ISTINITA PRIČA: 'Napustio nas je zbog rastavljene žene s troje djece, na alimentaciju nisam mogla računati!'

Četiri tanjura naslagana u mojim rukama u klimav toranj polako sam i oprezno odložila u sudoper te se objema rukama svom težinom oslonila na njegov rub. Osjećala sam kako mi svaki živac u tijelu titra od napetosti uzrokovane nastojanjem da po svaku cijenu zadržim mir.

Dan za danom već zamalo dva mjeseca, jedna za drugom, i svaka veća od prethodne, pritiskale su me nevolje koje ne bih poželjeti ni najgorem neprijatelju. Iako se nešto od tih nemilih događaja najneposrednije sručilo i na male glavice moje troje djece, oni su ipak u najvećoj mjeri bili nesvjesni većine onoga što je potmulo prijetilo da dokrajči ostatke života kakav je naša obitelj još donedavno vodila.

A bio je to običan, ali dobar život sasvim prosječne obitelji sve do onog nedjeljnog jutra kada je moj suprug Marko vrlo mirno, sa začudnim i meni nepojmljivim odsustvom osjećaja, izjavio da nas napušta.

Nije naveo nikakav poseban razlog osim nekoliko nepovezanih rečenica iz kojih su mi u sjećanju ostali riječ "zasićenost" te slabašan pokušaj opravdavanja da svatko ima pravo na novu priliku ili novi život. Ili je, možda, u pitanju bila nekakvu slična glupost.

Nakon što se u roku od sat vremena uspio spakirati i iseliti, ja sam strelovitom brzinom projurila kroz sve tipične reakcije. Najprije me obuzela nevjerica, zatim bijes praćen osvetničkim planovima, nakon toga beznadna tuga potpirena očajem koji je uobičajena pratnja svih napuštenih, te napokon tupost, obamrlost nalik nesvjestici.

Iako me u danim okolnostima neodoljivo privlačilo da se prepustim ovom posljednjem osjećaju, znala sam da si taj luksuz ne mogu priuštiti. Prije nego napuštena žena, bila sam majka i svojoj sam djeci morala na najbezbolniji mogući način objasniti što se dogodilo. Iako je jedan dio mene želio postupiti kao kada se bol skidanja zavoja s rane nastoji umanjiti jednim naglim trzajem, onaj drugi, pribraniji dio mene znao je da bi to bilo nerazborito.

Jer, što ako se Marko za nekoliko dana vrati? Što ako ga je uhvatilo nekakvo neobjašnjivo, prolazno ludilo? Tada bi se neodloženo suočavanje djece s činjenicom da ih je otac napustio pokazalo kao nepotrebna okrutnost. I zato sam tri para dječjih očiju bezočno lagala da je tata zbog posla morao otići na put. Srećom, Marko je prilično često odlazio na poslovna putovanja pa laž nije izazvala ni najmanju sumnju.

Kada se dva tjedna kasnije tata još uvijek nije vratio, čak ni najmlađa, petogodišnja Franka nije zadržala lakovjernu bezbrižnost. Više nije bilo načina da izbjegnem trenutak istine i po tko zna koji put proklinjala sam Marka.

Ne samo što nas je ostavio, što se proteklih tjedana nije oglasio ni jednom riječju, nego što sam ja trebala biti ta koja će djeci objaviti da ih rođeni otac više ne treba i ne želi. Prokleti ljigavac! Kad je već tako siguran što želi od svoga života, od svoga novog života, mogao je to sam objasniti djeci.

Franka nije puno razumjela od onoga što sam im nespretno pokušala objasniti pa je pogledavala čas sestru, čas brata kako bi iz njihovih reakcija otkrila način na koji se i sama treba ponašati. Dvanaestogodišnja Marta, očeva ljubimica, prekrižila je ruke na prsima, napućila usne i uputila mi pogled kojim mi je nedvosmisleno poručila kako smatra da krivnja za tatin odlazak pada isključivo na mene.

Lovro je najteže podnio ružnu istinu o očevom izbivanju. To sam mogla jasno vidjeti unatoč pokušaju da na svoje dječje lice navuče masku hladne ravnodušnosti i ponaša se na način kako je jedan desetogodišnjak zamišljao hrabro, muško suočavanje s problemima.

Dani koji su uslijedili, obrušivši se na mene svom svojom težinom, pravi su dokaz uzrečice da nevolja nikad ne dolazi sama. Tek što je donekle jenjao prvi šok i djeca prestala biti neuobičajeno tiha ili nepotrebno drska, inatljiva i svadljiva, Marko je nenajavljeno banuo sa zahtjevom za rastavu i informacijom da neko vrijeme ne računam na alimentaciju.

