ISTINITA PRIČA: 'Brižni muž vodio je dvostruki život! Luksuz nam je omogućio trgovinom ljudima!'

Računalo je ispred mene, a ekran mi se već toliko ogadio da ga ne mogu gledati. Više od deset sati sjedim ispred njega i pokušavam završiti posao, ali misli mi stalno bježe.

Damir je iznimno ljutit otišao od kuće. Dva dana se nije javio, nije odgovarao na moje pozive. Nisam ga željela povrijediti. Bio je to trenutak u kojem sam se povela isključivo za srcem, ne razmišljajući što će biti nakon svega niti kakav će okus imati dani koji će uslijediti. Jednostavno sam se prepustila.

Pogreška koju sam učinila je neoprostiva. Nebrojeno puta preispitujem samu sebe zašto sam pokleknula, zašto sam se nakon toliko vremena ponovno prepustila emocijama. Voljela bih samoj sebi objasniti zašto mi je srce tako ludo tuklo onoga trenutka kada sam ga ponovno ugledala, zašto sam toliko uživala u ponovnoj bliskosti s njim.

- Mama, mogu li gledati crtiće? - u radnu sobu ulazi četverogodišnji Goran, prekidajući moje razmišljanje.

- Možeš. Neka ti baka stavi CD - odgovaram mu dok ga ljubim u rumene obraščiće.

- Baka ne zna, a sam ne smijem - tuži mi se.

- Baka se brine da nešto ne pokvariš. Veliki si dečko, pokaži joj da znaš što radiš - hrabrim ga i dovikujem majci neka mu dopusti da si sam stavi CD.

- Zlo mi je od takvih crtića, da se mene pita, nikad mu ne bih dopustila gledanje takvih gluposti - majka je uvijek protiv ovih novih crtića, a oni koje sam ja gledala dok sam bila dijete odavno su se prestali prikazivati. Sjećam se da je i tada prigovarala da su Tom i Jerry nasilni. Pojam nasilja od tada do danas se znatno izmijenio, ali majčino razmišljanje nije.

- Isto si govorila i kad sam ja bila mala - dovikujem joj.

- Vrijeme je pokazalo da sam bila u pravu. Pogledaj samo sebe i svoj život - začula sam njezin glas tik iza sebe.

- Mama, nemoj još i ti danas, molim te.

- Da si manje gledala crtane filmove koji potiču maštu na divljanje, danas ne bi brinula gdje ti je suprug. Život nije film. Prinčevi su zapravo odvratni žapci, koji misle isključivo na vlastitu požudu, nije ih briga kako se žena osjeća.

- Nemojmo o tome - još jednom sam je zamolila, ali uzalud.

- Možeš li zamisliti kako se Damir osjećao u trenutku dok je tvoj ljubavnik opisivao kako se vatreno družio s tobom? Kako bi se ti osjećala da si bila na njegovu mjestu?

- Odahnula bih. Bila bih sretna da ima drugu, da me ostavi i ode k njoj - ne razmišljajući previše iskreno sam ispalila.

- Biljana, čuješ li ti samu sebe? Jesi li svjesna što si upravo rekla?

- Istinu. Mama, idi Goranu, molim te. Moram napokon završiti posao - ponovila sam.

Ništa više nije komentirala.

***

Prošle su godine, a kao da je bilo jučer. I te sam godine, kao i svake prethodne, jedva dočekala zadnji dan Jesenskog zagrebačkog velesajma. Nisam bila tip osobe koja se može lažno smješkati, glumiti usrdnost prema neznancima, ni strpljivo davati odgovore na brojne upite pa mi je to padalo teže od ičega na svijetu. Preklinjala sam direktora samo neka me ne šalje onamo, ali bio je neumoljiv.

- Biljana, žao mi je, ali ne mogu vam ispuniti želju. Vi ste najljepša žena u našoj tvrtki, a kompetentni ste i nema bolje osobe koja bi predstavljala naše poduzeće - odgovorio je.

