Prvi smo put, neupućeni,
Isabel Allende zamolili za ovaj intervju početkom siječnja. Njezina agentica tad je odlučno odvratila da neće biti ništa od razgovora jer: “Možda znate da Isabel uvijek 8. siječnja počinje pisati novu knjigu. Možete pokušati ponovno u svibnju.” Iako Allende ni s inspiracijom ni s nakladom nema problema, najpoznatija latinskoamerička književnica koja je do sad svoja djela prodala u 5 milijuna primjeraka i prevedena su na 30 jezika, od svojega je pisanja i oko njega stvorila skup zabetoniranih rituala kojih se već 17 godina praznovjerno drži.
Osmog siječnja 1981., dok je s dvoje djece i bivšim mužem živjela kao politička emigrantica koja je od Pinochetova režima pobjegla u Venezuelu, doznala je da joj je djed s kojim je odrasla na samrti. Kako nije mogla u Čile, počela mu je pisati pismo. Pismo se na kraju pretvorilo u njezin prvi roman, kako sama kaže, 500 stranica načičkanih na kuhinjskom stolu, punih mrlja od kave i juhe. “Kuća duhova” ubrzo je postala bestseler, a Allende je već sljedeće godine, 8. siječnja, počela novi roman. Ovih je dana na europskoj turneji promovirala svoju 16. knjigu, “La Suma de los Dias”, obiteljske memoare u kojima govori o životu nakon smrti kćeri Paule koja je u 28. godini oboljela od rijetke bolesti porfirije i ubrzo pala u komu u kojoj je ostala godinu dana, do smrti.
13 godina u Venezueli
Isabel Allende kći je čileanskoga diplomata Tomasa Allendea, bratića socijalističkoga predsjednika Salvadora Allendea, svrgnutog vojnim pučem 11. rujna 1973. Allende se ubio pred vojnicima u zapaljenoj predsjedničkoj palači, a tog dana počinje 16 godina najgore
diktature i terora od kojeg Čile još i danas liječi rane. Rođena je u Peruu, gdje je otac radio u konzulatu. Majka se ubrzo preudala, ponovno za diplomata, pa je tako Isabel veći dio djetinjstva provela izvan Čilea, u Boliviji i Libanonu.
U Čile se vratila kao srednjoškolka, tamo je do 1973. imala uspješnu novinarsku karijeru, bavila se feminističkim temama i uređivala televizijsku emisiju, a zatim je zemlju napustila strahujući za život. U Venezueli je provela 13 godina. Dotad poznata čileanska novinarka u emigraciji je postala službenica u lokalnoj školi, tamo su joj odrasla djeca i raspao joj se brak, a nju je cijelo vrijeme progonila “bolesna nostalgija” za Čileom. Kad je Pinochetsvrgnut, već je bila udana za američkog odvjetnika, živjela pokraj San Francisca, a njezinoj djeci bili su bliži Karibi i Venezuela negoli Čile “na kraju svijeta”.
• U vrijeme kad je objavljen vaš prvi međunarodni bestseler, bili ste već zrela žena u četrdesetima, politička emigrantica, nekadašnja novinarka. Što vam je taj uspjeh značio praktično, a što intimno?
- Književni uspjeh dogodio mi se puno godina nakon što mi je Pablo Nerudajednom u Čileu rekao da sam najlošiji novinar u cijeloj zemlji jer lažem cijelo vrijeme, radeći priču i tamo gdje je nema. “Zašto ne ostaviš novinarstvo i počneš pisati književnost?”, tada mi je rekao. Trebalo mi je nekoliko godina od uspjeha prvog romana da počnem sebe doživljavati kao “pravu” književnicu. Tu prvu knjigu napisala sam spontano, ona je zapravo dugo bila u meni. Pismo djedu samo se od sebe pretvorilo u knjigu, a djed je umro prije nego što je završena. Stavila sam rukopis u kuvertu i poslala izdavačkoj kući u Španjolsku. Bila sam tada jako daleko da bih doista osjetila europski uspjeh svoje knjige. Život mi se nije baš promijenio sve do treće knjige. Kad sam napisala “Evu Lunu”, napokon sam mogla dati otkaz u školi i živjeti od pisanja. Tad sam imala 45 godina.