Gledala sam u njega s neskrivenim čuđenjem, gotovo mu se diveći, dok je objašnjavao kako je dao otkaz na starom poslu na koji se već godinama žalio i koji ga nije ispunjavao nego mu ubijao volju za životom. Istina, novi posao još nije našao, ali jedna mu se gotovo stopostotna prilika smiješi za nekoliko mjeseci.

Usput sam doznala da odlazak od nas nije bio besciljan, nego je otišao ravno k ženi koju je spominjao kao Mirelu, svaki se put pritom nesvjesno osmjehnuvši, te da ga je nova izabranica njegova srca spremna uzdržavati dok on čeka pravu poslovnu priliku.

Uspio me toliko zbuniti da sam došla k sebi tek nakon što je rekao:

- Čuj, želio bih da djeca sa mnom i Mirelom proslave Novu godinu. I Mirelina će djeca doći, a ona su otprilike iste dobi kao i naša. Nas smo dvoje uvjereni da će se izvrsno slagati, a to je baš dobra prilika da se upoznaju. Znaš, Mirela je rastavljena, a djeca žive s ocem u drugom gradu pa ih prilično rijetko viđa.

Nastavio je govoriti, ali njegove su riječi do mene dopirale prigušene, kao da sam u uši nagurala vate. Zar je moguće da me ostavio zbog rastavljene žene s troje djece? Bila sam sigurna da je Mirela mlada, dugonoga plavuša koja je nedavno proslavila dvedeset i peti rođendan. Zar sam tako nisko pala da bi mi spoznaja da me muž ostavio zbog mršavije i puno mlađe žene predstavljala utjehu?

S obzirom na sve, nemam pojma zašto sam pristala na njegov prijedlog. Jesam li se nadala da će Franka, Lovro pa čak i Marta nakon jedne takve večeri konačno shvatiti kakvog jadnika, na žalost, imaju za oca? Možda sam računala da ću na taj način u svojoj djeci dobiti neupitne saveznike protiv mrske Mirele i njezine djece. Ili sam jednostavno željela priliku za malo samoće kako bih se napokon u miru isplakala.

Neodoljiv nagon tjerao me da si dane pred Božić pretvorim u pakao. Priznala si to ili ne, jedino što sam željela bilo je prirediti nezaboravno božićno slavlje koje Marko, Mirela i njezina djeca ni na koji način neće uspjeti zasjeniti.

S troje djece i sada samo jednom vrlo prosječnom plaćom, zadnje što mi je trebalo bilo je zaduživanje, ali dok sam birala najskuplje i najželjenije stvari za poklone svojoj djeci, peglajući kreditne kartice, ni na trenutak me nije proganjao osjećaj krivnje.

On je došao nešto kasnije, praćen naletima panike koja mi je oduzimala dah. Obilazak trgovina u potrazi za nezaboravnim poklonima, za najljepšim i unikatnim ukrasima za jelku te, napokon, sumanuto traženje savršenog drvca uz maltretiranje dobrodušnog trbušastog susjeda s prvoga kata da mi ga doveze i prikladno smjesti u dnevni boravak, samo su dio mahnitanja kojem sam se prepustila.

Još je tu bilo pospremanje koje je bilo tako detaljno da sam sigurna da stan nije bio tako čist ni kada je bio nov te smišljanje preobilnog božićnog jelovnika i pečenje neobjašnjivo mnogo kolača. Napokon, doslovce sam natjerala svoju obitelj, uključujući roditelje, brata s djevojkom, tetu i tetka te njihove dvije kćeri s muževima i ukupno petoro djece da Badnju večer provedu kod nas.

Ignorirala sam njihovo čuđenje i poneki zajedljiv komentar koji su bili potpuno razumljivi budući da sam bila poznata kao najzagriženija kritičarka blagdanskoga ludila, zaklinjući se kako bih, samo da mi se pruži prilika, ukinula sve proslave, praznike i blagdane.

Čini se da mi se trud isplatio jer sam pobrala oduševljene pohvale za svaki od tipičnih detalja koji tu jednu večer u godini čine tako posebnom, a pokloni koji su me iscrpili i psihički i financijski bili su pravi zgoditak. Djeca su se odlično slagala, a odrasli koji se, usput rečeno, u ovakvom punom sastavu nisu našli već predugi niz godina dobro su se zabavili prisjećajući se prošlosti i pomalo sanjareći o budućnosti.

