ISTINITA PRIČA: 'Nepoznati muškarac u stanu moje bake? Obuzela me panika!'

Pokušavala sam raditi na svojoj diplomskoj radnji, no budući da nisam bila raspoložena, stalno sam odlazila na Facebook provjeravati ima li što novo u vezi mojih prijatelja. A zatim sam svako-toliko provjeravala elektronsku poštu jer, kako sam sama sebe opravdavala, nikad ne znaš kada može stići neka važna poruka. A kraj mene na stolu stajao je i mobitel, u slučaju da mi stigne neki važan sms.

I, upravo tada me zvono na mobitelu obavijestilo da mi je stigla nova poruka. Nadala sam se da je Mirko. Nas dvoje smo se često viđali, ali samo kao prijatelji. Ustvari, meni se on jako sviđao, ali sumnjala sam da postoji nešto između njega i Gorane, visoke djevojke s impresivnim oblinama za kojom luduje većina mladića na fakultetu.

No, poruka ipak nije bila od njega. Broj mi je bio nepoznat, a kad sam otvorila poruku, pisalo je: „Zdravo, Franka, kako si? Baka ti se javlja“.

Baka? Budući da, koliko sam ja znala, baka nije imala mobitel, nisam shvaćala što bi ta poruka trebala značiti. Zar me nije mogla jednostavno nazvati ako me željela čuti?

Bila sam znatiželjna pa sam nazvala taj broj i baka mi se zaista odmah javila. Zvučala je jako veselo.

- Baka, s čijeg si mi mobitela poslala poruku? - pitala sam je.

- S mojeg - odgovorila je. - Zar to nije super?

- Zar ti imaš mobitel?

- Da, dao mi ga je Ivan, mladić kojem sam iznajmila sobu.

Mladić kojem je iznajmila sobu? Ah da, tada sam se prisjetila da je baka, na savjet nekih svojih prijateljica umirovljenica, razmišljala o tome da jednu sobu iznajmi nekoj studentici. Razgovarale smo o tome prije nekoliko mjeseci, ali mi se činilo da je ipak odustala od toga.

Kako bilo, razgovaralo se samo o studentici, ne o studentu. Pitala sam se zna li mama nešto o tome i odlučila sam je upitati čim se vrati kući.

- Tko je taj Ivan? - pitala sam baku.

- Upravo sam ti rekla - nestrpljivo je odgovorila - to je mladić kojem sam iznajmila sobu.

- Je li sada tu s tobom?

- Nije, otišao je nešto kupiti.

Moja je baka imala sedamdeset i osam godina i bila je odličnog zdravlja i vrlo bistra uma, ali ipak je bila osoba u godinama koja je u svoj dom primila potpunog stranca. To mi se nije nimalo sviđalo.

Još malo sam je ispitivala o tom Ivanu, no ona me uvjeravala da je jako pristojan mladić. Rekla je da studira jezike, njemački i engleski.

Blago njemu, pomislila sam s obzirom da meni jezici nikako nisu išli.

- I pravi je majstor s računalima - dodala je baka. - Rekao mi je da će i mene naučiti koristiti kompjutor.

- Ali ti si uvijek prezirno govorilo o računalima, uostalom jednako kao i o mobitelima - podsjetila sam je.

Sjećala sam se dobro njezine reakcije kad sam joj, prije nekoliko mjeseci, pokazala svoj laptop i predložila joj da pokuša naučiti koristiti barem elektronsku poštu.

- Bole me oči kad gledam u monitor. Uostalom, prestara sam ja za te stvari - progunđala je.

Jednaku odbojnost pokazala je i prema mobitelu koji joj je mama htjela pokloniti. Govorila je da ne želi stalno biti dostupna svima. A dodala je i da, s obzirom na to da je nagluha, vjerojatno ne bi čula kad joj zvoni.

A sad je, kako se čini, taj Ivan uspio navesti baku da promijeni mišljenje o svemu tome. I ne samo to, prije nego što smo prekinule razgovor, rekla mi je da će mu za večeru skuhati složenac od tjestenine koji on obožava.

