Udruženom akcijom bešćutne bruxelleske birokracije, pohlepnih i možda lopovskih bankara te isprepadanih bankovnih činovnika, stradalo je u Italiji oko 12.500 uglavnom nasamarenih klijenata, “olakšanih” ukupno za oko 481.000.000 eura. Najčudnije u svemu tome je da se objesio samo jedan, zasad.
Priča je važna utoliko što se može ponoviti bilo gdje u Uniji, na isti ili sličan način - iako nije rečeno da će i ubuduće svi shvatiti koji vrag prijeti. Jer prvo upozorenje je prispjelo još lani u prosincu, ali u moru alarmizama taj alarm se očito izgubio, dok g. Vrag nije odnio šalu.
Uostalom, zar se “Ponzijeva shema”, zvana i piramidalnom, ne ponavlja stalno, pa svejedno ljudi opet nasjedaju, privučeni himerom visokog postotka i činjenicom da su im te bogate kamate isplaćene dva ili tri puta, pa im - dok se slade tim odreskom - odnesu cijelo njihovo tele?
Eto, takav isti kratkovidni refleks pokazali su u Italiji oni koji su zaboravili da ne postoji besplatan ručak, da ni nesebična ljubav nije badava, a kamoli bi im banka - pazi: banka - ponudila višu kamatu iz pukog čovjekoljublja, bez srebroljublja. Točnije, pomislili su da i banka valjda ima svoj interes - ali im nije palo na pamet da ih kani prevariti i opljačkati. E, prevarili su se oni: kad je gusto, na površinu izbije socijalni darvinizam, kao i na Meduzinoj splavi, gdje su nešto vitalniji brodolomnici pojeli one nešto slabije.
Posrijedi su ovaj put bile čak četiri omanje pučke banke, one vezane uz teritorij, koje su sa svojim klijentima uspostavile takoreći prijateljske odnose. Upravo su manje banke bile glavne žrtve krize: ako dužnici ne mogu vraćati dugove, jer su u krizi propali, ako njihove hipoteke ne mogu nadoknaditi dugove jer je, primjerice, u krizi pala i vrijednost nekretnina, logično je da to teže podnose (a) manje banke i (b) banke koje su odobravale kredite bez sigurnosnih kriterija svojim političkim pokroviteljima ili prijateljima svojih voditelja.
U najvećem džemu našla se Etrurska banka, s tradicijom od 135 godina, ugledna imena, koja je kao zmija noge krila podatak da su joj nenaplativi krediti stigli do razine ukupnoga njezina kapitala. Da je, praktički, propala.
Njezini direktori pritisnuli su referente da štediše nagovore da novac s običnih tekućih računa (na kojima je polog do 100.000 eura zaštićen od gubitka interbankarskim sigurnosnim fondom) prebace u nešto unosnije subordinirane obveznice, lažući im da je rizik mali, a korist veća. Svaki tjedan na sastanku direktori su prijetili otkazom onome tko bi uvalio manje obveznica od drugih. Naravno da klijenti nisu kupili na neviđeno. Dapače, dali bi im da pročitaju i potpišu četrdesetak stranica sitno tiskanog teksta, u kojemu bi se i stručnjak teško snašao. Potpisivali su, zapravo, na povjerenje. U demokratski kapitalistički sustav i u referenta s kojim su se godinama susretali na šalteru. Uključivši i 95-godišnjakinju, kojoj je vrag tako odnio sve. I umirovljenika koji je položio otpremninu (koja i u Italiji iznosi jednu mjesečnu plaću - ali po svakoj godini staža).
Kada se vidjelo da su banke propale, Renzijeva Vlada se savjetovala s Evropskim povjerenstvom, odabravši model koji će od 1. siječnja biti obavezan za sve u Uniji: nema državnog spašavanja banaka naprosto, nego se dug, kada je banka u deficitu, plaća prvo iz njezina kapitala, pa iz kapitala akcionara, onda iz subordiniranih obveznica, na kraju i s tekućih računa - osim zaštićenih 100.000 eura.
Sva ponosna Vlada je obznanila da je spasila banke i 6000 uposlenih u njima tako što je dugove i dubioze ostavila pod starim imenom, a aktivu i uposlene prebacila u zdrave nove banke, npr. Novu Etrursku banku (da ne pomislite da je Nova Ljubljanska banka tipičan balkanski marifetluk). Vlada je spasila banke, nastradali su ljudi koje je teško nazvati lakovjernima, jer njihova je krivica samo u tome što su povjerovali da ih banka i njezini referenti ne bi varali, lagali im, pljačkali ih.
Vlada, dakle, nije učinila nikakvo plemenito djelo, samo je presudila koji će brodolomci biti spašeni (među njima i referenti koje će sada tužilaštvo goniti zbog kaznenog djela poticanja na samoubojstvo), a koji će biti pojedeni.
Da priča bude gora, dok je Etrurska banka propadala, odobrila je kredite svojim voditeljima i njihovim prijateljima u ukupnom iznosu od 185.000.000 eura. Sada se računa da 60-65 posto tih kredita treba otpisati kao nenaplativo. Ujeo vuk magare.
Premijer Renzi je užasnut. Ne dramom svojih birača (događa se to u tradicionalno “crvenoj” Toscani), nego činjenicom da se itko usudi rogoboriti protiv ministrice Boschi, koja je na vrijeme prestala biti dioničarka Etrurske banke, kojoj brat radi u njoj i kojoj je otac bio potpredsjednik te banke. Kako su drski - zgraža se premijer, dok policija (opet za novac poreznih obveznika) drži opljačkane štediše na 500 metara od prostorije gdje predsjednik Vlade drži, naravno, miting.