Upoznao sam Renatu tijekom služenja vojnog roka. Živjela je u mjestu pokraj kojeg je bila vojarna. Moja je želja bila da postanem grafički dizajner za propagandne kampanje i plakate i sa svojim kolegom s fakulteta, Hrvojem, planirao sam velike projekte u budućnosti.
No, kad sam otišao na služenje vojnog roka, razdvojili smo se, a ja sam tada upoznao Renatu, predivnu djevojku koja me osvojila osmijehom i zbog koje sam zaboravio na sve svoje velike planove.
No, ona nije imala lak karakter i, iako je na prvi pogled ostavljala suprotan dojam, zapravo je bila vrlo zatvorena i nesposobna za nježnost kakva je meni bila potrebna. Nakon prvih nekoliko susreta činilo se da se malo opustila pa me pozvala k sebi. Živjela je sama i bez puno okolišanja me odvela u svoj krevet.
Naše prvo vođenje ljubavi bilo je za mene neopisivo: Renata je uspjela u meni izazvati osjećaje kakve nikad prije nisam doživio. Istina, nisam imao puno iskustva, no ona je bila tako čarobna da sam prešao preko njezina teškog karaktera.
Mislim da se moja ljubav prema njoj rodila te noći. Bila je to ljubav pomiješana sa snažnom fizičkom privlačnošću, zbog čega mi se nakon toga činilo da više ne mogu bez nje ni trena. Na žalost, popustivši se strasti, nismo mislili ni na što i nakon nekog vremena Renata mi je rekla da je trudna.
Imao sam tada nešto više od dvadeset i šest godina, no vjenčali smo se vrlo brzo kako njezina obitelj ne bi primijetila trudnoću, s obzirom na to da je Renata tvrdila da bi bili protiv toga ako nismo u braku.
Ni moji roditelji, kad sam im rekao vijest o vjenčanju, nisu bili sretni. Najviše ih je pogađalo to što ću se preseliti u drugi grad. Renata je tamo imala dobar posao i vodila je brigu o svojim roditeljima koji su bili slabog zdravlja.
A tada se rodila Kristina, predivna djevojčica koja nam je pružila bezbrojne sretne trenutke unatoč tome što smo živjeli u Renatinu skučenom dvosobnom stanu. Ja sam dane provodio tražeći posao, a u međuvremenu sam davao instrukcije srednjoškolcima kako bismo nekako spojili kraj s krajem.
Tako je bilo sve dok nisam našao posao u jednoj reklamnoj agenciji te uspio da se barem djelomično bavim poslom o kakvom sam nekoć sanjao. No, moji roditelji nisu bili pasivni, nego su se dali u akciju znajući da ćemo, čim se Renata vrati na posao, trebati pomoć oko djeteta. Ne pitajući me za mišljenje, prodali su našu lijepu obiteljsku kuću i kupili mali stan u gradu, a ostatak novca su mi ponudili kako bih u njihovoj blizini kupio kućicu za sebe i svoju obitelj.
- Vidiš, Petre - rekla mi je majka suznih očiju - tvoj otac i ja mislili smo da će vam dobro doći pomoć s obzirom na to da oboje radite, a Kristina će, čak i ako bude u jaslicama, trebati nekoga da je pripazi kad vi ne budete mogli ili ako se razboli.
Imala je pravo da će nam dobro doći pomoć i osjećao sam zahvalnost prema njima s obzirom na to da sam znao da su ostavili svoj dom i prijatelje samo zato da bi bili uz nas i pomogli nam.
Renata je, kao i obično, bila prilično hladna prema njima pa sam, moram priznati, bio jako razočaran. Idućih godina sam, malo-pomalo, počeo otkrivati negative strane Renatina karaktera i svađe među nama postale su sve češće. A gotovo uvijek je povod bio odgoj male Kristine.
Naša je kći imala samo tri godine kad sam jedne večeri, vrativši se s posla, zatekao Renatu kako viče i udara je po stražnjici.
- Što se događa? - pitao sam suprugu odgurnuvši je od Kristine. - Što je to tako strašno mogla učiniti da je zaslužila ovakve batine?
