Gradnja trgovačkog centra s podzemnom garažom u središtu Zagreba mjesecima je bila predmet sukoba vlasti i građana, no unatoč velikom entuzijazmu i masovnosti, prosvjedi nisu polučili značajniji rezultat. Tupa birokratska sila, utjelovljena u bezizražajnim licima policijskih specijalaca, naposljetku je izgubila strpljenje i objavila fajrunt ljevičarskim djetinjarijama o volji naroda. Teška građevinska mehanizacija ponovno je zagrmila u slavu slobode poduzetništva. Varšavska je prekopana, a Cvjetni trg uskoro će se ponosno ogledavati na velikoj staklenoj fasadi potrošačkog hrama Tomislava Horvatinčića.
O građanskoj pobuni protiv njegove investicije, dok je trajala, nisam ni slova napisao i to mi sve donedavno nije baš nedostajalo. Iskreno, malo su me živcirale gitare i šatori i patetične “power to the people” deklamacije dramskih umjetnika što su istupali kao glasnogovornici ulične revolucije. Ako mi se stvar u sadržaju i činila ispravnom, udaljila me je forma. Borba za Varšavsku djelovala mi je kao jedna od onih groznih akcija Saveza socijalističke omladine otprije trideset godina.
To me je priječilo da se identificiran sa zanosom demonstranata, premda sam znao da je on u većem dijelu moralno valjan i društveno vrijedan. Mnogo je toga zaista u Horvatinčićevu projektu što će vas naljutiti, a ja sam se, neobično možda, prije nekoliko dana lecnuo nad jednom uzgrednom sitnicom, koju valjda nitko nije primijetio kao osobito zazornu.
Negdje u novinama bila je reportaža s gradilišta trgovačkog centra na Cvjetnom i investitor je, pokazujući na skele i blato, upozorio da će tu, da, da, baš tu gdje Mujo i Haso sad užinaju deset deka pilećeg parizera u četvrtini polubijelog kruha, jednom stajati Haundemov dućan. Novinar je bio vidljivo impresioniran. Gotovo kao da mu je Michelangelo pokazao bijeli mramorni blok iz kojega će isklesati Davida.
Znači to je progres i prosvjeta, pomislio sam, to je luč civilizacije što će rasvijetliti takozvane zagrebačke štakornjake, to je Europa koju sanjamo, prije nego se probudimo mokrih, ulijepljenih bedara, to je naša zastava, naša zvijezda vodilja što nesigurno treperi u daljini, iza tmastih valova olujnog mora - crvena neonska H&M slova iznad trgovine drugorazredne konfekcije. Čitali ste o hrabrim muškarcima koji su jednom davno na vesla bježali na Zapad, roditelji su vam pričali o danima kada su na Radio Luksemburgu slušali Animalse i Fatsa Domina. Hoto grupa sada na Cvjetnom trgu realizira njihove smione mladenačke čežnje, njihovu “land of freedom” od pedeset posto pamuka i pedeset posto poliestera, demokraciju i slobodu javnog govora koja se pere na šezdeset stupnjeva Celzija. Tko se to usudio i zamisliti u ono užasno komunističko vrijeme kad smo u vešloncima na špaherima svi iskuhavali jednake bijele gaće s etiketom “Galeb Omiš”?
Ostanite tu, idem se jednu minutu malo onesvijestiti...
Huh! O čemu sam ono...? A, da! Haundem...
Nikada se zapravo nisam do kraja naviknuo na to, uvijek me neugodno iznenadi s kako skromnim potrebama većina nas živi. Što prosječni hrvatski građanin uistinu želi od uzbudljivog, širokog svijeta iza Macelja, što mu prvo padne na pamet kad se spomene mitska Europa? British Museum, gotičke katedrale, flamanski majstori, Caravaggiov chiaro scuro, retrospektiva Pieta Mondriana ili koncert Franza Ferdinanda? Drek!
Prosječan Hrvat u Europu želi ući gurajući kolica za šoping, a kulturne i historijske znamenitosti Graza njemu se iscrpljuju s plastičnom vješalicom iz Ikee, pola kila emantalera u Lidlu i dvije havajske košulje na sniženju u Haundemu. Ova tri dućana našem čovjeku su Otac i Sin i Duh Sveti, a njegove molitve za boljim i dostojnijim životom idu po prilici ovako: “Sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike, sada i u času smrti naše, Haundem”.
Ne bih želio zvučati oholo dok vam ovo govorim. Nije mi namjera nikome ukazivati kako bi trebao živjeti. Napokon, nisam ni ja nekakav svjetski čovjek. Odrastao sam u malom mjestu koje nije imalo nego dvije gostionice i četiri dućana mješovite robe, a ponuda javnih sadržaja od tog je vremena obogaćena samo sportskom kladionicom. Ipak, nikad, baš nikad se u Donjem Prološcu kod Imotskog nisam ni približno osjetio tako ponižen, tako provincijski frustriran kao kada sam u novinama pročitao da će se u središtu našeg glavnog grada, na ponos i diku svekolikog građanstva, otvoriti jedan dućan s jeftinom konfekcijom.
Mislim, zar to uistinu nije da se zasramite i svoga života i svoga naroda i domovine? U kojoj ja pizdi materinoj živim, upitate se, kad vijest u novinama nije da će se otvoriti novo krilo bolnice, ili knjižnica, zgrada opere ili most, nego ušljivi Haundem. Bogati muškarci, čija brkata brončana poprsja ukrašavaju naše perivoje, voljenoj su zemlji nekada ostavljali kazališta i galerije, gradili ubožnice, stipendirali siromašnu, a bistru djecu, a Tomislav Horvatinčić danas dođe u televizijski studio u jahaćim čizmama od hiljadu dolara, da svečano objavi kako će nas sve zajedno neizmjerno zadužiti šarenim bluzama na sezonskom popustu od dvadeset pet posto.
O, hvala! Hvala ti, dobrotvore naš!
Inače, po prilici u isto vrijeme s novošću o prvoj Haundemovoj trgovini u nas, agencijski servisi donijeli su i jednu drugu vijest koju nijedne naše novine nisu prenijele. Nisu naoko imali ni zašto, jer se ona događa u tamo nekakvom Bangladešu, gdje danima štrajkaju tekstilni radnici, švelje koje za mizerne nadnice, tek nekoliko dolara mjesečno, šaku riže dnevno, kroje krpe za Zaru i H&M. Potražite tu malu novinsku priču na internetu. Za sve nas ona je, mislim, važnija od poslovnih uspjeha Hoto grupe.
Nakon svega što sam vidio, ja bih rekao da nam je, unatoč zemljopisnim činjenicama, Bangladeš danas mnogo bliži od Graza.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....