INOSLAV BEŠKER Ovo je cijena rata protiv terorizma. I Hrvatska na to mora računati

Vojno koordiniranim terorističkim masakrima rat je opet pokucao na vrata Pariza. Nije to još Alep, kamoli Vukovar, Assad cinično podsjeća da je njima pet godina tako - ali prekjučerašnja krvoločna diverzija “Islamske Države”, ionako hrabrije protiv civila nego protiv oružane sile, pomiče bojišnicu njezina kukavičkog rata na Zapad i pokazuje koliko ju je Francuska uzdrmala akcijama u Siriji. Na takve diverzije treba biti spreman i drugdje. Brutalno rečeno, to je cijena na koju se mora računati ako se vodi rat protiv terorizma, ako smo u taj rat ušli svjesni i razloga i rizika. A i Hrvatska je u tom ratu.

Zaprepaštenju nema mjesta, ni u Parizu, ni u Zagrebu. Da se ne služe terorom ne bi bili teroristi. Hrvatska je ušla u NATO svjesno i s entuzijazmom na obim ideološkim polutkama ( Zoran Milanović je bio u tome izrazito aktivan u Ministarstvu vanjskih poslova), skeptici nisu prikupili ni potpise za referendum. Naši su vojnici u Afganistanu. Prema tome, rizik je i u našem stanu. Golem? Po posljedicama daleko manji ne samo od neizbježnog rata u Hrvatskoj 1991-1995, nego od kretanja našim ulicama i cestama u mirno doba 2015.

Danas je svjetski dan spomena na žrtve u prometu. Jean-Claude Juncker je u poruci u tom povodu naveo da je lani u cestovnom prometu poginulo više od 20.000 građana Unije, a da je u svim prometnim nesrećama u svijetu poginulo 1,25 milijuna ljudi, sedam puta više nego istodobno u oružanim sukobima. Ljudi, uostalom, ne prestaju ni pušiti duhan ni uzimati droge (priznati kokainoman je jedan bivši predsjednik Evropskog povjerenstva, doznali smo da je opat opljačkao Montecassino i zato da bi kupovao ecstasy).

A pušenje i opijanje su aktivnosti bitno stupidnije od prometa motornim vozilima, kojega se ne odričemo, riziku unatoč, jer očekivanu korist smatramo znatno većom i važnijom od rizika pogibije ili sakaćenja. Pitanje je, dakle: je li suzbijanje terorizma, religijskog odnosno ideološkog ekstremizma, vrijedno rizika terorističke diverzije? Taj je rizik manji od rizika koji pojedinac preuzima kad je mobiliziran ili kada dragovoljno ide u obranu (a to ne isključuje opasnost po neboračko pučanstvo). Drugo je pitanje, kojim se nećemo baviti, koliko nas naše veoma skupe države štite od opasnosti, od terorističkih do prometnih…

Nije svaka država jednako motivirana. Udaru su izloženije države koje su medijski atraktivnije (pa pokolj u njima izaziva globalni odjek, daleko je veći efekt ubiti 2000 u New Yorku nego 8000 u Srebrenici ili 200.000 u Darfuru), a i lakše ga je organizirati u državama s kolonijalnom prošlošću u muslimanskim zemljama (Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj…), koje stoga imaju u metropoli brojnu zajednicu useljenika, u kojoj je socijalnu frustraciju lako “tumačiti” u religijskom ili konfesionalnom ključu (takav mehanizam transfera imamo i doma).

Udaru su izloženi simboli: to je bio Svjetski trgovinski centar u New Yorku 2001, kao “hram” financijskog kapitalizma, tako su koncipirani bombaški atentati u turističkim okupljalištima na Baliju 2002 i 2005, koja se manijacima doimaju kao stjecište razvrata. Ondje je 2002 poginulo znatno više ljudi nego prekjučer u Parizu - pa je i taj pokolj ubrzo kliznuo u zaborav. Simbol bi mogla biti Sveta godina milosrđa koja bi, počev od 8. prosinca, mogla privući do 30 milijuna hodočasnika u Rim, koji su propagandisti “Islamske države” već “fotošopirali” sa svojom crnom zastavom navrh kupole Svetog Petra. U Vatikanu su jučer ujutro bili veoma jasni: “Sveta godina je danas potrebnija nego jučer”.

Strah se može i mora suzbiti. Kad je iracionalan, vrijedi ismijati bauka, za što je Harryju Potteru trebala mantra “riddikulus” - ali smijeh nije uvijek dovoljan, kako je na ružan način ustanovio Charlie Hebdo. Strah od terorizma je racionalan, on se suzbija hrabrošću. Jučer, pred rimskom palačom Farnese, gdje je francusko veleposlanstvo u Italiji, spontano je prostrt sag od buketa cvijeća, a gotovo svaka druga poruka napisana uz cvijeće glasila je: “ne bojimo se”, “nije me strah” ili slično.

Nije hrabrost ne poznavati strah, nego ga prevladati, slijediti svoj put, strahu unatoč i u inat. To je jedini način da terorizam ne pobijedi.