Ime Nicholasa Wintertona, vjerujem, većini hrvatskih čitatelja ne znači ništa. Čovjek o kojem je riječ nikad nije imao visoku političku funkciju, nije bio ministar ni diplomatski izaslanik, nije crtao s Tuđmanom po salveti niti bio maharadža Bosne. Pa ipak, rečeni gospodin Wintherton politički je veteran. Kao zastupnik konzervativnog okruga Macclesfield taj lord sjedi u britanskog parlamentu ni manje ni više nego od 1970.
Nicholas Winterton je, vele, zanimljiva cvećka. Stopostotni konzervativac, zaljubljenik u ragbi i lobist lova na lisice, lord Nicholas je živi dokaz kako vrijednosti konzervativne solidnosti često i prečesto idu pod ruku s ljubavlju za tuđi novac. Tako se pred nekoliko godina ispostavilo da je novcima za zastupničke troškove Winterton iznajmio svoj vlastiti londonski stan. Konzervativni se MP, ukratko, poslužio istim onim knjigovodstvenim marifetlukom kao u nas Ivo Banac, samo što se u Wintertonovom slučaju ne mogu kao razlog uzeti štetni utjecaji kužnog, lopovskog Balkana. Svoju ljubav za tuđi takujin sir Nicholas je usvojio na ošišanoj, britanskoj tratini.
Unatoč svom kreativnom smislu za knjigovodstvo, spomenuti bi Winterton jamačno otišao u političku mirovinu kao blijedi i neznatni epizodist, da nije prošlog tjedna bljesnuo ispadom koji ga je doveo u sve svjetske novine. Početkom ove godine, naime, britanski je parlament najavio kako će kao mjeru štednje parlamentarnim zastupnicima ubuduće plaćati kartu drugog, a ne više prvog razreda. Kad je odluka objavljena, protiv nje se pobunio - upravo sir Winterton. Stari lord užasnuo se na pomisao da bi putujući na sjednice vagon morao dijeliti s običnim plebsom. Izjadao se novinarima kako je jednom pukim slučajem ušao u vagon 2. razreda i ostao osupnut. “Ne znam kako ti ljudi uopće mogu imati pravo glasa…”, pojadao se. “Oni strašno govore, nerazumljivi su i bučni. A najgora su od svega njihova razigrana, neodgojena djeca.” Winterton je zdvojno zaključio kako su spodobe iz drugog razreda “neki sasvim drukčiji ljudi”.
Priču o Wintertonu i “sasvim drugim ljudima” brojne su novine, pa i naša novina, objavile kao neobičnu, šaljivu bizarnost. Ali, ako mene pitate, ta je priča prvorazredna politička tema. Taj Winterton, naime, bio je zastupnik punih 40 godina, kao zastupnik raspravljao je i odlučivao o zdravstvu i školstvu, o mladim i starima, donoseći odluke koje su se ticale milijuna. A ipak, čitavo je to vrijeme spomenuti sir od stvarnog svijeta bio tako udaljen da mu je banalna vožnja drugim razredom bila istinski “reality check”. On je bio tako blizak sa “svojom bazom” da čak ne razumije ni njen engleski, a sve što je o toj čudnoj masi zaostalih troglodita umio procijediti, bilo je da su “oni sasvim drukčiji”.
Hrvatska trava, dakako, nije tako ošišana kao engleska, naš parlament nije star 600, a razmažene lordove koljenoviće imat ćemo valjda onda kad Todorić bude imao čukun-unuke. Ali, kad čovjek čita hrvatske novine, sluša ono o čemu govori društvena elita i analizira njen dominantni mentalitet, koji mu se put čini kako se ova zemlja najednom napučila gomilom Nicholasa Wintertona koji su prinuđeni dijeliti tranzicijski 2. razred s tim groznim, balkanskim plebsom. Ti hrvatski wintertoni nisu, doduše, izišli iz magna charte libertatum niti iz napoleonskih ratova. Izišli su kao i mi iz socijalističkih nebodera, iz ubavih dinarskih vrtača i članstava u savezu pionira. Ali, u tranzicijskom vrtuljku ti su dečki i cure odigrali bolju kartu, ukrcali su se u neki od korporacijskih oligopola koji vladaju ovom zemljom pa sad sa nadstrešnice klasnih pobjednika promatraju kvrgavu balkaniju s istinskim, wintertonovskim užasom.
