Imenovavši novih 15 prelata koje će učiniti kardinalima izbornicima 14. veljače u izvanrednom konsistoriju, papa Frane je još jednom, po tko zna koji put, dirnuo u osinjak. Kao i pri svakom imenovanju, malo je zadovoljnih, mnogo iznenađenih, podosta ogorčenih - pa su takvi i komentari u vatikanskim kuloarima i u krugovima biskupskih konferencija.
Usput, trenutno je kardinala izbornika 125 (ispod rekorda koji je jednom prilikom postavio sv. Ivan Pavao II, kada ih je bilo 135) - ali to se u godini dana mora svesti na 120 čak i ako nitko ne pođe “u kuću Očevu”. Naime, 80 godina će navršiti u veljači odnosno ožujku kardinali Antonio Naguib i Justin F. Rigali, u rujnu kardinali Velasio De Paolis i Santos Abril y Castelló, a dogodine u veljači Roger R. Mahony.
Imenovavši samo jednoga od postojećih kurijalnih dužnosnika, prefekta Vrhovnog sudišta Apostolske signature nadbiskupa Dominiquea Mambertija (donedavnog šefa vatikanske diplomacije), Papa je još jednom pokazao da kani u Rimskoj kuriji ograničiti kardinalsku čast samo na najuži krug, dakle na prefekte kongregacija i Vrhovnog sudišta, ostavljajući predsjednike papinskih vijeća i povjerenstava bez purpura. S te strane je kuriozno da je kardinalom imenovao i tajnika Biskupske sinode, pa je tako nadbiskup Eterović jedini tajnik dosad kojega je (zasad bar) zaobišao kardinalski šešir.
Papa Frane se pokazao kadrim “popraviti propuste” u tom pogledu. Luigi De Magistris bio je jedini od istaknutih dužnosnika Rimske kurije koji se jasno i javno izjasnio protiv odluke sv. Ivana Pavla II. da Josemaría Escrivá de Balaguer, osnivač Opusa Dei i saveznik generalissimusa Franca, bude beatificiran (u međuvremenu je i kanoniziran u sveca). Sveti papa Wojtyla ga nije zatim nikada promaknuo u kardinala, pa je ostao pro-penitencijar a ne penitencijar Svete Rimske Crkve - kao jedini na čelu tog dikasterija koji nije bio kardinal, u nekoliko prošlih stoljeća.
Bivšega nuncija u Belgiji Karla-Josepha Raubera “sredio” je Benedikt XVI, s kojim se Rauber sukobio više puta. Zadnji sukob, 2009, odnosio se na izbor novog nadbiskupa Bruxellesa i Mechelena nakon umirovljenja koncilski snažno orijentiranoga Godfrieda Daneelsa. Rauber je, poslije uobičajenih konsultacija na terenu, uobičajeno uputio Papi popis s trima imenima. Benedikt je imenovao četvrtoga, Andréa Léonarda, poznatoga kao “konzervativca”, iako ga je Rauber izrijekom otpisao kao “neprikladnoga” (ne zbog njegovih stavova, nego zbog konfliktnog karaktera i slabe empatije s ljudima). Kad je umirovljen, Rauber je otvoreno istresao sve što je imao na Benediktov račun u intervjuu koji je objavio katolički magazin Il Regno. Papa Frane je jasno pokazao što o tome misli, imenujući kardinalom Raubera, a ostavivši bez purpurnog šešira Léonarda, “preskočenoga” i lani.
Uostalom, i sastavljajući svoju G8 (kardinalsko povjerenstvo za reorganizaciju Rimske kurije) pokazao je jasno opredjeljenje da tu odgovornost podijeli s kardinalima u pastorali, dijecezanskim nadbiskupima i metropolitima, ne dopuštajući da ta osjetljiva reforma bude ni leno ni apanaža samih kurijalnih prelata.