Bila sam zapanjena i jedva sam čekala da mama dođe da joj sve ispričam.

Mama je bila iznenađena, jednako kao i ja.

- Znala sam da ima namjeru iznajmiti sobu, ali nisam znala da je to već učinila - rekla je. - Znaš kakva je baka, uvijek je bila jako samostalna osoba koja sama donosi odluke i koja uopće ne razmišlja o sebi kao o staroj i nemoćnoj.

Da, poznavajući je, znala sam da ne bi bila sretna kad bih sad odjurila kod nje da upoznam tog Ivana. A i mama je mislila isto: smatrala je da je najbolje da večeras to ostavimo, ali je čvrsto odlučila ujutro razgovarati s njom.

Sutradan mi je mama rekla da je nazvala društvo umirovljenika u koje baka često odlazi. Tamo su joj rekli da znaju mladića kojem je iznajmila sobu i da nemamo razloga za brigu. Stoga je odlučila da se zasad ipak ne miješa u bakin život.

Što se, pak, mene tiče, idućih sam dana bila toliko obuzeta svojim obavezama na fakultetu da sam posve zaboravila na baku i njezinog sustanara. Između ostalog, i zato što sam neprekidno razmišljala o Mirku i pitala se kako to da se nije javio. Bila sam u iskušenju da ga nazovem, ali sam samu sebe podsjećala da on ne voli napasne i nametljive djevojke. To mi je rekao jedne večeri kad sam ga, na kraju telefonskog razgovora, pitala hoćemo li se sutradan vidjeti na fakultetu.

- Ne znam, molim te nemoj mi tako dahtati za vratom, ne volim kad djevojke navaljuju - odgovorio je jako me povrijedivši.

I tako sam se, progutavši svoju povrijeđenost, nastavila ponašati prema njemu kao prijateljica.

Mirko je slušao ista predavanja kao i ja na Fakultetu političkih znanosti, ali je dosta zaostajao s ispitima. I isto je, kao i ja, još uvijek živio sa svojim roditeljima. No, dok sam ja jedva čekala da diplomiram, on je studiju pristupao prilično ležerno, kao da mu se uopće ne žuri da ga završi i počne raditi. Bio je pomalo lijen i indolentan, ali tako privlačan da bi mi srce počelo ubrzano lupati čim bih ga pogledala.

Tog poslijepodneva, kad sam već izgubila svaku nadu da ću ga vidjeti, srela sam ga u predvorju fakulteta. No, nije bio sam nego u društvu Gorane. U usporedbi s njom, koja je bila tako lijepa i zavodljiva, osjećala sam se potpuno nevidljivom i nezanimljivom. Predstavio mi ju je kao prijateljicu, no bilo je očito da među njima ima nešto više od prijateljskih osjećaja. Ona je djelovala kao da je u žurbi i kao da joj razgovor sa mnom predstavlja gubljenje vremena.

A zatim ga je ležerno primila za ruku. Mirko me pogledao i nasmiješio se onim svojim osmijehom za kojim sam bila luda, a zatim je rekao da su u žurbi i otišao držeći za ruku tu antipatičnu djevojku. Ja sam utučeno gledala za njima dok nisu izašli iz predvorja, a tada sam osjetila kako me grize ljubomora.

Kako sam samo bila glupa što sam se zanosila da Mirko osjeća nešto više od prijateljstva prema meni. Bila sam glupa i zato što sam pristala na to da mu budem prijateljica i da strpljivo čekam dok on ne shvati da sam vrijedna njegove pažnje. I još sam se trudila držati po strani kako ga ne bih nervirala svojom nametljivošću!

Trebala sam mu jasno dati do znanja što osjećam oprema njemu, pa što bude! No, nešto mi je govorilo da ni s takvom otvorenošću ne bih postigla ništa, osim što bih se dodatno ponizila.

Vratila sam se kući potištena i suznih očiju. Moji su bili na poslu i budući da sam bila sama, mogla sam se isplakati do mile volje zbog tužnog završetka priče koja zapravo nikad nije počela.