Isabel Allende s Hortensijom Bussi , udovicom svog strica Salvadora Allendea
Za predsjednicu Michelle Bachelet kaže da je jaka žena, ali da joj je teško jer je presedan da Čile vodi žena
Sjećanja na strica
• S majkom koja živi u Čileu svaki dan razmjenjujete pisma. Kako to da ste u ovo doba brze komunikacije ostali pri papiru?
- Dok je moja kći bila živa, nas tri smo svaki dan razmjenjivale pisma. Zapravo, pisala bih jedno pismo, fotokopirala ga i slala mami i kćeri. Tako bi i one radile. Sad mama i ja razmjenjujemo pisma. Bilo je jedno vrijeme kad smo ta pisma jedna drugoj faksirale, da bismo onda prešle na e-mail. No, na kraju smo se ponovno vratile poštanskim uredima i markama, taj staromodni način čini se više intimnim. Ta pisma su mi velika pomoć za moje
romane. Neke priče ispričane su u njima, neki likovi i karakteri tamo stoje.
• Kakva su vaša sjećanja na Salvadora Allendea?
- Iako je moj otac, njegov bratić, nakon nekoliko godina braka napustio moju majku, Salvador Allende i njegova supruga ostali su s nama u kontaktu. Sjećam se da smo u djetinjstvu katkad zajedno išli na izlete s njegovom obitelji u okolicu Santiaga. Allende je bio kompleksna osoba, inteligentan, karizmatičan i hrabar, ali nije mogao zamisliti izdaju u svojim redovima. Znao je biti vrlo šarmantan, ali i vrlo arogantan.
• Dvije su godine otkako je Čile dobio prvu ženu predsjednicu. Je li to pokazatelj novih vremena?
- Sve je više žena u čileanskoj politici i mislim da one, kad se toga prime, dobro rade jer rade više, manje su ambiciozne i manje korumpirane. No, pred Čileankama je još dug put i u njihovim je rukama trenutačno jako malo moći. Muški je šovinizam pogreška žena. To samo žene mogu promijeniti, i to ako krenu od korijena jer mi odgajamo sinove da budu razmaženešovinističke svinje, a kćeri učimo da im služe.
Michelle Bachelet je posebna, nevjerojatna žena. Izabrana je velikom većinom glasova jer su Čileanci željeli promjene. Ona je u isto vrijeme meka i osjećajna, ali i jaka i vrlo jasnih ciljeva. Nije joj lako jer ona je kod nas presedan, Čile nikada nije vodila žena.
• Koji je dio vas danas možda više američki negoli čileanski? Što vam i sad najviše nedostaje od Čilea?
- U Kaliforniji imam jako dobar život. Imam privatnost, vrijeme za pisanje, tu mi je dio obitelji,imam lijep dom. Nikada nisam mislila da ću živjeti u Americi. Ovdje nisam stigla slijedeći neki svoj američki san, već jureći za muškarcem, obuzeta požudom. Svog muža Willieja Gordona upoznala sam slučajno, nekoliko mjeseci nakon raspada prvog braka. Bila sam na turneji s knjigom, sreli smo se ovdje u San Franciscu i nakon prvog susreta došla sam ponovno u Kaliforniju, misleći da ću s njim provesti tjedan dana i nakon toga ga izbaciti iz glave. Bilo je to prije dvadeset godina, a ja sam još uvijek tu, s istim muškarcem. Imam američko državljanstvo i volim ovu zemlju.