Renata me bijesno pogledala, a tada sam primijetio da su joj oči bile crvene, ali ne od suza.
- Lako je tebi - povikala je - ti dolaziš kući i sve te dočeka sređeno! Ja sam išla po dijete kod tvoje majke i skuhala večeru, a ona je cijeli lonac s juhom prolila po tek očišćenom podu. Ne želim biti rob u ovoj kući!
Kad je završila s izljevom srdžbe, sjela je na kuhinjski stolac i zarila glavu među dlanove. Ostao sam bez riječi, a Kristina je prestala plakati i gledala me prestrašeno, vjerojatno očekujući još jedan prijekor.
Uzeo sam je u naručje i odveo u kupaonicu da je umijem jer joj je lice bilo posve mokro od suza.
- Ništa se nije dogodilo, zlato - rekao sam joj. - Mama je samo jako umorna jer previše radi.
- Molim te, tata, dopusti mi da budem kod bake!
Znao sam da bi, kad bih rekao nešto u korist svoje majke, između mene i Renate planula još jedna burna svađa. Stoga sam izbjegao odgovor i rekao samo:
- Sada će se tata malo igrati s tobom, a poslije će ti dati večeru i staviti te na spavanje. Dogovoreno?
- Hoćeš li mi pročitati jednu priču? - pitala je Kristina zadovoljno, već zaboravivši na ružan događaj.
- Pročitat ću ti priču koju ti odabereš, a ako treba, čitat ću ti sve dok ne zaspiš. Pričekaj samo trenutak da pogledam kako je mama.
Renata se nije pomakla s mjesta.
- Što se događa? - pitao sam je zabrinuto. - Izgledaš mi čudno, da nemaš temperaturu?
Pogledala me i tada odjednom prasnula u smijeh.
- Nemam temperaturu - umirila me. - Samo ne podnosim tu tvoju razmaženu kćer! Kad je tvoja majka ne bi tako mazila i dopuštala joj da radi što god želi, naučila bi se pristojno ponašati!
Osjetio sam se izgubljenim, a Renatin ton me preplašio. Tada mi je pogled pao na bocu vina koja je stajala na stolu. Bila je gotovo prazna, a ja sam bio siguran da je ja nisam otvorio. Da nije to razlog ovakvom Renatinu stanju?
Idućih dana počeo sam kontrolirati suprugu i tako sam otkrio da je počela piti. Jedne večeri, nakon što smo stavili Kristinu na spavanje, odlučio sam načeti tu temu:
- Što se to događa? Otkad piješ?
Pogledala me kao da se dobro zabavlja i kao da jedva uspijeva ostati ozbiljna. Ni te večeri nije bila posve trijezna.
- Pa što ako malo popijem, i moji su roditelji pili.
Njezini roditelji! Eto zašto su, iako su bili jednake dobi kao i moji roditelji, izgledali puno stariji i nisu uvijek suvislo razgovarali.
Sutradan sam o tome razgovarao sa svojom majkom i ona mi je rekla da i ona već neko vrijeme sumnja da Renata pije. Odlučili smo da zasad ništa ne kažemo mom ocu, kojem Renata ionako nikad nije bila simpatična.
Počeo sam više kontrolirati svoju suprugu, barem onoliko koliko sam mogao s obzirom na to da sam veći dio dana bio na poslu. No, svaku večer kad bih se vratio kući, pažljivo sam promatrao njezine oči i pokrete te se trudio biti prema njoj pažljiv.
- Zar si bio na ubrzanom tečaju o tome kako postupati sa ženama? - pitala me ironično jedne večeri.
- Ne - odgovorio sam - samo ti pokušavam pomoći i približiti ti se.
- Približiti mi se… - činilo se kao da važe moje riječi. - Dobar suprug to bi trebao činiti zato što voli svoju suprugu.
Izazovno me pogledala.
Zbog njezina arogantnog ponašanja, unatoč mom trudu da joj pomognem i shvatim što je muči, izgubio sam strpljenje. Ipak, nekako sam zadržao smirenost uvjeravajući sebe da joj je potrebna pomoć i da sam ja jedina osoba koja joj je može pružiti, i to ne samo zato što sam bio njezin suprug, nego i zato što od svoje obitelji nije mogla očekivati pomoć.
