ISTINITA PRIČA: 'Bivši ljubavnik me proganjao! Prijetio je da će našu avanturu priznati mom suprugu! '

Dok sam se tog petka nakon posla iscrpljeno uspinjala stubama do stana, svaki pa i najsitniji živac u tijelu podrhtavao mi je od nervoze. Kako je uopće došlo do toga i, na kraju, što mi je sve ovo trebalo? Imam dobar posao, dobrog muža i sasvim solidan brak u kojem možda baš uvijek ne cvjetaju ruže no postojan je i čvrst, u protivnom ne bi trajao već gotovo cijelo desetljeće – nemir pomiješan s grižnjom savjesti i dalje mi nije dao mira.

Već pred ulaznim vratima mogla sam čuti kako u stanu zvoni telefon. Bože, što ako je to Matija? Što ako sve izbrblja Damiru? Moram to nekako spriječiti – prestravljeno sam pomislila žurno otključavajući ulazna vrata dok me oblijevao hladan znoj. Čim sam ušla u stan, doslovce sam potrčala prema telefonu u dnevnoj sobi, no bilo je prekasno. Moj suprug Damir već je stajao ondje i žustro govorio u slušalicu. Gotovo je, sve je gotovo, pomislila sam osjetivši kako mi u plućima ponestaje zraka. Dok sam uzaludno pokušavala doći do daha, Damir je mirno završio razgovor i odložio slušalicu. Činilo se kako je tek tada postao svjestan moje prisutnosti.

- Bok Nado, danas si se ranije vratila s posla. Zar se nešto dogodilo? – upitao je ljubeći me u obraz.

- Ništa strašno, samo me malo boli glava. Mislim da me hvata nekakva viroza – uspjela sam procijediti.

Hvala Bogu, s druge strane slušalice ipak nije bio Matija kako sam to mislila, odahnula sam od olakšanja, no samo privremeno jer se već u idućem trenutku iznova oglasio telefon, a meni srce ponovno spustilo u pete. Premda mi se sada već cijelo tijelo treslo od užasa, nekako sam uspjela zadržati prisebnost te prva dograbiti slušalicu. Na sreću, bila je to samo moja svekrva koja je Damira, djecu i mene, budući da joj se bližio rođendan, u nedjelju odlučila počastiti ručkom u restoranu.

Kad smo završile razgovor, bacila sam pogled na Damira i uvjerivši se kako je sva njegova pažnja usmjerena na televizijski ekran, gdje se upravo odigravala nogometna utakmica, kriomice iskopčala telefon iz utičnice. Tako, sada napokon mogu biti mirna, pomislila sam i baš kao u dobra stara vremena uvukla se pored Damira te sklupčala u njegovom, napokon sam toga postala svjesna, sigurnom naručju.

Ručak u restoranu te nedjelje zasigurno bio bi lijepo iskustvo da se ondje, pred očima moje svekrve, djece i supruga nije dogodio incident koji se samo zahvaljujući mojoj prisebnosti nije pretvorio u pravu katastrofu. Bio je to i više nego dovoljan razlog da čvrsto odlučim zauvijek raskrstiti s prošlošću.

Svi smo bili izvrsno raspoloženi. Baš smo se udobno smjestili za već postavljeni stol, Damir je pričao nekakvu anegdotu s posla kojoj se moja svekrva Blanka od srca smijala, djeca su se po običaju prepirala tko će što naručiti, kad sam osjetila nečiju ruku na ramenu. Ništa ne sluteći okrenula sam se i na vlastiti užas susrela s prodornim pogledom poznatih zelenih očiju. Malo je nedostajalo da se ne onesvijestim. Ipak, sila zakon mijenja i posljednjim naporima sam uspjela zadržati prisebnost.

- Bok Nado, čini se da moju malenkost niti uz najbolju volju nikako ne možeš izbjeći – dvosmisleno mi se obratio Matija. Istog trenutka obuzela me mučnina. Moj Bože, zar me ovaj luđak sada počeo i uhoditi, prestravljeno sam pomislila trudeći se smisliti neki pametan odgovor.

- A ovo je sigurno tvoja obitelj. Zar nas nećeš upoznati? – preduhitrio me uz odglumljen osmijeh, nakon čega mi je uistinu došlo da povratim od muke. Tako mi i treba kad se nisam znala zaustaviti na vrijeme. Sad je sve gotovo. Reći će Damiru za nas i to će, unatoč svemu, biti kraj našeg braka, panično sam pomislila spustivši ruke u krilo kako ostali ne bi opazili njihovo podrhtavanje.

