ISTINITA PRIČA: 'Iskorištavao je našeg sina kako bi mi se osvetio!'

Kad me Petar napustio, bila sam očajna. Bezbroj puta postavila sam si isto pitanje: kako sam mogla biti tako glupa i ne primijetiti da me vara, i svaki bih put padala gotovo u depresiju od osjećaja nemoći da bilo što učinim ili promijenim.

- Petre, razmisli prije nego što gadno pogriješiš - očajna, pokušala sam ga još jedanput zaustaviti dok se pakirao.

- Već sam pogriješio što sam tako dugo s tobom - bio je njegov grubi odgovor zbog kojeg sam tjednima bila izvan sebe. Plakala sam, osjećala se manje vrijedno, poniženo, prevareno, izigrano, naivno. A sve su to samo riječi kojima se tek djelomice može opisati stanje u koje sam zapala.

Zapravo, sve što me držalo na ovom svijetu bilo je moje dijete, moj sedmogodišnji sin Matija koji je baš trebao poći u prvi razred. Tu je bila i moja majka, koja mi je dolazila svaki dan i pomagala mi da se dignem i odem na posao, spremala Matiju u školu, kuhala nam. Pomagali su i moj brat i njegova supruga.

- Irena, trgni se, Matija pati - ponavljala je mama. - Znam da si proživjela šok zbog Petrova naglog odlaska, ali i Matija je bez ikakva objašnjenja ostao bez oca.

- Znam - odgovarala sam svjesna svega, ali i potpuno paralizirana da bilo što poduzmem.

Kad je došlo vrijeme povratka na moj vrlo zahtjevan posao, ipak sam uzela još nekoliko dana bolovanja. No, kada sam počela raditi, bila sam sretna. Ta me zaokupljenost poslom polako liječila i malo-pomalo sam se oporavljala. Poslije posla vraćala sam se kući svome djetetu, grlila ga, spavala s njim, igrala se s njim želeći mu pokazati da sam tu, da sam samo njegova, a istodobno sam i sama crpila snagu iz Matijine ljubavi i zagrljaja.

A Petar? Vrijeme je prolazilo, a od njega ni traga ni glasa, kao da je u zemlju propao. Uslijedilo je još jedno ljeto koje smo Matija i ja proveli s mamom, bratom i njegovom obitelji na moru, u rodnoj kući mog pokojnoga oca. Malo smo je preuređivali, malo se kupali i sunčali, malo sam promatrala mamine vlažne oči koje su govorile da se sjeća svakog sretnog trenutka svoga braka, malo sam promatrala brata i njegovu ženu i djecu koji su živjeli tako skladno i voljeli se tako puno.

- Tek sada shvaćam da se to moralo dogoditi - rekla sam bratu tijekom jednog našega razgovora. - Evo, promatram tebe i tvoju ženu, zajedno se dižete, zajedno se kupate u moru, zajedno planirate… - malo sam zastala i zamislila se. - Rekla sam sebi da neću blatiti Petra, jer nije bilo sve crno u našem braku i Matijin je otac, ali samo ću tebi reći: bio je veliki egoist. Jednostavno nije mogao misliti na druge, ugađao je samo sebi. Čim sam rodila Matiju, sve je krenulo naopako, ucjenjivao me, ljutio se, zahtijevao da mu danonoćno budem pri ruci, kao da me na svaki način htio odvojiti i od sina i od svijeta i imati samo za sebe. Toliko me kočio u poslu i napredovanju.

- Irena, zaboravi, najgore je prošlo. Sada samo može biti bolje. Mi smo tu, uvijek uz tebe - zagrlio me.

U njegovu bratskom zagrljaju osjećala sam se sigurno, bila sam čak sretna toga trenutka jer sam konačno osjetila da živim, pripadam nekome koga volim i tko mene voli.

- Hoću li ikad više moći voljeti? - pitala sam brata.

- Naravno, sekice, ima divnih ljudi kojima jednostavno ne možemo odoljeti. Moraš vjerovati u to.

Vjerovala sam njegovim riječima, ali ih je Petar, u godinama koje su uslijedile, uspio demantirati.

Ujesen smo svi krenuli za svojim obvezama. Čak sam i ja uspjela potpuno pohvatati konce svog života. Praznina je ostala, tuga pustih noći nije se dala odagnati, ali živjelo se.

- Pogledaj - vidno potresena pružila sam majci plavu omotnicu koja je značila poziv za rastavu braka. - Mislila sam da je to iza mene, ali nije mi svejedno - dodala sam.

- Moraš znati da je to dobra stvar. Moraš to završiti. Pomoći će ti da još realnije prihvatiš situaciju u kojoj jesi.