U obitelji koja je do te mjere nemuzikalna kao naša, vrhunac večeri svakako je bio prilično neuspio, ali hrabar pokušaj pjevanja nekih starih božićnih pjesama. I ono najbolje: Marka nitko nije spomenuo ni jednom riječju. Činilo se da ni djeci ne nedostaje, a čak sam i ja na trenutke uspijevala ne primjećivati njegovu odsutnost.

Ipak, sav uspjeh koji sam te večeri požela nije mogao otkloniti nelagodu zbog predstojeće novogodišnje noći. Stvarnost se pokazala još gorom od mojih najmračnijih slutnji.

Zapravo je bilo dovoljno već i to što sam potpuno sama provela najjadniju novogodišnju noć u životu, samosažalijevajući se uz stare, romantične, crno-bijele filmove. Ali moja muka nije se zaustavila na tome jer su se djeca prvoga dana Nove godine kući vratila uzbuđena i prepuna dojmova.

Bilo je samo po sebi jasno da će ih vrijeme provedno s ocem radovati. To sam mogla razumjeti i prihvatiti. Ali, teško sam shvaćala kako je moguće da su ih Mirela i njezina djeca oduševili so te mjere da o njima nisu mogli prestati govoriti, pritom doslovce jedno drugome upadajući u riječ.

- Mama, hoćeš pogledati slike? Tata nam ih je odmah dao da i ti možeš vidjeti kako nam je bilo - Franka me energično pokušavala odvući prema računalu na koje je Lovro već počeo presnimavati mnoštvo fotografija koje su svjedočile da se moja djeca mogu dobro zabaviti i bez mene. Vidjevši ih, zamalo sam se ugušila od jada i ljubomore jer se na njima nedvosmisleno vidjelo da je Mirela prava ljepotica, mada ništa mlađa od mene, da su joj djeca prekrasna te da su se svi zajedno zaista dobro proveli.

Napokon se uzbuđenje oko Božića i prelaska iz jedne u drugu godinu stišalo, a nama su ostali naši obični dani, ugodno poznati i prisni, iako ponekad možda pomalo dosadni u svojoj rutini. Kako je siječanj tekao prema svojoj sredini, jedna od mojih velikih briga počela je gubiti na snazi.

Naime, pobojala sam se da će Marko nastaviti djelovati u pravcu razvijanja bliskost između naše djece i svoje nove izabranice. Međutim, nakon ludog provoda za najluđu noć u godini on je iznova gotovo potpuno zaboravio na svoju djecu. Zgranula sam se sama nad sobom kad sam shvatila da zbog toga osjećam duboko olakšanje.

Kako su prvi dani nove godine odmicali, počela sam vjerovati da je najgore prošlo. Potajno sam bila ponosna na sebe i djecu. Nisam li zaista dobro podnijela to što mi se bez najave, tijekom samo jednog jedinog nedjeljnoga jutra raspao brak za koji sam iskreno vjerovala da je dobar?

Nisu li djeca hrabra i dobra usprkos tome što ih je otac napustio? Istina, siječanj se, ne bez razloga, uobičajeno smatra najdepresivnijim mjesecom u godini. I meni je zaprijetilo neraspoloženje zbog kratkih dana i tmurnoga vremena, zbog previše šećera koji sam unijela u organizam prejedajući se kolačima, što mi je donijelo i pokoji neželjeni kilogram, te deprimirajuću činjenicu da neke od omiljenih odjevnih predmeta ne mogu odjenuti prije nego što se ne podvrgnem dijeti.

Naravno, brinuo me i istrošeni kućni budžet koji je ionako spao samo na moju ne osobito veliku plaću. Ali, sve su to ipak bile ili manje značajne ili relativno lako rješive brige.

A onda se iznova sve promijenilo, okrenulo naglavačke, a moje su brige postale olovno teške.

Bio je petak i za taj su vikend prognozirali snijeg. Tek sam došla na posao i netom skuhana kava još je bila prevruća da bih je pila pa sam kroz prozor promatrala oblake koji su se primicali sa zapada, teški i svijetli zbog pahulja koje su nosili.

Kada je nakon kratkog kucanja u moj ured ušao gospodin Ivanić, direktor i vlasnik maloga poduzeća u kojem sam radila više različitih, prilično nejasno definiranih poslova, od kojih su ipak najvažniji bili održavanje informatičke opreme i sustava, odmah sam naslutila da se događa nešto zaista loše.

