Možda i postoji netko kome je gušt ići sa sestrom na more. Možda, ali taj netko vjerojatno ima pametnu sestru. Moja na žalost ne spada u tu kategoriju. Meni je odlazak s njom na more bio daleko od zadovoljstva. Barem u početku. Žrtvovala sam se zbog mame i tate. Bolje rečeno, dala sam se nagovoriti, da se jadnici ne brinu.
Ta lukavica je šarmantna koliko i luckasta. Malo ih je grlila, malo nasmijavala, malo plesala oko njih sve dok nije postigla cilj: pustili su je s društvom na more. Tek kad su već pristali, shvatili su što su učinili. Onda su krenuli u sprečavanje katastrofe, odnosno u "obrađivanje" mene.
Opet sam slušala priče o tome kako su vremena grozna i kako mladim djevojkama svugdje prijeti opasnost, nigdje nisu sigurne, a ona je još dijete. Sve se na kraju svelo na ono na što se uvijek svede: da sam ja starija i pametnija, a ona mi je ipak sestra pa bi bilo najbolje da je pratim na more. A i meni ne bi škodilo malo odmora na moru. To što sam ja od nje starija samo tri godine se ne računa. Računa se samo da sam ja starija i pametnija.
A što se tiče opasnosti, bili su u pravu. Ljeti se svašta događa. Ustvari, svakome se može svašta dogoditi bilo kada i bilo gdje, ali, eto, ljeti svi polude, opasnost vreba iza svakog ugla. Ljeto je opasno za mnoge, a naročito za neke. A Elvira je prema njihovu mišljenju spadala baš među te. Na moj komentar da bi okolinu više trebalo čuvati od nje nego nju od okoline, mama me samo iskosa pogledala, a tata se pravio da ne čuje i nastavio čitati novine.
Da, to malo čudovište rođeno je da uznemirava svijet. Otkad je došlo na njega, nikome u njezinoj široj i bližoj okolici ne može biti dosadno. S njom je uvijek bilo i bit će posla. Nezgoda je samo u tome što je najveći dio tog posla najčešće zapadao baš mene, stariju i pametniju sestru.
Dok je bila beba, bila je svjetski šampion u brzom puzanju. Nismo je smjeli ispustiti iz vida jer bi se za tren našla na rubu stepenica, bazena, prozora, balkona. Kasnije sam je morala čvrsto držati za ruku da ne trči preko ceste, pa sam iz škole donosila njezine papuče koje je redovito zaboravljala, pa sam toj šlampavici uvijek morala pomagala pakirati stvari za izlet. I svaki put sam govorila kako joj je to zadnji put.
Ali nisam samo ja bila njezina žrtva. Bile su to i njezine prijateljice. Ona je jednostavno bila hodajući magnet kako za veselje, tako i za nevolje. Što je najgore, ona ih nije ni pokušavala izbjeći.
Kad bi je dečki zadirkivali, umjesto da ih se kloni, Elvira bi drsko odgovarala, svađala se, prijetila, a ponekad prijetnju i hrabro ostvarivala. Odvaliti kakvom drskom momku šamar, pa kud puklo da puklo, nije joj bilo strano. A događale su joj se i druge (ne)zgode, da u kafiću potroši više nego što može platiti, pa zove upomoć… Ma bolje mi je da se i ne prisjećam što mi je sve u životu popriređivala.
I zašto joj ja uvijek pomažem? Ni sama ne znam. Mene sigurno ne šarmira ni ljepotom ni rupicama na obrazima koje se pojave kad se nasmije, ne sviđa mi se ni njezina luda frizura koju kao da pravi mikserom, ni onaj vragolasti sjaj u očima.
Pa zašto onda pristajem na to da se brinem o njoj? Bit će da joj se i ja na neki način podsvjesno divim. Ona stvarno živi slobodno kao ptica. Svi pričaju o slobodi, ali nemaju petlje živjeti slobodno. A moja nemoguća sestra Elvira jednostavno ne priznaje stege i okvire, živi život punim plućima.