- Još nisam sigurna želim li rastavu - kroz suze sam joj priznala.

- Misli na svoj mir, na Matiju i vaš budući život, ne osvrći se za onim što je prošlo - tješila me mama.

Petar je na prvo ročište došao sa svojom djevojkom Mijom i sve što sam tada htjela bilo je što prije, sporazumno, okončati rastavu, koja se unatoč našoj obostranoj žurbi ipak otegnula još pola godine. Uslijedila je i mučna podjela imovine. Konačno, moj je brat uskočio, isplatio Petra pa sam sa sinom ostala u našem stanu, što mi je bilo važno i zbog škole i zato da ostanem blizu mami i bratu, koji su živjeli zajedno.

Mislila sam da je konačno svemu došao kraj, ali nije. Petar je tada naglo odlučio biti dobar otac svome sinu i provoditi svoje zakonom propisane obveze. Matija pak, pošto je dvije godine bio potpuno odviknut od očinske figure, sada je u suzama odlazio ocu za vikend. No, Petar je inzistirao, čak je išao toliko daleko da je prijetio socijalnom radnicom jer ja, navodno, djetetu zabranjujem susrete s njim. A ja sam zapravo dane i dane trošila na pripremanje sina za vikend s ocem.

Tih sam vikenda bila luda od brige za sinom. Tugovala sam njegovu tugu, proživljavala njegove traume. Matija se promijenio, postao je povučeno i previše mirno dijete. Uvijek uspješan, sada je popustio u školi, a kroz tjedan je znao više puta zapitati je li danas petak, kao da ne zna dane u tjednu.

Petar nam je uskoro i dodatno otežao situaciju. Nije se držao dogovorenih termina pa je često već spremnom Matiji znao otkazati susret, a znao ga je i potpuno nespremnog odvući k sebi. Pokušala sam razgovarati s njim i objasniti mu koliko to teško pada djetetu, ali se pravdao nepredvidljivim poslovnim obvezama ili me jednostavno ignorirao.

Najveće mi je iznenađenje bilo kada je zahtijevao da ljeto provedemo on, ja i Matija u maminoj kući na moru, što sam odbila.

- U redu, onda idemo Matija, ja i Mija. Ona će se o nama brinuti umjesto tebe.

- U maminu kuću!? - čudila sam se tolikom bezobrazluku. - Ne mogu joj reći da ćeš ti s Mijom ljetovati u njezinoj kući?

- Onda ljetuj ti.

Bilo je to tako ucjenjivački i ružno, ali što sam mogla. Zbog mame sam pristala ljetovati s mužem, jer ne znam kako bi ona podnijela njih dvoje u svom bračnom krevetu.

- Nema problema - rekla je mama kad je čula moj drhteći glas u slušalici i moju priču. - Ne brini se za mene, Irena. Misli na sebe. Jesi li ti spremna ljetovati s njime?

- Moram, što ću, zbog Matije. On bi vrlo teško podnio da toliko dugo bude odvojen od mene.

Petar je stigao dobro raspoložen, a ja s grčem u želucu koji nije prošao svih tih deset dana.

Bilo je to u neku ruku i dobro razdoblje jer sam sada drugim očima promatrala Petra i vidjela sve njegove mane, ogoljene od osjećaja koje sam nekad gajila prema njemu.

- Dodaj mi novine - rekao je jedanput, dvaput, triput, kao kad smo bili u braku, a kad ih je zatražio četvrti put, ponašala sam se kao da ga nisam čula, na što je reagirao: - Zar ti je toliko teško ustati i dodati mi novine?

- Meni? Nije, ali tebi jest.

Jedva sam izgovorila tu rečenicu bojeći se da pred djetetom ne izbije svađa, ali se ipak suzdržao.

No ipak sam mu dodavala novine, servirala objede, prala rublje jer se on počeo obraćati Matiji.

- Matija, otiđi po kruh, Matija trkni nam po sladoled - bile su njegove uobičajene riječi, a Matija ga je bespogovorno slušao.

Tada sam otkrila nešto strašno u očima svoga sina: strah. Matija je odlično shvaćao situaciju i ničim nije dopuštao da se razvije svađa među nama. Da bi sačuvao mir, bio je spreman na sve. Uz to, moj je veseli i znatiželjni sin, koji je imao i društvo u susjedstvu, cijelo vrijeme provodio uz nas, igrajući se uvijek metar-dva udaljen od oca i mene, prateći nas pogledom, osluškujući svaku našu riječ, poslušan do neprepoznatljivosti, uljudan prema ocu i meni.

Poslije, kad je Petar otišao, a mi ostali sami, pitala sam ga:

- Matija, kako ti je bilo sa mnom i tatom?

- Lijepo - odgovorio je.

