Pošto su trojica ljudi koji patološki mrze Srbe kamenovali tri i pokušali spaliti jednu srpsku kuću u selu Biljanima Donjim, gdje ionako nitko ne bi želio živjeti ako baš ne mora, policija je djelovala iznimno efikasno i odmah privela nasilnike.
Nakon što su trojica ljudi koja patološki mrze Srbe kamenovala tri i pokušala spaliti jednu srpsku kuću u selu Biljanima Donjim, gdje ionako nitko ne bi želio živjeti ako baš ne mora, policija je djelovala iznimno učinkovito i odmah je privela nasilnike.
Predsjednik Republike i potpredsjednica Vlade također su promptno reagirali i otišli u posjet napadnutim Srbima, de facto susjedima onih Srba s kojima je premijer Ivo Sanader lomio kruh i pio rakiju mjesec dana nakon što je pobijedio na izborima.
Predsjednik Mesić ispravno je ustvrdio da je u ovom slučaju riječ o napadu na Hrvatsku. Potpredsjednica Kosor pokazala je osobnu i građansku hrabrost kada je posjetila napadnute Srbe, naprosto zato što različite braniteljske udruge, za koje je Kosor zadužena, očekuju da ona, barem prešutno, bude na strani napadača, trojice Hrvata iz sela Škabrnja, u kojem su lokalni Srbi 1991. godine počinili strahovit masakr.
Vodeći srpski političar u Hrvatskoj dr. Milorad Pupovac također je reagirao politički maksimalno korektno, izjavivši da je riječ o napadu na politiku dr. Sanadera, što je, naravno, posve točno: otkako je postao premijer, Sanader je promovirao ne samo politiku tolerantnosti prema hrvatskim Srbima, nego i politiku otvaranja Hrvatske prema Srbiji, što je kulminiralo njegovim prošlotjednim posjetom toj zemlji.
Očekivane osude
OESS je očekivano oštro osudio događaj u Biljanima Donjim, pozivajući hrvatske vlasti da odmah djeluju, što su one, kako vidimo, doista učinile doslovno na svim razinama.
Dakle, na prvi se pogled može činiti da je napad na srpske kuće u Biljanima Donjim politički nevažan incident, koji su izazvala trojica polupijanih rasista vigilanata, čija je politička važnost otprilike jednaka političkom značaju Ku Klux Klana u suvremenoj Americi, gdje je, eto, mjesto ministra vanjskih poslova već godinama rezervirano za crnca, u kojoj se još od Clintonova vremena riječ black kao oznaka rase pokušava zamijeniti izrazom Afroamerican, i u kojoj i studenti imaju veće privilegije pri upisu na fakultete nego djeca branitelja u Hrvatskoj (što, naravno, ne umanjuje rasne antagonizme i stvarni rasizam u Americi, nego ih samo pokušava institucionalno ukinuti).
No, najnoviji zadarski slučaj - Biljani Donji blizu su Zadru - politički je, na žalost, mnogo važniji i dalekosežniji od folklornog rasizma, koji je, naravno i nažalost, posve neizbježan, neovisno o represivnim mjerama protiv počinitelja.
Napad u Biljanima Donjim svjedoči o mržnji određenog broja Hrvata protiv Srba.
Taj je napad, srećom, donekle izoliran. Drugi slučajevi napada na srpske povratnike bili su ipak manje važni. U tim napadima još nitko nije stradao.
Usprkos svemu tome, sasvim je jasno, ponovimo, da se napad u Biljanima Donjim mora shvatiti i kao iskaz mržnje dijela Hrvata prema svim Srbima.
O tome svjedoče i komentari na web stranici Jutarnjeg lista. Naime, izvještaji iz Biljana Donjih dva su dana zauzimali prvo mjesto među najkomentiranijim tekstovima na našem portalu. Pogreškom administratora naše web stranice, zbog čega se i ovdje ispričavamo, komentari na izvještaj o napadu u Biljanima Donjim sadržavali su cijeli niz uvredljivih, najgorih šovinističkih, protusrpskih poruka.
Naravno da se anonimne internetske poruke ne mogu interpretirati kao posebno uvjerljiv simptom javnog raspoloženja, ali ih se ipak ne smije, barem kada su tako brojne, u potpunosti ignorirati.
Nadalje, dio medija u Hrvatskoj, kao i neke doduše posve marginalne poltičke organizacije, i dalje promiču ksenofobično raspoloženje. Predstavnici pojedinih institucionalnih braniteljskih udruga također potiču ili manifestiraju mržnju prema Srbima.
Ne možemo ne spomenuti da su Bad Blue Boysi prije dva tjedna na Dinamovoj utakmici s Rijekom ponovno skandirali "Srbe na vrbe", zato što je vratar Rijeke Srbin.
Sanader u Srbiji
Dakle, mržnja je i jedanaest godina poslije rata vrlo, vrlo snažna. Mržnja i krajnje nepovjerenje postoje, naravno, i s druge strane.
