibor Burazović poginuo u napadu iračkih pobunjenika kod grada Mosula, malo tko u Hrvatskoj je znao da hrvatski vozači kamiona masovno voze na opasnim turama za Irak.
Danas, kada u Hrvatsku stiže tijelo prvog Hrvata koji je u Bagdadu ubijen dok je radio kao pripadnik privatne vojne kompanije, hrvatska javnost suočava se s još jednim pitanjem: koliko se umirovljenih hrvatskih časnika bori u Iraku, što uopće tamo rade i kakve su to privatne vojske u čije su se redove dobrovoljno prijavili?
Tisuće bivših vojnika iz različitih zemalja, posebno onih s ratnim iskustvom, rade za zaštitarske kompanije u Iraku. Ali njihov rad je daleko od pukog osiguranja zgrada, kako bi se iz pojma "zaštitar" dalo naslutiti. Privatne vojske su druga vojna sila u Iraku: procjenjuje se da ih ukupno ima više od 25.000, što je više nego što ijedna druga zemlja, osim Amerike, ima vojnika u Iraku.
Teško je procijeniti koliko se hrvatskih državljana na taj način bori u Iraku. Najmanje procjene govore o dvadesetak ljudi, najveće o stotinjak - što samo svjedoči o kaotičnoj sferi u kojoj privatne zaštitarske kompanije razvijaju svoj biznis u Iraku. Kompanije, naime, odbijaju otkriti išta o svojim zaposlenicima i njihovu državljanstvu. Ubijeni Željko Both, nakon umirovljenja u Hrvatskoj vojsci u siječnju 2003., otišao je u Irak raditi za kompaniju Unity Resources Group (URG). Kad smo prošli tjedan razgovarali s Michaelom Priddinom, njihovim menadžerom u Dubaiju, odbio je dati bilo kakve informacije.
- Ne možemo reći ni koliko Hrvata radi za URG, to je povjerljiva informacija - izjavio je Priddin.
O ulozi privatnih vojnih kompanija u Iraku Amerikanci i svijet prvi su put čuli u travnju 2004., nakon tragičnog incidenta u Faludži u kojem su stradala četvorica pripadnika kompanije Blackwater. Među četvoricom Amerikanaca bio je i jedan hrvatskog porijekla, Jerko Zovko, koji je toga dana s trojicom kolega dobio zadatak da prate i osiguravaju kamion s kuhinjskom opremom na putu za Faludžu. Na povratku su se četvorica kontraktora izgubila sa svoja dva džipa na ulicama Faludže, jakog uporišta sunitskih pobunjenika.
Zapeli su u prometu kada im je prišla grupa naoružanih Iračana i izrešetala ih mecima iz neposredne blizine. Zatim su njihova tijela izvukli iz džipova, a rulja na ulicama je podivljala i počela ih komadati. Tijela svih četvorice Amerikanaca na kraju su spaljena, a tijela dvojice, među njima i Jerka Zovka, obješena su na most iznad Eufrata i ostavljena da vise.
Televizijska kamera snimala je taj stravični prizor, popraćen divljim zanosom ljudi na ulici, i snimka je postala jedan od najstrašnijih iračkih prizora koji su obišli svijet. U danima nakon tog incidenta američki marinci pokrenuli su opsadu Faludže.
Wesley Batalona, Erik Prince, Scott Helvenston i Jerko Zovko zarađivali su 600 dolara na dan radeći za Blackwater. Kompanija je u tom trenutku imala nekoliko ugovora s američkom vladom, uključujući i onaj vrijedan 21 milijun dolara za osiguranje Paula Bremera, tadašnjeg američkog prokonzula u Iraku. Prijelazna uprava kojoj je Bremer bio na čelu imala je i 90 milijuna dolara vrijedan ugovor za osiguranje njihovih baza i osoblja s jednom drugom sigurnosnom kompanijom pod imenom Triple Canopy. Prijelazna uprava bila je glavno tijelo vlasti u američkoj okupaciji Iraka, a za osiguranje je, dakle, bila zadužena - ne američka vojska, nego - privatna vojna kompanija.