- Bi li volio da je stalno tu?

Šutio je kao da me nije čuo.

- Dođi - pozvala sam ga i posjela u krilo. - Meni možeš sve reći, nikad te neću odati i uvijek ću biti na tvojoj strani - rekla sam mu.

- Ne želim biti sam s tatom i Mijom. Bolje je kad si i ti sa mnom.

- Jesu li Mija i tata ljubazni prema tebi kad si kod tate?

- Tata često nekamo ode, a Mija i ja ostanemo sami. Ona nešto radi, a ja se igram. Meni je uglavnom tamo dosadno i samo čekam da prođe vrijeme.

Umalo sam zaplakala zbog tereta koji moj sin nosi, što sam sada s njim duboko dijelila. Šutjela sam da ne zaplačem čim progovorim. Konačno, jedva sam ga uspjela upitati:

- Hoćeš li da porazgovaram s tatom o tome?

- Nikako - trgnuo se.

- Ne brini se, neću ništa učiniti bez tvog dopuštenja.

Grlila sam sina još dugo poslije i smišljala kako da mu ublažim bol. Ali nisam smislila ništa pametno, osim da mu od sada vikendima, kako bih mu skratila vrijeme, spremam zadaću da je rješava i stripove i knjige za čitanje. Toplo sam se nadala da će Petar i Mija uskoro dobiti dijete i da će on tada imati manje vremena za Matiju.

Na žalost, Petar se razišao sa svojom djevojkom.

- Pozdravi i Miju - rekla sam kao i obično sinu na odlasku jer sam ga nastojala odgajati u duhu tolerancije, smatrajući da će tako lakše podnositi situaciju u kojoj se zatekao.

- Mija više nije tamo - rekao je.

- Kako to misliš? - pitala sam.

- Tata je rekao da je otišla.

Kad je Petar sutra navečer dovezao Matiju, došao je s njim u stan. Nisam očekivala da će ući, ali on je spontano zakoračio kao da ulazi na svoj teritorij, a ne na moj.

- Bok! - pozdravio me kao stari prijatelj i trenutak poslije već je sjedio na mom trosjedu, a ja sam ostala zatečena.

Matija je odmah sjeo na pod, okrenuo ocu leđa i pravio se da gleda televiziju. No, iako je bio gotovo nevidljiv, znala sam da će prisluškivati svaku riječ i pratiti svaki naš pokret. Učinit će sve da primiri situaciju dođe li do nervoze.

- Čujem da te zanima što je sa mnom i Mijom - rekao je, a Matija me pogledao ispod trepavica.

U njegovim sam očima prepoznala strah od moje reakcije jer me odao.

- Ne zanima me, samo je Matija spomenuo da je otišla - smatrala sam da je najbolje reći istinu, ali sam prešutjela da sam ispitivala dijete. A zašto bih mu i rekla. Očito i on ispituje Matiju.

- Ja ipak mislim da te zanima pa sam ti htio reći da smo se razišli i da sam ponovno sam.

Riječ po riječ i shvatila sam kako se sada okolnosti oko Matijinih vikenda kod oca mijenjaju jer je Petar upravo unajmio mali stan nedaleko od nas. Tako se moj sin nema gdje igrati ni prespavati.

- Odsad bih ga ovdje posjećivao - zaključio je kao da je to već riješeno.

Zapitala sam se kako će meni biti izdržati Petrovu prisutnost i hoće li to narušiti moj i Matijin tek stečeni mir. Ali zbog sina i svega što je prolazio u posljednje vrijeme te Petra za kojeg sam se nadala da će se i ovoga, kao i svega dosad, brzo zasititi, pristala sam.

- U redu. Važno je da se vi družite.

Petar se doselio u naše susjedstvo i sada je doslovce svaki vikend provodio s nama. Istina, spavao bi u svom stanu, ali nam je ujutro i on bio serviran za doručak i ispraćen s večerom u plastičnom tanjuriću koji je nosio sa sobom. Katkad je znao svratiti i kroz tjedan, s posla, usput. Ja nemam nikakav život, ali on ima još gori, mislila sam. Nema rodbine, prijatelja, hobija, a najbolja mu je "prijateljica" bivša žena.

Uz to, s njim su mi porasli i troškovi života jer se hranio s nama, trošili smo više struje jer su cijeli dan bili uključeni televizor, računalo, linija, klimatizacijski uređaj. I zimi više grijanja jer se nije volio smrzavati u dijelu stana u kojem su spavaće sobe, a morao je prileći poslije ručka. Kad bi mu bilo vruće, tuširao se, trošio šampone, sapune, vodu i još prigovarao da su to što kupujem sve sami jeftini i loši proizvodi. Malo-pomalo tu se našla i njegova četkica za zube, pa parfem, pa pokoja ostavljena majica ili trenirka za sljedeći vikend. Za razliku od prije, sada sam bila i najbolja kuharica.

