Obje stranke imaju brojne potencijalne kandidate, ali ni jedna kandidatura nije ni izbliza izvjesna. Osim toga, ni jedna od dviju stranaka nije dovoljno snažna da bi bila sigurna u pobjedu 2008.
Vrijeme u kojem se o predsjedničkim kandidatima odlučivalo na stranačkim konvencijama odavno je prošlo. Kao što smo vidjeli na prošlim predsjedničkim izborima 2004., utrka za demokratsku kandidaturu završila je odmah nakon uspjeha Johna Kerryja na prvih nekoliko stranačkih predizbora. To znači da kandidat, ako želi imati bilo kakvu šansu za uspjeh, mora prikupiti prilično mnogo novca i iza sebe imati snažnu organizaciju puno prije prvog predizbora. U jednom članku piše da bi "ozbiljni" kandidati do kraja 2007. na bankovnom računu morali imati oko 100 milijuna dolara i da će do završetka predsjedničkih izbora kandidati obiju stranaka potrošiti više od 400 milijuna dolara. Iako se trenutačno čini da je situacija relativno mirna, to vas ne smije zavarati. Potencijalni kandidati marljivo grade bazu koja će ih podupirati i osiguravaju financijska sredstva za svoju kampanju nakon kongresnih izbora u studenome.
Favorit McCain
Američki sustav stranačkih predizbora odlično pokazuje prednosti i nedostatke kandidata, kao i njihovu konkretnu sposobnost da osvoje glasove. No, postoje i dva negativna aspekta. Prvo, količina novca koju ozbiljan kandidat mora prikupiti, sramotno je velika. Drugo, da bi pobijedili na predizborima, kandidati moraju sloviti kao tvrdolinijaši u svojoj stranci ili barem davati izjave koje umiruju tvrdolinijaše. U svakom slučaju, to često uzdiže kandidate koji teško privlače neovisne glasače sredine, a to je ono što zapravo donosi pobjedu na predsjedničkim izborima.
Na republikanskoj strani jedina osoba koja se doista ističe u ovom trenutku je senator John McCain. Iako je konzervativan u mnogo pitanja, popularan je među demokratima i neovisnim biračima zbog spremnosti da se suprotstavi republikanskoj administraciji kad je riječ o određenim principijelnim pitanjima kao što su reforma financiranja političkih kampanja i zakon kojim se američkim vojnicima i dužnosnicima zabranjuje mučenje. Popularnost ga prati i zbog statusa veterana Vijetnamskog rata koji se nevjerojatnom hrabrošću suočio s mučenjem, ali je poslije bio dovoljno velik da bude ključan igrač u obnovi diplomatskih odnosa između SAD-a i Vijetnama. Barem u teoriji, on bi mogao osvojiti konzervativnu republikansku bazu, a istodobno privući umjerene birače. Jasno je da je on mnogo naučio iz izbora 2000., kad je u predizborima bio protivnik Georgeu W. Bushu i praktički se protivio velikom dijelu stavova koji čine stupove Republikanske stranke. Ovaj put pokušava popraviti mostove i jasno dati do znanja da želi raditi sa svojom strankom, a ne protiv nje.
Demokrati vjeruju da je pravi kandidat 2004. mogao pobijediti Busha pa su odlučili da se to neće ponoviti. Aktualni odgovor na njihove molitve je Al Gore
Položaj favorita donekle mu donosi nelagodu jer je povijest puna onih koji su se nadali da će postati predsjednici, i koji su u početku izgledali snažni, ali su izgubili moć u ključnim fazama predizbora. To se lako može dogoditi jer postupci vodećeg kandidata najviše istražuju, što se već događa s gomilom novinskih članaka i za njega i protiv njega. Osim toga, na djelu je uvijek važan psihološki faktor jer očekivanja da vodeći kandidat uspije ponekad su toliko velika da jednostavno nije dovoljno da on pobijedi na predizborima, nego to mora učiniti s golemom prednošću. Iz pozadine se čak i sa skromnim rezultatima mogu probiti i dobiti zamah nepoznati kandidati. To znači da se o republikanskoj utrci može pretpostaviti da će ona iznjedriti nekoliko kandidata i da će jedan ili više njih na kraju predstavljati ozbiljan izazov McCainu, a ishod je potpuno nepoznat.