- Ovaj, naravno – napokon mi je pošlo za rukom progutati knedlu i odgovoriti mu. – Moj suprug Damir. Damire, ovo je Matija, kolega s posla – drhtavo sam započela.

- Ah, naravno, sad znam zbog čega ste mi se odmah učinili poznatim. Kad bih dovezao Nadu na posao, znao sam vas vidjeti kako ulazite u firmu – srdačno se nasmijao moj suprug Damir pružajući mu ruku. Meni uopće nije bilo do smijeha. Naoko bezazlen razgovor sa svakom novom rečenicom ozbiljno je prijetio pretvoriti se u pravu katastrofu. Matijino posesivno ponašanje u posljednje je vrijeme prelazilo sve granice. Sudeći prema prijetećem svjetlucanju u njegovim očima, nitko mi nije morao reći kako je spreman na sve te da je došao trenutak za sređivanje računa. Trenutak u kojem će moja višemjesečna nevjera napokon izaći na vidjelo i time zauvijek uništiti moju obitelj, kao i sve što smo godinama zajednički stvarali.

- U pravu ste. Za razliku od Nade, ondje sam već nekoliko godina i ne mogu se požaliti. Metaloprerađivačka industrija, ali i kolege s kojima radim puno su zanimljiviji nego što sam to ikad pretpostavljao – prodorno se zagledao u mene, a oči su mu prijeteće zasjale. Bože, potpuno je poludio, sjećam se da sam pomislila dok mi je lice gorjelo od nelagode. Na sreću, činilo se kako nitko od moje obitelji nije ništa primijetio.

- Nego, za stolom ima sasvim dovoljno mjesta. Zašto nam se ne biste pridružili? – ljubazno mu se obratila moja svekrva, očito ni ne sluteći moju muku. Bože, molim te daj da odbije – preklinjala sam u sebi, dok se Matija tobože premišljao.

- Vidim da je u pitanju obiteljsko okupljanje stoga vam ne bih želio smetati. Ali ako baš inzistirate… - smrznula sam se kad je odgovorio, istodobno se spuštajući na slobodni stolac do mene. Premda je već ubrzo zahvaljujući mom suprugu razgovor krenuo najnormalnijim tijekom, nikako se nisam uspijevala opustiti. Neprekidno sam pogledavala na sat i vrpoljila se na stolcu. O tome da sam odjednom potpuno izgubila tek da i ne govorim.

- Nado, nije ti dobro? – zabrinuto je upitala svekrva opazivši moje čudno ponašanje. Ni slutiti nije mogla da mi je svojim pitanjem upravo dala ideju kako da se barem nakratko izvučem iz ove vrlo neugodne situacije. A onda neka bude što bude. Ne mogu reći da nisam zaslužila, pomislila sam dok mi se utroba grčila i od same pomisli na to.

- Ništa strašno, samo lakša mučnina. Idem se nakratko osvježiti – napomenula sam pridižući se od stola i koliko su me noge nosile požurila u toalet.

Nakon što sam za sobom napokon zaključala vrata, drhtavim rukama sam iz torbe izvadila mobitel.

„Molim te, nemoj učiniti ništa nepromišljeno. Obećavam ti kako ću još večeras Damiru reći za nas „ brzinom svjetlosti otipkala sam poruku i, dok mi je srce tuklo kao da namjerava iskočiti iz grudi, poslala je Matiji. Baš sam se spremala napustiti toalet kad mi je stigao Matijin odgovor.

„ Ok, držim te za riječ. Ne učiniš li to ti, možeš biti sigurna da ja hoću. Više te ne želim dijeliti ni s kim. Ne možeš ni zamisliti koliko te volim. Zauvijek samo tvoj „ stajalo je na kraju poruke koja mi je doslovce zaledila svu krv u žilama. Po tko zna koji put dosad u sebi sam stala proklinjati svoju nepromišljenost. Od početka mi je bilo jasno da je pet godina mlađi Matija ludo zaljubljen u mene, ali ni slutiti nisam mogla da će se njegova ljubav jednoga dana oteti kontroli i prerasti u pravu zaluđenost, ili, točnije, opsesiju. Koliko god mi to bilo teško, napokon sam bila sigurna kako mi nema druge već sve priznati svom suprugu.

Na žalost, bilo je to lakše reći nego učiniti. Te večeri djeca su nešto dulje gledala televiziju i time mi onemogućila svaki ozbiljniji razgovor s Damirom. Kad su nešto kasnije ipak otišli na spavanje, Damiru je, budući da je radio kao majstor na održavanju strojeva u jednoj prehrambenoj tvrtci, stigao neočekivani poziv da radi kvara na stroju hitno mora doći u firmu.

