"Kakav je čovjek - otac, sin, brat, suprug, ljubavnik, djed, prijatelj, učitelj i neprijatelj bio moj djed Ivan Meštrović" i je li teško biti sin samoubojice Tvrtka? - pita se Stjepan Gabrijel Meštrović s onom, rekli bismo, naivnošću, iskrenošću i emocionalnom otvorenošću prema najbolnijim pitanjima koje Europljanin potiskuje zato što mu je i Freud niknuo u blizini.
Stjepan bi puno toga danas promijenio, promijenio djeda i učinio ga bliskijim i bližim. Mijenjao bi on i njegova "mučenička" uvjerenja i ispravljao političke zablude, zamjera mu što nije progovorio protiv diktature kralja Aleksandra, što se prozvao Srbinom - jer Stjepan danas "slavi hrvatsku neovisnost".
S TJEPAN GABRIJEL MEŠTROVIĆ
'Moj djed: Ivan Meštrović'
Izdavač: Školska
knjiga
Stranic:a 199, tvrdi uvez
Ali treba smoći snage i napisati što je nesumnjivo najbolnije - "otac je počinio samoubojstvo kako ga ne bi trebao počiniti Ivan". Ili: "majčin život postao je još teži kada je moj brat obolio od dijabetesa. Ivan nije želio platiti skupo liječenje u Švicarskoj. Vjerovao je kako slabije treba pustiti da umru i da invalidski život nema vrijednosti". Ili: "moji su se roditelji upoznali u psihijatrijskoj bolnici Vrapče". Ili potvrditi da je na vijest o smrti Ivana Meštrovića njegov sin "osjetio unutarnje oslobođenje" jer je "otac bio dominantna ličnost".
Za spoznaju da je "djed bolovao od narcističkoga poremećaja osobnosti" nije potrebno po profesiji biti klinički psiholog kao Stjepan G. Meštrović. "Ivan, Picasso, Rodin i drugi umjetnici iz tog razdoblja pokazuju zaokupljenost samim sobom, strogost i gotovo rutinsku bešćutnost prema drugima", tvrdi Stjepan. Ili: "Ali, toliko su slavni ljudi takvi - kako bi dručije došli do vrha?" U čemu je onda problem? Nešto se mora žrtvovati da bi se drugo dobilo. Je li, ako smo prisiljeni na alternativu, bolje biti slab ili prosječan umjetnik ili biti uzoriti primjerak iz obiteljskog kalendara?
Stjepanova bol zato što nije imao prisnoga djeda kojega bi se nježno sjećao, razumljiva je. To je najmanje djed na kamenom pragu svoje kamene kuće koji mirno puši lulu, na koljenu ljuljuška unučića i priča mu o hajducima i Turcima. Djed je slavan, nema vremena za nježnosti, puno je susreta s velikim ljudima, audijencija, narudžbi...
A i narav je tvrda. On nije jedna, nego snop osoba, snop uvjerenja. On je šef umjetničkoga Panteona koji se dopisuje s Michelangelom ili s Bogom. Ali taj se isti bešćutni djed odriče svoje rektorske plače u korist siromašnih studenata na Akademiji likovnih umjetnosti ili se odriče velika honorara u ime narodnoga veselja na Lovćenu. Premda "grub, umišljen i ohola nastupa", on ima i trenutaka "slabosti".
Zanemare li se nerealne i preambiciozne relacije s Picassom ili Rodinom, ipak knjiga Stjepana Gabrijela Meštrovića nosi i za povijest umjetnosti dosta koristi. Primjerice, nisam znao da je rimskoj Pieti iz 1942. lice Isusu "posudio" Tvrtko, Mariji Meštrovićeva kći, a Josipu iz Arimeteje sam kipar. Nisam niti znao da su kipovi "izdajničkoga kraljevića Marka nastali prema izgledu Meštrovićeva oca". To nije bogzna što, ali je ipak dobro znati da je Meštrović gledao život i da je u tom gledanju poopćio znano lice.
Zanimljiva je i Stjepanova tvrdnja (posebice uoči velike izložbe koja se na jesen sprema u Dalmatinskoj zagori i u Klovićevim dvorima) da i "Dalmacija pati od poremećaja podvojene osobnosti", pri čemu se misli na nesreću što "Meštrović nije odrastao u dalmatinskim kulturnim središtima, već na jalovim brdima dalmatinskoga zaleđa, gdje se šibenska katedrala doimala nedostižnom poput Vatikana ili mjesta iz bajke", zanemarujući žilavost i duhovni vitalizam i sve prednosti koje naviru iz tog prostora.
Zanimljive su i tvrdnje koje govore o Meštrovićevu odnosu prema ženama. "Ivan je uništavao žene", kaže Stjepan. To je blisko ocjenama njegovih ženskih figura u kojima nema nježnosti, putenosti i mekoće, nego je od "žena učinio pantere i orijašice".
Ovo je knjiga bolnih i iskrenih sjećanja. S njom nam je Meštrović-čovjek nešto bliže. Naposljetku, u ovoj knjizi kriju se klice prošlih, sadašnjih i budućih nevolja oko ostavštine i nesređenih imovinskih odnosa. Dolazak obitelji u Hrvatsku, posebice prvih godina rata, bio je obilježen velikim simpatijama za umjetnikovu obitelj. Ali Hrvatskoj su donijeli i hrvatske navike; svađe oko ostavštine, samovolje i mogućnost da obiteljsko nečisto rublje izađe na vidjelo.