To što voli Ameriku i smatra je drugim domom ne znači da podržava Georgea Busha: na njegovu bi mjestu rado vidjela Baracka Obamu
S kćeri Paulom, koja je u 28. godini oboljela od rijetke bolesti te nakon godinu dana umrla, izmjenjivala je svaki dan pisma kao i sa svojom majkom
• Često govorite da je temelj vaših romana vaša “čudna obitelj…
- Kad u obitelji imate čudne ljude i karaktere, to vam je veliki izvor inspiracije. I moja prava obitelj i moje “pleme” u Kaliforniji vrlo su originalni. Kao svim Latinoamerikancima, obitelj mi je od presudne važnosti. U Kaliforniji nisam imala veliku obitelj, ali sam je stvorila. Tu stvorenu obitelj zovem svojim kalifornijskim plemenom i o njoj govori nova knjiga. Svi živimo a ovu američku sama sam izabrala
u nekoliko susjednih ulica. Svi kuhamo za sve i gotovo da zajednički podižemo djecu. Nismo srodstvom vezana obitelj, osim mene, sina i unuka, sve ostalo su prijatelji koje smo okupili oko sebe, i većina njih su Amerikanci, ljudi koji su dobrovoljno izabrali pripadati tom našem malom plemenu. Oni su različiti od moje čileanske obitelji u domovini, moja prava čileanska rodbina vrlo je konzervativna, rigidno katolička, a ova u Kaliforniji je obitelj koju sam sama izabrala.
Uvijek je teško pisati o vlastitoj obitelji. Koliko smijem reći, a da ih ne izdam? Pisala sam o vrlo osobnim stvarima - u godinu dana moj muž i ja izgubili smo dvije kćeri, moja je kći umrla od rijetke bolesti, njegova od droge. Tu negdje počinje moja nova knjiga koja govori o razvodima, homoseksualnim parovima, liječenju od neplodnosti, ovisnosti o drogama, gomili problema i tragedija koje su pogodile moje kalifornijsko pleme. Ja gledam svijet kroz priče, pa tako, kad gledam obitelj i prijatelje. Naravno, morala sam im dati rukopis na čitanje, svatko od njih morao je odobriti da te priče izađu u knjizi. Na kraju je samo jedna osoba tražila da je izbrišem iz knjige, najmlađi sin mog supruga.
Nepodnošljivi optimizam
• U biografskim zapisima u “Mojoj izmišljenoj zemlji” kažete da vam je napad na Ameriku 11. rujna pomogao da shvatite da volite Ameriku. Nije li to ironična priča za neki budući roman? Allende je, uz pomoć CIA-e, svrgnut u srijedu 11. rujna 1973. Jedne druge srijede, ponovno 11. rujna, u gotovo isti sat, napadnuti su Washington i New York, središta iz kojih su desetljećima potpomagane latinskoameričke diktature. Što ste vi taj dan, kao Čileanka i članica obitelji Allende, osjećali?
- Naravno da sam odmah pomislila na tu zloslutnu podudarnost datuma i sata kad je izveden napad, nisam mogla ne pomisliti jer o napadu mi je javila majka. Telefon me “izvukao” ispod tuša, majka mi je ridala u slušalicu. Mislila sam da plače jer je taj dan bila 28. godišnjica vojnog puča u Čileu, no kazala je: “Daj, upali televizor!” Ono što sam nakon nekoliko sekundi ugledala jako me podsjetilo na ono što sam vidjela u Santiagu 1973., dim, rušenje, krv, vrištanje… Gledajte, ja sam 11. rujna 1973. izgubila domovinu, a tog 11. rujna 2001. ponovno sam našla zemlju prema kojoj osjećam pripadnost. Cijelo sam vrijeme političke emigracije u Venezueli a i poslije, nakon preseljenja u Ameriku, bila strankinja, čeznula sam za Čileom. U Americi se nikad nisam osjećala kao kod kuće, sve do 11. rujna 2001. Tad sam prvi put osjetila ranjivost Amerikanaca, ranjivost koja je univerzalna. Dotad se nisam mogla uklopiti u američko društvo jer mi je bio stran sveopći američki optimizam i samopouzdanje, uvjerenje da im gotovo sam Ustav garantira sreću. Za nas koji smo rođeni u zemljama političkih kriza i ratova sreća nije neštošto vam neka osoba ili neki dokument može jamčiti, sreća nam je gotovo nebitna, bitno je jedino - preživjeti. Mogla sam suosjećati sa strahom Amerikanaca, prvi put sam ih mogla razumjeti jer taj sveopći strah pamtim iz Čilea. Prvi put sam osjećala da pripadam Americi. To, naravno, ne znači da podupirem Bushovu politiku, to što je iskoristio situaciju da bi ljude godinama držao u strahu. Puno je lakše kontrolirati situaciju u zemlji u kojoj ljudi žive u strahu.