Kako izgledaju, u dominantnom diskursu hrvatskog novog građanstva, ti “drukčiji ljudi”? Oni dobro i žive i stalno se žale. Oni su lijeni i preplaćeni, imaju previše socijalnih benefita koje im treba uzeti. Treba im ukinuti bolnice i naplaćivati fakultete. Oni previše čitaju novine i to zato što imaju vremena, ne žele se seliti jer su komotni, prave se da su nezaposleni iako imaju mercedese i bunde. Oni uzimaju naše novce da bi ih ulijevali u subvencije svojim selima i škverovima. Za dominantnu klasu u našem društvu, lavovski dio Hrvatske čini prijesna, nekulturna provincija u kojoj mužjaci u sokolskim majicama tuku žene i pivo piju iz boce, slušaju se Thompson i srpski folk, glođu se janjeće kosti, a muškarci i žene u demode kostimima na piru se hvataju u vlakić. To je ono što je ostalo od matoševskog “kipa domovine”: metastazirani Vučjak koji više ne obitavaju romantizirani mačekovski težaci, nego horde parazitskih zombija koji bi živjeli o našoj radišnoj grbači. Ta se i takva predodžba društvenog “drugog razreda” gradi godinama, sastavlja kao mozaik desetina TV priloga, fotografija iz crne kronike, stotina kavanskih ćakula i novinskih analiza. Hrvatski wintertoni nisu svoj klasni gard izgradili na Etonu i Oxfordu: izgradili su ga, sasvim usmeno, posve južnjački, na kavama uz Bogovićevu.
Isti dan kad sam pročitao članak o zlosretnom lordu parlamentarcu, sreo sam znanicu i s njom pričam o trećoj, zajedničkoj znanici. Sin joj je, veli mi, izgubio stan u neuspjelom biznisu, nema novca i traži gdje bi čistila po kućama. Istog vikenda, čitam da se 200 ljudi javilo na natječaj za čistačicu muzeja. Susjeda moje majke skrahirala je skupa s nekim od China Shopova i sad subotom pere jahte. Dok ovo čitate, radnici splitske pivovare stražare da im slovenski vlasnik ne demontira strojeve, Dalmacijavino čeka stečaj, željezara je pošla na bubanj, a svi znaju da škvera za dvije godine najvjerojatnije neće biti. Sve se to događa u krugu od tri tisuće metara od moje kuće, u perimetru socijalnog užasa gdje novi šumski požar proždire one zadnje ostatke industrije koja je preživjela devedesete, Tuđmana i Kutlu. Ljudi o kojima govorim nisu lijeni, oni nisu paraziti, oni ne ide na berzu u limuzinama i nercu. Njihove egzistencije nisu uništile “prespore reforme” niti komitetski direktori. Njihove firme najčešće su imale vlasnike - slovenske, poljske, talijanske - koji su ih na prvi signal panike ostavili na cjedilu i otišli dalje.
U divnoj pjesmi “Youngstown”, Bruce Springsteen pjeva o gradiću čeličana čiji topovi su Americi dobili tri rata. “Once I made you rich enough/now you tell me the world's changed” pjeva boss, a taj refren kao da čujemo ovdje u odjeku. “Svijet se mijenja”, kažu, a u toj mijeni neki su otpali i višak. Isti ti bili su nam dobri dok smo im mogli prodati kredit, novine, bon za mobitel. Sad, kad se svijet “promijenio”, molimo ih da nam ne dodijavaju svom jadima. Sada, njihov problem više nije naš problem, nego njihov moralni feler.
Za lorda Wintertona, kao i ni za jednog lorda, tema za raspravljanje nisu njegovo lordovstvo i njegovi privilegiji - tema je “nekultura”, iskvareni engleski i bučna djeca u vagonu 2. razreda. Tako i za naše wintertone tema nisu socioekonomski odnosi, niti menadžerski ugovori, niti žito koje se iz đakovskog skladišta čudom materijaliziralo u Agrokoru. I našim je “wintertonima” tema je “nekultura”, tema su “štakornjaci”, zapuštene tratine, neožbukane kuće, Thompson i Ceca. A nikad im, dok se začepljena nosa groze “drukčijih ljudi”, ne padne napamet da su sve te dozidane lođe, narodnjaci i mlake pive njihov čisti odraz, te da je poraz drugih negativ otisak njihove pobjede.