Malo kasnije sam si skuhala čaj i bezvoljno sjela pred računalo. Prvo sam otišla na Facebook i primijetila da netko traži moje prijateljstvo. Trgnula sam se kad sam pročitala bakino ime. Pristala sam i odmah ušla u njezin profil.

Nisam mogla vjerovati svojim očima. Baka je već nakrcala svoj profil fotografijama: svojim, djedovim, maminim i mojim. Ja kad sam se tek rodila, ja u vrtiću, ja u osnovnoj školi… kako sam samo smiješno izgledala onako bucmasta s kečkicama i šiškama! Nisam se mogla sjetiti da sam ikad prije vidjela te fotografije.

Bila sam njezina prva prijateljica na Facebooku. Obuzela me takva nježnost prema baki da sam je poželjela odmah zagrliti. Nadala sam se da će sklopiti još prijateljstava iako sam sumnjala da na Facebooku ima puno osoba njezine dobi.

Tada sam primijetila da mi je stigla nova poruka. Na trenutak sam se ponadala da je Mirko. Nekoć mi je svakodnevno slao nježne i duhovite poruke, a često smo se nalazili i na chatu brbljajući o svemu i svačemu.

Na žalost, nije bio Mirko nego baka. Da budem iskrena, to mi je malo zasmetalo. Sad mi se već činilo da počinje gnjaviti, nije mi pasalo da mi se javlja na sve strane: na mobitel, na e-mail, na Facebook. Uostalom, kad sam malo bolje razmislila, zaključila sam da je ona u stanju tražiti prijateljstvo i od mojih prijatelja. Već sam mogla zamisliti njihovu reakciju! Baka bi postala, a samim time i ja, predmet sprdnje na Facebooku.

„Jesi li vidjela kako sam postala vješta na internetu?“, napisala mi je. „Ludo se zabavljam, i to sve zahvaljujući Ivanu“.

I taj Ivan me ozbiljno počeo nervirati. Zar se uz izgovor da želi naučiti baku koristiti kompjutor misli uvući i u moj život i među moje prijatelje?

Odlučila sam otići do bake. Osim toga, to mi se činilo pametnijim nego da budem sama kod kuće i sažalijevam sebe razmišljajući o Mirku. Uostalom, bila sam znatiželjna da vidim tog Ivana.

- Nije tu - rekla je baka čim sam je pitala za njega. - Na predavanju je.

- U ovo doba? - pitala sam začuđeno dok su mi se grozne misli rojile glavom. Bilo je osam sati navečer i to mi se činilo malo čudno vrijeme za predavanje na fakultetu. Možda se išao naći s nekim prijateljem ili sjedi u nekom kafiću i izruguje se sa svojim društvom na račun moje bake.

- Ništa čudno, on je upisao izvanredni studij i uvijek ima večernja predavanja - objasnila mi je baka povevši me u dnevnu sobu, gdje mi je ponosno pokazala novi laptop.

Uključila ga je, a zatim se, jako pažljivo i polako, gotovo s nekim strahopoštovanjem, spojila na Facebook.

- I, što kažeš na tvoju staru baku? - ponosno me pitala.

- Strašna si! - slagala sam. Posumnjala sam da je ona u stanju izvesti samo tih nekoliko najjednostavnijih, osnovnih radnji, a da sve ostalo za nju čini Ivan, no nisam joj to mogla reći.

Baka mi je ponudila sok i pitala me hoću li ostati na večeri. Prihvatila sam poziv, između ostalog i zato što je skuhala svoje božanstveno varivo od povrća i ispekla čokoladnu tortu za Ivana koji je, po njezinim riječima, bio veliki ljubitelj slatkiša. Uostalom, ionako sam imala namjeru ostati kod nje dok se Ivan ne vrati s predavanja jer sam ga čvrsto odlučila upoznati.

Poslala sam poruku majci kako bih je obavijestila da ću se zadržati kod bake, a ona mi je odmah odgovorila tražeći da dobro proučim Ivana i cijelu situaciju kako bih joj poslije sve mogla detaljno ispričati.