- Zar ti misliš da te ne volim? - pitao sam je.
Koketno se nasmiješila, no taj je osmijeh samo još više naglasio kako je njezino nekad lijepo lice prerano ostarjelo.
Morao sam biti iskren barem prema sebi: nisam je više volio. Ne zato što je prije vremena ostarjela, nego zbog njezine hladnoće. Od našeg prvog susreta bio sam svjestan njezine hladnoće, ali privlačila me pa sam strast pogrešno protumačio kao ljubav.
- Ljubav dolazi i odlazi! - odgovorila je dok je bezvoljno raspremala kuhinjski stol. - Jučer smo bili zaljubljeni, danas se podnosimo. I to je nešto.
- I zbog toga postaješ alkoholičarka? - pitao sam je osjećajući bol u prsima.
- Alkoholičarka? - pitala je nasmijavši se. - Nisam još to postala, ali uskoro vjerojatno hoću, a ti bi se trebao zapitati koliko si za to kriv.
- Ja kriv? O čemu govoriš? - naljutio sam se. - Zaljubio sam se u tebe, zar bih zbog toga trebao osjećati grižnju savjesti? Stvorili smo predivnu kćer zajedno, makar mi se ponekad čini da ti do nje uopće nije stalo.
- Zajedno smo je stvorili? Ja sam je stvorila, ja sam je donijela na svijet! - rekla je grubim tonom i dodala: - Ti si se dobro zabavljao kad smo je začeli, a sada je za tebe samo igračka: voliš je maziti i tetošiti i dopuštaš svojoj majci da udovoljava svim njezinim hirovima. Zar želiš da postane nitko i ništa poput tebe?
Da sam u tom trenutku odgovorio ono što sam pomislio, siguran sam da bi buknula burna svađa koja bi jako loše završila. No, Kristina je provirila iz svoje sobe i možda je više njezino prisustvo nego moja sposobnost samokontrole pridonijelo da se ipak suzdržim.
- Što se događa? - pitala je svojim nježnim, dječjim glasom. - Zašto tako vičete?
- Oh, ništa, zlato, mi odrasli smo samo malo nepristojni! - odgovorio sam i poveo je natrag u njezinu sobu.
- Da, draga! - umiješala se Renata povišenim glasom. - Postajemo nepristojni kad više ne možemo podnijeti ovaj život!
Proveo sam cijelu noć u krevetu svoje kćeri, budan i zabrinut, osluškujući svaki zvuk iz naše spavaće sobe. Čuo sam kako Renata ustaje, kako ide u kuhinju i pitao sam se ide li popiti vode ili vina?
Sutradan sam otišao svom liječniku opće prakse i porazgovarao s njim o Renatinu problemu.
- Mogu li nešto učiniti da pomognem svojoj supruzi?
- Vašoj supruzi treba pomoć stručnih osoba u bolničkom odjelu za odvikavanje od alkohola, uz odlaske na grupne terapije ili pak neke bliske osobe. Suprug može biti idealna osoba za pomoć i podršku u odvikavanju ako su odnosi među supružnicima dobri, no koliko sam shvatio, vi većinu dana provodite na poslu.
- Da, moram raditi, a imamo i malo dijete na koje pazi moja majka - rekao sam. - Ne mogu ostaviti posao, a osim toga odnos između mene i supruge nije baš najbolji. Malo-pomalo kao da se svaki osjećaj između nas ugasio, možda sam ja kriv, ne znam…
- Razumijem - rekao je i zatim nekoliko trenutaka šutke razmišljao. Ne poznajem dobro vašu suprugu, bila je kod mene samo jednom ili dvaput, no mogao bih joj predložiti da potraži pomoć kod mog kolege psihijatra. Možda bi joj psihoterapija pomogla. No, najvažnije je da iz svoga doma uklonite svako alkoholno piće.