Zanimljiva se utrka vodi na demokratskoj strani. U proteklih nekoliko mjeseci Hillary Clinton postala je najsnažniji, najaktivniji kandidat o kojem se najviše govori. Ona ima solidno iskustvo uspjeha kao senatorica, lako može prikupiti novac, ima status zvijezde i jedna je od najprepoznatljivijih žena na svijetu. Ali ona je također predmet ekstremnih strasti. Njezin nespretan pokušaj da se približi centru zauzimanjem za konzervativne ciljeve poput amandmana kojim bi se zabranilo paljenje zastave, dovelo je mnoge demokrate do toga da se zapitaju što su njezina istinska uvjerenja. Oni je sve više vide kao nekoga tko glasuje taktički, ne iz principa. Nedostaju joj vještina ophođenja s ljudima kakvu ima njezin suprug (ili John McCain). Uz to, sa sobom nosi prtljagu iz doba Clintonova predsjedništva. Pitanje koje si mora stalno postavljati jest: "Što učiniti s Billom"?
Demokrati očajnički žele opet osvojiti Bijelu kuću. Nasmrt ih je prepala činjenica što je Hillary toliko jaka da je već prikupila novac za osvajanje demokratske nominacije, ali bi potom mogla izgubiti na predsjedničkim izborima. Njihov je strah još veći jer sada još nemaju pojma tko bi mogao biti republikanski kandidat i kako bi se taj sraz mogao odigrati. Vjeruju da je pravi kandidat mogao pobijediti Georgea W. Busha 2004. i stoga su odlučili da se to neće ponoviti.
Aktualni odgovor na demokratske molitve je Al Gore, čovjek koji je 2000. dobio više glasova nego George W. Bush, ali je izbubio izbore kada su sporni rezultati na Floridi proglašeni u korist njegova protivnika. Al Gore je bio glasan protivnik rata u Iraku prije njegova početka, točno je upozoravao na potencijalne probleme koji bi ondje mogli nastati. Bio je u pravu kad je riječ o važnosti i opasnosti od globalnog zatopljenja, zbog čega mu se Bush 2000. rugao u kampanji. Sada se, međutim, više nitko ne smije. Zapravo, Gore promovira film "Nezgodna istina" (Inconvenient Truth) o opasnostima globalnog zatopljenja koji je dobio brojne pohvale.
Gore ne smije čekati
Iako je negirao da će se kandidirati i obeshrabrivao spekulacije o kandidaturi, istovremeno poduzima sve korake kako bi se pozicionirao i ušao u utrku u trenutku kada to odabere. Ako bude vjerovao da ima velike šanse, da mu je pobjeda osigurana, gotovo će sigurno pokušati. Ali problem s tom strategijom jest da je prisiljen na igru čekanja, dajući ostalima priliku da pokažu inicijativu. To bi se moglo pokazati pogreškom jer se mnogo toga može dogoditi između sadašnjosti i kampanje za predizbore 2008. Njegova aktivna prisutnost u utrci mogla bi obeshrabriti ostale potencijalne kandidate da se uopće kandidiraju i zasigurno bi smanjila njihovu sposobnost da prikupe novac. Time što se nije proglasio kandidatom, otvara vrata drugima.
Hillary Clinton će se u kongresnim izborima u studenome koncentrirati na to da uvjerljivo ponovno postane senatorica New Yorka i, ako bude vremena, prikupi novac i pomogne drugim demokratima kako bi tijekom svoje predsjedničke kandidature mogla tražiti da joj se vrate usluge. Upravo je izdala političku izjavu o energiji i iznimno je aktivna u stvaranju mjera za kongresne izbore s ključnim demokratima.