- Tvoj podstanar je veliki gurman - rekla sam baki.

Objasnila mi je da je Ivan lud za domaćom kuhinjom, a zatim je dodala kako je jako pristojan i ozbiljan mladić iz dobre obitelji. Njegov je otac bio sveučilišni profesor, a majka profesorica u srednjoj školi. Rekla mi je i da je jako lijepo odgojen i vrlo uredan. Pomaže joj kad treba nositi stvari iz trgovine i s tržnice i često joj radi društvo. Ukratko, činilo se da je taj Ivan gotovo savršen mladić.

Možda je i bilo tako, ali ja baš nisam bila uvjerena u to, a posebno ne kad sam vidjela da u jedanaest i trideset navečer još uvijek nije stigao kući. Fakultet je bio nedaleko od bakinog stana, a baka je rekla da večernja predavanja završavaju u deset ili najkasnije pola jedanaest.

Ostala sam kod bake gledajući televiziju i već pomalo zijevajući. Kad je prošlo još petnaest minuta, pitala sam baku ne smeta li je što se Ivan vraća kući tako kasno, no ona mi je mirno odgovorila da joj to uopće ne smeta. Rekla je da on ima ključeve od stana pa ga ona ne mora čekati budna da mu otvori vrata.

Kad je prošla ponoć, odlučila sam se vratiti kući. Nije mi padalo napamet provesti cijelu noć kod bake čekajući da se taj veličanstveni Ivan udostoji doći.

Osjećala sam se uznemireno i htjela sam s mamom to prokomentirati, ali ona i tata su već spavali kad sam stigla kući tako da sam razgovor o baki morala odgoditi do sutradan.

Probudila sam se poslije devet i moji su roditelji već bili otišli na posao. Pokušala sam nazvati mamu, ali mobitel joj je bio ugašen. Tatu nisam htjela zvati jer on obično cijeli dan juri s jednog kraja grada na drugi i ne voli kad ga se zivka na mobitel, osim ako nije riječ o nečem jako važnom.

Bila sam zabrinuta za baku, ali nekako nisam imala volje ponovno ići kod nje. U posljednje vrijeme nisam baš često odlazila k njoj pa nisam htjela da sada pomisli da sam je počela kontrolirati. Uostalom, čak i kad bih otišla, najvjerojatnije i opet ne bih zatekla Ivana kod kuće.

Nije mi, dakle, preostajalo ništa drugo nego da uključim kompjutor i pozabavim se svojom diplomskom radnjom. No, nakon sat vremena pisanja, nisam više mogla izdržati pa sam se uključila na Facebook.

Baka je stavila još neke fotografije s mojih rođendana koje sam gotovo sve proslavila u društvu s njom i djedom. Sjećam se da mi je pekla kolače i svoje najfinije torte, dok je djed izmišljao svakakve igre kako bi zabavio mene i moje male prijatelje.

Jako sam voljela djeda. Kad je umro, imala sam četrnaest godina i odlazila sam svaki dan kod bake kako bih joj pomogla da se osjeća barem malo manje usamljeno. Kod nje sam pisala zadaće i večerala, a ponekad bih čak i prespavala.

Otprilike kad sam navršila sedamnaestu godinu, počela sam izlaziti s društvom, a imala sam i puno više za učiti uoči mature. Ukratko, bila sam već odrasla, imala sam svoje interese i prijatelje i baka je tako prešla u drugi plan.

Za svoj posljednji rođendan otišla sam je posjetiti, ali zadržala sam se kod nje vrlo kratko jer sam se žurila na sastanak s Mirkom. Ona je bila ispekla moju omiljenu tortu i bila je povrijeđena što nisam imala ni toliko vremena da sjednem i pojedem barem jedan komad.

A sada moja baka peče torte za tog nepoznatog mladića, Ivana.

Nisam se mogla nikako smiriti, svašta mi se motalo po glavi. Taj tip ju je mogao opljačkati dok nije bila kod kuće, a mogao je učiniti i puno gorih stvari. Danas se svašta događa i nikome se ne može vjerovati, razmišljala sam. Meni je bila zastrašujuća već i sama pomisao da nepoznat muškarac živi u stanu sa staricom koja se ne može obraniti.