Karmela Devčić
Osmog siječnja 1981., dok je s dvoje djece i bivšim mužem živjela kao politička emigrantica koja je od Pinochetova režima pobjegla u Venezuelu, doznala je da joj je djed s kojim je odrasla na samrti. Kako nije mogla u Čile, počela mu je pisati pismo. Pismo se na kraju pretvorilo u njezin prvi roman, kako sama kaže, 500 stranica načičkanih na kuhinjskom stolu, punih mrlja od kave i juhe. “Kuća duhova” ubrzo je postala bestseler, a Allende je već sljedeće godine, 8. siječnja, počela novi roman. Ovih je dana na europskoj turneji promovirala svoju 16. knjigu, “La Suma de los Dias”, obiteljske memoare u kojima govori o životu nakon smrti kćeri Paule koja je u 28. godini oboljela od rijetke bolesti porfirije i ubrzo pala u komu u kojoj je ostala godinu dana, do smrti.
13 godina u Venezueli
Isabel Allende kći je čileanskoga diplomata Tomasa Allendea, bratića socijalističkoga predsjednika Salvadora Allendea, svrgnutog vojnim pučem 11. rujna 1973. Allende se ubio pred vojnicima u zapaljenoj predsjedničkoj palači, a tog dana počinje 16 godina najgore
| Književni mi se uspjeh dogodio mnogo godina nakon što mi je Pablo Neruda rekao da sam najgori novinar u cijeloj zemlji jer vidim priču gdje je nema |
U Čile se vratila kao srednjoškolka, tamo je do 1973. imala uspješnu novinarsku karijeru, bavila se feminističkim temama i uređivala televizijsku emisiju, a zatim je zemlju napustila strahujući za život. U Venezueli je provela 13 godina. Dotad poznata čileanska novinarka u emigraciji je postala službenica u lokalnoj školi, tamo su joj odrasla djeca i raspao joj se brak, a nju je cijelo vrijeme progonila “bolesna nostalgija” za Čileom. Kad je Pinochetsvrgnut, već je bila udana za američkog odvjetnika, živjela pokraj San Francisca, a njezinoj djeci bili su bliži Karibi i Venezuela negoli Čile “na kraju svijeta”.
• U vrijeme kad je objavljen vaš prvi međunarodni bestseler, bili ste već zrela žena u četrdesetima, politička emigrantica, nekadašnja novinarka. Što vam je taj uspjeh značio praktično, a što intimno?
- Književni uspjeh dogodio mi se puno godina nakon što mi je Pablo Nerudajednom u Čileu rekao da sam najlošiji novinar u cijeloj zemlji jer lažem cijelo vrijeme, radeći priču i tamo gdje je nema. “Zašto ne ostaviš novinarstvo i počneš pisati književnost?”, tada mi je rekao. Trebalo mi je nekoliko godina od uspjeha prvog romana da počnem sebe doživljavati kao “pravu” književnicu. Tu prvu knjigu napisala sam spontano, ona je zapravo dugo bila u meni. Pismo djedu samo se od sebe pretvorilo u knjigu, a djed je umro prije nego što je završena. Stavila sam rukopis u kuvertu i poslala izdavačkoj kući u Španjolsku. Bila sam tada jako daleko da bih doista osjetila europski uspjeh svoje knjige. Život mi se nije baš promijenio sve do treće knjige. Kad sam napisala “Evu Lunu”, napokon sam mogla dati otkaz u školi i živjeti od pisanja. Tad sam imala 45 godina.