Ja sam sušta suprotnost. Uvijek dobro promislim prije nego što nešto napravim. Ne izazivam nevolje ni sebi, ni drugima. Oduvijek sam uzorna kći, a ona mezimica kojoj je sve dopušteno.
Za moju se budućnost nikad nitko nije brinuo. Znalo se da ću ja promisliti prije nego što nešto učinim, dok su kod nje sve opcije bile otvorene. I tako su mi, iako sam od Elvire starija samo tri godine, uvijek davali u zadatak da je čuvam, da vodim računa o tome kamo i s kim ide, da pazim kako se ponaša, da joj budem kočničar, savjetnik, pomoćnik.
Mislim, zapravo sigurna sam da me je zbog toga ponekad i mrzila. Razumijem je, tko voli imati uza se čuvara. A to je upravo bio moj zadatak prošlog ljeta.
Kao što rekoh, nisam bila oduševljena idejom da provedem ljeto u ulozi sestrine čuvarice, ali kako nisam imala neku zanimljivijiu opciju u planu, pristala sam. Sunce, more, plivanje i šetnje po obali volim, a na Elviru sam već naučila.
Osim toga Dalibor, moj zaručnik, ne dijeli te sklonisti sa mnom. Njemu je pojam dobro provedenog slobodnog vremena poslovanje oko okućnice, gledanje nogometa na televiziji, a volio je ponekad i sam malo zaigrati s dečkima, poslije svratiti u omiljeni kafić.
Svako ljetovanje na moru bilo bi žrtva s njegove strane, a pogotovo zajedničko. Nisam baš bila sretna, ali prijateljice su me uvjeravale da sam sretnica jer njihovi dečki također nisu imali smisla za ljetne užitke, a nisu znali ni čavao zabiti. Dakle, ja sam još i dobro prošla.
Sretni su bili i moji roditelji. Za njih je Dalibor bio pojam idealnog zeta. Znali su ga oduvijek, poznavali njegovu obitelj pet generacija unatrag. Bio je, što bi se ono reklo, naš dečko iz susjedstva. Mi smo po svim mjerilima bili idealan par. I bili bismo da nije bilo Elvire i tog ljeta u Umagu...
Tek što smo došle na more, ona je počela ludovati. Nismo se ni raspakirale, a već je iz kovčega izvukla neke krpice koje nije smjela nositi kod kuće jer su više otkrivale nego pokrivale.
- Hej, kako to izgledaš? Kamo si krenula? Složi stvari u ormar, odmori se pa ćemo zajedno na plažu…
- Da se odmaram? U sobi? Ni slučajno! Ja sam došla na more da se umorim, a ne da se odmorim, a tebi, sestrice, preporučujem da si nabaviš puno novina i apaurina. Novine da ti ne bude dosadno, a apaurine da ne poludiš od brige za mene. Odlazim u život i vidimo se na dan povratka kući.
- Elvira, uozbilji se, nije vrijeme za plažu. Sunce je jako, znaš da svi upozoravaju na štetnost UV zračenja…
- Sve znam, zato sam i kupila ovu zaštitnu kremu faktora sto. Bolje bi ti bilo da se i ti odmah kreneš sunčati, pogledaj kako si bijela kao sir. Pojest će te ribe čim uđeš u more. A da nisi tako staromodna, mogla bi i ti imati više od odmora, ne samo sunce i more. Čitati možeš i doma, ako ti se baš čita...
- Kako to misliš staromodna? - obrecnula sam se iznenađeno.
- Pa fino, pogledaj si frizuru, garderobu, kupaći kostim. Svi će misliti da si mi mama, a ne sestra.
Pogledala sam je strogo. Vidjela je da je pretjerala pa je u svom stilu odmah skočila i zagrlila me.
- U biti, nisi ti loš komad, ali si tako ozbiljna. Ma i mama je bolja od tebe. Ti si mi kao baka… - rekla je smijući se i vrteći po sobi kao zvrk.
Nestala je u trenu. Iza nje je u sobi ostao samo mir. Blaženi mir i miris mediteranskog bilja pomiješan s mirisom mora.
Bacila sam se na krevet i uživala u miru i mirisima. Uskoro me svladao san.