Tvrtke poput Blackwatera, Triple Canopy i još pedesetak koje rade isti posao u Iraku ne vole da ih se naziva privatnim vojskama ili privatnim vojnim kompanijama. Industrija preferira izraz privatne sigurnosne kompanije. Bez obzira na to kako ih zvali, kad se njihovi zaposlenici nađu u situaciji poput one u kojoj su se našla petorica kontraktora Triple Canopyja u gradu Kutu, njihov posao je - voditi rat.
U travnju 2004. pripadnici Mahdijeve vojske, šijitske milicije odane radikalnom kleriku Moktadi al-Sadru, napali su sjedište Prijelazne uprave u Kutu, koje je čuvalo 40 ukrajinskih vojnika i petorica američkih kontraktora. Žestoki napad trajao je cijeli dan i cijelu noć, a obranu je vodio upravo šef tima kontraktora, koji je opskrbljivao Ukrajince kad su ostajali bez municije, s američkom vojskom dogovarao zračnu potporu i evakuaciju, a svoje borce postavio da drže ključne pozicije na tornjevima oko baze. Bitka je završila povlačenjem i napuštanjem zapovjedništva u Kutu, ali nijedan civil i borac iz zapovjedništva nije stradao.
Triple Canopy slovi kao jedna od najcjenjenijih privatnih vojnih kompanija u Iraku. Taj status uživa zbog ljudi koji su je osnovali i koji svi dolaze iz redova najelitnijih postrojbi američke vojske. Tvrtka je nastala praktički iz ničega: bivši elitni specijalci osnovali su je posuđenim novcem, a kad su nenadano dobili prve vrijedne ugovore, opremu su nabavljali improvizirajući. Blindirana vozila tražili su preko interneta i na kraju kupili Mercedese koji su nekad pripadali sultanu od Bruneija, a potom bili iznajmljeni slavnim američkim reperima. Kad su kupovali oružje, nisu mogli čekati da ga zakonito nabave u Americi jer je to zahtijevalo dugotrajan proces dobivanja dokumenata za izvoz, pa su jednostavno u Iraku ishodili dozvolu da se posluže skladištima oduzetog neprijateljskog naoružanja.
Tako su bivši elitni američki specijalci završili s kalašnjikovima u rukama. Kad su trebali novac za plaće ili za kupnju opreme u Iraku, direktori bi jednostavno poslali nekoga iz Chicaga, gdje je sjedište tvrtke, u Irak s ruksakom punim novčanica od sto dolara. Iz Bagdada su samo stizale narudžbe: "Trebamo ruksak" ili "Trebamo dva ruksaka". Svaki ruksak sadržavao je pola milijuna dolara...
U početku, dakle, Triple Canopy nije imao ništa osim kvalitetnih boraca koji su prošli najelitnije postrojbe i sudjelovali u bitkama. Ratno iskustvo je osobina koja se cijeni u ovom biznisu i zbog toga nije čudno da su i umirovljeni hrvatski vojnici dobivali ponude za Irak. Da je prihvatio ponudu, primjerice, i Ante Kotromanović bi danas možda pratio i osiguravao iračke političare, a ne bi bio SDP-ov "čovjek za branitelje". Sam Kotromanović posvjedočio nam je da gotovo nema umirovljenih časnika HV-a s ratnim iskustvom koji nisu dobili ponude za Irak. No, u Iraku za privatne vojne kompanije ne rade samo Hrvati, nego i državljani drugih zemalja s područja bivše Jugoslavije, posebno iz Makedonije, koji su kontakt s američkim vojnim pogonom stekli tijekom američkog angažmana na Kosovu.
Plaća privatnih ratnika ovisi od kompanije do kompanije, ali i od zemlje iz koje potječu. Najbolje su plaćeni Amerikanci i Britanci (400 do 700 dolara dnevno), a najslabije Čileanci i Fidžijci (40 do 150 dolara dnevno). Australijanci su bliži prvoj skupini, Ukrajinci, Rumunji i Nepalci drugoj...