Isabel Allende s Hortensijom Bussi , udovicom svog strica Salvadora Allendea
Za predsjednicu Michelle Bachelet kaže da je jaka žena, ali da joj je teško jer je presedan da Čile vodi žena
 |
 |
Sjećanja na strica
• S majkom koja živi u Čileu svaki dan razmjenjujete pisma. Kako to da ste u ovo doba brze komunikacije ostali pri papiru?
- Dok je moja kći bila živa, nas tri smo svaki dan razmjenjivale pisma. Zapravo, pisala bih jedno pismo, fotokopirala ga i slala mami i kćeri. Tako bi i one radile. Sad mama i ja razmjenjujemo pisma. Bilo je jedno vrijeme kad smo ta pisma jedna drugoj faksirale, da bismo onda prešle na e-mail. No, na kraju smo se ponovno vratile poštanskim uredima i markama, taj staromodni način čini se više intimnim. Ta pisma su mi velika pomoć za moje
romane. Neke priče ispričane su u njima, neki likovi i karakteri tamo stoje.
• Kakva su vaša sjećanja na Salvadora Allendea?
- Iako je moj otac, njegov bratić, nakon nekoliko godina braka napustio moju majku, Salvador Allende i njegova supruga ostali su s nama u kontaktu. Sjećam se da smo u djetinjstvu katkad zajedno išli na izlete s njegovom obitelji u okolicu Santiaga. Allende je bio kompleksna osoba, inteligentan, karizmatičan i hrabar, ali nije mogao zamisliti izdaju u svojim redovima. Znao je biti vrlo šarmantan, ali i vrlo arogantan.
• Dvije su godine otkako je Čile dobio prvu ženu predsjednicu. Je li to pokazatelj novih vremena?
- Sve je više žena u čileanskoj politici i mislim da one, kad se toga prime, dobro rade jer rade više, manje su ambiciozne i manje korumpirane. No, pred Čileankama je još dug put i u njihovim je rukama trenutačno jako malo moći. Muški je šovinizam pogreška žena. To samo žene mogu promijeniti, i to ako krenu od korijena jer mi odgajamo sinove da budu razmaženešovinističke svinje, a kćeri učimo da im služe.
Michelle Bachelet je posebna, nevjerojatna žena. Izabrana je velikom većinom glasova jer su Čileanci željeli promjene. Ona je u isto vrijeme meka i osjećajna, ali i jaka i vrlo jasnih ciljeva. Nije joj lako jer ona je kod nas presedan, Čile nikada nije vodila žena.
• Koji je dio vas danas možda više američki negoli čileanski? Što vam i sad najviše nedostaje od Čilea?
- U Kaliforniji imam jako dobar život. Imam privatnost, vrijeme za pisanje, tu mi je dio obitelji,imam lijep dom. Nikada nisam mislila da ću živjeti u Americi. Ovdje nisam stigla slijedeći neki svoj američki san, već jureći za muškarcem, obuzeta požudom. Svog muža Willieja Gordona upoznala sam slučajno, nekoliko mjeseci nakon raspada prvog braka. Bila sam na turneji s knjigom, sreli smo se ovdje u San Franciscu i nakon prvog susreta došla sam ponovno u Kaliforniju, misleći da ću s njim provesti tjedan dana i nakon toga ga izbaciti iz glave. Bilo je to prije dvadeset godina, a ja sam još uvijek tu, s istim muškarcem. Imam američko državljanstvo i volim ovu zemlju.