Kad je nešto kasnije otišao, zahvalila sam nebesima što su mi dala priliku da još malo razmislim o svemu te naravno, barem nakratko, odgodim ono neizbježno. Već i na samu pomisao o tome kako će Damir reagirati sutra ujutro kada mu nakon iscrpljujuće, radno provedene noći priznam kako već neko vrijeme imam ljubavnika, želudac mi se okrenuo od muke. Kako bih se barem malo opustila, odlučila sam si prirediti kupku.

Dok sam nešto kasnije ležala u kadi, pred očima su mi neprekidno plesala dva lica: Damirovo, povrijeđeno i ljutit kada shvati da sam ga prevarila, te Matijino, tužno ali i bijesno kad shvati da ga unatoč tome što sam sve priznala Matiji više ne želim u svojoj blizini.

Premda sam u posljednje vrijeme često osjećala krivnju, u tom trenutku bila je toliko snažna da me doslovce počela gušiti. Još uvijek sam pokušavala shvatiti kako sam si mogla dopustiti da tako duboko zaglibim. Zbog malo strasti i povrijeđenog ponosa usudila sam se narušiti sve do čega mi je ikad bilo stalo. Slutila sam da ću svojim bezumnim činom povrijediti mnoge i silno žalila zbog toga. Unatoč tome, znala sam kako je sve otišlo predaleko i da je sada prekasno za kajanje…

Onoga jutra kada sam kao novopečena radnica prvi put kročila u pogon metaloprerađivačke tvrtke, srce mi je doslovce bilo u petama. Unatoč činjenici što sam već debelo prevalila tridesetu i ovo mi nije bio prvi posao, imala sam veliku tremu.

Na sreću, sam posao nije bio toliko kompliciran koliko mi se to u početku učinilo i već par sati kasnije osjećala sam se kao da ga godinama radim. Šef proizvodnje bio je ljubazan, poslovođa spreman pomoći u svakom trenutku, a isto se odnosilo i na brojne radne kolegice i kolege. Baš se bližilo vrijeme stanke kad sam osjetila nečiju ruku na ramenu.

- Ide to tebi, ha? Baš mi je drago da se snalaziš. Ja sam Matija – nasmijao se privlačni mlađi muškarac kad sam podigla pogled.

- Nada, drago mi je – promrmljala sam u neprilici potpuno nenaviknuta na takve situacije.

- Meni još više. Želio sam ti samo reći da mi se slobodno možeš obratiti zatrebaš li bilo kakvu pomoć. Sa zadovoljstvom ti stojim na usluzi – dodao je uz zavodnički osmijeh, a ja ponovo nisam mogla ne primijetiti koliko je privlačan.

- U redu. Paaa, hvala vam – zbunjeno sam mu odgovorila vrativši se poslu.

- Usput, jesi li možda za šalicu kave pod pauzom? – upitao je, na što me sada već ozbiljno počela hvatati panika. Nisam bila sigurna je li Matija samo prijateljski raspoložen ili u njegovu pozivu postoji i nešto više od prijateljske susretljivosti. Nisam mu se željela zamjeriti već na početku poznanstva, no jednako tako nisam željela da o meni već prvog radnog dana nedajbože počnu kolati tračevi. Ukratko, njegov poziv me zatekao potpuno nespremnu i nekoliko trenutaka nisam znala što bih mu odgovorila. Spasio me poslovođa koji se već u narednom trenutku stvorio pokraj mene i upitao trebam li kakvu pomoć, na što se Matija diskretno vratio svom poslu.

- I, kako je prošao prvi radni dan? Ako mene pitaš, stvarno si imala sreće što si u trideset i petoj uspjela dobiti taj posao. Znaš, danas većina poslodavaca traži izuzetno mladu radnu snagu – započeo je moj suprug i ne pogledavši me čim sam se tog popodneva vratila s posla.

Premda sam znala da Damir nije mislio ništa loše, njegova opaska o mojim godinama zapekla me poput žeravice. Dok je sjedio za stolom potpuno zadubljen u grafikone na svom prijenosnom računalu, poželjela sam vrisnuti od muke.

- Što su mi neke godine! Bolje skrati priču i odmah lijepo reci da sam po tvojoj procjeni pred istekom roka trajanja – sarkastično sam mu odbrusila, premda je svađa bila posljednje što mi je u tom trenutku trebalo.

- Zaboga, Nado, zašto baš uvijek kao oparena skačeš na svaku moju riječ? – napokon se udostojio pogledati me.