Gore ima više vremena, ali ima i negativnu stranu što nema aktivnu, izravnu ulogu u događajima. Njegov ga poraz iz 2000. još muči i to, iznad svega, vjerojatno uzrokuje njegovu sadašnju neodlučnost da se uključi. U svakom slučaju, on će sljedećih mjeseci mnogo putovati da bi promovirao svoj film i u isto vrijeme pomogao ključnim demokratima u kampanji za Kongres. Kombinacija koju bi republikanci vrlo teško pobijedili bila bi Al Gore za predsjednika i Hillary za potpredsjednicu. Iako su mali izgledi da se to dogodi, demokratima bi dalo najbolje izglede da ponovno osvoje kontrolu na američkoj političkoj sceni.
William Montgomery
Vrijeme u kojem se o predsjedničkim kandidatima odlučivalo na stranačkim konvencijama odavno je prošlo. Kao što smo vidjeli na prošlim predsjedničkim izborima 2004., utrka za demokratsku kandidaturu završila je odmah nakon uspjeha Johna Kerryja na prvih nekoliko stranačkih predizbora. To znači da kandidat, ako želi imati bilo kakvu šansu za uspjeh, mora prikupiti prilično mnogo novca i iza sebe imati snažnu organizaciju puno prije prvog predizbora. U jednom članku piše da bi "ozbiljni" kandidati do kraja 2007. na bankovnom računu morali imati oko 100 milijuna dolara i da će do završetka predsjedničkih izbora kandidati obiju stranaka potrošiti više od 400 milijuna dolara. Iako se trenutačno čini da je situacija relativno mirna, to vas ne smije zavarati. Potencijalni kandidati marljivo grade bazu koja će ih podupirati i osiguravaju financijska sredstva za svoju kampanju nakon kongresnih izbora u studenome.
Favorit McCain
Američki sustav stranačkih predizbora odlično pokazuje prednosti i nedostatke kandidata, kao i njihovu konkretnu sposobnost da osvoje glasove. No, postoje i dva negativna aspekta. Prvo, količina novca koju ozbiljan kandidat mora prikupiti, sramotno je velika. Drugo, da bi pobijedili na predizborima, kandidati moraju sloviti kao tvrdolinijaši u svojoj stranci ili barem davati izjave koje umiruju tvrdolinijaše. U svakom slučaju, to često uzdiže kandidate koji teško privlače neovisne glasače sredine, a to je ono što zapravo donosi pobjedu na predsjedničkim izborima.
Na republikanskoj strani jedina osoba koja se doista ističe u ovom trenutku je senator John McCain. Iako je konzervativan u mnogo pitanja, popularan je među demokratima i neovisnim biračima zbog spremnosti da se suprotstavi republikanskoj administraciji kad je riječ o određenim principijelnim pitanjima kao što su reforma financiranja političkih kampanja i zakon kojim se američkim vojnicima i dužnosnicima zabranjuje mučenje. Popularnost ga prati i zbog statusa veterana Vijetnamskog rata koji se nevjerojatnom hrabrošću suočio s mučenjem, ali je poslije bio dovoljno velik da bude ključan igrač u obnovi diplomatskih odnosa između SAD-a i Vijetnama. Barem u teoriji, on bi mogao osvojiti konzervativnu republikansku bazu, a istodobno privući umjerene birače. Jasno je da je on mnogo naučio iz izbora 2000., kad je u predizborima bio protivnik Georgeu W. Bushu i praktički se protivio velikom dijelu stavova koji čine stupove Republikanske stranke. Ovaj put pokušava popraviti mostove i jasno dati do znanja da želi raditi sa svojom strankom, a ne protiv nje.