Kad sam te jeseni izdržala do zadnjeg dana, napokon sam na posao stigla s osmijehom na licu. Kako god bilo, izdržat ću još taj jedan dan, a potom se vratiti u svoj ured, u ustaljenu svakodnevicu. Ta misao držala me sve do nekoliko minuta prije zatvaranja, kad se oglasio mobitel.

- Biljana, moram hitno u Split. Morate na sebe preuzeti večeru na koju sam osobno trebao odvesti naše klijente - čula sam direktorov glas s druge strane linije.

- Šefe, nije to za mene. Neka ih Marijana odvede - odmah sam protestirala, iako sam znala koliko je uzaludno.

- Ne budite smiješni. Ona bi svojim besmislenim kokodakanjem mogla predstaviti jedino kokošinjac, ali ne ozbiljnu tvrtku kao što smo mi. Majka mi je završila u bolnici, moram kući. Znam koliko vam teško pada i sama nazočnost na sajmu, ali sve ste izvrsno odradili. Molim vas, preuzmite ovu večeru, znat ću cijeniti ovu uslugu - rekao je to na takav način da nisam mogla odbiti. Mogao mi je i zapovjediti, ali i on je bio mudar, znao osnove psihologije.

- Ne preostaje mi ništa drugo nego sve učiniti kako najbolje znam - dodala sam nakon što sam saslušala sve pojedinosti koje mi je izložio.

Noge su me boljele, nervoza obuzimala, stoga sam kolegici Marijani žurno sve objasnila, oprostila se i sjela u automobil.

Najprije sam se izula u udobne tenisice, potom popravila šminku i odlučila samo nekoliko trenutaka sklopiti oči, a potom se odvesti u restoran u kojem je direktor dogovorio večeru.

Lako možete pretpostaviti što se dogodilo. Zaspala sam i probudila se kad sam već trebala biti u restoranu i kao domaćica dočekivati poslovne partnere. Uhvatila me neopisiva panika. Žurno sam bacila pogled u zrcalo i pritisnula po papučici gasa.

Jedna nevolja nikada ne dolazi sama. Zaustavila me policija i kaznila zbog prebrze vožnje. Kad sam napokon ušla u restoran, konobar me odveo do stola za kojim me čekalo dvanaestero klijenata.

- Cijenjena gospodo, iskreno se ispričavam zbog kašnjenja. Imala sam nepredviđenih problema u prometu - jedva sam promucala od srama. Noge i ruke su mi nekontrolirano drhtale i najradije bih se poput miša uvukla u rupu da me nitko ne vidi.

- Nije vas valjda zaustavila policija? - pitao je jedan od partnera s kojim sam inače često surađivala.

- I to se dogodilo, ispraznili su mi novčanik - odgovorila sam, potom pozdravila svakog ponaosob.

U cijeloj toj gužvi možda i ne bih zamijetila mladog muškarca, koji mi se predstavio imenom Goran, da nije izgledao poput manekena s modne piste i da me njegove poput ugljena crne oči nisu naprosto strijeljale pogledom.

****

Teškom mukom završila sam posao. Nije mi se dalo silaziti u prizemlje niti slušati majčino propovijedanje. Vlastita pogreška tjerala me da o svemu ponovno promislim.

Damir je bio divan suprug, upravo onakav kakvog bi poželjela većina žena. Ja, na žalost, nisam bila među njima. Udala sam se za njega nakon što mi je Goran slomio srce. Damir je znao da sam u drugom stanju i da svom dušom pripadam drugome, ali nadao se da će me osvojiti svojom dobrotom i da ću ga zavoljeti. Trudila sam se, ali nije išlo. Srce ga nije prihvatilo, tijelo s njim nikad nije ćutilo pravu strast. Već dulje od godinu dana razmišljam o razvodu. Znam, bit će to katastrofa i za majku, i za sina Gorana, kojeg je prihvatio kao vlastitog. Nisam bila osoba koja nije vodila računa o tome što drugi misle i baš sam zbog roditelja, kako ne bi slušali da im je kći laka djevojka, i kako mi dijete jednoga dana ne bi nazivali pogrdnim imenima, i pristala na taj brak. O svemu sam vodila računa, osim o vlastitim željama. Njih sam pospremila u kutijicu uspomena.