Naime, šef nikad nije dolazio u moj ured jer je sve sastanke sa svojim zaposlenicima obavljao u velikoj, prozračnoj prostoriji koja je istodobno bila i njegov ured i mala dvorana za sastanke.

Nakon tihog, nervoznog nakašljavanja koje je nedvosmisleno odavalo duboku nelagodu, ukratko mi je objasnio da od sljedećeg mjeseca više nemam posao jer se tvrtka zatvara na neodređeno vrijeme. Osjetila sam kako mi se usne suše, srce luđački tuče, a objašnjenje koje je, ako se dobro sjećam, uključivalo krizu, nemogućnost plasmana na tržište i naplate potraživanja, čula sam samo kao dalek i nestvaran niz riječi.

S posla sam se uputila pješice, ostavivši automobil na parkiralištu. Bila sam previše uznemirena da bih se usudila uključiti u gradski promet u vrijeme najveće gužve, a i snijeg je već počeo padati preduhitrivši meteorološke prognoze.

Naša se kuća nalazila na samome rubu grada i predstojilo mi je dugo pješačenje. To mi nije smetalo. Dapače, nadala sam se da će me žustar hod razbistriti i pomoći mi da se smirim dovoljno da djeca ništa ne primijete. Nisam ih željela uznemiravati, iako je bilo jasno da će se uskoro i oni morati suočiti s novonastalom situacijom. Ali, nije bilo potrebe da ih uznemiravam prije nego što to bude nužno.

Koliko je vremena prošlo otkako mi je brak propao, a naša se obitelj raspala? Dva mjeseca? Malo manje ili malo više? U tako kratkom roku još mi se jednom tlo izmaklo pod nogama pa sam ne samo ostala bez muža, nego i bez izvora egzistencije. Ledeni prsti straha stisnuli su mi kralježnicu kada sam pomislila na rate kredita za kuću, a misli o drugim troškovima uspjela sam oštro odbaciti.

Kad sam stigla kući, snijeg je već padao u gustim naletima i nakupio se na tlu, a moje su se misli plele oko pitanja hoću li i kako izdržati i što učiniti da moja obitelj preživi dane koji sigurno neće biti laki. Zamalo sam se rasplakala kad sam ugledala naš dom. Malu, ali lijepo i udobno uređenu kućicu u kojoj moje troje djece upravo sada piše zadaće, gleda televiziju ili se igra.

Gubitak te spokojne sigurnosti prestravio me, ali ipak sam ušla s osmijehom na licu i rumena od dugog hoda po snježnom vremenu, uz lažno objašnjenje da automobil nije htio upaliti.

Ipak mi je tijekom večere bilo teško zadržati usiljeni mir i glumljeno dobro raspoloženje. Grlo mi se stisnulo kada je Lovro spomenuo da mu uskoro treba nova sportska oprema jer mu se ova koju ima već zamalo raspada.

To što je Franka uporno zahtijevala lutku kakvu je nedavno dobila njezina najbolja prijateljica nije bilo ništa u usporedbi s činjenicom da se bližio Martin rođendan, a da je ona već pred nekoliko tjedana izrazila želju da za svoje prijatelje prirediti pravi tulum.

I ne znajući, djeca su mi grubo kopala po svježoj rani, a ja sam osjećala kako me tek trenutak dijeli od eksplozije. Zato sam naglo ustala i žustro pokupila tanjure sa stola. Bio je to dobar izgovor da odem u kuhinju i da se, oslonjena o sudoper, pokušam pribrati. Duboko sam disala i u misli prizivala lijepe slike, ali uspjeh je izostao. Bila sam jednako uznemirena pa je bila prava sreća što su se djeca već digla od stola i otišla svojim poslom u svoje sobe.

Upravo sam bila završila s pranjem suđa i nakratko bacila pogled u snijegom zabijeljeno predvečerje, kada se začulo zvono na ulaznim vratima. Pred njima je bio stranac koji je cijelim položajem svojega tijela i tipičnim cupkanjem odavao da se smrzava. Ništa čudno kada po ovakvom vremenu nosi taj šminkerski tanki kaput i skupe cipele koje ne bi bile dostatne ni za malo jaču kišu, a kamoli za snježnu mećavu.