- Samo ću probati, jedan zalogaj - rekao bi i ručao, a ni desert nije odbijao.

S vremenom je počeo tražiti ostatke hrane.

- Ja ću to ponijeti - bez srama bi rekao - vi to ionako nećete pojesti, a ja ne kuham.

Naravno da bismo pojeli. Hranu nikad nisam bacala, a osobito to nisam činila sada kada sam često bila u škripcu s novcem. Ali što sam mogla!? Katkad bi mi ga bilo žao, a katkad bih samo okretala glavu nemajući živaca gnjaviti se još i time. Ispalo bi da sam škrto zanovijetalo.

Primijetila sam da se to ležerno ponašanje sve manje sviđa i Matiji. U očevoj prisutnosti ponašao se sasvim drukčije. Na primjer, nikad nije izlazio van s prijateljima kad mu je otac bio tu. Bio je previše tih i povučen.

- Sine, je li ti lijepo kad tata dođe? - pitala sam ga jedanput.

- Ne znam - odgovorio je i opet sakrio pogled.

- Ako ti zasmeta bilo što, samo mi reci - poljubila sam ga u tjeme, a on me obgrlio oko struka.

- Mama, ja najviše volim tebe - rekao je.

- I ja tebe. Ti si cijeli moj svijet, sav moj život i za tebe ću učiniti sve.

Time mi je Matija olakšao odluku da porazgovaram s Petrom i okončam ili barem ograničim njegov boravak u svome stanu.

I meni je već svega bilo dosta, osobito njegova pogleda, kojim je pratio sva zbivanja, i isljedničkih pitanja koja je postavljao, pa sam katkad imala osjećaj da nam kontrolira život.

Zato sam ga već u ponedjeljak nazvala na posao i dogovorila kavu nakon radnog vremena.

- Opa, Tatjana, pa ti me pozivaš van! - smijao se samouvjereno.

- Da, na kavu i razgovor - rekla sam smireno, ali dok sam odlazila na zakazano mjesto, odjedanput sam izgubila hrabrost.

On je pak i ovaj put kasnio. Obrazložio je to uvijek istom pričom da ja ne mogu razumjeti koliko on radi i koliko je nezamjenjiv. No to mi je vrijeme dobro došlo da se saberem. Znala sam točno što trebam raspraviti s njim, sve ono što nisam uspjela nakon njegova naprasnog odlaska.

- Mogli smo kavu popiti i u stanu - smijao se. - Matija je popodne u školi.

- Baš zato nećemo - odgovorila sam mu ozbiljno.

- Reci onda - naglo je bio loše volje - žurim se, imam još posla.

- Onda ćemo se dogovoriti drugi put, jer ovo će potrajati - rekla sam i počela ustajati.

- Dobro. Reci. Samo budi izravna - rekao je nervozno.

- Ne želim da više dolaziš u moj stan. Jesam li dovoljno izravna?

- A zašto?

- Zato što meni to ne odgovara.

- Ali odgovara Matiji.

- Odgovara isključivo tebi, Petre.

Nisam mu spomenula da on zapravo vrijeme ne provodi s Matijom, već sa mnom, televizorom, mobitelom, spavajući. Nisam spomenula ni to da ga hranim, perem, niti sam spomenula sinove neriješene domaće zadaće, niti bilo što drugo. A mogla sam mu nabrojiti još bezbroj razloga. No dok je, zatečen, još uvijek šutio, nastavila sam:

- Želim da poštuješ pravila posjećivanja i kvalitetno provedenog vremena s djetetom, inače ću se obratiti našoj socijalnoj radnici, a bude li potrebno, zatražit ću i pravnu zaštitu - ovo posljednje rekla sam potpuno spontano i ne znajući što bi to sve moglo značiti. Ali sam mislila da će na spomen socijalne radnice ipak biti malo oprezniji jer ne bi bilo dobro da mu se takva jedna baba zakači za vrat, kako je on to govorio.

- A što ti predlažeš - sada je bio podrugljiv - da s djetetom lutam ulicom?

- Imaš svoj stan, ili unajmi veći, ako ti je taj malen i vodi ga k sebi, u kino. Radi što hoćeš. Ali u svom te stanu više ne želim.

- Imaš nekoga - ispalio je, a ja sam pomislila: a to tebe muči!

- Nemam, ali si mi dao dobru ideju pošto ću odsad imati slobodne vikende - opet sam htjela ustati, ali me on uhvatio za ruku.

- Čekaj malo. To nije pravedno. Ti si u boljem položaju. Svaki si dan s njim, ja imam tek nekoliko dana u tjednu, godišnji odmor...