****

Poslovna večera se oduljila do sitnih noćnih sati. Goran je ostao sjediti i kad su se svi razišli. Istodobno sam se tome radovala, ali i pribojavala.

- Želite li još nešto naručiti? - pitala sam jer mi ništa pametnije nije sinulo u tom trenutku.

Umor, malo alkohola, ali i njegovo cjelovečernje zavođenje sitnim gestama nije me ostavilo ravnodušnom. Svaka rečenica kojom mi se tijekom večeri obratio bila je više nego dvosmislena, stoga sam stalno klizila po tankom ledu.

- Ono što želim se ne naručuje. Osim toga, vrijeme je da prestanemo biti tako formalni. Svi su se razišli, a nas dvoje smo blizu po godinama i nema smisla da sad glumimo uljudnost - osmjehnuo se.

- Slažem se - kratko sam se složila s njim.

- Tada ću te zvati imenom, a od tebe očekujem isto.

- I opet se slažem.

- Rado bih te odveo u hotelsku sobu - nastavio je.

Gotovo sam se onesvijestila od tih njegovih riječi. Nije da mi se nije svidio, da već nekoliko puta tijekom večeri nisam pomislila koliko bih uživala s takvim muškarcem, nego me zaprepastila njegova otvorenost.

- Samo se šalim. Nadao sam se da ćeš se opet složiti sa mnom - rekao je kad nakon nekog vremena i dalje nisam progovorila ni riječi.

Vješt je u tim igricama riječi, prepreden i premazan svim mastima, ali to je samo razlog više zbog kojeg mi se tako neopisivo sviđa, mislila sam u sebi, a on kao da je točno znao o čemu razmišljam.

- Sviđam ti se, zar ne? - opet je bio direktan.

- Ti si mi poslovni partner, sve ostalo je nevažno.

- Varaš se. Nismo li se upravo dogovorili da ćemo formalnosti ostaviti iza sebe?

- Jesmo.

- Dakle, sviđam li ti se?

Šutjela sam.

- Šutnja je, obično, znak potvrde. Imaš li nešto protiv da napustimo restoran? - zanimalo ga je.

- Nemam - odvratila sam, pozvala konobara i podmirila račun.

Čim smo izišli, Goran me primio za ruku kao da smo dugogodišnji par. Od njegova dodira kao da me stresla struja. Nisam znala što učiniti, kako se ponašati. Godio mi je njegov dodir, način na koji me držao za ruku.

- Gdje si odsjela? - upitao me.

Rekla sam ime hotela.

- Hoćemo li u tvoju ili moju sobu? - nastavio je ispitivati.

- Ti stvarno ne gubiš vrijeme - poluglasno sam rekla svoju prvu misao.

- Zašto bih ga gubio? Nismo djeca. Više je nego očito koliko mi se sviđaš. Želim biti s tobom. Je li to pogrešno? Jesi li udana?

- Ne.

- Na koje si pitanje dala negativan odgovor? - zadirkivao je.

- Na oba.

- U čiju ćemo sobu? - ponovio je upit.

- Moju - odgovorila sam, a potom sjela u njegov automobil.

Moj je ostao parkiran ispred restorana, ali u tome trenutku bila sam previše zaokupljena tim fascinantnim muškarcem da bih razmišljala o automobilu.

Bilo je to prvi put u životu da sam napravila takvu ludost. Još samo dan ranije osudila bih žene koje rade takve stvari, ali sad sam se odlučila prepustiti, isključiti mozak.

Kad sam se idućeg jutra probudila, Goran nije bio pored mene. Osjetila sam silnu tugu, ali i užas što sam bila toliko naivna i popustila pred njegovim osvajanjem. Nevoljko sam ustala iz kreveta, a potom ugledala bijelu omotnicu koja je bila naslovljena na mene.

- Draga, čekam te točno u podne u hotelskom restoranu. Divna si - pisalo je u poruci.

Ponovno me obuzelo lijepo raspoloženje. S osmijehom na licu provjerila sam propuštene pozive. Direktor me zvao dvadeset i osam puta. Na njega sam potpuno zaboravila, stoga sam mu odmah uzvratila poziv.