Novac je, naravno, najvažniji razlog zbog kojega se većina prijavljuje, ali umirovljeni američki specijalci koji su o svome novom poslu odlučili razgovarati s američkim novinarima kažu da se mnogi prijavljuju jer je to jedini način života koji poznaju. To su, kako kažu njihovi suborci, elitni vojnici "čija je inteligencija ravna onoj najboljeg odvjetnika, najboljeg doktora". Održati sebe i svoga klijenta živim na ulicama iračkih gradova biznis je koji zahtijeva velike profesionalce.
Tko preživi, stječe status, prestiž i nove ugovore vrijedne stotine milijuna dolara. Stoga u poslu ima puno vrhunskih profesionalaca koji se znaju ponašati u kaotičnom okruženju urbanog rata. Ali i puno nedoraslih "kauboja" koji se voze ulicama pucajući na svakoga tko im se približi.
U ožujku 2005. američki marinci uhitili su 16 kontraktora kompanije Zapata Engineering pod optužbom da su pucali na američke vojnike na checkpointu, ali kontraktori su ipak pušteni. U listopadu 2005. na internetu se pojavila videosnimka koja prikazuje kontraktore kako divljaju ulicama Bagdada i pucaju na civile na ulici. Zaposlenici privatnih sigurnosnih kompanija Titan i C.A.C.I. kao ispitivači zarobljenika sudjelovali su u zlostavljanjima u zatvoru Abu Ghraib.
Rat u Iraku privatiziran je više nego ijedan rat ranije, ali nitko ne zna kojim zakonima, kojim pravilima podliježu i kome su odgovorni privatni vojni kontraktori. Vojnik kojemu se dokaže nečasno ponašanje bit će osuđen i nečasno otpušten, a zaposlenik privatne vojne kompanije bit će, vjerojatno, poslan kući i, ako baš želi, vratit će se raditi za drugu kompaniju koja ima niže standarde odgovornosti. Američkim vojnicima sudilo se za Abu Ghraib, privatnim kontraktorima nije.
Otkriveni su i slučajevi da su neke kompanije zapošljavale i u Irak slale ljude koji su bili na policijskim tjeralicama kod kuće u Americi.
Bez obzira na sve, biznis privatnih vojski konstantno raste. Političari u novom Iraku moraju postojati, a da bi postojali, moraju ih 24 sata dnevno čuvati privatni ratnici. Infrastrukturni projekti moraju se graditi, a da bi njihovi graditelji mogli odlaziti na posao i natrag, moraju ih čuvati po četvorica naoružanih tjelohranitelja. Prije godinu i pol u Iraku je bilo oko 25.000 zaposlenika privatnih vojnih kompanija. Do danas je taj broj vjerojatno još narastao.
U ožujku 2006. potpredsjednik Blackwatera objavio je da je ta kompanija spremna osigurati brigadu vojnika za jedan "manji rat", primjerice onakav kakav je u Sudanu uzeo 180.000 života, raselio 2 milijuna ljudi i zadao glavobolje međunarodnim čimbenicima koji su ga nesposobni zaustaviti. Već sada kompanije koje su prosperirale u Iraku traže nova tržišta.
Privatne vojne kompanije toliko su narasle da je teško zamisliti da mogu nestati preko noći. Zbog toga stručnjaci predviđaju da nije daleko dan kada će privatne vojske u službi UN-a zaustavljati konflikte u Africi ili osiguravati izbjegličke logore na ratnim područjima. "Trebate vojsku? Samo podignite telefon!", tako bi glasila poruka s jumbo plakata u bliskoj budućnosti.
No, što ako telefon odluči podići kakav zloglasni diktator? Privatne vojne kompanije, po definiciji, ne vode se moralom, nego željom za profitom. U tome leži najveća zamka "outsourcinga rata".