- A kako i ne bih kada uvijek ili moraš raditi ili me živcirati! Ali zašto me to ne čudi? Više se ne mogu ni prisjetiti kad si mi posljednji put uputio kakvu toplu riječ, a kamoli što drugo - odgovorila sam mu na rubu suza i uvrijeđeno odmarširala u kupaonicu.

Dok sam se tuširala, nisam prestajala razmišljati o Damirovim riječima. Možda baš nisam bila u cvijetu mladosti, ali oduvijek sam držala do sebe i definitivno još uvijek nisam bila za staro željezo. Ipak, kako se činilo, moj suprug nije razmišljao na taj način. Tko zna, možda ima ljubavnicu pa mu ja više nisam dovoljno dobra, a prekovremeni rad mu je samo izgovor za susrete s njom? – u meni se iznenada pojavio crv sumnje. Kako se samo usuđuje govoriti mi da sam s trideset i pet godina već stara, pomislila sam i na vlastito zaprepaštenje zaplakala poput ljute godine. Već u narednoj minuti začulo se kucanje na vratima, a odmah zatim i Damirov pokajnički glas.

- Daj, Nado, nećeš valjda još i plakati? Znaš da nisam tako mislio. Molim te, oprosti mi. Evo, u znak isprike idem nam skuhati kavu. Dobro? – proderao se pred vratima, na što mi se, još uvijek mokro od suza, lice i nehotice razvuklo u osmijeh. Da, takav je Damir. Najprije zabrlja, a potom smisli neku originalnu ispriku i onda…

Idućeg dana na poslu ponovo sam opazila kako je Matija iz nekog razloga u ophođenju sa mnom puno srdačniji nego s ostalim kolegicama. Vrzmao se oko mene kad god bi mu to posao dopustio, nutkao kavom i raznim slatkišima, neprekidno mi udjeljivao komplimente i smješkao mi se. Ubrzo su to opazile i ostale kolegice.

- Znam da nije moje da se miješam, ali čini se da se naš Matija prilično zagrijao za tebe – bez imalo uvijanja započela je Anica, jedna od njih, dok smo za vrijeme stanke u menzi ispijale kavu.

- Iskreno, još uvijek ga dobro ne poznajem. U svakom slučaju, rekla bih da samo pokušava biti ljubazan – odgovorila sam.

- Ljubazan, kažeš? Ha ha, kako da ne! – prasnula je u smijeh. – Poznajem ja takve kao što je on…Uglavnom, neka te ne zavedu njegova više nego ugodna vanjština i ljubaznost. Matija je u duši dobar dečko no, među nama, i prilično poročan. Shvaćaš što ti pokušavam reći, zar ne? – upitala je. – Ukratko, mislim da nema ženskog stvora u pogonu, što starijeg što mlađeg od kojeg svojedobno u najmanju ruku nije pokušao izmusti barem broj mobitela – dovršila je.

- Hvala ti što se brineš za mene, no doista se ne namjeravam petljati s njim. Uostalom, znaš da sam udana – nasmijala sam se.

- Pih, kao da je to Matiji nekakva zapreka. Vjeruj mi, zna taj sa ženama. Nisi ni prva, a vjerojatno ni posljednja udana gospođa u pogonu na koju je bacio oko. Nadam se da shvaćaš kako ti sve ovo govorim samo u najboljoj namjeri – srdačno je rekla primivši me za ruku.

- Naravno, hvala ti Anice. Obećavam ti da ću se čuvati tog opakog Matijinog šarma – šaljivo sam odvratila vrativši se svojoj kavi.

Već nekoliko dana kasnije shvatila sam da je to bilo lakše reći nego učiniti. Što sam bolje upoznavala Matiju, bilo je sve teže ostati ravnodušna na njegove šaljive dosjetke kojih mu baš nikada nije nedostajalo, odolijevati njegovom ležernom, gotovo dječačkom šarmu i neodoljivom osmijehu pri kojem bi mu se pojavile jamice na obrazima, ali i odbijati njegove pozive na „ prijateljsku kavu„ kako ju je uglavnom nazivao.

Razgovor s Matijom bio je tako lak i neopterećujuć. U njegovu bih društvu zaboravljala na sve tegobe i probleme ovoga svijeta. Prokletstvo, kada barem ne bi bio toliko privlačan, sve bi bilo puno lakše - uhvatila bih se kako razmišljam doslovce svaki put kad bi me Matija pogledao onim svojim magnetski privlačnim zelenim očima. Ne smijem pokleknuti, jednostavno ne smijem. Ja sam udana žena – do iznemoglosti sam ponavljala u sebi trudeći se ne razmišljati o tome kako bi bilo da umjesto Damirovih, na sebi osjetiti Matijine dodire i poljupce.