- Biljana, zabrinuo sam se kad se niste javljali. Jeste li dobro? Kako je bilo sinoć? - nizao je pitanja.

- Oprostite, zaspala sam. Večera se oduljila do sitnih sati. Svi partneri su zadovoljni otišli kućama. Sve je ispalo i bolje nego što sam očekivala.

- Odlično. Krećete li odmah u Split? - zanimalo ga je.

Tek tada mi je sinulo da se moram vratiti kući.

- Direktore, bih li mogla dobiti dva slobodna dana? Kad sam već u Zagrebu, mogla bih obaviti neke osobne poslove - prvi put u životu sam lagala.

- Posao ste izvrsno obavili, dakle možete. Uživajte u Zagrebu - rekao je i ne sluteći kako sam samo noć ranije uživala više nego ikad.

Nakon toga žurno sam se dotjerivala, a potom sva ushićena sišla u restoran. Goran me već čekao. Kupio mi je velikog plišanog medvjedića, zlatne naušnice i ogroman buket cvijeća u kojem je bila divna čestitka s jedinstvenom, prekrasnom posvetom. Potom smo se ponovno vratili u moju sobu, odakle nismo izlazili ni cijeli idući dan. Pomisao da se moram od njega rastati nije mi se nimalo svidjela.

- Gorane, kada se ponovno vidimo? - pitala sam na rastanku.

- Teško pitanje. Ti si u Splitu, ja u Vukovaru, nismo baš blizu. Ne vjerujem u veze na daljinu.

- Nismo na kraj svijeta - počela sam, iako sam iz te tri rečenice odmah jasno iščitala njegovu poruku.

- Biljana, ne mogu ti obećati vjernost, ni ljubav do kraja života. Ne znam što će donijeti iduće jutro, a kamoli vrijeme koje dolazi. Bilo nam je lijepo, ponesimo te trenutke u lijepom sjećanju.

Sve što je rekao bilo je jasno da jasnije nije moglo biti. Nije mi čak ostavio ni broj telefona.

****

Iznenada sam u prizemlju začula Damirov glas. Znala sam, kucnuo je trenutak da sve razjasnimo jednom zauvijek. Duboko sam udahnula i sišla.

- Možemo li razgovarati gore u radnoj sobi? - pitala sam i ne pozdravivši ga.

- U pravu si, moramo razgovarati - odgovorio je, slijedeći me na kat.

Goran je nešto dovikivao za nama, ali ga je mama zabavila.

- Oprosti, žao mi je što sam te povrijedila. Nije mi to bila namjera - započela sam.

- Znam, oprosti što sam onako reagirao, nisam imao pravo na takvu reakciju.

- Imao si, i to puno pravo.

- Varaš se. Biljana, nisam onakav kakvim me držiš - rekao je.

Zbunile su me njegove riječi. Bio je dobričina, prava ljudina, kako bi se to u narodu reklo. Nisam mogla zamisliti da bi on učinio bilo što loše.

- Damire, nemoj tako. Ako u našoj obitelji netko ne valja, tada to nisi ti. Uvijek si bio dobar, pošten, iskren.

- Varaš se, već sam ti rekao, nisam onakav kakvim me doživljavaš i upravo zato nisam smio reagirati na onakav način kad sam saznao da si me prevarila.

- Ne razumijem te - iskreno sam priznala.

- Jesi li se ikad zapitala odakle meni toliki novac, a vodim malenu tvrtku u kojoj sam jedino ja zaposlen.

- Znam da se baviš preprodajom svega i svačega.

- Upravo tako, svega i svakoga.

- Svakoga? Ne razumijem - jedva sam promucala jer to što sam čula zvučalo je više nego užasno.

- Ovo što ću ti reći mora ostati između nas. Obećaješ?

- Obećajem, toliko ti dugujem.

- Bavim se prodajom ljudi.

- Prodajom ljudi? Nemoguće! Sve ovo govoriš samo da bi me povrijedio - zaplakala sam.

