Moje prvo radno iskustvo u tzv. "šund-komisiji" početkom 80-ih bilo je krajnje obeshrabrujuće i vrlo malo je nedostajalo da se već nakon prve sjednice zahvalim na povjerenju i prebacim nekom drugom taj doista "vrući kesten". Naime, među ostalim, preslušavao se je i nastupni singl Idola, "Maljčiki" i "Retko te viđam s devojkama", koji je usprkos mog žestokog protivljenja i citiranja Susan Sontag i njene definicije "campa" kao ozbiljnog tretiranja kiča, isto kao i nastupni LP Prljavog kazališta bio proglašen kičem i šundom.
Iako ozbiljno uzdrman, odlučio sam pokušati na idućim sjednicama žešće i elokventnije braniti svoje stavove, što mi je postupno i počelo polaziti za rukom tako da sam, primjerice, uspio osloboditi dodatnog poreza dvostruki album Branimira Johnnyja Štulića "Sunčanom stranom ulice".
Namet i oslobađanje
Prije svega treba razjasniti smisao i način djelovanja te tzv. "šund-komisije" osnovane pri tadašnjem sekretarijatu odnosno ministarstvu kulture. Suprotno javnoj percepciji, ta peteročlana komisija nije udarala namet nego je predlagala oslobađanje od dodatnog poreza na promet nosača zvuka koje je smatrala umjetnički vrijednim. Pojednostavnjeno rečeno, svaki nosač zvuka bio je dakle začet s tim "istočnim grijehom" dodatnog poreza. Isto tako moram naglasiti kako su članovi te komisije u mojem mandatu bili redom ugledni stručnjaci i vrlo ugodne osobe za suradnju. Tu prije svega moram istaknuti predsjednika komisije, pokojnog muzikologa Krešimira Kovačevića, etnomuzikologa Jerka Bezića, stručnjaka za jazz i šansonu Miru Križića i književnika Branka Bošnjaka koji je bio zadužen za sporna mjesta tekstova, dok sam ja bio delegiran za zabavnu i rock produkciju. Mišljenje se donosilo na temelju glasova svih članova komisije, no kad smo se nešto bolje uigrali i upoznali, praktički je svaki član samostalno odlučivao unutar svog resora, što mi je pomoglo da "izvučem" brojne hrabrije rockerske uratke.
Vokal i tekst
Sagledano u cjelini, moje gotovo desetogodišnje sudjelovanje u radu te u medijima često osporavane komisije bilo mi je više korisno iako je nerijetko, posebice prilikom preslušavanja tzv. "novokomponovane" glazbe oduzimalo i dosta vremena i živaca.
Da nisam bio član te komisije najvjerojatnije nikada ne bih stekao ni površni uvod u produkciju novokomponirane narodne glazbe, što mi je kasnije omogučilo uravnoteženiji stav prema perolakoj lakoglazbenoj produkciji.
U suštini ponajviše koplja smo lomili oko takvih nosača zvuka dok se konačno nismo usuglasili oko primjerenih kriterija za takvu glazbenu "robu". Naime, nakon brojnih preslušanih vinilskih zapisa definitivno smo uvidjeli kako su stupidni i prizemni tekstovi stilska odlika takve glazbe unutar koje postoje drastične razlike u vokalističkoj interpretaciji i instrumentalističkoj vještini.
Dakle, nema smisla "etiketiranja" šundom vrhunske pjevačke izvedbe - primjerice Hanke Paldum - ili svirke zbog glupavog teksta jer jednostavno sve takve pjesme govore o nesretnoj ljubavi, prolumpanim noćima i razorenim domovima. Upravo ta iskustva učvrstila su me u uvjerenju kako novokomponirana glazba ima izravniji dodir sa stvarnošću, možda se može reći "zadah stvarnosti" od uljudnih bezvezarija zabavnoglazbene konfekcije.
Umjetnost nije propis
Uz današnji vremenski odmak nije teško u toj komisiji za predlaganje oslobađanja od dodatnog poreza na promet prepoznati - isto kao i u doktrini tzv. "usmjerenog obrazovanja" - tipični izdanak tadašnje ideologije koja je pokušavala palijativno djelovati na najniže razine diskografske proizvodnje.
U izvjesnom smislu, "šund-komisija" je izvršila i djelomično koristan kulturološki posao jer je masovne distributore kiča tjerala na minimum estetske obazrivosti. No, bez obzira na uvažavanje stručnosti pa i fleksibilnosti mojih kolega, taj se križarski rat u ime umjetnosti ipak vodio s pozicije moći i jednopartijske države. Nije nimalo sporno da su današnje turbo-folkzvijezde, uključujući i njihove manje ili više prikrivene hrvatske inačice, estetski još zloćudnije od prvaka jugoslavenske novokomponirane scene no smatram dragocjenim civilizacijski iskorak da na tržištu kič ima istu cijenu, odnosno porez kao i umjetnost.
Kao što sam već u nebrojeno prilika istaknuo, uvjeren sam da demokracija uključuje i pravo na kič i doista mi se čini naivnom doktrina prema kojoj bi se kič iskorijenio stoga što bi administrativnim mjerama postao skuplji od bona fide umjetnosti.
Umjetnost nije nešto što se može niti propisati pa čak ni opisati, kao što ni demarkacijska linija između sustava umjetnosti i surogatnog sustava kiča nije jednoznačno vidljiva i podložna legislativnoj regulativi. Ona ovisi isključivo o osobnom ukusu, obrazovanju i kulturološkom habitusu. Propisivati vrhunska umjetnička djela osoboma koje vode bitku za elementarno preživljavanje jest oblik oholosti koji izjednačavam isključivo s društvima koja tvrde kako su otkrile "znanstvenu" istinu. Mi danas, srećom, živimo u siromašnom društvu koje nam ipak omogućava bogat izbor mogućnosti samoizražavanja i stoga više ne postoji niti ima razloga za šund-komisiju!