Da mi to teško polazi za rukom, shvatila sam onoga jutra kad sam pripremajući doručak uzbuđena zbog skorog odlaska na posao i susreta s Matijom usput sanjareći poput kakve šiparice potpuno zaboravila ukloniti kipuće mlijeko sa štednjaka.

- Moj Bože, što se to događa ovdje? Kakav je to užasan smrad? Pogušit ćeš nas! – uznemireno je povikao Damir ulazeći u kuhinju dok sam se trudila ukloniti nered.

- Zaboga, otvori već jednom taj prozor. Ponekad baš znaš biti smotana – ukorio me. Bilo je to dovoljno da ponovno pobjesnim.

- Kao prvo, ne sjećam se da sam te zvala u pomoć. Što sam uprljala, sama ću i počistiti. A kao drugo, doista je prava šteta što je jedan tako sposoban muškarac bez mane, poput tebe, oženio ovakvu smotanku kao što sam ja! – proderala sam se na vlastito čuđenje.

Damir me više uopće ne poštuje. Red je da tome napokon stanem na kraj. Na koncu, postoje muškarci koji me još uvijek smatraju privlačnom – bijesno sam pomislila grabeći prema prozoru, a Matijin lik mi je ponovo zaplesao pred očima.

- Tebi čovjek u posljednje vrijeme stvarno više ništa ne smije reći. Na svaku moju riječ skačeš kao poskok. Samo da znaš, sljedeći put ti neću srljati u pomoć pa makar zapalila i cijelu kuću. Ne moraš se truditi s doručkom. Više nisam gladan – napomenuo je i uvrijeđeno odjurio u kupaonicu.

Dakle, prema Damirovoj procjeni odjednom više nisam samo stara, već i nesposobna. Više nema nikakve sumnje u to da ima ljubavnicu. E pa, čini se da je krajnje vrijeme da Matija ipak dozna broj mog mobitela! Ako može Damir, ne vidim zašto ne bih i ja za promjenu malo uživala u životu! – ljutito sam pomislila u sebi bacajući omlet koji sam mu maločas pripremila u kantu za smeće te odmah zatim požurila u dječju sobu kako bih naše kćeri, Doru i Tenu probudila za školu.

Tog sam se dana za posao uredila pomnije nego inače. Očito shvativši da moj otpor počinje popuštati, ali i ohrabren činjenicom što sam mu napokon odlučila dati broj mobitela, Matija se neprekidno vrzmao oko mene, a za vrijeme stanke me počastio i kavom. Dok smo pod budnim očima naših radnih kolega sjedili za jednim od stolova u kantini, unatoč zdravom razumu nisam osjećala ni trunku nelagode. Kajala sam se samo što to nisam učinila već puno prije jer mi se odjednom učinilo kako smo Matija i ja stvoreni jedno za drugo. Komplimenti koje nije štedio učinili su da se osjećam kao najljepša žena u Svemiru. A od njegovog prodornog toplog pogleda punog divljenja, kao i tobožnjih slučajnih dodira obuzimala me vrućina kakvu već dugo nisam osjetila.

- Znam da si udana, ali možda bismo koji put mogli izaći negdje na kavu? Mislim, samo ti i ja. Daleko od znatiželjnih pogleda – ohrabren mojim ponašanjem, Matija je očito odlučio ne gubiti vrijeme.

- Zašto ne? Znam jedan zgodan kafić na drugom kraju grada – samouvjereno sam mu odgovorila.

- Vidim, nisam se prevario u tebi – dvosmisleno je nastavio, na što sam koketno zatreptala očima i zavodnički prekrižila noge. Dok me Matija doslovce proždirao pogledom, mislila sam da ću se raspuknuti od zadovoljstva. Bilo je tako dobro ponovo se osjećati ženstvenom i poželjnom.

Dva dana kasnije za vrijeme večere potpuno nepredviđeno Damir me obavijestio kako sutradan ujutro mora na poslovni put. Istog trenutka srce mi je zatreperilo od uzbuđenja. To je izvrsna prilika da se nađem s Matijom. Ne smijem ju propustiti, sijevnulo mi je glavom. Uz izgovor da moram dulje ostati na poslu, mogla bih zamoliti svekrvu da pripazi na cure dok se ne vratim. Ili, još bolje, slagati kako iz nekog razloga moram k liječniku.. - u glavi sam već kovala planove a da još uvijek nisam upitala Damira kamo odlazi i kojim poslom.

- Nado, slušaš li ti mene uopće? - njegov glas napokon me uspio trgnuti iz sanjarenja.