- Ne lažem. Trgovina ljudima je isplativ posao. Goran, ti i tvoja majka živite kao u carskoj palači. Što misliš, koliko je koštala kuća u Dubrovniku, stan u Zadru, kuća na Hvaru, jahta? Misliš da se to može zaraditi u nekoliko godina vodeći malu tvrtku?

- Prodaješ ljude u roblje ili što činiš? Nemoguće, ti si dobar, pošten čovjek.

- Svatko od nas ima svoje tajne, sad znaš moju - rekao je to tako smireno kao da mi objašnjava da je umjesto kruha u trgovini zabunom kupio mlijeko.

- Prodaješ ljude? - ponovila sam doslovno sva izvan sebe.

- Nemoj mi reći da nikad nisi posumnjala da se bavim mutnim poslovima - nastavio je.

- Nikad mi to nije palo na um, nikad. Sigurna sam da i ovo lažeš samo da bi mi vratio za ono što sam ti učinila.

- Biljana, ovo što ja činim puno je gore od tvoje prevare, stoga te nemam pravo osuditi, iako me boli to što si učinila. Otkad sam u braku s tobom, nisam pogledao drugu ženu, a nije da nije bilo divnih žena. Mnoge sam prodao raznim svodnicima po Europi.

- Prestani! Ne mogu to slušati. Ako je sve to istina, tada ti nisi čovjek kakav si mi se predstavljao. Ti si varalica, nitkov, pokvarenjak. Gubi se istog trena i ne vraćaj se više - vikala sam.

- Ne želim te dodatno uzrujati, ali ovo je moja kuća. Nadam se da nisi to zaboravila - rekao je cinično.

Damir koji je u tom trenutku stajao ispred mene bio je sušta suprotnost čovjeku za kojeg sam se udala.

- Tada ću ja napustiti tvoju kuću.

- I, kamo ćeš? - osmjeh ironije zatitrao mu je na licu.

- Mama ima kuću.

- Ima, ali ne zaboravi da sam ja otplatio dug koji je ona imala na tu kuću.

- Proklet bio i ti i tvoj zločinački novac - krenula prema vratima radne sobe u namjeri da uzmem Gorana i nekoliko najosnovnijih stvari te zauvijek napustim tu kuću.

Ispriječio mi se na vratima.

- Nisi valjda pomislila da ću ti priznati istinu o sebi, a potom dopustiti da praviš scene? To sam ti priznao da ne bi imala toliku grižnju savjesti, ni zbog kojeg drugog razloga. Nije se rodila žena koja bi mene ostavila. Mislim da sam ti ovim priznanjem to jasno dao do znanja - njegov ton bio mi je neprepoznatljiv, baš kao i on.

- A kako ćeš mi zabraniti da te ostavim?

- Vidiš i sama, ne možeš izići kroz ova vrata ako ti to ne dopustim. Za sve ostalo upotrijebi maštu.

Pokušala sam ga odgurnuti od vrata. Bio je to uzaludan pokušaj. Zaplakala sam. Nije me tješio. Sjela sam na pod, rukama prekrila oči i zajecala.

- Plač ti neće pomoći. Od danas se mijenjaju pravila u ovoj kući. Od večeras ćeš me voljeti kako me nikad dosad nisi voljela. Bit ćeš draga, podčinjena ženica koja će na sve moguće načine udovoljavati svome suprugu. Jesi li me razumjela?

Nisam mu odgovorila, ali nisam ni morala. Nastavila sam plakati. Kad mu je dosadilo gledati me takvu, podigao me u naručje i počeo ljubiti poput divljaka.

- Ostavi me na miru - otimala sam se.

- Ne galami, čut će nas tvoja majka, a to ne želiš. Pametnije ti je da se prepustiš i napokon pokažeš malo strasti prema meni. Prodao sam toliko djece i odraslih, tvoj sin će biti sljedeći, a siguran sam da to ne želiš - zaprijetio mi je.

Još sam se neko vrijeme šutke otimala, ali fizički je bio jači od mene. Vlastiti suprug te me večeri silovao na podu radne sobe. Kad je obavio što je želio, ponovno je naglasio neka pripazim kako se ponašam i neka mi ne padne na um bilo kome bilo što reći. Bila sam prestravljena, užasnuta, očajna.