- Oprostite na smetnji, ali trebao bih pomoć. Auto mi je stao ovdje blizu, na kraju ulice, a mobitel sam zaboravio još jutros kad sam krenuo na put. Moram pozvati vučnu službu jer sam bio dovoljno glup da na put krenem s ljetnim gumama. Znate, kod nas na moru zimske gume nisu potrebne - ubacio je objašnjenje, osjećajući nelagodu zbog situacije u kojoj se našao.

Pozvala sam ga da uđe uz komentar da mu ni vučna služba neće biti od pomoći jer će morati pričekati da prođe ralica. Prešutjela sam da je čak i ralica bespomoćna ako snijeg nastavi padati ovom jačinom.

Kada je sa sebe otresao pahulje i pružio mi ruku, shvatila sam da preda mnom stoji iznimno privlačan muškarac. Imao je gotovo potpuno sijedu kosu, ali mu je lice odavalo da je tek zagazio u četrdesete. Imao je vitko i visoko tijelo elegantnih kretnji, oštre crte lica i neobične sive oči, što mu je sve davalo nekakav vučji izgled, neobično privlačan, ali pomalo opasan.

Na trenutak sam se pobojala da sam pogriješila što sam ga pustila u kuću, ali kada se nasmiješio, bio je to topao i iskren osmijeh od kojeg su mu sive oči zaiskrile toplinom.

- Ja sam Matko - promrzlom rukom stisnuo je moju.

- Flora, drago mi je - uzvratila sam pomalo razočarana laganim podizanjem obrva i gotovo nevidljivom promjenom izraza lica koje sam primijetila. Tako su svi reagirali kada bi čuli moje rijetko i prilično neobično ime koje sam mogla zahvaliti jednoj od svojih prabaka koju nisam ni upoznala.

- Ime je obiteljsko naslijeđe - malodušno sam uzvratila na neizgovorenu primjedbu, pokretom ga ruke pozivajući da uđe u dnevni boravak.

- Kavu? Čaj? Nešto drugo?

- Samo čaj, molim vas. I ako se smijem poslužiti telefonom - uputio mi je još jedan osmijeh isprike.

Čula sam ga kako razgovara. Dok sam pripremala čaj, misli su mi odlutale pa nisam ni primijetila da je završio razgovor, ali sam se naglo prenula osjetivši njegovu prisutnost. Stajao je oslonjen na dovratak i pažljivo me promatrao.

- I, što kažu? - brzo sam rekla kako bih odagnala neobičan osjećaj koji je izazvao njegov prodoran pogled.

- Imali ste pravo. Veliko je pitanje kada će moći doći po moj automobil. Ne preostaje mi drugo nego pozvati taksi - slegnuo je ramenima.

- Bojim se da vam ni taksi neće pomoći. Na radiju su upravo rekli da je gradski promet u potpunom kolapsu.

Bilo je jasno da su ga moje riječi uznemirile pa sam dodala:

- Nemojte se brinuti. Možete ostati ovdje dok se putevi ne raščiste. Volite li pizzu? Djeca su je naručila za večeru.

- Hvala vam na pomoći i gostoprimstvu. A pizzu obožavam. Zapravo sam se nekad davno u studentskim danima izdržavao kao pizza-majstor pa se nadam da ćete mi dopustiti da pokažem svoje umijeće, ako nije potpuno zakržljalo - bacio je pogled na šake koje je ispružio ispred sebe, kao da pokušava otkriti skriva li se još uvijek u njima nekadašnja vještina miješenja i razvlačenja savršenog tijesta.

Uz tog sam se stranca osjećala neobično ugodno pomažući mu dok se on kretao po mojoj kuhinji kao da mu je dobro poznata. Ubrzo su zanosni mirisi dozvali i djecu koja su pred neznancem zbunjeno zastala. Objašnjavajući im tko je Matko i kako se zatekao pekući pizzu u našoj kuhinji, i sama sam osjetila zbunjenost i blagu nelagodu jer, mora se priznati, nije to nešto što se događa svaki dan.

Nepovjerljivi pogledi koje su mu kriomice upućivali Marta i Lovro nisu mi nimalo olakšali, ali je zaista nevjerojatno ukusna pizza uspjela rastopiti dio njihove suzdržanosti.

- Hoće li on sada biti s nama umjesto tate? - ispalila je Franka na tipično dječji način, bez svih onih obzira koji sputavaju nas odrasle, te me natjerala da se zarumenim i žurno se ispričam Matku. Nije rekao ništa, ali mi je bilo jasno da je novu informaciju primio na znanje i uklopio je u sliku koju je do tada već sigurno izgradio.

