Dvadesetogodišnjica ubojstva tadašnjega izraelskog premijera Yitzhaka Rabina ovih je dana protekla i obilježena, komemorirana, kako se to kaže - ali to je bila komemoracija i samoga mirovnog procesa za koji je general Rabin, uvjereni cionist i nacionalist, realistično smogao snage i želuca, pa je s Yasserom Arafatom potpisao 1994 sporazum u Oslu koji je zajamčio palestinsku autonomiju ali ne kao definitivan cilj, nego kao nužan prvi korak ka formiranju dviju odvojenih država, Izraela i Palestine, kao što je, podjednako realistično, odlučilo Sigurnosno vijeće Organizacije Ujedinjenih naroda svojom rezolucijom broj 141 još 1947.
Rabin je za taj sporazum, zajedno s Arafatom i Peresom, dobio i Nobelovu nagradu za mir. Meci koje je Yigal Amir ispalio u Rabina bili su meci i u generala koji je pobijedio u ratu 1967, i u sporazum, i u mir. Dvadeset godina kasnije mirno se može reći: Rabin je bio kolateralna žrtva, glavna je žrtva bio mirovni proces u koji je pucano kroz Rabinovu glavu.
Hici su ispaljeni, zadatak je izvršen, mir je ustrijeljen, treći ili četvrti put za redom u ovih sedam desetljeća. Ubijali su ga jednostranim proglašenjem Izraela bez Palestine 1948, pa još luđačkijim ratom koji je uslijedio i koji je Arapska liga, srećom, izgubila iste godine; ubijali su ga sueskom intervencijom 1956, Nasser je 1967 bacio na nj zapaljivu bombu koja mu se vratila kao bumerang… Ubojicama mira je, kao i obično, ime bilo legija.
Bez toga uzastopnog strijeljanja golorukog mira ne bi bilo ni Crnog rujna, ni Hamasa, možda ni al-Qa’ide, ni “Islamske Države”, ili bi barem te dvije terorističke nakaze ostale bez glavnog argumenta iz arsenala svoje verbalne regrutacijske propagande.
Pokojan Einstein, dovoljno mudar da odbije ponuđeno mjesto predsjednika Izraela, bio je savršeno u pravu kad je izjavio da su samo dvije pojave bezgranične, svemir i ljudska glupost, ali da za svemir nije posve siguran.
Rabinov nasljednik na dužnosti izraelskog premijera i sunobelovac Shimon Peres ovih je dana, diplomatski uredno, izjavio da je još živ njihov zajednički cilj, dvije države. Ali Peres je zasad doživio 92 godine, a nije doživio miran suživot dviju država, dogovoren kad su mu bile 24 i kad se u Hollywoodu još probijala njegova bliska rodica Lauren Bacall (u ta je doba Bjelorusija očito znala uroditi i nečim decentnijim od Lukašenkove megašapke).
Povijest je puna primjera kada su politička ubojstva postigla cilj suprotan od onoga koji je htio ubojica. Ubojstvo Martina Luthera Kinga ojačalo je pokret za emancipaciju Afroamerikanaca, atentat na Stjepana Radića razbuktao je hrvatski nacionalizam. Zašto? Zato što nije moguće ubojstvom korifeja ubiti ideju ako je ukorijenjena u mase.
Upravo zato je ubojstvo Rabina postiglo cilj: mase su prvom prilikom, pa opet, izabrale Benjamina Netanyahua, onoga istoga koji je - figurativno rečeno - atentatoru servirao metak na pladnju, vodeći bjesomučnu kampanju protiv Rabina, pri čemu su glasila pod njegovom kapom i proizvođači plakata iz njegove mafije prikazivali Rabina s kefijom, kao izdajničkog agenta arapskih interesa.
Rezultat je svima pred očima, uključujući i sadašnje atentate noževima po gotovo redovitom scenariju: metak izraelskog vojnika najčešće je brži od teroristova noža. “Treća intifada” gotovo da se doima kao kolektivni suicid, ali epidemija vađenja “noža iz potaje” ne pribavlja onu aureolu mučeništva koja je sjala pri samospaljivanju budističkih monaha u okupiranome Vijetnamu, Jana Palacha u okupiranom Pragu, ili napokon Mohammeda Bouazizija prije pet godina u Tunisu. Uostalom, nije nužno ni mašiti se noža. Hafton Zarhum, izbjeglica iz Eritreje u Be’er Shevi, nije prije nekoliko dana imao oružja, niti je učinio ikakav prijeteći pokret, čak je uzalud vapio da je izbjeglica kad su prvi od šest metaka parali njegovu utrobu - imao je samo pogrešnu količinu melanina u epidermi. Stoga su ga, dok je već ležao u krvi i agoniji, još tukli nogama i zatukli klupom po lubanji. Jedan od tih pravednika, pritvoren nakon linča, žalio se na svoj peh: “Da je bio terorist svi bi mi zahvaljivali”.
U prenesenu smislu mogli bismo reći da još nisu prestali ubijati meci ispaljeni ni u Rabina, ni u izraelske sportaše u Münchenu 1968. ni u Deir Yassinu 1947 - pa dokle tko želi. Teško je ustanoviti kad je zla ludost počela, kamoli kad bi mogla makar zastati da uhvati dah.