I ustaše i partizani dio su hrvatske povijesti

Doživotni predsjednik blagopreminule Jugoslavije i vođa partizanskog pokreta Josip Broz Tito i nadalje u Hrvata izaziva oprečne emocije te je i toliko godina nakon smrti glavna vijest svih naših medija. Jučer su, naime, na zagrebačkom trgu koji nosi njegovo ime održani prosvjed i kontraprosvjed. Jedni su zdušno tražili da se Titovo ime skine s naziva tog pitoresknog zagrebačkog trga jer je Tito zapravo "jedan ordinarni zločinac", dok su kontramitingaši bili spremni na obranu "svetog imena Tito" do zadnjeg čovjeka. Hrvatske povijesne frustracije još jednom su se pokazale kao na dlanu.

Tamne stranice svoje povijesti nikad nismo raščistili i to nam se stalno vraća i dovodi do ovakvih situacija

Ustaško-partizanski sukobi i dalje traju i prenose se s generacije na generaciju, što zapravo nije neobično jer kod nas se i danas zna tko je u čijoj uniformi i u koje ime priklao ovog ili onog člana naše uže ili šire obitelji. Godinama se to guralo pod tepih, nikada nismo raščistili svoje tamne i manje tamne stranice povijesti i to nam se onda stalno vraća kao banalni siže neke epizode "Zvjezdanih staza". Hrvatski pregovori s EU dovedeni su u pitanje, bojkot trgovačkih lanaca zbog divljanja cijena doživio je fijasko jer nemamo razvijenu socijalni svijest i solidarnost, ali smo se na pitanju bremenite nam povijesti odmah našli. Uzavrele su strasti i spremni smo poginuti za našu davnu stvar. Na pitanjima prošlosti se uvijek nađemo spremno i zapjenjeno, ali zato se prema budućnosti odnosimo kao da se to nikoga ne tiče. Živo nam se fućka. Većina tamošnjih uzbuđenih prosvjednika i među "mladeži" i među "omladincima" bila je u vrlo uočljivoj kasnojesenskoj životnoj dobi. Povijesni sraz na gerijatrijskoj lijevici i desnici. Naravno da su to pitanja koja moramo riješiti jer je hrvatska povijest komplicirana i kontroverzna. No, moramo konačno prihvatiti činjenicu: i ustaše i partizani bili su hrvatska vojska. Oni su dio zajedničke povijesti. Ustaše su prvenstveno bili dio monstruoznog programa holokausta, genocida i rasnih segregacija, a što su to radili pod našim nacionalnim insignijama nešto je zbog čega nam može biti nelagodno i mučno, ali moramo prihvatiti da je i to naša prošlost. Neki su vjerovali u uskrs države, ali je ona u cijelom tom krvavom kolopletu zapravo nebitna stvar. Ustaše su gubitnici. Poraženi u ratu. Oni su Dalmaciju i Međimurje prepustili na milost i nemilost tadašnjim rigidnim zločinačkim režimima Italije i Mađarske. Opravdavati i slaviti poraze te vrste, što neki traže, patetično je i podsjeća nas na najbliže susjedstvo koje je cijeli svoj nacionalni mit izgradilo na porazu nakon kojega su 500 godina bili odrpani robovi. To nije uzor. Partizani su pak s druge strane izabrali pravu stranu.

Na pitanjima prošlosti se uvijek zapjenimo, a prema budućnosti se odnosimo kao da se ona nikoga ne tiče

Borili su se za neke ideale koji se nisu ostvarili. No, bili su saveznici pobjedničke koalicije koja i dalje kroji poslijeratni svijet. Borili su se pod zvijezdom petokrakom. Kasnije su (Bleiburg, Križni put) prilično iskompromitirali svoju pravednu borbu. Ali i to je naša historija. Da je takva nekom drugom, proizveli bi se romani i romani, filmovi i filmovi... Naša povijest je za romane i filmove, a mi se radije svađamo kao kumice na placu tko je od njih pravi Hrvat. A Hrvati su i jedni i drugi. To je naš problem. "Ustaše" se zgražaju nad partizanima jer su se borili za totalitarni režim, a jesu li baš oni pozvani da to prigovarju. "Partizani" ne vide svoje zločine. Zanemaruju ih, ali zločini su počinjeni i mnoštvo ljudi je propatilo u "njihovom" sustavu. Sve to samo zato što nema povijesne tolerancije da se o svemu progovori. O povijesti treba govoriti, a ne remontirati je i uljepšavati. Rado se koljemo zbog Tita, Jasenovca i Bleiburga, a ništa nismo naučili da istjeramo na čistac nedavnu prošlost iz 90-ih. Za pedeset godina na nekom drugom trgu jedni ćemo drugim skakati u želudac zbog onoga o čemu danas ne želimo govoriti.

Vlado Vurušić