Otišao sam od liječnika gotovo siguran da neću uspjeti pomoći Renati, a znao sam i da je neću uspjeti nagovoriti da ode na psihoterapiju. I bio sam u pravu.
Jedva sam je uspio nagovoriti da ode barem na jedan razgovor psihijatru kojeg mi je preporučio naš liječnik opće prakse, no rezultat nije bio onakav kakvom sam se nadao: počela je uzimati tablete koje joj je propisao, ali nije se pridržavala ostalih uputa o ponašanju i izbjegavanju alkohola te su njezini živčani ispadi postali još gori.
U kući nije bilo alkohola, no ona se svake večeri vraćala sve kasnije, i to pijana. Ponovno sam otišao porazgovarati s liječnikom i tada mi je bez uvijanja rekao da će Renatin problem biti teško, ako ne i nemoguće riješiti ako ona ne pristane na odvikavanje uz stručnu pomoć.
Vratio sam se kući izgubljen: nisam znao što da poduzmem. Obratio sam se svojoj majci za savjet, a tada je i moj otac saznao za Renatin problem.
I ponovo su mi moji roditelji pomogli raspitavši se o mom problemu u nekoliko centara za liječenje alkoholičara. Na kraju sam teškom mukom uspio, služeći se čak i prijetnjama da ću tražiti da joj se oduzme skrbništvo nad Kristinom, prisiliti Renatu da se prijavi na odjel za liječenje alkoholičara te da se uključi u grupnu terapiju.
No, Renatin je problem bio u tome što je ona, za razliku od svih ostalih koji su željeli ozdraviti, bila posve ravnodušna prema svemu tome.
Tri mjeseca vodio sam je na odjel za liječenje alkoholizma i dolazio po nju, ali bez vidljivog rezultata. Jedino što je imala za reći bile su neprekidne kritike na račun svake osobe s grupne terapije, na liječnika koji im je pokušavao pomoći i, naravno, na mene koji sam je prisiljavao da tamo odlazi.
Jedno poslijepodne kad sam došao po nju, izašla je iz bolnice u društvu žene od kojih tridesetak godina. Palo mi je na pamet da ih obje pozovem na pizzu u nadi da će Renata, ako se s nekim sprijatelji, ipak početi aktivno sudjelovati u terapiji. Dok smo čekali da konobar donese naručene pizze, mlada žena, koja se zvala Jadranka, počela je spontano pričati o sebi.
- Ja na terapiju dolazim dva mjeseca i već sam primijetila poboljšanje.
- Ma, daj, zaista? - ironično je pitala Renata. - Kakvo si to poboljšanje primijetila?
- Prije sam imala strašne more - rekla je spuštenog pogleda. - Stalno sam sanjala da moja kći umire.
Podigla je pogled prema meni i odmah sam primijetio da ima nježne oči.
- A sada ti se to više ne događa?
Renata je i dalje razgovarala s njom, ali potpuno nezainteresiranog izraza lica.
Osjetio sam potrebu da pitam Jadranku kako to da je potražila pomoć u bolnici.
Nasmiješila se prije nego što mi je odgovorila, kao da je sretna što ju je netko pitao o tome.
- Ostala sam bez svoje trogodišnje kćeri - objasnila je suznih očiju. - Bila je teško bolesna…
- Ma, to su izmišljotine pod utjecajem alkohola - zaključila je Renata. - Možda si čak i izmislila da si imala dijete!
Jadranka je šutke spustila pogled. Nisam se mogao suzdržati pa sam joj rekao:
- Ja ti vjerujem, Jadranka. Na žalost, takve se stvari događaju. Je li ti suprug bio podrška u boli?
- Nemam supruga - tiho je odgovorila. - Ostavio me kad sam ostala trudna. No, ja sam željela to dijete i nije mi padalo na pamet da ga tražim da ostane sa mnom iz samilosti. Imala sam svoj posao i plaću i on mi nije bio potreban da me uzdržava.
- Vidim da se vas dvoje jako dobro slažete! - rekla je Renata nasmijavši se. - Mogu li popiti jedno pivo u vaše zdravlje?
- Ne! - oštro sam odgovorio. - Ti si na terapiji odvikavanja od alkohola i to je, ako si zaboravila, za tvoje dobro.
