Čini se da se nova američka administracija igra živcima svojih europskih saveznika u NATO-u koji osjećaju potrebu da Washington stalno dokazuje privrženost tom vojnom savezu. Baš kad su se u Bruxellesu, ali i u drugim europskim centrima smirili nakon poruka iz Washingtona da je opstanak NATO-a neupitan, da Amerikanci ostaju privrženi Savezu, premda traže da Europljani ulože više za obranu, došla je neugodna vijest da će američki državni tajnik Rex Tillerson propustiti svoj prvi sastanak Vijeća NATO-a na razini ministara vanjskih poslova koji je trebao biti održan sljedeći tjedan u Bruxellesu. To je bila neugodna i nezgodna vijest za NATO. Takvi se sastanci pripremaju mjesecima. Sastanak ministara vanjskih poslova druga je najviša razina skupova Sjevernoatlantskog vijeća, odmah iza summita šefova država. I ne pamti se kada je neki šef američke diplomacije javio da je "zauzet drugim obvezama" pa neće moći svratiti u Bruxelles. Da bi osjećaj bio još gorči, pravi je razlog sljedeći - Tillerson mora biti uz predsjednika Donalda Trumpa kada ovaj bude dočekivao kineskog predsjednika. Ali ni to nije bilo dovoljno: uslijedila je dodatna vijest da će Tillerson, koji neće doći u Bruxelles, u kojem nije bio otkako je preuzeo dužnost, zatim otputovati u Moskvu.
Moguće je da je sve to čista slučajnost. Vjerojatno i jest. No, kako drugačije trebaju europski saveznici shvatiti poruku da Tillerson ostaje u Washingtonu zato što dolazi kineski predsjednik, da potom ide u Moskvu, ali ne dolazi na jedan od najvažnijih sastanaka NATO-a, nego kao poruku da je važnost NATO-a sporedna, da se tamo ide ako se ima vremena i ako nema drugih obveza. Ali, pomisao da je za Trumpovu administraciju Moskva važnija od Bruxellesa, Rusija i Kina važniji od NATO-a, u ovom je trenutku nešto s čime europski saveznici ne mogu živjeti. Kad se svemu tome dodaju ranije Trumpove izjave da je "NATO zastarjela organizacija", situacija postaje još neugodnija. Stječe se dojam da je Trumpovoj administraciji stalo do toga da što prije uspostave kontakte s Moskvom, a to sprečava atmosfera stvorena u SAD-u zbog istraga o umiješanosti Rusije u izbore i moguće veze Trumpova tima s Moskvom. Po tom pitanju Trump nema razumijevanja ni među republikancima koji ga stalno upozoravaju da ne ugrozi NATO. U Bruxellesu su do sada bili potpredsjednik Mike Pence i šef Pentagona general James Mattis. Ali šef diplomacije Tillerson, koji bi po prirodi posla trebao biti glavna politička veza između Washingtona i Bruxellesa, od preuzimanja dužnosti nije bio. A prvi sastanak je otkazao. Ipak u NATO-u su pronašli rješenje, ne bez visoke cijene. Zbog jednog ministra, američkog, prisilili su svih ostalih 27 da se u sjedištu NATO-a u Bruxellesu pojave tjedan dana prije, 31. ožujka. I tako će svi ministri NATO-a imati priliku u petak upoznati svoga kolegu iz Sjedinjenih Američkih Država. Time je izbjegnuta i velika blamaža koja je mogla imati posljedice za jedinstvo u NATO-u u vremenima punim izazova.
Ova epizoda s Tillersonom, zbog kojeg je sastanak ministara vanjskih poslova NATO-a pomaknut tjedan dana ranije ili se riskiralo održati sastanak na koji bi SAD poslao nekog nižeg diplomata, pokazuje kako Trumpova administracija mora stalno dokazivati da im je stalo do NATO-a. To se sada pretvorilo u neku vrstu psihičkog pritiska i na Washington i na Bruxelles. Dovoljna je samo jedna mala sumnja da se postavi pitanje američke privrženosti NATO-u.
A NATO ionako prolazi kroz velike izazove. Jača svoju nazočnost u baltičkim državama i Poljskoj na pograničnom području prema Rusiji. S Rusijom pokušava, koliko god je to moguće, otvoriti kanale komunikacije. Samo dan prije održavanja sastanka ministara vanjskih poslova 28 zemalja članica NATO-a Stalno vijeće tog saveza na razini stalnih predstavnika u Bruxellesu će održati sastanak s Rusijom. Iako se neće složiti oko mnogih pitanja, premda će izraziti "duboke razlike" oko ukrajinske krize kao i prije, nakon tog sastanka će ponovno poručiti da je bitno razgovarati, pogotovo kad postoje ozbiljne razlike.
Bez obzira na loš odjek u javnosti i na neugodnosti kojima su izloženi šefovi diplomacija nekih članica NATO-a, za diplomate u Bruxellesu je bitno što Washington ne mijenja svoju politiku prema NATO-u, iako neki imaju drukčiji stil ponašanja od prethodnika. Dokaz tomu je i odluka s golemom većinom glasova u američkom Senatu o ratifikaciji članstva Crne Gore u NATO-u. Ta je odluka prošla upravo nakon prijedloga državnog tajnika Tillersona koji je napisao da očekuje kako će na summitu NATO-a 25. svibnja u Bruxellesu Crna Gora sudjelovati kao 29 članica, a ne kao promatrač. Isto tako, uz ostale argumente zašto je to važno, Tillerson je poručio kako će članstvo Crne Gore pokazati da nitko izvan NATO-a nema pravo odlučiti o proširenju tog saveza.
Crna Gora jest mala država. Ona nema neku veliku vojsku. Ali ovaj put njena važnost za NATO nadilazi veličinu teritorija ili broj stanovnika. Nije tajna da su Rusija i proruske snage u Crnoj Gori i šire u regiji pokušali sve kako bi spriječili ulazak Crne Gore u NATO. Njeno će članstvo za NATO značiti da su, barem na Balkanu, uspjeli spriječiti Rusiju u jačanju njezina utjecaja. Članstvom Crne Gore, uz snažnu potporu Sjedinjenih Država, NATO zaokružuje jadransko-jonsku zonu i dokazuje da je politika otvorenih vrata stvarna, a ne samo lijepa izjava.