- Oprosti, samo sam razmišljala o curama. To jest, o tome da im već dugo nitko nije otišao na školske informacije – nelagodno sam promrmljala zajapurivši se poput lopova uhvaćenog na djelu. Uh, zamalo, samo mi još nedostaje da Damir nešto primijeti. I na samu pomisao da bi se moje skrivene maštarije mogle ostvariti već sutradan popodne, tijelom su mi prostrujali trnci uzbuđenja.

- Da, u pravu si. Trebalo bi što prije posjetiti Dorinu razrednicu. Mislim da joj matematika u posljednje vrijeme zadaje poprilično glavobolje – na moje veliko oduševljenje Damir se odmah složio. – Žao mi je što ću nekoliko narednih dana biti odsutan. Zatrebaš li bilo što, svakako me nazovi. Usput, uhvatit ćeš toliko vremena da curama odeš u školu, zar ne? – zabrinuto je upitao odmičući se od stola.

- Oh, neka te to nimalo ne brine. Učinit ću to već sutra popodne – požurila sam odgovoriti mu, dok je u meni sve pjevalo do sreće. Na sreću, činilo se kako Damir ništa nije primijetio jer me već u sljedećem trenutku rutinski poljubio u obraz i objavio kako odmah ide u krevet jer ujutro mora rano ustati.

- Iskreno, bojao sam se kako ćeš iz nekog razloga u posljednji tren ipak odustati od dogovora – započeo je Matija vidno uzbuđen mojim dolaskom čim sam tog popodneva ušetala u kafić u kojem smo dogovorili susret. – Moram li uopće spomenuti da izgledaš predivno kao i uvijek – šarmantno je dodao gutajući me pogledom.

- Ne razumijem, zašto bih? Nije nikakav grijeh popiti prijateljsku kavu s radnim kolegom – tobože nevino sam slegnula ramenima.

- Apsolutno se slažem – vrckavo mi je namignuo primivši me za ruku. – Znaš, Nado, osjećam da je naš susret bio sam prst sudbine. Ti si najbolje što mi se dogodilo u posljednje vrijeme. Što te dulje poznajem, postajem sve sigurniji u to da smo nas dvoje stvoreni jedno za drugo – pogledao me s obožavanjem, na što sam se i nehotice sva zajapurila. Njegov je dodir bio tako nježan, a sam pogled u kojem je plamtjelo tisuću iskrica govorio je više od riječi.

- Ne bih te želio uplašiti, ali mislim da sam se na prvi pogled zaljubio u tebe – napokon je izgovorio riječi od kojih mi se doslovce zavrtjelo u glavi. – Te oči, taj osmijeh, ta kosa… Ne mogu si pomoći, ali oborila si me s nogu – dovršio je prinoseći moju ruku svojim usnama. Kad me poljubio, tijelom su mi prostrujali trnci. Osjetila sam takvu požudu kao još nikad u životu.

Narednih dana zahvaljujući svom tajnom ljubavnom životu postala sam poletna poput ptičice. Dok se Damir vratio s poslovnog puta, promijenila sam frizuru, po prvi put u tko zna koliko dugo vremena obnovila garderobu, te uz pomoć kozmetičarke poput prave profesionalke u rekordnom roku savladala sve trikove šminkanja kojem zapravo nikad nisam bila pretjerano vična. Razumije se kako sam tako dotjerana uspjela još dvaput izaći s Matijom, koji nije skrivao svoje oduševljenje mojim novim izgledom.

- Predivna si, ljubavi. Ne mogu oka skinuti s tebe – nije prestajao ponavljati dok sam se za tih nekoliko večeri Damirova odsustva u motelskoj sobi bez imalo grižnje savjesti topila u njegovom strastvenom naručju.

- Moj Bože, Nado, što se dogodilo s tobom? Potpuno si se promijenila – moj suprug Damir je po povratku s puta razrogačio oči. – Moram priznati da sam ugodno iznenađen. Sad si potpuno nova osoba – konstatirao je zadivljeno zureći u mene, potpuno nesvjestan toga da mi njegovi komplimenti više uopće nisu važni.

- Ništa posebno, samo sam promijenila frizuru i malo posvijetlila kosu – potpuno nezainteresirano sam mu odgovorila hvatajući mobitel na kojem mi se upravo oglasila dolazna poruka.

„Ne prestajem misliti na tebe. Možeš li večeras nakratko pobjeći od kuće? Čekam te u isto vrijeme na istom mjestu. Samo tvoj, zauvijek“ – Matijina poruka mi je izmamila osmijeh na lice. Nakon što se Damir upitno zagledao u mene, refleksno sam je izbrisala.