Napad na srpske kuće u Biljanima Donjim mogao je biti motiviran Sanaderovim posjetom Srbiji, mogao je biti motiviran činjenicom da je za dogradonačelnika Knina na posljetku izabran Srbin, a mogao je biti motiviran i čistim viškom alkohola, koji je pokrenuo masivne slojeve nacionalne mržnje u glavama počinitelja.
Jasno je da hrvatska država mora jamčiti maksimalnu moguću sigurnost svim svojim građanima, s posebnim naglaskom na pripadnike manjinskih grupa u neprijateljskom okruženju, dakle na Srbe povratnike. Jasno je, nadalje, da slučajevi poput ovoga ne mogu ugroziti međunarodni položaj Republike Hrvatske jer je hrvatska državna politika u proteklih šest godina pokazala da čvrsto stoji iza načela potpune nacionalne ravnopravnosti u zemlji: ovdje se, dakle, više ne radi o tome hoće li se zbog napada u tom sjevernodalmatinskom selu ugroziti pregovori između Hrvatske i Europske Unije. Naravno da neće.
Međutim, Hrvatska mora strahovati od ispada mržnje. Međunacionalna mržnja danas ponovno postaje jedna od najvećih opasnosti za ovu zemlju. Nakupljanje mržnje može dovesti do incidenata mnogo gorih od kamenovanja kuća u sjevernodalmatinskim selima, ili od ne tako davne tučnjave u nekoj krčmi u Donjem Lapcu, koju su jedne novine, zagovarajući donekle nesvjesno (nesvjesno posljedica) politiku međunacionalne mržnje, predstavile kao poniženje hrvatskih policajaca pred Srbima.
Samo su dva instantna, brza modela sprečavanja rasne mržnje. Jedan se model svodi na uvođenje maksimalne političke korektnosti u javnom životu, bilo da je riječ o medijima, političkim strankama, Crkvi, sportašima ili estradnim zvijezdama: poruke koje šire međunacionalnu mržnju ili kojima se ponižavaju pripadnici drugih nacija naprosto se ne smiju dopustiti.
Drugi se model svodi na politiku nulte tolerancije prema počiniteljima nacionalno motiviranog nasilja. Policija je imala snage, usprkos prosvjedima ljudi iz Škabrnje, uhititi napadače na Srbe. U mnogim drugim slučajevima, poput bacanja bombi na prostorije srpskih organizacija u Vukovaru, policija nije uspjela pronaći počinitelje, što je kardinalni, neoprostivi propust. Državna vlast mora osigurati da svatko tko se bude usudio napasti pripadnika druge nacije mora računati na to da će u najkraćem roku biti pronađen, priveden i kažnjen.
Republika Hrvatska uistinu si ne smije dopustiti čak ni najavu još jednog ciklusa međunacionalnog nasilja. Sprečavanje međunacionalnog nasilja mora biti prioritet bilo koje hrvatske vlade.
Davor Butković
Nakon što su trojica ljudi koja patološki mrze Srbe kamenovala tri i pokušala spaliti jednu srpsku kuću u selu Biljanima Donjim, gdje ionako nitko ne bi želio živjeti ako baš ne mora, policija je djelovala iznimno učinkovito i odmah je privela nasilnike.
Predsjednik Republike i potpredsjednica Vlade također su promptno reagirali i otišli u posjet napadnutim Srbima, de facto susjedima onih Srba s kojima je premijer Ivo Sanader lomio kruh i pio rakiju mjesec dana nakon što je pobijedio na izborima.
Predsjednik Mesić ispravno je ustvrdio da je u ovom slučaju riječ o napadu na Hrvatsku. Potpredsjednica Kosor pokazala je osobnu i građansku hrabrost kada je posjetila napadnute Srbe, naprosto zato što različite braniteljske udruge, za koje je Kosor zadužena, očekuju da ona, barem prešutno, bude na strani napadača, trojice Hrvata iz sela Škabrnja, u kojem su lokalni Srbi 1991. godine počinili strahovit masakr.
Vodeći srpski političar u Hrvatskoj dr. Milorad Pupovac također je reagirao politički maksimalno korektno, izjavivši da je riječ o napadu na politiku dr. Sanadera, što je, naravno, posve točno: otkako je postao premijer, Sanader je promovirao ne samo politiku tolerantnosti prema hrvatskim Srbima, nego i politiku otvaranja Hrvatske prema Srbiji, što je kulminiralo njegovim prošlotjednim posjetom toj zemlji.
Očekivane osude
OESS je očekivano oštro osudio događaj u Biljanima Donjim, pozivajući hrvatske vlasti da odmah djeluju, što su one, kako vidimo, doista učinile doslovno na svim razinama.
Dakle, na prvi se pogled može činiti da je napad na srpske kuće u Biljanima Donjim politički nevažan incident, koji su izazvala trojica polupijanih rasista vigilanata, čija je politička važnost otprilike jednaka političkom značaju Ku Klux Klana u suvremenoj Americi, gdje je, eto, mjesto ministra vanjskih poslova već godinama rezervirano za crnca, u kojoj se još od Clintonova vremena riječ black kao oznaka rase pokušava zamijeniti izrazom Afroamerican, i u kojoj i studenti imaju veće privilegije pri upisu na fakultete nego djeca branitelja u Hrvatskoj (što, naravno, ne umanjuje rasne antagonizme i stvarni rasizam u Americi, nego ih samo pokušava institucionalno ukinuti).