Kad sam se probudila, sunce je već bilo crveno i spremalo se spustiti u more. Naš je apartman imao i terasu okrenutu prema moru. Skuhala sam kavu, stavila je na stolić, uvalila se u naslonjač i uživala u prekrasnom pogledu. Obuzela me sreća što živim u zemlji koja ima takvo more.
Ljudi su počeli dolaziti s plaže, a ja sam krenula prema plaži. Na sastanak s morem. Baš mi je godilo biti s njim nasamo.
Usput sam srela Elviru. U društvu, naravno. Znala sam da u Umagu neke njezine prijateljice rade kao hostese na teniskom turniru, ali da ima i prijatelje, to nisam znala. A kako bih i znala kad ih do toga popodneva nije ni imala. Ah, Elvira, Elvira, kako ti samo uspijeva u tako kratkom vremenu upoznati toliko ljudi?
- Sestro, ovo je moje društvo. Idemo se istuširati, nešto ću na brzinu pojesti i ćao. Kad me vidiš, onda me se nadaj…
Nisam joj htjela prigovarati pred novim prijateljima, ali sam se spremala očitati joj bukvicu odmah na početku da ne bude poslije "nisam znala".
U stvari, i sama je vidjela da je opet pretjerala. Kad sam se vratila u apartman, ona je već bila napravila večeru. Dobro, nije to bila baš neka raskošna večera, ali od koga je, dosta je: kajagana, salata od rajčice...
Nakon večere smo se prošetale do teniskog terena. Veliki turnir još nije bio počeo, ali sve je bilo u znaku skorog događaja: šatori s pivom, pozornice za koncerte i, naravno, puno, puno teniskih fanova. Onih pravih i onih prigodnih. Za neku gospodu neodređenih godina i nabreklih trbuha bila bih se kladila da im je bijela odjeća jedina poveznica s tenisom i da reket uzimaju u ruku samo kad idu u šetnju po Umagu.
Nakon šetnje, bolje rečeno probijanja kroz gužvu, sjele smo i pojele sladoled. Osjetila sam da je Elvira već kao na iglama, a meni se baš i nije sjedilo više u toj gužvi. Odlučila sam se vratiti u naš apartman, što je nju očito usrećilo. Sva sretna što me se napokon riješila, odlepršala je potražiti svoje društvo.
Večer je bila blaga, kao stvorena za odmor. Kako li je glupa ta moja sestra što se kraj tolike divote da maltretirati bukom.
Pročitala sam dva poglavlja knjige koju sam ponijela, telefonirala Daliboru i onda utonula u blaženi san.
U neke sitne sate proradila mi je savjest. Probudila sam se da bih provjerila je li se Elvira vratila. Nije je bilo! San poslije toga više nije bio kakav bi trebao biti. Pa s kim li je ta glupača, ljutila sam se u polusnu. Razumijem da se želi zabaviti, ali zar to mora trajati baš cijelu noć?
Došla je pred jutro i ušuljala se u krevet tiho kao mačka. Ujutro je ni topovi ne bi probudili. A sve je mirisalo po moru, čempresima i lavandi.
Obožavam jutra na moru. Djeluju smirujuće. Šteta je to propustiti. Krenula sam u šetnju uz more. Naselje se polako budilo. Tek bi pokoji nadobudni sportaš protrčao stazom udišući opojni zrak. I sama sam dobila volju da mu se pridružim. Tko zna znam li još uopće trčati, pomislila sam. Stvarno, otkad nisam ni potrčala, niti poskočila! Već sam sasvim zaboravila kakav je to osjećaj. Mora da je lijep, pogotovo u ovako divno jutro! Prošetala sam još do dućana, kupila svježi kruh, mlijeko, novine.
A ručak, što ćemo za ručak? Za ručak ili za večeru? Elvira se neće probuditi do podneva. Svejedno, nisam si dala pokvariti raspoloženje. Servirala sam si doručak na terasi. Jedna vjeverica mi je pravila društvo. Iako nije bila raspoložena za kupanje, pravila mi je društvo skačući s grane na granu gotovo do obale. Ustvari, nisam baš sigurna je li to bila ta ista vjeverica ili neka druga. Promatrala sam je opružena na ležaljci. Češeri u granama drveća tvorili su prekrasnu čipku na nebeskom plavetnilu.