I posljednji slasni zalogaj bio je pojeden, a djeca su otišla u svoje sobe spremati se na počinak. Matko i ja smo uz čašu vina čekali da se cesta očisti i njegov automobil oslobodi, na što smo mogli računati jer snijeg već sat vremena nije padao.

- Nemoj mi zamjeriti što zabadam nos u nešto što me se zaista ne tiče, ali čini mi se da si jako zabrinuta, da te nešto teško muči. Zvuči otrcano, ali ponekad zaista pomaže već i samo to da problem podijeliš s nekim - Matko je iznenada razgovor s neobaveznoga čavrljanja skrenuo na osobne stvari, ujedno spontano prešavši na prisniji način obraćanja.

Smeta li mi to, zapitala sam se i shvatila da je baš obratno. Njegova pažnja i zanimanje koje je pokazao godili su mi. Bilo je to neobično jer nikad se nisam dobro osjećala uz strance. Osim uz ovoga kojemu sam nenadano, sasvim spontano odlučila otvoriti dušu.

Slušao me gotovo nijemo, dodajući tek poneku kraću riječ ili povremeno promrmljavši nešto nerazumljivo. Dok sam govorila, rastapali su se moji zaleđeni osjećaji iznova me vraćajući u život. Kad sam završila, kratko je vrijeme vladala šutnja koju je Matko prekinuo:

- Čuj, u tome što ti je muž poludio ne mogu ti pomoći. Ali mislim da bih ti mogao pomoći oko posla.

I tada mi je iznio zaista nevjerojatnu ponudu. Ugledna i dobrostojeća međunarodna tvrtka u kojoj je bio jedan od rukovoditelja upravo otvara podružnicu u našem gradu. Baš je zato i on ovdje, zaglavljen u snijegu. Siguran je da bih ja, sa svojim kompetencijama i iskustvom, bila idealna za vođenje odjela održavanja u spomenutoj podružnici.

Budući da je on taj koji je zadužen za kadrovsko popunjavanje, ako ga želim, posao je moj. Svakako bih morala odraditi probni rok tijekom kojeg plaća i ne bi bila bogzna kakva. Cifra koju je spomenuo bila je za trećinu veća od moje trenutačne plaće, a iznos plaće nakon isteka probnog roka oduzeo mi je dah.

- I, što kažeš? Kako ti se čini? - kada je svojim sjajnim sivim očima uhvatio moj pogled, bio je to trenutak kada sam se slomila i briznula u plač.

Zbunio se i uznemirio, ustao, prišao mi i stavio ruku na rame.

- Što sam učinio? Jesam li nešto pogrešno rekao? Oprosti, nisam mislio ništa loše - njegova nelagoda natjerala me da se priberem.

- Zašto si mi ponudio posao? - upitala sam ga šmrcnuvši još dvaput.

- Ne razumijem. Kako to misliš? - i dalje je bio uznemiren provalom mojih osjećaja.

- Nije mi bila namjera izazvati sažaljenje - ponosno sam podignula bradu.

- Oh, ne, nikako. Nije to bilo iz sažaljenja. Ma, naravno, žao mi je zbog svega što te snašlo, ali posao sam ti ponudio jer mi se činiš stvorena za njega. A ja sam u životu napravio jako malo pogrešnih prosudbi. Osim toga, volio bih znati da ću imati siguran razlog da te ponovno vidim - učinilo mi se da je osmijeh koji mi je uputio bio pomalo nesiguran.

U tom se trenutku oglasilo zvono na vratima. Bila je to vučna služba kojoj je Matko dao moju adresu. Nije prošlo dugo, a automobil se našao na očišćenoj cesti, dok je Matko dobio strogo upozorenje da i ne pomišlja na put krenuti s ljetnim gumama.

- Ovaj snijeg, to je bio prst sudbine - promrmljala sam gotovo za sebe.

- Da, to je sudbina. A sudbini se nije dobro opirati. Sada moram poći jer je već kasno. Nazvat ću te za koji dan da ti javim kada počinješ raditi - stisnuo mi je ruku na pozdrav.

Dok sam promatrala kako se stražnja svjetla njegova automobila oprezno udaljavaju očišćenom ulicom, posvuda oko sebe osjećala sam onaj poseban mir kakav pružaju samo svježe zasnježene noći. Nevjerojatno, ali u jednom jedinom danu dogodila su mi se dva velika preokreta. Shvatila sam da je nakon takvoga dana sve moguće i više mi nije bilo mrsko razmišljati o budućnosti. Dapače, okrenula sam joj se radosno i s velikim očekivanjima.