U Sjedinjenim Državama Amerike poprilično se rogobori što niti jedan tamošnji nadbiskup nije pridružen kardinalima. “Naprednjaci” su se kladili na Blasea Cupicha u Chicagu, i u Sjevernoj i u Južnoj Americi su mnogi očekivali kardinalski šešir za Josea Gomeza u Los Angelesu, koji bi tako bio prvi kardinal iz Sjedinjenih Država latinskoameričkog porijekla, treći su pak vjerovali da će kardinalom postati Carles Chaput u Philadelphiji, koji će u rujnu ugostiti Papu na Svjetskom sastanku obitelji. Pokazalo se da se Frane, od svih tradicija, drži samo jedne: da ne imenuje kardinalom nadbiskupe ondje gdje njihov umirovljeni prethodnik kardinal još nije navršio 80 godina, kako ne bi bila dvojica izbornika iz jedne arhidijeceze. Osim toga, Sjedinjene Države imaju, poslije Italije, najviše kardinala, čak 18, bitno više nego dvije države s najvećim brojem katolika u svijetu, a to su Brazil pa Meksiko, i one napokon američke (i sjedinjene, onako usput).
Kao što je zaobišao tradiciju davanja kardinalske časti nekim kurijalnim dužnosnicima (prvi put poslije mnogih godina nije kardinalom učinjen bibliotekar i arhivar Svete Rimske Crkve), tako Papa zanemaruje i tradiciju po kojoj su neka sijela nužno kardinalska, preferirajući disperziju kardinalskog purpura po gradovima i zemljama gdje kardinala nije bilo uopće, ili barem odavna.
Dobro je to imati na umu u Zagrebu i Hrvatskoj. Ako Frane Bergoglio ostane na dužnosti još 14 godina, do 1929, kada bi kardinal Bozanić navršio 80 godina, nije rečeno da će u tom slučaju Bozanićev nasljednik na dužnosti zagrebačkog nadbiskupa i metropolita automatski biti učinjen kardinalom - iako je kardinal bio svaki zagrebački ordinarij, od Haulika do danas, otkako je, na zahtjev kralja Frane Josipa I, papa bl. Pio IX uzdigao zagrebačku biskupiju na nadbiskupsku razinu i pridružio Zagreb mnogo drevnijim hrvatskim metropolama (osim Antuna Bauera, ali to je druga priča).
U tom bi slučaju u korist Bozanićeva nasljednika mogla igrati jedino eventualna Bergogliova percepcija da je i Hrvatska jedna nesretna periferija, na užas onih koji je smatraju i centrom svijeta i centrom katoličke crkve.
Naime - i to je prvi glavni zaključak ove ture kardinalskih imenovanja - Papa i distribucijom purpurnih šešira naglašava svoju tezu da Crkva “mora ići na periferiju”.
To je zajednički nazivnik činjenice da je papa imenovao kardinalima pastoralne ordinarije u Panami i Tajlandu, te na dalekim otocima: Kapverdskima, Novom Zelandu, te Tongi (a i među “počasnim” kardinalima, imenovanima pošto su navršili 80 godina i “ispali” iz konklava, našli su se ordinariji iz, za nas, egzotičnih sijela, kao što su Manizales u Kolumbiji i Xai-Xai u Mozambiku).
Eh, da, taj iz Mozambika, Júlio Duarte Langa, nije jedini biskup među nadbiskupima. Među kardinale izbornike trojica su biskupa. To je nekad bila samo iznimka (napokon, gotovo na svakoj višoj kurijalnoj dužnosti prelat biva promaknut u nadbiskupa, iako naslovnoga), a sada postaje pravilo. Manjinsko, ali pravilo. Uskoro bi moglo zahvatiti i redovnike bez kurijalnih dužnosti (iako će ih, u tom slučaju, isti dan zarediti i za biskupe, jer sada je takvo pravilo, nema više šanse da u kardinale uđu i balavci bez ikakva posvećenja, kako je znalo bivati, osobito u renesansi).
Dodajmo samo da među novima nema ni isusovaca, da ih ima bliskima i fokolarinima i neokatekumenima koje je volio sveti papa Wojtyla, te da nisu svi novoimenovani bili na Bergogliovim pozicijama na lanjskome izvanrednom zasjedanju Biskupske sinode o obitelji. A to pokazuje da ni papa Frane ne bira sve kardinale “na svoju sliku i priliku”, ma što se kome činilo.