Demokrati vjeruju da je pravi kandidat 2004. mogao pobijediti Busha pa su odlučili da se to neće ponoviti. Aktualni odgovor na njihove molitve je Al Gore
|
Zanimljiva se utrka vodi na demokratskoj strani. U proteklih nekoliko mjeseci Hillary Clinton postala je najsnažniji, najaktivniji kandidat o kojem se najviše govori. Ona ima solidno iskustvo uspjeha kao senatorica, lako može prikupiti novac, ima status zvijezde i jedna je od najprepoznatljivijih žena na svijetu. Ali ona je također predmet ekstremnih strasti. Njezin nespretan pokušaj da se približi centru zauzimanjem za konzervativne ciljeve poput amandmana kojim bi se zabranilo paljenje zastave, dovelo je mnoge demokrate do toga da se zapitaju što su njezina istinska uvjerenja. Oni je sve više vide kao nekoga tko glasuje taktički, ne iz principa. Nedostaju joj vještina ophođenja s ljudima kakvu ima njezin suprug (ili John McCain). Uz to, sa sobom nosi prtljagu iz doba Clintonova predsjedništva. Pitanje koje si mora stalno postavljati jest: "Što učiniti s Billom"?
Demokrati očajnički žele opet osvojiti Bijelu kuću. Nasmrt ih je prepala činjenica što je Hillary toliko jaka da je već prikupila novac za osvajanje demokratske nominacije, ali bi potom mogla izgubiti na predsjedničkim izborima. Njihov je strah još veći jer sada još nemaju pojma tko bi mogao biti republikanski kandidat i kako bi se taj sraz mogao odigrati. Vjeruju da je pravi kandidat mogao pobijediti Georgea W. Busha 2004. i stoga su odlučili da se to neće ponoviti.
Aktualni odgovor na demokratske molitve je Al Gore, čovjek koji je 2000. dobio više glasova nego George W. Bush, ali je izbubio izbore kada su sporni rezultati na Floridi proglašeni u korist njegova protivnika. Al Gore je bio glasan protivnik rata u Iraku prije njegova početka, točno je upozoravao na potencijalne probleme koji bi ondje mogli nastati. Bio je u pravu kad je riječ o važnosti i opasnosti od globalnog zatopljenja, zbog čega mu se Bush 2000. rugao u kampanji. Sada se, međutim, više nitko ne smije. Zapravo, Gore promovira film "Nezgodna istina" (Inconvenient Truth) o opasnostima globalnog zatopljenja koji je dobio brojne pohvale.
Gore ne smije čekati
Iako je negirao da će se kandidirati i obeshrabrivao spekulacije o kandidaturi, istovremeno poduzima sve korake kako bi se pozicionirao i ušao u utrku u trenutku kada to odabere. Ako bude vjerovao da ima velike šanse, da mu je pobjeda osigurana, gotovo će sigurno pokušati. Ali problem s tom strategijom jest da je prisiljen na igru čekanja, dajući ostalima priliku da pokažu inicijativu. To bi se moglo pokazati pogreškom jer se mnogo toga može dogoditi između sadašnjosti i kampanje za predizbore 2008. Njegova aktivna prisutnost u utrci mogla bi obeshrabriti ostale potencijalne kandidate da se uopće kandidiraju i zasigurno bi smanjila njihovu sposobnost da prikupe novac. Time što se nije proglasio kandidatom, otvara vrata drugima.
Hillary Clinton će se u kongresnim izborima u studenome koncentrirati na to da uvjerljivo ponovno postane senatorica New Yorka i, ako bude vremena, prikupi novac i pomogne drugim demokratima kako bi tijekom svoje predsjedničke kandidature mogla tražiti da joj se vrate usluge. Upravo je izdala političku izjavu o energiji i iznimno je aktivna u stvaranju mjera za kongresne izbore s ključnim demokratima.
Gore ima više vremena, ali ima i negativnu stranu što nema aktivnu, izravnu ulogu u događajima. Njegov ga poraz iz 2000. još muči i to, iznad svega, vjerojatno uzrokuje njegovu sadašnju neodlučnost da se uključi. U svakom slučaju, on će sljedećih mjeseci mnogo putovati da bi promovirao svoj film i u isto vrijeme pomogao ključnim demokratima u kampanji za Kongres. Kombinacija koju bi republikanci vrlo teško pobijedili bila bi Al Gore za predsjednika i Hillary za potpredsjednicu. Iako su mali izgledi da se to dogodi, demokratima bi dalo najbolje izglede da ponovno osvoje kontrolu na američkoj političkoj sceni.
William Montgomery
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....