To što voli Ameriku i smatra je drugim domom ne znači da podržava Georgea Busha: na njegovu bi mjestu rado vidjela Baracka Obamu
S kćeri Paulom, koja je u 28. godini oboljela od rijetke bolesti te nakon godinu dana umrla, izmjenjivala je svaki dan pisma kao i sa svojom majkom
|
 |
• Često govorite da je temelj vaših romana vaša “čudna obitelj…
- Kad u obitelji imate čudne ljude i karaktere, to vam je veliki izvor inspiracije. I moja prava obitelj i moje “pleme” u Kaliforniji vrlo su originalni. Kao svim Latinoamerikancima, obitelj mi je od presudne važnosti. U Kaliforniji nisam imala veliku obitelj, ali sam je stvorila. Tu stvorenu obitelj zovem svojim kalifornijskim plemenom i o njoj govori nova knjiga. Svi živimo a ovu američku sama sam izabrala
|
Kad u obitelji imate čudne karaktere, to vam je veliki izvor inspiracije - moja obitelj u Čileu rigidno je katolička,
|
Uvijek je teško pisati o vlastitoj obitelji. Koliko smijem reći, a da ih ne izdam? Pisala sam o vrlo osobnim stvarima - u godinu dana moj muž i ja izgubili smo dvije kćeri, moja je kći umrla od rijetke bolesti, njegova od droge. Tu negdje počinje moja nova knjiga koja govori o razvodima, homoseksualnim parovima, liječenju od neplodnosti, ovisnosti o drogama, gomili problema i tragedija koje su pogodile moje kalifornijsko pleme. Ja gledam svijet kroz priče, pa tako, kad gledam obitelj i prijatelje. Naravno, morala sam im dati rukopis na čitanje, svatko od njih morao je odobriti da te priče izađu u knjizi. Na kraju je samo jedna osoba tražila da je izbrišem iz knjige, najmlađi sin mog supruga.
Nepodnošljivi optimizam
• U biografskim zapisima u “Mojoj izmišljenoj zemlji” kažete da vam je napad na Ameriku 11. rujna pomogao da shvatite da volite Ameriku. Nije li to ironična priča za neki budući roman? Allende je, uz pomoć CIA-e, svrgnut u srijedu 11. rujna 1973. Jedne druge srijede, ponovno 11. rujna, u gotovo isti sat, napadnuti su Washington i New York, središta iz kojih su desetljećima potpomagane latinskoameričke diktature. Što ste vi taj dan, kao Čileanka i članica obitelji Allende, osjećali?
- Naravno da sam odmah pomislila na tu zloslutnu podudarnost datuma i sata kad je izveden napad, nisam mogla ne pomisliti jer o napadu mi je javila majka. Telefon me “izvukao” ispod tuša, majka mi je ridala u slušalicu. Mislila sam da plače jer je taj dan bila 28. godišnjica vojnog puča u Čileu, no kazala je: “Daj, upali televizor!” Ono što sam nakon nekoliko sekundi ugledala jako me podsjetilo na ono što sam vidjela u Santiagu 1973., dim, rušenje, krv, vrištanje… Gledajte, ja sam 11. rujna 1973. izgubila domovinu, a tog 11. rujna 2001. ponovno sam našla zemlju prema kojoj osjećam pripadnost. Cijelo sam vrijeme političke emigracije u Venezueli a i poslije, nakon preseljenja u Ameriku, bila strankinja, čeznula sam za Čileom. U Americi se nikad nisam osjećala kao kod kuće, sve do 11. rujna 2001. Tad sam prvi put osjetila ranjivost Amerikanaca, ranjivost koja je univerzalna. Dotad se nisam mogla uklopiti u američko društvo jer mi je bio stran sveopći američki optimizam i samopouzdanje, uvjerenje da im gotovo sam Ustav garantira sreću. Za nas koji smo rođeni u zemljama političkih kriza i ratova sreća nije neštošto vam neka osoba ili neki dokument može jamčiti, sreća nam je gotovo nebitna, bitno je jedino - preživjeti. Mogla sam suosjećati sa strahom Amerikanaca, prvi put sam ih mogla razumjeti jer taj sveopći strah pamtim iz Čilea. Prvi put sam osjećala da pripadam Americi. To, naravno, ne znači da podupirem Bushovu politiku, to što je iskoristio situaciju da bi ljude godinama držao u strahu. Puno je lakše kontrolirati situaciju u zemlji u kojoj ljudi žive u strahu.
|
Karmela Devčić