Moj sin danas nije živ jer ljudi za koje je radio i kojima je vjerovao jednostavno nisu marili za njega. Marili su samo za zaradu - govori Danica Zovko, majka ubijenog Jerka Zovka, u dokumentarnom filmu "Iraq for Sale: the war profiteers" (Irak na prodaju: ratni profiteri).
Film se bavi fenomenom "outsorcinga rata" koji se događa u Iraku, a počinje upravo pričom o ubijenom Amerikancu hrvatskoga podrijetla Jerku Zovku. Obitelj Zovko te obitelji trojice s njime ubijenih Amerikanaca tužili su kompaniju Blackwater za smrt svojih sinova. Majka Danica, otac Jozo i brat Tom u filmu objašnjavaju kako je Jozi rečeno da će kao zaposlenik Blackwatera čuvati američkoga prokonzula Paula Bremera, a umjesto toga kompanija je njih četvoricu poslala u opasno uporište pobunjenika Faludžu, i to bez mape, u neoklopljenim džipovima i u formaciji od dva čovjeka po vozilu, iako je pravilo da idu po tri čovjeka. Stavku o tome da vozila moraju biti oklopljena kompanija Blackwater izbacila je iz ugovora kako bi uštedjela 1,5 milijuna dolara. Da su vozila bila oklopljena, obitelji i njihovi odvjetnici vjeruju, četvorica bi danas bila živa.
Tužba koju su podigli obitelj Zovko i još tri obitelji mogla bi biti prekretnica za biznis privatnih vojnih kompanija. U Iraku je ubijeno više od 400 civila koji su radili kao kontraktori (ne samo kao privatni vojnici, nego i razno osoblje, poput kuhara, vozača i drugih zaposlenih u tvrtkama koje opslužuju američku vojsku), ali ovo je prva ozbiljna tužba.
- Baš kao u primjeru tužbe protiv duhanske industrije, kad kompanije jednom izgube prvi proces, počinju se bojati da će ih i drugi tužiti - izjavio je Marc Miles, odvjetnik četiriju obitelji.
Tomislav Krasnec
Danas, kada u Hrvatsku stiže tijelo prvog Hrvata koji je u Bagdadu ubijen dok je radio kao pripadnik privatne vojne kompanije, hrvatska javnost suočava se s još jednim pitanjem: koliko se umirovljenih hrvatskih časnika bori u Iraku, što uopće tamo rade i kakve su to privatne vojske u čije su se redove dobrovoljno prijavili?
Tisuće bivših vojnika iz različitih zemalja, posebno onih s ratnim iskustvom, rade za zaštitarske kompanije u Iraku. Ali njihov rad je daleko od pukog osiguranja zgrada, kako bi se iz pojma "zaštitar" dalo naslutiti. Privatne vojske su druga vojna sila u Iraku: procjenjuje se da ih ukupno ima više od 25.000, što je više nego što ijedna druga zemlja, osim Amerike, ima vojnika u Iraku.
Teško je procijeniti koliko se hrvatskih državljana na taj način bori u Iraku. Najmanje procjene govore o dvadesetak ljudi, najveće o stotinjak - što samo svjedoči o kaotičnoj sferi u kojoj privatne zaštitarske kompanije razvijaju svoj biznis u Iraku. Kompanije, naime, odbijaju otkriti išta o svojim zaposlenicima i njihovu državljanstvu. Ubijeni Željko Both, nakon umirovljenja u Hrvatskoj vojsci u siječnju 2003., otišao je u Irak raditi za kompaniju Unity Resources Group (URG). Kad smo prošli tjedan razgovarali s Michaelom Priddinom, njihovim menadžerom u Dubaiju, odbio je dati bilo kakve informacije.
- Ne možemo reći ni koliko Hrvata radi za URG, to je povjerljiva informacija - izjavio je Priddin.