- Tako je, ali zaboravio si da si sam to htio. Najprije te u našim životima nije bilo čak godinu i pol pa te dijete jedva prepoznalo kada si se konačno pojavio. Zatim si se sina na sudu olako odrekao i prepustio ga meni. Potom si htio izigravati dobrog oca, ali samo onoliko dugo dok se Mia bavila tvojim djetetom. A sada se ja brinem i o tebi i o svome sinu. Uostalom, ti si plaćen da nestaneš iz mog života. Odrekla sam se alimentacije, isplaćen ti je novac za stan, onoliko koliko si sam tražio, dala sam ti rastavu i poželjela sretan život. Što još želiš?

- Sina.

- Onda si nađi dobru odvjetnicu - rekla sam, ustala i otišla.

Tresla sam se od šoka zbog njegove posljednje riječi. No uskoro sam se pribrala. Ne bi si on narušio svoju komociju. Ma čak i da ga uzme, što bi on s njim, vratio bi ga sam, rezignirano sam pomislila. Osim toga, naći ću si i ja odvjetnika, pa makar prodala stan da ga platim.

Posljednjih godina nisam nijedanput bila tako sigurna u sebe kao toga dana dok sam se vozila kući. Osjećala sam se nadmoćno, hrabro, borbeno. Pa i vrijeme je, Irena, da konačno raskrstiš s njim. Uostalom to ti govore prijatelji, majka, brat, a ti ih ne slušaš. No, iako sam se osjećala dobro, znala sam da s Petrom neće biti lako i da će uslijediti još pregovora. Zato sam si našla odvjetnicu i otišla na razgovor s njom.

Tražila je da joj u detalje ispričam naš bračni život i tijek naše rastave, te me nakon moje ispovijedi dodatno smirila.

- Znam ja takve - rekla je - svaki su mi dan u uredu. Zato ću vam reći: vaš će muž uvijek raditi u svom interesu. A interes vašega muža je on sam. Zato vam nikad neće uzeti sina. Pustimo vremenu. On je na potezu. Ali sumnjam da će taj išta poduzeti, osim što će se ponovno pokušati zbrinuti kod vas. No on će učiniti samo ono što mu vi dopustite, upamtite to. I još nešto: ne smijete se bojati svoga bivšeg muža, a niti toga što će vam sin reći. Jednoga dana kada odraste, bolje će vas razumjeti. Jer kada ste rob, svejedno je čiji ćete rob biti, njegov, svoga djeteta ili svojih neriješenih problema.

Dodatno ohrabrena, izišla sam iz njezina ureda. Petar nije potražio odvjetnika niti zahtijevao da mu prepustim sina. Učinio je nešto posve drugo, nešto s čime se ja nisam znala nositi. Odlučio je razoriti nam život.

Sljedeći vikend Petar nije došao k nama niti se javio da neće doći. Ali je zato u utorak poslije posla "svratio" i ostao do deset navečer.

- Nisam mogao za vikend - rekao je.

- U redu - rekla sam. - Dok si ti tu, ja ću malo prošetati, a ti napiši zadaću s Matijom. I kad pođeš, molim te, pokupi svoje stvari - završila sam razgovor, brzo se spremila i izišla.

Ali već nakon sat vremena bila sam toliko zabrinuta za sina da sam jednostavno krenula natrag.

- On je nemoguć - umjesto pozdrava dočekala me Petrova vika čim sam ušla u stan.

Pogledala sam Matiju koji je olovku držao u ustima i nervozno je grizao.

- Jesi li napisao zadaću? - pitala sam ga.

- Kako će je napisati kad ne čuje što mu govorim - umjesto njega odgovorio je Petar.

- Dođi s mamom - uzela sam sina za ruku i povela ga u njegovu sobu. - Što je bilo? - pitala sam, a on je i dalje šutio.

Nisam to smjela učiniti, samo tako prepustiti dijete ocu koji nikad nije imao živaca za sina i koji ga zapravo i ne poznaje.

- Oprosti, ali morala sam izići - rekla sam mu. - Neću te više ostavljati samoga. Ostavi zadaću, ja ću te ispričati kod učiteljice.

- Ne želim isprike - rekao je, i sada idem u krevet i baš neću napisati zadaću - bio je buntovan.

- Dobro, neka sada bude tako, poslije ćemo o tome razgovarati. Sada najprije moram popričati s tvojim tatom.

Nisam se mogla svađati s Petrom da Matija ne bi čuo, ali kad sam došla u dnevnu sobu i našla ga doslovce izvaljenog ispred televizora, rekla sam:

- Vrijeme je da pođeš.