- Anica s posla. Neprekidno me davi da već jednom navratim k njoj na kavu – slagala sam zakolutavši očima prije nego što je stigao išta upitati.

- I, zašto je ne posjetiš? Koristilo bi ti malo opuštanja. I ja imam posla, osim toga, već si se dovoljno naradila za danas – odgovorio je Damir, a ja sam trenutno osjetila poznatu navalu adrenalina. Čini se da sve ide i lakše nego što sam to mislila, ushićeno sam pomislila sretna što sam upravo ponovno dobila priliku za susret s Matijom.

- Znaš što, u pravu si. Dora i Tena su ionako u školi, a večera je u hladnjaku. Idem se urediti i potom pravac k Anici – prpošno sam ustala od stola i ne pričekavši Damirov odgovor odjurila u kupaonicu.

Sat kasnije, dok smo umorni i oznojeni zagrljeni ležali u motelskom krevetu, Matija je predložio nešto na što, moram priznati, baš i nisam bila spremna u tom trenutku.

- Volim te, Nado, jako te volim. Želio bih te milovati i ljubiti kad god to poželim, želio bih se buditi kraj tebe. Više te ne želim dijeliti ni s kim – rekao je okrenuvši me k sebi i prodorno mi se zagledao u oči.

- Matija, znaš da te volim, no bojim se da je takvo što nemoguće. Tu je Damir, tu su djeca. Znaš da ih ne bih mogla samo tako ostaviti – nelagodno sam promrmljala, premda mi Matijin prijedlog u tom trenutku baš i nije bio mrzak. Bilo bi predivno ponovo osjetiti uzbuđenje novog početka…

- Tko kaže da trebaš ostaviti djecu? Ostavi Damira, a ti i djeca preselite kod mene. Ne moraš mi odmah odgovoriti. Samo mi obećaj da ćeš razmisliti o tome. Čekat ću koliko god treba – navaljivao je, nakon čega su mu usne ponovno strastveno potražile moje.

Koliko god da sam vjerovala kako Matija i ja uspješno prikrivamo svoju vezu, već nekoliko dana kasnije na poslu sam se uvjerila kako se itekako varam.

- Nado, želim ti samo najbolje stoga bih željela porazgovarati s tobom – Anica je nelagodno pročistila grlo dok smo za vrijeme stanke zajedno ispijale kavu.

- Dobro, pucaj, gdje sad gori? – našalila sam se ništa ne sluteći.

- Nemoj se ljutiti, no jesi li sigurna u to da znaš što radiš? – zatekla me pitanjem.

- Ne razumijem. Kako to misliš? – upitala sam, a u glavi mi se oglasio alarm za uzbunu.

- Iskreno, primijetila sam da ste ti i Matija prilično prisni u posljednje vrijeme. Što je najgore, čini se da nisam jedina. Cijela firma priča samo o tome – naglasila je pokroviteljski se zagledavši u mene. – Dušo, jasno ti je da Matija nema što izgubiti, a ti imaš muža, obitelj. Vjeruj mi, starija sam od tebe i imam više iskustva. Koliko god mi vjerovali u suprotno, neke stvari nisu vrijedne da kasnije zbog njih ispaštamo. Vrijeme je da se opametiš. Zamisli samo što će se dogoditi ako priče dopru do Damira? – iskreno se trudila prizvati me k pameti. Moram priznati da su me njezine riječi, posebice kad je spomenula Damira, prilično zabrinule.

- Što god vi mislili o tome, Matija i ja smo samo prijatelji – neuvjerljivo sam procijedila porumenjevši od nelagode.

- Nemoj mi zamjeriti što zabadam nos tamo gdje mu nije mjesto, no ponavljam da je to isključivo zbog toga jer si mi draga. Samo ne bih željela da se unesrećiš. Ponavljam, neke stvari doista nisu vrijedne toga – dovršila je žurno ispivši ostatak kave i izašla iz garderobe ostavljajući me da razmislim o našem razgovoru.

Te noć, u nemogućnosti da zaspem, neprekidno sam se prevrtala po krevetu. Tome su zacijelo pridonijele i brojne Matijine poruke tog popodneva u kojima se svim silama trudio nagovoriti me da zauvijek napustim Damira. Koliko god da sam uživala u našim susretima, napokon sam postala svjesna da ga unatoč svemu ne volim toliko da bih zbog njega napustila svoju obitelj. Njegovo navaljivanje me sve više brinulo, ali i odbijalo. Kao da me svim silama želio vezati uz sebe. Njegovo ponašanje u posljednje vrijeme, priznala ja to ili ne, ozbiljno je graničilo s bolešću.