Darko Glavan
Iako ozbiljno uzdrman, odlučio sam pokušati na idućim sjednicama žešće i elokventnije braniti svoje stavove, što mi je postupno i počelo polaziti za rukom tako da sam, primjerice, uspio osloboditi dodatnog poreza dvostruki album Branimira Johnnyja Štulića "Sunčanom stranom ulice".
Namet i oslobađanje
Prije svega treba razjasniti smisao i način djelovanja te tzv. "šund-komisije" osnovane pri tadašnjem sekretarijatu odnosno ministarstvu kulture. Suprotno javnoj percepciji, ta peteročlana komisija nije udarala namet nego je predlagala oslobađanje od dodatnog poreza na promet nosača zvuka koje je smatrala umjetnički vrijednim. Pojednostavnjeno rečeno, svaki nosač zvuka bio je dakle začet s tim "istočnim grijehom" dodatnog poreza. Isto tako moram naglasiti kako su članovi te komisije u mojem mandatu bili redom ugledni stručnjaci i vrlo ugodne osobe za suradnju. Tu prije svega moram istaknuti predsjednika komisije, pokojnog muzikologa Krešimira Kovačevića, etnomuzikologa Jerka Bezića, stručnjaka za jazz i šansonu Miru Križića i književnika Branka Bošnjaka koji je bio zadužen za sporna mjesta tekstova, dok sam ja bio delegiran za zabavnu i rock produkciju. Mišljenje se donosilo na temelju glasova svih članova komisije, no kad smo se nešto bolje uigrali i upoznali, praktički je svaki član samostalno odlučivao unutar svog resora, što mi je pomoglo da "izvučem" brojne hrabrije rockerske uratke.
Vokal i tekst
Sagledano u cjelini, moje gotovo desetogodišnje sudjelovanje u radu te u medijima često osporavane komisije bilo mi je više korisno iako je nerijetko, posebice prilikom preslušavanja tzv. "novokomponovane" glazbe oduzimalo i dosta vremena i živaca.
Da nisam bio član te komisije najvjerojatnije nikada ne bih stekao ni površni uvod u produkciju novokomponirane narodne glazbe, što mi je kasnije omogučilo uravnoteženiji stav prema perolakoj lakoglazbenoj produkciji.
U suštini ponajviše koplja smo lomili oko takvih nosača zvuka dok se konačno nismo usuglasili oko primjerenih kriterija za takvu glazbenu "robu". Naime, nakon brojnih preslušanih vinilskih zapisa definitivno smo uvidjeli kako su stupidni i prizemni tekstovi stilska odlika takve glazbe unutar koje postoje drastične razlike u vokalističkoj interpretaciji i instrumentalističkoj vještini.
Dakle, nema smisla "etiketiranja" šundom vrhunske pjevačke izvedbe - primjerice Hanke Paldum - ili svirke zbog glupavog teksta jer jednostavno sve takve pjesme govore o nesretnoj ljubavi, prolumpanim noćima i razorenim domovima. Upravo ta iskustva učvrstila su me u uvjerenju kako novokomponirana glazba ima izravniji dodir sa stvarnošću, možda se može reći "zadah stvarnosti" od uljudnih bezvezarija zabavnoglazbene konfekcije.
Umjetnost nije propis
Uz današnji vremenski odmak nije teško u toj komisiji za predlaganje oslobađanja od dodatnog poreza na promet prepoznati - isto kao i u doktrini tzv. "usmjerenog obrazovanja" - tipični izdanak tadašnje ideologije koja je pokušavala palijativno djelovati na najniže razine diskografske proizvodnje.
U izvjesnom smislu, "šund-komisija" je izvršila i djelomično koristan kulturološki posao jer je masovne distributore kiča tjerala na minimum estetske obazrivosti. No, bez obzira na uvažavanje stručnosti pa i fleksibilnosti mojih kolega, taj se križarski rat u ime umjetnosti ipak vodio s pozicije moći i jednopartijske države. Nije nimalo sporno da su današnje turbo-folkzvijezde, uključujući i njihove manje ili više prikrivene hrvatske inačice, estetski još zloćudnije od prvaka jugoslavenske novokomponirane scene no smatram dragocjenim civilizacijski iskorak da na tržištu kič ima istu cijenu, odnosno porez kao i umjetnost.
Kao što sam već u nebrojeno prilika istaknuo, uvjeren sam da demokracija uključuje i pravo na kič i doista mi se čini naivnom doktrina prema kojoj bi se kič iskorijenio stoga što bi administrativnim mjerama postao skuplji od bona fide umjetnosti.
Umjetnost nije nešto što se može niti propisati pa čak ni opisati, kao što ni demarkacijska linija između sustava umjetnosti i surogatnog sustava kiča nije jednoznačno vidljiva i podložna legislativnoj regulativi. Ona ovisi isključivo o osobnom ukusu, obrazovanju i kulturološkom habitusu. Propisivati vrhunska umjetnička djela osoboma koje vode bitku za elementarno preživljavanje jest oblik oholosti koji izjednačavam isključivo s društvima koja tvrde kako su otkrile "znanstvenu" istinu. Mi danas, srećom, živimo u siromašnom društvu koje nam ipak omogućava bogat izbor mogućnosti samoizražavanja i stoga više ne postoji niti ima razloga za šund-komisiju!
Darko Glavan
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....