Navečer mi je samoća ipak dosadila, zaželjela sam se malo društva. Opet sam nazvala Dalibora, malo čitala, malo gledala televiziju, a onda zaspala.
Za razliku od mene, za Elviru je odmor na moru značio nešto sasvim drugo. Stihovi pjesme "Evo noći, evo ludila" bili su kao stvoreni za nju. Koliko je samo energije imala ta cura! Da nije bilo mene, mislim da se uopće ne bi ni pojavljivala u apartmanu.
Njoj krevet i krov nad glavom uopće ne bi ni trebali. S tuluma bi odlazila ravno na plažu. Bila je od mene mlađa samo tri godine, ali činilo se da je razlika među nama trideset i tri. Imala je pravo, ja sam po ponašanju više nalikovala na njezinu mamu nego na stariju sestru.
Prva tri dana puštala sam je da se istutnji nadajući se da će se umoriti i malaksati. Ali kako se tragovi umora nisu ni nazirali, počela sam se zabrinjavati.
Na stranu to što nisam znala s kim i kako provodi noći, brinula me i njezina neispavanost. Ona je štetna i za zdravlje, padne imunitet i eto bolesti. Ne dao Bog da joj se nešto dogodi ili da se razboli, nitko neće reći da si je sama kriva, nego će kriviti mene i reći da nisam dovoljno pazila na nju.
Nije malo dijete, čak mi je gore s njom nego s malim djetetom. Djetetu kad ne sluša daš malo po guzi i stvar je riješena, a što da ja radim s tim nedoraslim derištem? Što li sam ja Bogu skrivila, pa da mi da takvu sestru?!
Te sam večeri odlučila ne pustiti je da radi što hoće. Ali da bi mogla argumentirano zagalamiti, morala sam vidjeti kamo se to ona noću skita.
- Žrtvovat ću se jednu noć, pa makar sutra cijeli dan kunjala. Nije važno, ne moram na posao…
Elvira prvo nije vjerovala da ću navečer izaći s njom, a kad je vidjela da je vrag odnio šalu, počela mi je pomagati u izboru garderobe. Kako smo približno iste visine, njezina mi je minica izvrsno pristajala. Još kad sam se našminkala, počešljala, okitila nekim ludim visećim naušnicama, iznenadila sam i samu sebe.
- Hej, sestro, pa ti uopće ne izgledaš loše. Te bi noge morala češće pokazivati, a ni veliki dekolte ti ne stoji loše - uzviknula je iznenađeno. - Što bi Dalibor rekao da te vidi u ovom izdanju?
- Ne bi ništa rekao, ostao bi bez teksta ili bi me odveo pod tuš da skinem te boje sa sebe - nasmijala sam se.
Vlastita preobrazba počela me zabavljati. S novom šminkom i odjećom osjećala sam se potpuno drukčije.
- Slikaj me, molim te, da se imam za uspomenu u ovakvom izdanju jer mi nitko od poznatih inače neće vjerovati. Ma tko kaže da odijelo ne čini čovjeka? - odjednom sam se osjećala puno mlađom i lakšom. A pametnijom? Hmmm, ne znam.
Veselje sam poželjela podijeliti s nekim. Bilo mi je najlogičnije da to bude Dalibor. Da mu mobitelom pošaljem fotografiju ili da nazovem? Nazvala sam. I dok sam, smijući se, opisivala svoje "disco izdanje", on me baš nije pažljivo slušao. Ma uopće me nije doživljavao. Bio je sa svojim društvom i kartao, čula sam glasove prijatelja.
Uzalud sam ja s puno šala na svoj račun opisivala svoj izgled, on je samo mrmljao nešto u stilu "aha, dobro, slikaj se pa ćeš mi pokazati". Osjećala sam da me se želi što prije riješiti. Ta njegova reakcija me malo rastužila. Iz veselih sam se visina strmoglavila prema realnoj svakodnevici i osjećala se kao probušen balon. Ali zato je tu bila Elvira koja se nije dala omesti.