Nije ništa odgovorila, nego je ustala i prišla bliže televizoru ignorirajući nas.
- Renata se tako ponaša i na grupnoj terapiji - rekla je Jadranka. - Čini se kao da se ne želi promijeniti. I, molim te, oprosti zbog toga što tako govorim o tvojoj supruzi.
- Ne brini se - rekao sam. - Nego, reci mi, kada se dogodilo to s tvojim djetetom?
- Nisam to izmislila, vjeruj mi! - pokušala je zvučati što uvjerljivije. - Od tada je prošlo već sedam godina. Počela sam piti prije dvije godine, iz očaja, a onda je to primijetila moja majka i natjerala me da se uključim u terapiju.
- Želiš li se izliječiti?
- Ponekad ne - tužno je odgovorila. - Ali, ponekad se u meni ponovno javi nada i pomislim kako bih jednog dana možda ipak ponovno mogla imati nekakav život i osjetiti toplinu prema nekome. No, reci mi, zar se ti usudiš dopustiti supruzi da vozi? Meni je moja majka to zabranila.
Nikada nisam razmišljao o tome jer je Renata rijetko koristila auto, samo kad bi išla posjetiti svoje roditelje koji su živjeli izvan grada. Ipak, Jadrankine riječi su me zabrinule.
- U pravu si - odgovorio sam. - Nisam nikad razmišljao o tome jer ona rijetko vozi. Osim toga, s obzirom na njezin karakter, nisam siguran da bih joj uspio to zabraniti.
- Ja više ne pijem - rekla je Jadranka. - No, svaki put kad izađemo s grupne terapije, vidim da Renata odlazi u kafić, a sumnjam da tamo naručuje kavu ili čaj.
- Njoj ta terapija nimalo ne pomaže - rekao sam tužno.
Sljedeći dan sam posjetio voditelja odjela za odvikavanje od alkohola i porazgovarao s njim o svojoj supruzi, a on je samo potvrdio moje sumnje.
- Vaša supruga, osim što sama sebi ne pomaže, čini sve kako bi ometala rad na terapeutskim sastancima. A nadam se da vam je jasno da ovdje radimo s vrlo labilnim osobama koje nije teško uvjeriti da alkohol rješava sve probleme. Žao mi je što vam to moram reći, no smatram da bi vašoj ženi trebala hospitalizacija i bolničko liječenje. I vjerujte mi da mi je žao i zbog nje, ali i zbog sebe samog jer to doživljavam kao vlastiti neuspjeh. Svi mi koji se pokušavamo boriti protiv alkoholizma voljeli bismo u tome uspjeti.
Prije nego što sam se vratio kući, navratio sam k majci. Kristina je još uvijek bila kod nje, iako bi u to vrijeme Renata obično već bila došla po nju. Moja je majka bila zabrinuta pa sam odmah nazvao Renatu na mobitel. Srećom, javila se.
- Što želiš? - pitala je drsko. - Idem roditeljima, tati nije dobro.
- Zašto nam to nisi javila? - pitao sam. - Sasvim slučajno sam navratio mami i vidio da ti nisi došla po Kristinu.
- Koliko priče ni oko čega! - odgovorila je. - Zaboravila sam na nju. Nemoj me čekati večeras. Ostat ću spavati kod svojih.
- Javi mi kako ti je tata - rekao sam, no ona je već bila prekinula liniju.
Mama i ja smo se zabrinuto pogledali.
- Mama, nisam dosad razmišljao o tome koliko je opasno da ona vozi - rekao sam.
- Imaš pravo - odgovorila je. - Ja ću otići po nju, ne brini. Ti mi samo javi kad se ona odluči vratiti.
Još neko vrijeme smo razgovarali. Ispričao sam joj sve o Jadranki i o njezinoj tužnoj priči. Nježnost te žene ostavila je na mene dubok dojam, možda zato što već godinama nisam osjetio nikakvu nježnost u vlastitom životu.