- Samo da završi dnevnik - odgovorio je, a ja sam progutala svoj bijes i otišla pospremiti kuhinju.

Malo poslije našao mi se iza leđa pa sam se trgnula. Imala sam osjećaj da me htio dodirnuti.

- Što to lijepo spremaš?

- Matiji doručak - rekla sam.

- A meni? - govorio je mazno, što me i uplašilo i zaprepastilo.

- Ti trebaš otići.

- Znaš, Irena, htio sam s tobom lijepo razgovarati, ne kao onaj dan. Zapravo sam ti se htio ispričati za sve.

- Ne trebam tvoje isprike, samo otiđi.

- Htio sam ti reći da ste vi moja jedina obitelj i da nikad drugu više ne bih tražio. Htio bih više biti s vama.

- Boravak kod nas ti se sviđa, hrana ti također odgovara, i ambijent, ali ti ne pada na pamet preuzeti ikakvu odgovornost.

Tim sam se riječima uvukla u besplodnu raspravu.

- Nema povratka na staro - bila sam odlučna, no on je prije odlaska rekao:

- Potrudit ću se da te ponovno osvojim.

Bože, spasi nas, ovo predugo traje, bila je moja molitva te neprospavane noći i još brojnih noći jer je Petar uspio učiniti baš ono na što me odvjetnica upozorila. Uvukao mi se u život jer sam mu ja to dopustila, i provodio svoju volju zlorabeći moju toleranciju, koja je trebala poslužiti jedino za to da sina zaštitim od njega.

Najprije je sljedeći vikend došao po Petra i odveo ga u kino, što je bio njegov najveći domet kad je riječ o idejama. Potom ga je doveo kući i otišao s obećanjem da će i sutra doći.

- Nemoj dolaziti - rekla sam mu - poslat ću Petra k tebi.

- U redu - odgovorio je, a ja sam spremila sina i bilježnice i rekla mu da s tatom napiše zadaću.

No, Petar se vratio bez zadaće, ali s novom računalnom igricom koju su on i njegov tata od tada nastavili svaku večer igrati preko interneta. Tako je Petar trošio višak vremena, a moj sin je to vidio kao način na koji se može zbližiti s tatom, što mi je poslije i rekao:

- Tata je postao nekako bolji.

Nisam htjela kvariti Matijin odnos s ocem i dopuštala sam to, a poslije i da tijekom tjedna Petar slobodno svraća poslije posla kako bi instalirali nove i nove varijante igre kada bi prethodnu svladali. Usporedo s time ja sam gubila svoj mir, a Matija je bio sve lošiji učenik, sve zahtjevniji prema meni i sve više na očevoj strani.

Ti si uvijek ozbiljna, a tata se smije. Ti si gruba prema njemu, a tata te samo hoće zagrliti. Tata bi se vratio, ali ti to nećeš, počeli su se nizati prigovori.

Kako da objasnim djetetu da jesam ozbiljna jer sam ponajprije zabrinuta za njega, koji polako uplovljava u nestvarni svijet lagodnog života u koji ga uvlači otac, a istodobno i mene jer ne mogu reagirati i ružno djetetu govoriti o ocu. Kako da djetetu kažem da me grli samo kad on gleda, a da je inače i on grub prema meni i da se tata nikad ne bi zapravo vratio.

Da, bila sam zabrinuta, za dijete, majku, brata jer smo svi na svoj način bili taoci te situacije. Da, zabrinuta sam za financije, Matijino školovanje, tečaj stranog jezika, nogomet, odgoj, dok otac moga sina lagodno živi s puno novca i malo briga. I dok sam ja vrlo obzirno nastojala zadržati Matijinu rutinu, moj je muž tu rutinu razbijao, ali kako da to djetetu objasnim?

Tako mi je dijete uskoro postalo rastrgano između nas dvoje, između dva stana, pa se više nije znalo tko ga odgaja i gdje su mu stvari.

Naravno da sam shvatila kako je Petar zapravo cijelo vrijeme podrivao moj i sinov suživot i djetetov odgoj, ne brinući se o posljedicama, ali nisam reagirala.

Kad je Matija napunio petnaest godina, više ga se nije moglo kontrolirati. I dok bih ja pokušavala vratiti dijete na nastavu, doprijeti do njega, on bi govorio:

- Pusti dijete, mora to proći - a tada bi se obratio njemu: - Sine, i ja sam bio takav, pa vidi gdje sam dogurao - i tutnuo mu u ruke kakvu siću od dvadesetak ili pedesetak kuna, što je njemu bio zanemariv novac, a mom je sinu značio bogatstvo.