- Ludo, sestro, ludo dobro izgledaš. Ne znam samo tko će noćas na koga paziti. Ajme, da nas mama vidi - skakutala je oko mene iskreno se veseleći.
U vrijeme kad ja inače gasim svjetlo, našle smo se s Elvirinim društvom. Bile su to sve redom zgodne cure i simpatični dečki, ali za moj pojam prilično nedorasli. Tu su svoju nezrelost pokušavali prikriti cigaretama i kolom pomiješanom s alkoholom.
Plesali su, smijali se nekim šalama koje ja baš i nisam uvijek razumjela, ali sve u svemu, nisu bili loši. A Elvira kao Elvira, bila je centar društva. Gledajući iz prikrajka, vidjela sam da se neki mladići zanimaju za nju, ali nikako da skupe hrabrost da joj priđu. Upravo kao što ni ona nije imala hrabrosti da jednom nezainteresiranom pokaže da bi se radije družila s njim nego s drugima. Bilo mi je zanimljivo promatrati tu igru mačke i miša.
Istodobno su se neki žutokljunci, koji su sami sebe smatrali neodoljivima, upuštali u "mudre" razgovore sa mnom. Bilo mi je smiješno, ali i zabavno. Malo sam plesala, malo pijuckala, malo promatrala ljude oko sebe, malo se šalila. Noć je prolazila. Kad sam pogledala na sat, bilo je već "ohoooho sati".
Počela sam se meškoljiti i zijevati ne bih li Elviri dala do znanja da mi se ide kući. Ili nije razumjela moje znakove, ili ih namjerno nije htjela razumjeti. Skakutala je u ritmu glazbe i samo navraćala popiti po gutljaj nečega…
To što Elvira nije primjećivala, primijetio je netko drugi.
- Ovdje se netko dosađuje. A to je u ovom lokalu zabranjeno - jedva sam od buke razumjela što mi govori muškarac koji se bez pitanja doselio za moj stol.
- Pa nije baš da se dosađujem, ali bi mojim ušima godilo malo mira. I ne samo ušima, ali se mojoj sestrici očito ne ide.
- Što se tiče mira, lako za to, dovoljno je samo malo prošetati. A sestru bi bilo grehota prekidati u zabavljanju, vidite kako uživa.
- Meni je zabave dosta. Ja bih kući.
- Vi biste kući, ali je mama naredila da se ne razdvajate. Morate se zajedno vratiti, zar ne?
- Nije baš tako, ali…
- Pa ako nije tako, stvar je lako rješiva: pustite nju neka se istutnji, a ja ću vas, ako nemate ništa protiv, otpratiti kući. Gdje stanujete?
Pratnja do kuće? Zašto ne? Noć je bila kao stvorena za šetnju. Elviri sam mahnula na odlasku. Nije se dala smetati, jedva da me primijetila. Bila je znojna od plesa, a oči su joj sjajile od zadovoljstva. Namignula mi je saveznički kad sam odlazila.
Slaven je bio ugodan i pristojan pratitelj. Ako se izuzme onih nekoliko komplimenata koji su trebali poslužiti kao probni baloni, nije bio nametljiv.
Elvira i ja stanovale smo u apartmanu malo podalje od disco kluba pa je imao priliku i popraviti dojam nakon prvih šupljih fraza. Svejedno, nije to bio neki veliki razgovor, tek toliko da dozna kako se zovem, da u disco, za razliku od svoje sestre, rijetko idem, a ja pak da je on svake noći tamo.
Odnosno da je "inventar", kako je sam rekao. To mu kod mene i nije bila baš neka preporuka, ali kao slučajni prolaznik jedne beznačajne večeri i ništa više nije ju ni trebao.
I onda smo još malo sjedili na obali. More je bilo lagano namreškano, vjetrić se tek osjetio, mjesec zrcalio u vodi. Bilo je toliko ljepote u toj večeri da ju je bilo šteta nagrđivati riječima. I nismo. Kao da smo dogovorili šutnju. Tako je bilo najbolje jer se u zraku, pokretima, pogledima, disanju, u svemu počelo osjećati "ono nešto". Postajalo je jasno da to nije šutnja zbog nedostaka tema za razgovor, nego baš suprotno, onaj osjećaj da ne treba ništa reći da bismo se razumjeli. Čarolija večeri, mora, mjeseca? Tko zna.