Nakon što sam probdjela doslovce cijelu noć, shvatila sam kako će biti najbolje da počnem izbjegavati Matiju. Valjda će već shvatiti da sam se predomislila po pitanju naše veze, a samim time i prestati sa svojim bezumnim zahtjevima i prijedlozima, razmišljala sam dok su se prve naznake zore stidljivo probijale kroz prozor. Ponešto umirena takvom odlukom, napokon sam zaklopila oči kako bih uhvatila barem malo prijeko potrebnog sna.

Ipak, kako se uskoro pokazalo, bilo je to lakše zamisliti nego sprovesti u djelo. Što sam više nastojala izbjeći Matiju i sastanke s njim, to je on postajao sve nasrtljiviji. Neprekidno me uznemiravao izljevima ljubavi u svojim sms porukama i, što je bilo najgore, više uopće nije birao vrijeme u koje će ih poslati. Kako se činilo, Matija više nije niti spavao. Zaslijepljen strašću, ali i sve izraženijom ljubomorom, slao bi mi i stotinjak poruka dnevno. Moram priznati da sam pritisnuta strahom da bi Damir mogao otkriti što se događa počela izmišljati sve bajkovitije izgovore o tome tko mi ih šalje. Potpuno neprimjereno, Matija mi je slao poruke čak i s radnog mjesta, tek nekoliko metara udaljen od mene.

„ Oprosti mi, ali mislim da je ovo između nas otišlo predaleko“ – pritisnuta njegovim navaljivanjem, ali i Aničinim savjetom da pošto-poto tome moram tome stati na kraj odgovorila sam na jednu Matijinu poruku, niti ne sluteći da će upravo od tog trenutka započeti moja najgora noćna mora u kojoj mi Matija više neće samo slati ljubavne sms poruk,e već i bolesno pratiti svaki moj korak, pa i prijetiti mi.

- Draga moja, moraš znati da odbačeni ljubavnik zna postati najljući neprijatelj. Matija je potpuno poludio. Kao da je, Bože me prosti, sam vrag ušao u njega. Tko zna što je sve spreman učiniti u tom svom ludilu. Ako mene pitaš, bit će najbolje da sve priznaš pa što bude – dok se voda u kojoj sam ležala polako hladila, riječi koje mi je još tog jutra u garderobi uputila Anica, u mojoj su glavi dobivale sve dublji smisao. Što sam zakuhala, sada ću i kusati. Dosta je bilo laži i dvostrukog života, čvrsto sam odlučila u sebi baš u trenutku kad su se vrata kupaonice otvorila, a na njima pojavilo Damirovo lice.

- Zaboga, mislio sam da si već odavno zaspala – započeo je sjedajući na rub kade. – Uspio sam popraviti kvar pa su me ranije pustili doma – pojasnio je kad sam se iznenađeno zagledala u njega. - Dobro, hoćeš li mi napokon reći što te toliko tišti da ponovo plačeš? – blago je upitao, a ja sam tek tada postala svjesna suza na svom licu.

- Odjenut ću se, a potom ćemo razgovarati. Želim ti nešto priznati, u redu? – pokajnički sam mu se zagledala u oči. Strah od gubitka koji se jasno nazirao u njima istinski me zapanjio.

- Da, mislim da će tako biti najbolje. Ovako više ne ide, zar ne? – drhtavo je upitao pomilovavši me po kosi, a u očima su mu, premda se to trudio prikriti, zablistale suze.

Bože, kako sam samo naivna bila kada sam povjerovala da me Damir ne poznaje dobro i da ne shvaća što se događa. Kako sam samo naivna bila kad sam mislila da mu uopće nije stalo do mene, naše obitelji i našeg braka? Da sam mu dosadna i naporna te da ga uopće ne poznajem. I na koncu, kako sam si ikad mogla dopustiti da izdam čovjeka koji je poput osuđenika na smrt upravo strepio od mog priznanja a čiji je sadržaj očito već dugo naslućivao?

Po prvi put od kada smo u braku, ili to samo nikada ranije nisam primijetila, unatoč napetosti koja je visjela u zraku i mogla se rezati nožem, Damir me gledao s toliko ljubavi da sam pomislila kako sanjam. Toplina njegovog pogleda ohrabrila me u odluci da mu sve priznam i potpuno neopravdano pružila neku ludu nadu da će mi jednoga dana ipak uspjeti oprostiti. Dok me brižno ogrtao kućnim ogrtačem te rukom pod ruku vodio u dnevnu sobu, nitko mi nije morao reći kako između nas dvoje unatoč svemu još uvijek nije sve zauvijek završeno.