Ništa nije bilo onako kako sam vjerovala, cijeli svijet odjednom je imao samo tamne boje, samo okus užasa, boli i straha.

***

Povratak iz Zagreba u rodni Split nije mi bio nimalo drag. Da sam tada mogla vratiti vrijeme, zauvijek bih zadržala ta dva divna dana koja sam provela s Goranom. Više nego ikad ranije u životu bila sam svjesna što znači ćutiti ljubavnu bol.

Vratila sam se poslu, uobičajenoj rutini. Svi su primjećivali da sam neraspoložena, ali nitko nije znao pravi razlog. Goran mi je silno nedostajao. Pokušavala sam ga zaboraviti, ali nije išlo, pogotovo kad sam shvatila da sam trudna. Bio je to još jedan šok. Bez obzira na to što nisam znala Goranov osobni broj telefona, nazvala sam u tvrtku u kojoj je radio, tražila ga.

- Goran pri aparatu - začula sam taj divan glas nakon dva mjeseca od našeg susreta. Ruka u kojoj sam držala telefonsku slušalicu mi je zadrhtala.

- Biljana - predstavila sam se u nadi da će pokazati barem malo oduševljenja kad me čuje.

- Ne znam tko je to - rekao je nakon nekoliko trenutaka šutnje.

Mislila sam da ću toga trenutka umrijeti od tuge, ali i poniženja.

- Biljana iz Splita - još jednom sam očajnički pokušala.

- Stvarno ne znam o kome se radi. Jeste li me možda zamijenili s nekim? - upitao je.

Po glasu sam znala da je to on, da nema govora o zabuni. Je li se samo pravio da me ne poznaje ili stvarno nije znao tko sam, tada nisam znala.

- Moguće je da sam vas zamijenila, oprostite što sam vam smetala - rekla sam i prekinula vezu. Odlučila sam da ga više nikad neću nazvati.

Nekoliko dana trebalo mi je da skupim hrabrosti i priznam roditeljima trudnoću. Bili su zgroženi, rekli mi sve i svašta, posebno naglasili koliko sam ih razočarala, koliku im sramotu nanosim.

U to vrijeme Damir se doselio u susjedstvo. Roditelji su bili očarani njime, a pogotovo načinom na koji se obraćao meni. Učinili su sve da nas ostavljaju nasamo, a on je vrlo brzo priznao da me voli. Rekla sam mu da volim drugog i očekujem njegovo dijete, ali on me zaprosio unatoč tome. Roditelji su bili na sedmom nebu, a ja sam pod njihovim utjecajem prihvatila brak, a ljubav prema Goranu potisnula u najdublji kutak svoga srca.

Oči mog sina, njegovi obraščići i rupice na njima, usne i nos - maleni Goran bio je slika i prilika svoga oca Gorana. Samo ljubav prema njemu držala me koliko-toliko živom, on mi je bio sva radost, sva utjeha, sva nada. Damir se prema njemu odnosio kao da je njegov rođeni sin, čak smo ga i upisali kao njegovo dijete. Četiri smo godine tako smo živjeli u braku za kojeg su svi vjerovali da je idealan. On je bio divan suprug koji obožava svoju ženu, a ja žena koja nikad nije zaboravila voljenog čovjeka i koja je samu sebe morala tjerati na bliskosti sa suprugom. Damir je imao nekih zdravstvenih problema, stoga nije mogao postati otac, a ja sam bila zahvalna sudbini barem na tome jer si nisam mogla zamisliti da nosim i rodim dijete čovjeka kojeg ne volim.

Leći u isti krevet s čovjekom koji se iznenada iz janjeta pretvorio u vuka bilo je više nego strašno. Jedino što me u tom trenutku činilo sretnom, bilo je što mama nije ništa zamijetila, ni čula što se događalo gore u sobi, što je sin siguran u svom krevetiću i ne može ni naslutiti što je proživjela njegova majka.