Nakon nekog vremena Slaven je ipak progovorio:
- Hvala za lijepu večer, moram se vratiti u disco.
- Nema na čemu - gotovo sam prošaptala - hvala vama, baš je bila lijepa večer. Meni je vrijeme da legnem. Namjeravala sam to učiniti puno ranije, ali, eto, noć je stvarno krasna.
Ne znam zašto, ali te sam večeri zaspala sa smiješkom na licu.
Sljedeći dan nije mi se išlo u disco. Pomisao na buku koja gotovo ranjava idilični mir ljetne večeri me užasavala, ali ideja da bih ponovno mogla sresti Slavena bila mi je privlačna. Popustila sam joj. Sreli smo se kao stari znanci, popili piće i kao po dogovoru krenuli na šetnju do našeg apartmana. Usput smo sjeli na isto mjesto kao i večer prije, uživali u noći. Natjecali smo se u bacanju kamenčića u vodu i činili to s takvim žarom kao da je to najvažnija stvar na svijetu.
Treće večeri bilo je samo po sebi razumljivo da dolazak u disco nije važan, središnji dio večeri je šetnja od disca do apartmana, sjednje na istom mjestu, slušanje mora, udisanje istog zraka...
Uhvatila sam samu sebe kako sam razočarana kad je Slaven rekao da se mora vratiti u disco. Pa zar mu nije ljepše sa mnom na obali nego u toj buci? Ništa nisam rekla. A i s kojim bih pravom? Što je on meni pa da mi pravio društvo na obali mora u sitne sate?
Od tih noćnih šetnji i meni su, kao i Elviri, dani počeli započinjati kasnije, doručak se opasno približio vremenu ručka. Elvira je vragolasto primijetila da se "popravljam i da bi od mene do kraja nešto i moglo biti".
Slaven me je tog popodneva potražio na plaži. Došao je iznenada s čašom hladnog pića, privukao ležaljku do moje i spustio se na nju kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Dok mi je pružao čašu, naše su se ruke dodirnule. Nikad ne bih vjerovala koliko riječi stane u jedan običan dodir ruke. Bio je toliko lijep i pun osjećaja da sam ga se uplašila.
Da prikrijem zbunjenost, zapodjenula sam razgovor o tome što inače tko radi u životu. Pričao je da studira brodogradnju i da kani sav svoj život vezati uz more, što uostalom i sada čini. Obitelj mu se generacijama bavi turizmom i ugostiteljstvom, tata je ustvari vlasnik disco kluba u kojem smo se upoznali, jednog restorana, kafića, nije jednostavno sve to držati pod kontrolom. Nije u discu iz čiste zabave, on tamo radi, šetnja sa mnom mali mu je predah. Nakon toga se vraća u lokal da bi bio siguran da je sve u redu.
- Ti si, znači, vlasnik disca?! - konstatirala sam začuđeno.
- Pa na neki način - rekao je kao da se brani. - Nadam se da time neću izgubiti tvoje prijateljstvo.
- Ah, to što ja ne volim takvu vrstu provoda, ne znači da je osuđujem. Iskreno rečeno, više volim ozbiljnije lokale, ali tko voli, nek' izvoli.
- A što tebi znači ozbiljniji lokal? - upitao me. - I najozbiljniji se ljudi u određenim trenucima vole opustiti. Opuštanje je vrlo ozbiljna stvar. Tko se ne zna rasteretiti, ne može se ni pripremiti za ozbiljne poslove. Odmor i zabavu smatram vrlo, vrlo ozbiljnim poslom. Ljudi cijele godine naporno rade da bi došli ovamo, da bi se zabavili. Ne smijemo im to upropastiti. Ali, pritom ne smijemo zaboraviti ni sebe - rekao je smiješeći se. Njegova se ruka ovila oko mog ramena i ja sam osjetila kako sreća u meni raste kao plima.