Petar je u to vrijeme vozio skup auto, kupio je stan, lijepo se odijevao i odlazio na lijepa mjesta, što je Matiji u tim godinama imponiralo. No ja sam svoju karijeru zanemarila zbog djeteta, da mu budem pri ruci kad se vrati iz škole, da nikad ne osjeti samoću, da mu budem i otac i majka. Samim time nisam Matiji mogla pružiti tu lijepu vanjsku sliku za koju se moje dijete tada tako srčano zalijepilo.

No, kako bilo, te su očeve riječi hrabrile moje nezrelo dijete, udaljile ga od mene i moje obitelji jer oni, kako se Matija izrazio, samo prigovaraju i ne znaju lijepo i ugodno živjeti. Znala sam da su to Petrove riječi kojima djetetu razbija obiteljske temelje i manipulira njegovim osjećajima, a najčešće onima da je još uvijek zaljubljen mene, ali da sam ja ta koja više ne voli njegovog tatu.

Konačno sam shvatila da mi je Petar uzeo dijete. Istina, Matija kod mene spava i jede, on i njegov otac u mom se stanu druže, ja sam ga prala, odijevala i još uvijek spremala u školu i dočekivala da dođe kući, ali moj sin više nije bio moj.

Što da poduzmem, pitala sam se stotinu puta. Kako da pomognem Matiji da shvati u kakvoj smo situaciji i on i ja, kako da ga otrijeznim? Za to vrijeme, u želji da se ne sukobljavamo, potpuno sam izgubila kontrolu nad djetetom. Znala sam da činim pogrešno, ali mu nisam mogla proturječiti. Sledila bih se od straha i na samu pomisao da bi mogao otići od mene zbog mojih prigovora i zabrana.

Ipak, još sam jedanput pokušala doprijeti do sina - razgovorom.

- Sine, razmišljaš li o srednjoj školi? Što bi volio upisati? - započela sam, namjeravajući ga upozoriti na ocjene.

- Srednja škola nije obvezna - mirno i spremno me sasjekao u startu.

- Zar ti ne misliš ići dalje u školu?

- Neće mi trebati. Tata namjerava započeti svoj biznis i rekao je da ću mu ja biti desna ruka.

- Kada će to biti? - pitala sam ga.

- Pa, jednoga dana - nehajno je rekao.

Ostala sam zaprepaštena. Suze su mi nijemo potekle niz lice.

Pogledala sam ga ne vjerujući u ono što čujem, ali i bijesna što Petar čini toliku štetu vlastitom djetetu. Konačno sam i ja izgubila živce i učinila ono što ni u snu nisam sanjala da mogu.

- Dobro, Matija. Onda dok čekaš taj dan, preseli se k ocu - rekla sam i otišla u njegovu sobu.

Spakirala sam mu njegove igrice u jednu veću plastičnu vrećicu i bacila je pred njega.

- Izvoli svoje stvari i van - bijesno sam izgovorila.

Matija, koji je ležao ispred televizora, u nevjerici me gledao.

- Van, Matija! I da više ni ti niti tvoj otac niste nogom stupili u moj stan. Da me niste čak niti nazvali telefonom. Ne zanimate me više.

- A računalo - rekao je blesavo.

- Ne možeš dobiti računalo, niti išta drugo. Sve što imaš, ja sam kupila i to je sada sve moje. Možeš ponijeti samo to odjeće koja je na tebi, to ti poklanjam za sretan put. A sada van!

Matija je bijesno skočio, obuo se i zgrabio vrećicu. Izlazeći iz stana, snažno je zalupio vratima, a ja sam skrhana i sva u suzama nazvala brata. Umjesto da me tješi, samo je rekao:

- To ti je najpametniji potez u životu. Samo ostani dosljedna. Petru Matija ne treba, služio mu je samo kao oružje protiv tebe, a on je dijete koje će se vratiti mami čim shvati koliko nije dobrodošao tu gdje jest.

- Možda to i jest tako, ali što ako se Matija potpuno preda ulici - strah me nije napuštao.

- Ne brini se, on je pametan dječak i duboko u sebi zna što je dobro i pravedno. To će kad-tad izbiti na površinu. A sada idem kupiti drugu bravu. Poznajući tebe, pretpostavljam da Petar ima ključ od tvoga stana.

Sada kada gledam unatrag, doista sam imala veliku sreću. Jer pošto sam izbacila vlastito maloljetno dijete van, mogao je Petar reagirati i mogla sam imati pravnih problema, mogla sam i zdravstveno stradati jer sam imala nekoliko napadaja gušenja, a što je najgore, mogao je stradati Matija. Kad je o njemu riječ, milijun loših opcija bilo mi je u glavi i zbog svojih strahova prolila sam mnogo suza i noćima nisam spavala.