Da Renata nije bila alkoholičara, zatražio bih rastavu i skrbništvo nad svojom kćeri, ali ovako… Renata je bila bolesna i hospitalizacija je očito bila jedino rješenje, no kako da je u to uvjerim?
Sutradan sam nazvao Renatu da čujem kako je njezin otac, no nije se javljala na mobitel. Tada sam nazvao njezine roditelje na fiksni telefon. Javio se njezin otac, a po glasu sam mogao zaključiti da se osjeća dobro.
- Zdravo, Petre, što ima novo?
- Oh, ništa posebno - odgovorio sam s nelagodom. - Nismo se dugo čuli pa me je zanimalo kako ste.
- Kao i uvijek! - odgovorio je. - No, Renata nam se ne javlja već mjesecima. Ranije nas je zvala gotovo svaki dan, ali sada ni glasa od nje.
Osjetio sam kako me oblijeva hladan znoj, no uspio sam izmijeniti još nekoliko ljubaznih riječi s njim, a zatim smo završili razgovor. Nisam oklijevao, odmah sam nazvao policiju i prijavio nestanak supruge, a napomenuo sam im i da ima problema s alkoholom.
Obećali su mi da će me obavijestiti čim nešto saznaju, a zatim su mi savjetovali da budem kod kuće jer će se možda ipak vratiti ili barem nazvati. Prije nego što sam se vratio kući, otišao sam njezinom liječniku u nadi da bi mi možda on mogao pomoći kakvom informacijom.
- Žao mi je - rekao je. - Vaša supruga je poseban slučaj, ona ne pije zato što ima problema i možda upravo zato ne želi prestati. Ona alkohol doživljava kao neku vrstu izazova. Sada je najveći rizik da joj se ne dogodi prometna nesreća.
Kad sam izašao od liječnika, sreo sam Jadranku. Djelovala je zabrinuto za mene.
- Javi mi, molim te, ako nešto saznaš - rekla je. Znam kako se osjećaš.
- Pitam se zašto Renata čini sve to. Imamo predivnu kćer i…
- Sigurna sam da ti nisi kriv za to. Renata je izgubljena duša.
Tužno sam je pogledao, a zatim požurio kući. Kad sam ušao, telefon je uporno zvonio. Zvali su iz policije postaje i zamolili da odmah dođem.
Pronašli su Renatin auto posve uništen. Vjerojatno je prebrzo vozila i nije uspjela zadržati kontrolu nad vozilom u zavoju. Nije joj bilo spasa…
- Zar nije preživjela? - pitao sam jedva čujnim glasom i dobio potvrdan odgovor.
Uslijedilo je grozno razdoblje: identifikacija Renatinog tijela, autopsija, obavještavanje njezinih roditelja, a morao sam i Kristini objasniti da njezine mame više nema.
- Hoću li onda zauvijek morati ostati kod bake i djeda? - pitala me.
Čvrsto sam je zagrlio i pokušao umiriti skrivajući suze.
- Sve će uskoro biti kao prije - rekao sam. - Vratit ćeš se svojoj kući, u svoju sobu.
Jadranka je došla na sprovod. Cijelo se vrijeme držala po strani, no prije nego što je otišla, rekla mi je:
- Ako ti ikako mogu pomoći, slobodno me nazovi.
Od toga je dana prošlo mnogo godina. Kristina sada ide u školu i prelijepa je djevojčica. Jadranka se posve izliječila od ovisnosti i ponovno počela raditi.
Znali smo se ponekad naći na kavi ili na ručku. Više nije izgledala kao žena koju sam prije mnogo godina upoznao dok se pokušavala odviknuti od alkohola, no i dalje je u njenom pogledu bila ista nježnost.
- Znaš - rekla mi je jednom - kad gledam tvoju Kristinu, čini mi se da vidim svoju Suzanu. Jako mi nedostaje moje dijete, no odlučila sam nastaviti sa svojim životom jača nego prije.
Toga sam je dana prvi put poljubio. To je bio impuls kojem se nisam mogao oduprijeti, no ona me nije odbila. Da, i ja sam odlučio nastaviti sa svojim životom i nadam se da ću to moći učiniti zajedno s Jadrankom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....