Te sam večeri odlučila ne ići u disco. Opasnost se osjećala u zraku. Pa ja sam zaručena djevojka, nemam pravo na takve osjećaje. Ovo što radim je hodanje po oštrici noža. Nije pošteno prema Daliboru. On to ne zaslužuje, a ni ja nisam takva osoba. Moram ga hitno nazvati.
Nazvala sam ga čim sam ostala sama.
- Halo, Dalibore, kako si, što radiš?
- A što bi radio, Ivana, upravo sam nešto popravljao na autu.
- Zar je pokvaren?
- Ne, nije, samo sam ga malo pregledavao.
- Ako ti je auto u redu, mogao bi doći na dan-dva u Umag. Vrijeme je prekrasno, more toplo, vikend pred nama.
- Ma daj se saberi. Misliš da nemam pametnijeg posla nego se roštiljati na moru.
- Ali, Dalibore, večeri su tako lijepe, mogli bismo...
- Ma samo ti uživaj u njima, meni je sasvim dobro i ovdje s dečkima.
- Ali, Dalibore, da provedemo koji dan ovdje zajedno, dečki ti preostaju cijele godine...
- Joj, što si dosadna, i ti si ovdje cijele godine, štoviše, već puno godina. Hajde, pusti me sada na miru, idem se istuširati, već me čekaju...
- Imaš pravo, oprosti, idi svojim putem, i ja ću učiniti isto.
Te večeri obula sam udobne cipele. Odlučila sam se izludirati kao nikada dotad.
Elvira nije mogla vjerovati da i ja mogu tako ludo plesati. Nisam ni ja. Ali sa svakom novom pjesmom, sa svakim novim okretajem kao da sam se oslobađala čahure u koju sam bila zakukuljena. Znoj je curio s mene, vjerojatno sam i smrdjela po znoju, ali mi to nije nimalo smetao da se na povratku pripijem uz Slavena. Kad mi je stavio ruku preko ramena, zagrlila sam ga oko struka. I tako smo zagrljeni došli do "našeg" mjesta. Tišina mi je ovaj put posebno godila. Riječi opet nisu bile potrebne. Te večeri se Slaven nije vratio u disco.
- Svi imamo pravo na slobodne trenutke, zar ne? Neće svijet propasti ako se ne vratim, a ovaj trenutak je neponovljiv - rekao je vodeći me prema maloj marini. Barka kao da je čekala samo na nas. Isplovili smo u noć koja je bila samo naša.
Kad sam se ujutro vratila u apartman, Elvira je bila izvan sebe:
- Pa jesi li ti normalna? Znaš li ti koliko sam se zabrinula kad sam vidjela da te nema? Svijet je pun manijaka, kako si mogla...
Normalna nisam i to mi je drago. Baš je lijepo biti lud. A to da si se ti brinula, nije mi bilo ni na kraj pameti. Pa, sestrice, privikni se na to da me do kraja odmora nećeš baš puno viđati - rekla sam smijući se i utonula u prekrasan san.
Da, bio je to odmor za sjećanje.
Sada je zima. Na radiju kažu da na moru puše jaka bura. Orkanska. Ali, nema veze, poslije nje dolazi lijepo vrijeme. Mi idemo malo na skijanje. Nije da smo baš neki skijaši, ali nisu ni svi što dolaze u Umag tenisači. Poslije zime dolazi proljeće, pa ljeto. Slaven kaže da već u proljeće počinje graditi svoju barku. Nazvat će je mojim imenom. Ma ne treba nama ni barka. Imamo kamen na kojem je prekrasno sjediti dok moja luda sestra tulumari u discu. Slaven, doduše, kaže da bi joj bilo bolje da preko ljeta malo i radi, posla u restoranima, hotelima, disco klubovima za takve vesele cure poput nje uvijek ima.
A Dalibor? Nije mu baš bilo svejedno kad je shvatio da me je izgubio, ali bolje sad nego kasnije. Nije on loš momak, usrećit će sigurno neku, a i neka druga njega. Želim im to od svega srca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....