Igor Mandić: Ne mogu si oprostiti što sam preživio smrt kćeri jedinice

Igor Mandić dobitnik je ovogodišnje nagrade za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva. S uglednim književnikom, kritičarom i britkim polemičarom, koji je proživio veliku osobnu tragediju, razgovarali smo danas prije nego što je krenuo do izdavača, Profila, po korekturu svoje nove, 26. knjige, "Sebi pod kožu".



- Najavljuju mi promociju za 17. svibnja, a knjiga, evo, još nije gotova - kaže Mandić, koji će u njoj prvi put objaviti svojevrsnu fikciju, dnevničke zapise u kojima opisuje gubitak kćeri jedinice Ade Mandić-Beier.



- Na dan kad sam joj išao na sprovod, početkom rujna 2004., dogodila se tragedija u Beslanu, gdje su teroristi pobili gotovo dvije stotine djece.  Mislio sam: tako, eto, čovjek sebe tješi, tamo je poklano toliko djece, nije tebi najgore na svijetu, ima ljudi koji i više pate - rekao nam je Mandić.



Igor Mandić nedavno je govorio na promociji svoje knjige i o posthumno objavljenoj knjizi eseja svoje kćeri "Pisma iz Heilderberga". U njoj je ona, iz svoje njemačke perspektive, lucidno i duhovito opisala promjene koje su pogodile tradicionalni hrvatski mentalitet.  

• Vaša kći napisala je knjigu. Odlično piše a napisala je i doktorat. Za sto godina ionako će biti svejedno tko je bio prije, a tko poslije, vi ili ona.



- Da, ali dok živiš nije ti svejedno, utjehe nema. Ne bih nikoga htio uvlačiti u svoj 'slučaj'. Svatko ima za sebe dovoljno vremena za patnju.



• Primili ste ovih dana nagradu Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo. Kakvo je današnje hrvatsko novinarstvo u usporedbi s onime iz, primjerice, 80-ih?



- Ne mogu sada izgovoriti esej. Mogu štogod reći paušalno, anegdotalno. Novinarstvo se promijenilo onoliko koliko se promijenio svijet. 

• Dobro, jesu li, iz autorske pozicije, mediji danas slobodniji nego u zrelom socijalizmu?



- Nema slobode koju valja idealizirati, niti se ona, idealna, može doseći. Neslobodu nisam osjetio u 40 godina pisanja, a niti danas osjećam slobodu. Ipak je sloboda stvar osobnog, unutarnjeg odnosa prema zakonima društva koji nužno sputavaju. Postoje obziri, regule ljudskoga krda kojima se moramo pokoravati. Vezani smo zakonima, državom koja nameće nasilje ljudskoj slobodi. Ali što nam drugo preostaje? Plemensko društvo, horda? Ne. Prema tome, ako želimo uređen svijet, trebamo pristati na neslobodu.



• Jesu li, ipak, novine danas nepismenije?



- Na žalost, jesu. Krahirao je onaj starinski obrazovni sistem, koji smo naslijedili još od Austro-Ugarske. On je u socijalističkoj Jugoslaviji bio na sličan način vrlo krut, ali opsežan, temeljit. I tko ga je jednom utuvio u glavu i prihvatio njegove osnove, taj se poslije mogao razvijati. Otkako se prije 20 ili 30 godina počeo raspadati taj sistem, obrazovanje je postalo labilno, izglobljeno, nikome više nije stalo do znanja, nego do zbrzanog stjecanja školskog stupnja. Nitko više ne buba, jer je to nepopularno. Danas imamo polupismeno pučanstvo iz kojeg se regrutiraju autori po medijima. Razina pismenosti je katastrofalna. Kladim se da većina pisaca u našim novinama ne zna što j e subjekt, a što predikat.   



• Ne erodira li na približan način i pismenost u, primjerice, hrvatskim romanima?



- Hrvatska je književnost, kao i sve oko nje, bila uštogljena, više-manje po duhu birokratska, staromodna. Novije generacije to su naslijeđe uspješno razlomile, dakako, bacajući s vodom iz korita i dijete. Dakle, elementarnu pismenost, kulturu i neko poštovanje profesionalnih pravila u mišljenju i pisanju.

• Koje pisce pristigle u 90-ima i poslije cijenite?



- U svih autora, i danas i prije, više cijenim svestranost nego specijalističko tupljenje. Sviđaju mi se pisci poput Jurice Pavičića, koji je, mislim, prvorazredan mladi intelektualni pisac s istodobnim talentom za umjetničko oblikovanje.



Ne bih analizirao pojedine autore, niti ih uspoređivao, jer mi je kao književnom kritičaru već pun kufer toga da prtim teret tuđih imena. Mogu, primjerice, konstatirati da su mi se sve pozitivne kritike vratile kao udarci. Jer lako je izdati onoga tko je o tebi dobro pisao. Tipa: 'Ja mogu reći da se ne slažem s tim Mandićem zato što je on o meni dobro pisao'. U posljednjih deset godina postao sam oprezniji, pa više ne pišem pozitivno ni o kome. 



• U socijalizmu je hrvatska književnost bila ezopovska. Danas nema ideoloških ograničenja.



- Ono što je ogoljelo je bestidno, po definiciji, ono što silazi sa scene, nalazi se, dakle, izvan nje. Teatarski rečeno, ono je opsceno. Tako je 90 posto moderne proze, i u svijetu i u nas, de facto opsceno. Nema više privilegirane publike, sve je ponuđeno masovnom tržištu. Dakle, masovno je tržište preplavljeno opscenošću. I to smo, valjda, svi tražili, zato smo to i dobili.

- Prije nego što sam progovorio, održala se tribina u Društvu hrvatskih pisaca, gdje su predložili da uz moju novu knjigu "Hitna služba" predstave i knjigu moje kćerke. Povod je, dakle, intelektualne naravi a ne eksploatiranje vlastite nesreće, što mi se dakako gadi. Eto, dao sam se povući za jezik nakon tribine da objasnim ono što sam na njoj rekao. Stalo mi je da branim intelektualnu poziciju svojeg djeteta. Iz toga nužno proizlazi objašnjavanje nekih činjenica. 



•O čemu pišete u "Sebi pod kožu"



- Ta je knjiga nehotična autobiografija. U njoj sam bilježio događaje iz svoga života od kolovoza 2003. do kolovoza 2004. Pred kraj me je zapala užasna obaveza da opišem što mi se dogodilo. To je naprosto dužnost dnevničarenja. Ondje sam iznio dublje i razrađenije što se dogodilo nego što se to može u novinama. Ispovijesti inače mrzim, ali kad sam se ipak prihvatio dnevničarenja, koje jest ispovijedanje, morao sam u tome biti dosljedan pa i pisati o onome što je za mene neizrecivo. Znam da je to nekovrsno mazohističko bacanje sebe gomili u ralje.



•Taj je dnevnik je onda svojevrsna fikcija?



- Pa jest. Jer ne vjerujem da se dogodilo to što se dogodilo, ne vjerujem da je to istina. Ali, što se kaže, istinu treba izmisliti. Dobro to zvuči.



•Kad čovjek izgubi dijete, pretpostavljam da uvijek misli "ja sam kriv".



- Da, najveća krivica nas roditelja jest to što smo preživjeli. To si predbacujemo, iz dana u dan, proteklih godinu i po.  To se dade riješiti drastičnim metodama, međutim život se nekako opire.

Ispovijesti mrzim, ali kad sam se prihvatio dnevničarenja, pisao sam i o neizrecivom •Zašto ste pristali javno govoriti o obiteljskoj tragediji?

Tomislav Čadež