Stoga ovu knjigu ne možemo sagledati izdvojeno od polaganja prava obitelji na kipareva djela i nekretnine. Čini se da je obitelji, neovisno o tome što govorila, više do podjele ostavštine, nego do pravne afirmacije njihova oca i djeda kao umjetnika.
Ivan Šimat Banov
Stjepan bi puno toga danas promijenio, promijenio djeda i učinio ga bliskijim i bližim. Mijenjao bi on i njegova "mučenička" uvjerenja i ispravljao političke zablude, zamjera mu što nije progovorio protiv diktature kralja Aleksandra, što se prozvao Srbinom - jer Stjepan danas "slavi hrvatsku neovisnost".
S TJEPAN GABRIJEL MEŠTROVIĆ
'Moj djed: Ivan Meštrović'
Izdavač: Školska
knjiga
Stranic:a 199, tvrdi uvez
|
Za spoznaju da je "djed bolovao od narcističkoga poremećaja osobnosti" nije potrebno po profesiji biti klinički psiholog kao Stjepan G. Meštrović. "Ivan, Picasso, Rodin i drugi umjetnici iz tog razdoblja pokazuju zaokupljenost samim sobom, strogost i gotovo rutinsku bešćutnost prema drugima", tvrdi Stjepan. Ili: "Ali, toliko su slavni ljudi takvi - kako bi dručije došli do vrha?" U čemu je onda problem? Nešto se mora žrtvovati da bi se drugo dobilo. Je li, ako smo prisiljeni na alternativu, bolje biti slab ili prosječan umjetnik ili biti uzoriti primjerak iz obiteljskog kalendara?
Stjepanova bol zato što nije imao prisnoga djeda kojega bi se nježno sjećao, razumljiva je. To je najmanje djed na kamenom pragu svoje kamene kuće koji mirno puši lulu, na koljenu ljuljuška unučića i priča mu o hajducima i Turcima. Djed je slavan, nema vremena za nježnosti, puno je susreta s velikim ljudima, audijencija, narudžbi...
A i narav je tvrda. On nije jedna, nego snop osoba, snop uvjerenja. On je šef umjetničkoga Panteona koji se dopisuje s Michelangelom ili s Bogom. Ali taj se isti bešćutni djed odriče svoje rektorske plače u korist siromašnih studenata na Akademiji likovnih umjetnosti ili se odriče velika honorara u ime narodnoga veselja na Lovćenu. Premda "grub, umišljen i ohola nastupa", on ima i trenutaka "slabosti".
Zanemare li se nerealne i preambiciozne relacije s Picassom ili Rodinom, ipak knjiga Stjepana Gabrijela Meštrovića nosi i za povijest umjetnosti dosta koristi. Primjerice, nisam znao da je rimskoj Pieti iz 1942. lice Isusu "posudio" Tvrtko, Mariji Meštrovićeva kći, a Josipu iz Arimeteje sam kipar. Nisam niti znao da su kipovi "izdajničkoga kraljevića Marka nastali prema izgledu Meštrovićeva oca". To nije bogzna što, ali je ipak dobro znati da je Meštrović gledao život i da je u tom gledanju poopćio znano lice.
Zanimljiva je i Stjepanova tvrdnja (posebice uoči velike izložbe koja se na jesen sprema u Dalmatinskoj zagori i u Klovićevim dvorima) da i "Dalmacija pati od poremećaja podvojene osobnosti", pri čemu se misli na nesreću što "Meštrović nije odrastao u dalmatinskim kulturnim središtima, već na jalovim brdima dalmatinskoga zaleđa, gdje se šibenska katedrala doimala nedostižnom poput Vatikana ili mjesta iz bajke", zanemarujući žilavost i duhovni vitalizam i sve prednosti koje naviru iz tog prostora.
Zanimljive su i tvrdnje koje govore o Meštrovićevu odnosu prema ženama. "Ivan je uništavao žene", kaže Stjepan. To je blisko ocjenama njegovih ženskih figura u kojima nema nježnosti, putenosti i mekoće, nego je od "žena učinio pantere i orijašice".
Ovo je knjiga bolnih i iskrenih sjećanja. S njom nam je Meštrović-čovjek nešto bliže. Naposljetku, u ovoj knjizi kriju se klice prošlih, sadašnjih i budućih nevolja oko ostavštine i nesređenih imovinskih odnosa. Dolazak obitelji u Hrvatsku, posebice prvih godina rata, bio je obilježen velikim simpatijama za umjetnikovu obitelj. Ali Hrvatskoj su donijeli i hrvatske navike; svađe oko ostavštine, samovolje i mogućnost da obiteljsko nečisto rublje izađe na vidjelo.
Stoga ovu knjigu ne možemo sagledati izdvojeno od polaganja prava obitelji na kipareva djela i nekretnine. Čini se da je obitelji, neovisno o tome što govorila, više do podjele ostavštine, nego do pravne afirmacije njihova oca i djeda kao umjetnika.
Ivan Šimat Banov
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....