Željko Both
Dalibor Burazović
Jerko Zovko
|
|
|
|
O ulozi privatnih vojnih kompanija u Iraku Amerikanci i svijet prvi su put čuli u travnju 2004., nakon tragičnog incidenta u Faludži u kojem su stradala četvorica pripadnika kompanije Blackwater. Među četvoricom Amerikanaca bio je i jedan hrvatskog porijekla, Jerko Zovko, koji je toga dana s trojicom kolega dobio zadatak da prate i osiguravaju kamion s kuhinjskom opremom na putu za Faludžu. Na povratku su se četvorica kontraktora izgubila sa svoja dva džipa na ulicama Faludže, jakog uporišta sunitskih pobunjenika.
Zapeli su u prometu kada im je prišla grupa naoružanih Iračana i izrešetala ih mecima iz neposredne blizine. Zatim su njihova tijela izvukli iz džipova, a rulja na ulicama je podivljala i počela ih komadati. Tijela svih četvorice Amerikanaca na kraju su spaljena, a tijela dvojice, među njima i Jerka Zovka, obješena su na most iznad Eufrata i ostavljena da vise.
Televizijska kamera snimala je taj stravični prizor, popraćen divljim zanosom ljudi na ulici, i snimka je postala jedan od najstrašnijih iračkih prizora koji su obišli svijet. U danima nakon tog incidenta američki marinci pokrenuli su opsadu Faludže.
Wesley Batalona, Erik Prince, Scott Helvenston i Jerko Zovko zarađivali su 600 dolara na dan radeći za Blackwater. Kompanija je u tom trenutku imala nekoliko ugovora s američkom vladom, uključujući i onaj vrijedan 21 milijun dolara za osiguranje Paula Bremera, tadašnjeg američkog prokonzula u Iraku. Prijelazna uprava kojoj je Bremer bio na čelu imala je i 90 milijuna dolara vrijedan ugovor za osiguranje njihovih baza i osoblja s jednom drugom sigurnosnom kompanijom pod imenom Triple Canopy. Prijelazna uprava bila je glavno tijelo vlasti u američkoj okupaciji Iraka, a za osiguranje je, dakle, bila zadužena - ne američka vojska, nego - privatna vojna kompanija.
| Tvrtke poput Blackwatera, Triple Canopy i još pedesetak koje rade isti posao u Iraku ne vole da ih se naziva privatnim vojskama. Preferiraju izraz privatne sigurnosne kompanije. Plaća privatnih ratnika ovisi o kompaniji, a najbolje su plaćeni Amerikanci i Britanci: 400 - 700 dolara na dan
|
U travnju 2004. pripadnici Mahdijeve vojske, šijitske milicije odane radikalnom kleriku Moktadi al-Sadru, napali su sjedište Prijelazne uprave u Kutu, koje je čuvalo 40 ukrajinskih vojnika i petorica američkih kontraktora. Žestoki napad trajao je cijeli dan i cijelu noć, a obranu je vodio upravo šef tima kontraktora, koji je opskrbljivao Ukrajince kad su ostajali bez municije, s američkom vojskom dogovarao zračnu potporu i evakuaciju, a svoje borce postavio da drže ključne pozicije na tornjevima oko baze. Bitka je završila povlačenjem i napuštanjem zapovjedništva u Kutu, ali nijedan civil i borac iz zapovjedništva nije stradao.
Triple Canopy slovi kao jedna od najcjenjenijih privatnih vojnih kompanija u Iraku. Taj status uživa zbog ljudi koji su je osnovali i koji svi dolaze iz redova najelitnijih postrojbi američke vojske. Tvrtka je nastala praktički iz ničega: bivši elitni specijalci osnovali su je posuđenim novcem, a kad su nenadano dobili prve vrijedne ugovore, opremu su nabavljali improvizirajući. Blindirana vozila tražili su preko interneta i na kraju kupili Mercedese koji su nekad pripadali sultanu od Bruneija, a potom bili iznajmljeni slavnim američkim reperima. Kad su kupovali oružje, nisu mogli čekati da ga zakonito nabave u Americi jer je to zahtijevalo dugotrajan proces dobivanja dokumenata za izvoz, pa su jednostavno u Iraku ishodili dozvolu da se posluže skladištima oduzetog neprijateljskog naoružanja.