Otišla sam i razrednici na razgovor i sve joj rekla. Dogovorile smo se da ćemo ostati u kontaktu i da ću i ja svakako pratiti što se događa u školi, a da će ona odsad za svaki problem zvati njegova oca.

Bilo je to nekoliko vrlo mučnih mjeseci. Jedini dodir s djetetom imala sam preko Matijine razrednice koja mi je govorila ono što sam i sama znala: da dijete pati, da je rastrgano i da odbija sudjelovati u nastavi, pisati testove, odgovarati gradivo.

- Morate brzo naći neki kompromis - govorila je razrednica. - Inače ću morati o svemu obavijestiti socijalnu službu.

- Ne popuštaj - savjetovali su mi brat i njegova supruga. Neka zove. Ali to Petar neće dopustiti. Znaš koliko mu je važan njegov vanjski sjaj. Matija je pametno dijete i kad ga prođe bijes i povrijeđenost, vratit će se.

A ja!? Ja sam ujutro mislila da ću popustiti i pozvati ga natrag, a poslijepodne da to mora učiniti Matija.

Tada je, potkraj školske godine, konačno stigla i jedna dobra vijest. Matija se polako vraćao u školu. Više nije toliko izostajao, a uskoro je potpuno prestao odlaziti s nastave. Pisao je i testove i kontrolne pa je mogao biti ocijenjen.

- Mislim da se mijenja - rekla mi je razrednica. - Potpuno se smirio, nije više agresivan, samo je beskrajno tužan. Imam osjećaj kao da želi biti nevidljiv.

Bilo mi je dobro poznato to Matijino ponašanje, još iz djetinjstva kada bi potajice promatrao mene i oca bojeći se da ničim ne prouzroči kakav nemir oko sebe ili između nas.

Jednoga dana Petar me presreo ispred zgrade. Htio je razgovarati o Matiji.

- Nemam što s tobom razgovarati o Matiji - rekla sam i produžila u stan. - Imam ozbiljnih problema s njim - viknuo je za mnom.

Zastala sam, okrenula se te mu hladno rekla:

- To je sada tvoja briga.

No jedva sam ušla u stan, toliko su mi se noge tresle. Instinktivno sam znala da je sada pravi trenutak i Matiji sam poslala SMS poruku: "Tvoja te soba još čeka".

Nekoliko sati poslije grlila sam svoje dijete na vratima. Učinio mi se malo mršaviji, malo viši i tako krhak. Nevjerojatno, ali ja ni suzu nisam pustila dok je Matija obarao pogled da mu ne vidim oči.

- Oprosti, mama - rekao je poslije.

- Matija, ja sam ti mama i sve ću ti oprostiti, uvijek, čak mi se ne moraš ni ispričavati. Ti si moje dijete i najvažniji si mi na svijetu. Sve bih učinila za tebe. Sjećaš li se tih riječi?

Potvrđivao je glavom.

- Ali sada slijedi ono ali… - pogledao me.

I dok sam mu nabrajala uvjete pod kojima se može vratiti, samo je kimao glavom. Bilo mi je teško zato što mi je dijete slomljeno, što pristaje na sve, što nema svoju volju i ne buni se, ali sam isto tako mislila: ja sam tu, osovit ću ga na noge, vratit ću mu vjeru u sebe. To je moj jedini zadatak, jedini životni cilj.

Te sam noći mislila na sve one majke čija se djeca drogiraju, piju, pljačkaju, ubijaju i koja na bilo koji način pate i mislila kako je sve to u konačnici ista borba, samo su okolnosti i načini različiti. A Matija i ja ćemo uspjeti, osjećala sam to duboko u srcu.

A Petar? Pritajio se neko vrijeme, a potom je ponovno počeo nazivati sina. Mislim da je ovaj put uistinu htio obnoviti njihov odnos, no sada je Matija na stvari gledao drugim očima. Upozoravala sam ga da bude pristojan prema ocu i da ne ruši sve mostove iza sebe. On je i to poštovao. No veliko je iznenađenje uslijedilo kada sam mu rekla da oca pozove na tortu za svoj osamnaesti rođendan.

- Već sam ga jutros počastio pićem - rekao je.

- Znači, neće doći.

- Neće, ni danas niti ikada više.

- Ali rekla sam ti da s ocem…

- Mama - prekinuo me - čekao sam ovaj dan da mogu sam odlučiti o tome. To je jedino tvoje pravilo koje ne mogu ispoštovati.

S Matijom sam doživjela bezbroj sretnih trenutaka. I njegovu diplomu, i ženidbu, a postala sam i baka. Moj sin i njegova nova obitelj uspjeli su izliječiti i onu prazninu koju sam godinama osjećala u srcu. Tako više nisam sama. Ili sam sa svojim najbližima ili s mislima na njih.