Dva međusobno nepovezana događaja - “pomirba” Vatikana i američkih socijalno angažiranih redovnica te Papin kritički stav prema “rodnoj teoriji” - neprecizno ali znakovito upućuju i na opseg i na granice otvaranja spram nekih aspekata ne toliko spolnih koliko međuspolnih odnosa u ovom pontifikatu. Pritom ne treba zaboraviti da su Papina mišljenja i inicijative vidljiviji, s većim odjekom, ali i da je sadašnji papa Frane, kako je bilo razvidno za lanjskoga izvanrednog zasjedanja Biskupske sinode o obitelji, zapravo satjeran u manjinski kut i da su protivnici “talasanja” naizgled tiši ali brojniji: tradicija obično daje dojam sigurnosti, traženje je vazda neizvjesno.
I još jedno opće mjesto: sukob obično izaziva pozornost, smiraj je nedovoljno bučan za medije koji i šušur maestrala pretaču u burne talambase.
Tako je u potpunoj tišini u četvrtak prošla obznana da je - bez ama baš ikakvih stegovnih posljedica, čak ni radi “spašavanja obraza” - završila doktrinarna istraga nad američkim redovnicama pod okriljem Konferencije redovničkih glavarica (LCWR), započeta prije šest godina, dok je nadležnu kongregaciju vodio slovenski kardinal Franc Rodé, a američki kardinal William Levada Kongregaciju za nauk vjere, koja je preuzela najopasniji aspekt “slučaja”: optužbu da su časne otpale od katoličkoga kršćanskog nauka.
Sada je ama baš svima jasno da su američki biskupi, i u Državama i u Vatikanu, tom istragom zabili autogol. “Ako je biskupima do istraga, što ne istražuju sebe nego časne?”, jedno je od pitanja koje se po Državama provlačilo svih ovih šest godina. Sada američki katolički analitičari kažu da većina američkih biskupa i nije bila za sukob s redovnicama (koji se, osim toga, čitao i u ključu odnosa između žena i muškaraca u katoličkoj civilizaciji), ali da su skandal na svoju ruku otvorili neki od moćnijih konzervativaca koji su imali podršku sebi sličnih u Vatikanu. Odlazak Benedikta XVI. u mirovinu i izbor Jorgea Marija Bergoglia su zapečatili sudbinu istrage, tim prije što je Rodéa naslijedio bitno humaniji brazilski kardinal Joăo Braz de Aviz.
Javili smo svojedobno da je Sveta Stolica oštro kritizirala LCWR, koja okuplja glavninu katoličkih redovnica u SAD, optuživši je nakon inspekcije za “ozbiljne doktrinarne probleme”, tj. za ozbiljno razilaženje s naukom Katoličke crkve: konkretno da zastupa feminističke ideje i provocira biskupe (npr. predbacivanjem da su zataškavali pedofilske skandale).
Glavni odbor LCWR je 2012., nakon trodnevnog zasjedanja, istupio s prilično oštrom obznanom, optuživši Vatikan da je izvijest njegovih referenata “izazvala mnogo sablazni i patnji” i da se zasniva na “neutemeljenim optužbama”, da je rezultat “nedovoljno transparentnog procesa”. Glavni odbor je “uzeo u obzir” prijedlog da se LCWR odrekne svoga kanonskog statusa, postavši dakle katoličkom redovničkom zajednicom posve autonomnom od rimskog Pape i njegove Katoličke crkve.
To je bila ozbiljna prijetnja. Papa Benedikt XVI. suočio se tako s mogućnošću raskola potencijalno daleko opasnijom od posljednje velike krize, s Bratstvom sv. Pija X. koje je osnovao nekadašnji nadbiskup Marcel Lefebvre. Ondje grupa zatucanih regresista, uvjerenih da je sam Đavo natentao Pavla VI. da odobri rezultate Drugoga vatikanskog koncila, može privlačiti samo sebi slične mračnjake, kakvih se u Katoličkoj crkvi ionako nakupilo previše i pod posljednjim papama (dosta je sjetiti se Kristovih legionara ogavnog licemjera Maciela koji se šmajhlao svakom papi). Ovdje bi se ispod okrilja Katoličke crkve mogla oteti većina katoličkih redovnica u Sjedinjenim Državama Amerike, a s njima bi se vlasti Rima, a još više američkih katoličkih biskupa uglavnom irskog porijekla, užasno osramoćenih i novčano odranih pedofilskim skandalima, mogli oteti i siromašni “Latinosi” kojima redovnice pomažu, a i brojne vjernice, kojima je ionako pun nos mačističke Crkve, gluhe za njihove tegobe. Osim toga, na strani redovnica je bio i ostao i dio progresivnih katolika muškaraca.
Vatikan je tada pucao iz svih topova. Sjetili su se te 2012. knjige koju je jedna od redovnica, profesorica na Yaleovu sveučilištu Margaret Farley, objavila lijepih pet godina ranije. U tom djelu, pod naslovom “Samo ljubav: Okvir za kršćansku spolnu etiku”, iznosi svoja akademska gledišta a ne nauk Katoličke crkve, kako je izrijekom naglasila. Ta je knjiga 2008. dobila prestižnu Grawemeyerovu nagradu za religiju. Kongregacija za nauk vjere (nasljednica Inkvizicijina Svetog Uficija) osudila je tu knjigu jer je rezultat “defektnog razumijevanja objektivne naravi naravnoga moralnog prava” te bi “mogla nanijeti tešku štetu vjernicima”. Na koji način? Tako što prof. Farley smatra da zbiljska ljubav mora zadovoljiti tri kriterija: da bude “istinski odgovor na prirodu ljubljenog bića, iskrena zajednica onoga tko voli i onoga tko je voljen, te brižna i primjerena osjećajna afirmacija voljene osobe”. Ukratko: “osobe ne treba voljeti kao da su stvari”, objekti, uporabna ili proizvodna sredstva.
Zemljo, otvori se! Pa nije li u Desetoj zapovijedi Božjoj (Izl. 20,17) žena svrstana među muškarčeva uporabna i proizvodna sredstva, na visoko drugo mjesto, čak tri mjesta iznad vola: “Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što pripada bližnjemu tvome!”? Nije li ta zapovijed (skupa s ostalima, poput poštivanja života, ali i poštivanja subote) božanski izraz “objektivne naravi naravnoga moralnog prava”?
Štoviše, prof. Farley se usudila napisati da masturbacija nije moralni problem, da je homoseksualnost jedno od prirodnih stanja, da je razvod kadikad manje zlo i da je bolje da razvedeni stupe u novi brak ako će biti sretan po oboje. Eto, to bi bile teške štete.
Stephen Prothero s Bostonskog sveučilišta primijetio je tada za CNN, bez mrve sarkazma: “Nije iznenađujuće da Vatikan ovdje ne brinu ni siromaštvo, ni glad, ni tlačenje, nego seks”. Sadašnjeg Papu, međutim, brinu i siromaštvo, i glad, i tlačenje, o tome govori li, govori. Pa su se časne našle ponovo “na liniji”, ne odstupivši ni od čega.