Tako su bivši elitni američki specijalci završili s kalašnjikovima u rukama. Kad su trebali novac za plaće ili za kupnju opreme u Iraku, direktori bi jednostavno poslali nekoga iz Chicaga, gdje je sjedište tvrtke, u Irak s ruksakom punim novčanica od sto dolara. Iz Bagdada su samo stizale narudžbe: "Trebamo ruksak" ili "Trebamo dva ruksaka". Svaki ruksak sadržavao je pola milijuna dolara...
U početku, dakle, Triple Canopy nije imao ništa osim kvalitetnih boraca koji su prošli najelitnije postrojbe i sudjelovali u bitkama. Ratno iskustvo je osobina koja se cijeni u ovom biznisu i zbog toga nije čudno da su i umirovljeni hrvatski vojnici dobivali ponude za Irak. Da je prihvatio ponudu, primjerice, i Ante Kotromanović bi danas možda pratio i osiguravao iračke političare, a ne bi bio SDP-ov "čovjek za branitelje". Sam Kotromanović posvjedočio nam je da gotovo nema umirovljenih časnika HV-a s ratnim iskustvom koji nisu dobili ponude za Irak. No, u Iraku za privatne vojne kompanije ne rade samo Hrvati, nego i državljani drugih zemalja s područja bivše Jugoslavije, posebno iz Makedonije, koji su kontakt s američkim vojnim pogonom stekli tijekom američkog angažmana na Kosovu.
Plaća privatnih ratnika ovisi od kompanije do kompanije, ali i od zemlje iz koje potječu. Najbolje su plaćeni Amerikanci i Britanci (400 do 700 dolara dnevno), a najslabije Čileanci i Fidžijci (40 do 150 dolara dnevno). Australijanci su bliži prvoj skupini, Ukrajinci, Rumunji i Nepalci drugoj...
Novac je, naravno, najvažniji razlog zbog kojega se većina prijavljuje, ali umirovljeni američki specijalci koji su o svome novom poslu odlučili razgovarati s američkim novinarima kažu da se mnogi prijavljuju jer je to jedini način života koji poznaju. To su, kako kažu njihovi suborci, elitni vojnici "čija je inteligencija ravna onoj najboljeg odvjetnika, najboljeg doktora". Održati sebe i svoga klijenta živim na ulicama iračkih gradova biznis je koji zahtijeva velike profesionalce.
Tko preživi, stječe status, prestiž i nove ugovore vrijedne stotine milijuna dolara. Stoga u poslu ima puno vrhunskih profesionalaca koji se znaju ponašati u kaotičnom okruženju urbanog rata. Ali i puno nedoraslih "kauboja" koji se voze ulicama pucajući na svakoga tko im se približi.
U ožujku 2005. američki marinci uhitili su 16 kontraktora kompanije Zapata Engineering pod optužbom da su pucali na američke vojnike na checkpointu, ali kontraktori su ipak pušteni. U listopadu 2005. na internetu se pojavila videosnimka koja prikazuje kontraktore kako divljaju ulicama Bagdada i pucaju na civile na ulici. Zaposlenici privatnih sigurnosnih kompanija Titan i C.A.C.I. kao ispitivači zarobljenika sudjelovali su u zlostavljanjima u zatvoru Abu Ghraib.
Rat u Iraku privatiziran je više nego ijedan rat ranije, ali nitko ne zna kojim zakonima, kojim pravilima podliježu i kome su odgovorni privatni vojni kontraktori. Vojnik kojemu se dokaže nečasno ponašanje bit će osuđen i nečasno otpušten, a zaposlenik privatne vojne kompanije bit će, vjerojatno, poslan kući i, ako baš želi, vratit će se raditi za drugu kompaniju koja ima niže standarde odgovornosti. Američkim vojnicima sudilo se za Abu Ghraib, privatnim kontraktorima nije.