No, najnoviji zadarski slučaj - Biljani Donji blizu su Zadru - politički je, na žalost, mnogo važniji i dalekosežniji od folklornog rasizma, koji je, naravno i nažalost, posve neizbježan, neovisno o represivnim mjerama protiv počinitelja.
Napad u Biljanima Donjim svjedoči o mržnji određenog broja Hrvata protiv Srba.
Taj je napad, srećom, donekle izoliran. Drugi slučajevi napada na srpske povratnike bili su ipak manje važni. U tim napadima još nitko nije stradao.
Usprkos svemu tome, sasvim je jasno, ponovimo, da se napad u Biljanima Donjim mora shvatiti i kao iskaz mržnje dijela Hrvata prema svim Srbima.
| Prema onima koji izazivaju nacionalnu mržnju država treba uvesti načelo nulte tolerancije |
Naravno da se anonimne internetske poruke ne mogu interpretirati kao posebno uvjerljiv simptom javnog raspoloženja, ali ih se ipak ne smije, barem kada su tako brojne, u potpunosti ignorirati.
Nadalje, dio medija u Hrvatskoj, kao i neke doduše posve marginalne poltičke organizacije, i dalje promiču ksenofobično raspoloženje. Predstavnici pojedinih institucionalnih braniteljskih udruga također potiču ili manifestiraju mržnju prema Srbima.
Ne možemo ne spomenuti da su Bad Blue Boysi prije dva tjedna na Dinamovoj utakmici s Rijekom ponovno skandirali "Srbe na vrbe", zato što je vratar Rijeke Srbin.
Sanader u Srbiji
Dakle, mržnja je i jedanaest godina poslije rata vrlo, vrlo snažna. Mržnja i krajnje nepovjerenje postoje, naravno, i s druge strane.
Napad na srpske kuće u Biljanima Donjim mogao je biti motiviran Sanaderovim posjetom Srbiji, mogao je biti motiviran činjenicom da je za dogradonačelnika Knina na posljetku izabran Srbin, a mogao je biti motiviran i čistim viškom alkohola, koji je pokrenuo masivne slojeve nacionalne mržnje u glavama počinitelja.
Jasno je da hrvatska država mora jamčiti maksimalnu moguću sigurnost svim svojim građanima, s posebnim naglaskom na pripadnike manjinskih grupa u neprijateljskom okruženju, dakle na Srbe povratnike. Jasno je, nadalje, da slučajevi poput ovoga ne mogu ugroziti međunarodni položaj Republike Hrvatske jer je hrvatska državna politika u proteklih šest godina pokazala da čvrsto stoji iza načela potpune nacionalne ravnopravnosti u zemlji: ovdje se, dakle, više ne radi o tome hoće li se zbog napada u tom sjevernodalmatinskom selu ugroziti pregovori između Hrvatske i Europske Unije. Naravno da neće.
Međutim, Hrvatska mora strahovati od ispada mržnje. Međunacionalna mržnja danas ponovno postaje jedna od najvećih opasnosti za ovu zemlju. Nakupljanje mržnje može dovesti do incidenata mnogo gorih od kamenovanja kuća u sjevernodalmatinskim selima, ili od ne tako davne tučnjave u nekoj krčmi u Donjem Lapcu, koju su jedne novine, zagovarajući donekle nesvjesno (nesvjesno posljedica) politiku međunacionalne mržnje, predstavile kao poniženje hrvatskih policajaca pred Srbima.
Samo su dva instantna, brza modela sprečavanja rasne mržnje. Jedan se model svodi na uvođenje maksimalne političke korektnosti u javnom životu, bilo da je riječ o medijima, političkim strankama, Crkvi, sportašima ili estradnim zvijezdama: poruke koje šire međunacionalnu mržnju ili kojima se ponižavaju pripadnici drugih nacija naprosto se ne smiju dopustiti.
Drugi se model svodi na politiku nulte tolerancije prema počiniteljima nacionalno motiviranog nasilja. Policija je imala snage, usprkos prosvjedima ljudi iz Škabrnje, uhititi napadače na Srbe. U mnogim drugim slučajevima, poput bacanja bombi na prostorije srpskih organizacija u Vukovaru, policija nije uspjela pronaći počinitelje, što je kardinalni, neoprostivi propust. Državna vlast mora osigurati da svatko tko se bude usudio napasti pripadnika druge nacije mora računati na to da će u najkraćem roku biti pronađen, priveden i kažnjen.
Republika Hrvatska uistinu si ne smije dopustiti čak ni najavu još jednog ciklusa međunacionalnog nasilja. Sprečavanje međunacionalnog nasilja mora biti prioritet bilo koje hrvatske vlade.
Davor Butković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....