Idući dani bili su pravi pakao. Damir je nastavio glumiti dobrog supruga, ali to me nije umirilo ni oraspoložilo. Bila sam svjesna da je janje zapravo vuk, i to iznimno krvoločan. Danima sam razmišljala što učiniti. Bojala sam ga se. Ne zbog vlastite sigurnosti, nego zbog sina i majke. Znala sam, u stanju im je učiniti nažao. Promišljala sam svaki potez koji sam činila, nastojala ga ne ljutiti, ne pokazivati znakove zabrinutosti, a zapravo kovala planove za bijeg.

U trenucima kada više ne bih mogla izdržati sav taj očaj, ponovno bih se prisjetila slučajnog susreta s Goranom od prije nekoliko dana. Bila je subota, moj slobodni dan. Goran je s Damirom otišao u šetnju, a ja sam se s prijateljicom dogovorila za kavu. Upravo dok sam išla prema kafiću gdje smo se trebale naći, ugledala sam Damira. Srce mi je stalo udarati kao ludo. Išli smo jedno drugome ususret. Nisam bila sigurna hoće li me prepoznati, sjetiti me se.

Kad smo prišli blizu jedno drugome, zazvao me imenom. Ništa nisam morala govoriti. Moj izraz lica govorio mu je više od milijun riječi. Ponovno je bio slatkorječiv, ponovno sam nasjela, iako sam odavno prestala vjerovati da će se naša bajka ikad ostvariti. Nakon toliko vremena bio je pored mene, jasno mi pokazao da me želi, a ja nisam odoljela. Srce me ponovno izdalo.

Otišli smo u hotel, isključila sam mobitel, provela s njim divan dan pun strasti. Kući sam se vratila prepuna dojmova. Dva dana kasnije, igrom sudbine ili slučaja, dogodilo se da su se Damir i Goran upoznali te se Goran pohvalio kako u Splitu ima ljubavnicu s kojom je proveo predivnu subotu. Ne znam kako je došlo do toga da mi je Goran spomenuo ime i prezime, a Damir ostao zaprepašten. Stigao je kući, s vrata mi doviknuo da se moj ljubavnik hvali po cijelom Splitu kako ima vatrenu ljubavnicu. Nisam se željela pravdati nego mu samo sve objasniti, ali Damir me nije htio slušati.

Otišao je od kuće, a ja sam ludjela. Kad se vratio, otkrio mi je svoju užasnu stranu za koju nikad nitko ne bi želio saznati. Ništa, baš ništa mi više nije imalo smisla. Jedino što sam znala da moram učiniti bio je bijeg. Bila je prava sreća što sam na računu imala pristojnu ušteđevinu za koju Damir nije znao. Potajno sam dala otkaz na poslu i objasnila mami da moramo nestati na neko vrijeme. Bila je šokirana upravo koliko i ja, ali je shvatila ozbiljnost situacije. Pomogla mi je u pripremama i tako smo, pola godine kasnije, nas troje napustili Hrvatsku. Prije nego što sam pobjegla, otišla sam ga prijaviti na policiju. Nisam ostavila nikakvu poruku Damiru, nikakav trag na osnovi kojeg bi me mogao pronaći. Uhvatili su ga vrlo brzo, pritvorili i imali dovoljno dokaza bez potrebe za mojim svjedočenjem. Damir danas čeka suđenje, a nas troje još uvijek živimo u susjednoj državi. Snašla sam se, pronašla novi posao i stan. Život mi se polako smiruje, na neki način dolazim k sebi od gorkog saznanja.

Mama, Goran i ja planiramo se vratiti u domovinu, ali to će biti tek kada budem znala da je Damir osuđen i zatvoren. Pomirila sam se s činjenicom da ljubav nije za mene. Silno sam razočarana što me Goran ponovno izdao na tako bijedan način, ali to ne mogu promijeniti. Bila sam luda kad sam ga zavoljela, a još luđa kad sam ponovno popustila srcu.

Živim za svoga sina i njegovu budućnost. Ništa mi više ni nije potrebno. Biti majka najveće je ispunjenje u životu, a djetetovoj ljubavi nije ravna ni sva ljubav muškaraca ovoga svijeta.