Otkriveni su i slučajevi da su neke kompanije zapošljavale i u Irak slale ljude koji su bili na policijskim tjeralicama kod kuće u Americi.
Bez obzira na sve, biznis privatnih vojski konstantno raste. Političari u novom Iraku moraju postojati, a da bi postojali, moraju ih 24 sata dnevno čuvati privatni ratnici. Infrastrukturni projekti moraju se graditi, a da bi njihovi graditelji mogli odlaziti na posao i natrag, moraju ih čuvati po četvorica naoružanih tjelohranitelja. Prije godinu i pol u Iraku je bilo oko 25.000 zaposlenika privatnih vojnih kompanija. Do danas je taj broj vjerojatno još narastao.
U ožujku 2006. potpredsjednik Blackwatera objavio je da je ta kompanija spremna osigurati brigadu vojnika za jedan "manji rat", primjerice onakav kakav je u Sudanu uzeo 180.000 života, raselio 2 milijuna ljudi i zadao glavobolje međunarodnim čimbenicima koji su ga nesposobni zaustaviti. Već sada kompanije koje su prosperirale u Iraku traže nova tržišta.
Privatne vojne kompanije toliko su narasle da je teško zamisliti da mogu nestati preko noći. Zbog toga stručnjaci predviđaju da nije daleko dan kada će privatne vojske u službi UN-a zaustavljati konflikte u Africi ili osiguravati izbjegličke logore na ratnim područjima. "Trebate vojsku? Samo podignite telefon!", tako bi glasila poruka s jumbo plakata u bliskoj budućnosti.
No, što ako telefon odluči podići kakav zloglasni diktator? Privatne vojne kompanije, po definiciji, ne vode se moralom, nego željom za profitom. U tome leži najveća zamka "outsourcinga rata".
Moj sin danas nije živ jer ljudi za koje je radio i kojima je vjerovao jednostavno nisu marili za njega. Marili su samo za zaradu - govori Danica Zovko, majka ubijenog Jerka Zovka, u dokumentarnom filmu "Iraq for Sale: the war profiteers" (Irak na prodaju: ratni profiteri).
Film se bavi fenomenom "outsorcinga rata" koji se događa u Iraku, a počinje upravo pričom o ubijenom Amerikancu hrvatskoga podrijetla Jerku Zovku. Obitelj Zovko te obitelji trojice s njime ubijenih Amerikanaca tužili su kompaniju Blackwater za smrt svojih sinova. Majka Danica, otac Jozo i brat Tom u filmu objašnjavaju kako je Jozi rečeno da će kao zaposlenik Blackwatera čuvati američkoga prokonzula Paula Bremera, a umjesto toga kompanija je njih četvoricu poslala u opasno uporište pobunjenika Faludžu, i to bez mape, u neoklopljenim džipovima i u formaciji od dva čovjeka po vozilu, iako je pravilo da idu po tri čovjeka. Stavku o tome da vozila moraju biti oklopljena kompanija Blackwater izbacila je iz ugovora kako bi uštedjela 1,5 milijuna dolara. Da su vozila bila oklopljena, obitelji i njihovi odvjetnici vjeruju, četvorica bi danas bila živa.
Tužba koju su podigli obitelj Zovko i još tri obitelji mogla bi biti prekretnica za biznis privatnih vojnih kompanija. U Iraku je ubijeno više od 400 civila koji su radili kao kontraktori (ne samo kao privatni vojnici, nego i razno osoblje, poput kuhara, vozača i drugih zaposlenih u tvrtkama koje opslužuju američku vojsku), ali ovo je prva ozbiljna tužba.
- Baš kao u primjeru tužbe protiv duhanske industrije, kad kompanije jednom izgube prvi proces, počinju se bojati da će ih i drugi tužiti - izjavio je Marc Miles, odvjetnik četiriju obitelji.
|
Obitelj Zovko tuži kompaniju koja joj je sina poslala u smrt
|
Tomislav Krasnec
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....