Obuzeta takvim mislima, nazvala sam baku, no ona se nije javila. Tada sam je pokušala dobiti na mobitel, no i on je zvonio tako dugo dok se nije prekinula linija.

U redu, pomislila sam, nema razloga za paniku. Možda jednostavno nije čula zvono. Vjerojatno drži mobitel u torbi, pa i meni se ponekad dogodi da ne čujem da zvoni, kako se onda ne bi moglo dogoditi njoj koja slabo čuje. Odlučila sam da joj, čim je vidim, uključim funkciju vibriranja. Bilo mi je žao što se toga nisam sjetila protekle večeri kad sam bila kod nje.

Oko pola jedan još uvijek nisam uspjela dobiti baku i postajala sam sve uznemirenija. I tako sam se naposljetku odjenula i odlučila otići do nje.

Dok sam parkirala bicikl pred njezinom kućom, učinilo mi se da sam je vidjela u daljini. No, nije bila sama već ju je pod ruku držao neki mladić, usudila bih se reći čak vrlo zgodan mladić.

Baka nas je ponosno predstavila jednog drugome, no nisam bila sigurna je li bila ponosna na mene ili na svog novog sustanara. Pola sata kasnije sjedili smo kod nje za stolom. Baka je napravila lazanje već ranije i sada ih je samo podgrijala, a ja sam zaključila da sam već odavno gladna pa sam prihvatila njezin poziv da ostanem na ručku.

Ivan nije bio previše pričljiv i činilo mi se kao da pomno razmišlja prije svake rečenice koju izgovori. Djelovao je pomalo zagonetno, ali i vrlo privlačno.

- On je dosta povučen, možda čak i pomalo stidljiv mladić - šapnula mi je baka iskoristivši priliku kad je Ivan otišao u kupaonicu oprati ruke.

Stoga sam se, kad se vratio za stol, pokušala više uključiti u razgovor. Pitala sam ga kako se osjeća u našem gradu, a on je odgovorio da uživa iako mu ponekad nedostaju mir i tišina kakve je imao u malom mjestu odakle je stigao. Objasnio je da uskoro namjerava diplomirati, a zatim bi volio još malo usavršiti jezike i zaposliti se kao profesor u školi. Trenutno ga još uvijek uzdržavaju roditelji, priznao je, no volio bi što prije pronaći pristojan posao i stati na svoje noge.

Primijetila sam da me pažljivo promatra, kao da me, na neki način, procjenjuje. No, nije mi postavio ni jedno jedino pitanje pa sam zaključila da mu se vjerojatno ne činim previše zanimljivom.

U jednom trenutku zazvonio je telefon i baka je otišla javiti se, dok smo nas dvoje ostali sami za stolom.

- Hvala ti što si je naučio kako se koristi računalo i mobitel - rekla sam mu.

Ozbiljno me pogledao.

- Bila je jako sretna kad je otkrila način kako ti može biti bliža i barem u nekakvom kontaktu s tobom, s obzirom da te ne viđa često. Htjela te iznenaditi i bila je uzbuđena poput djeteta kad je uspjela - tiho mi je ispričao.

- Ali ja… - zaustila sam, a zatim sam zašutjela.

Shvatila sam da nemam izgovor ni opravdanje za to što sam u posljednje vrijeme tako zanemarila baku. Bila sam tako obuzeta svojom diplomskom radnjom i Mirkom da sam gotovo i zaboravila na nju. A kad bi me nazvala, to me najčešće smetalo jer mi se činilo da samo gubim vrijeme pričajući s njom.

- Htjela sam reći - nastavila sam - da me i prije mogla nazvati, a i vidjeti uživo kad je htjela.

Ivan nije ništa rekao na to, nego je samo šutke otpio bijelo vino. To njegovo držanje koje je nalikovalo na prešutnu optužbu me razbjesnilo. Ma što on sebi umišlja? Što misli tko je on? Nekakav zamjenski, savršeni unuk za moju baku? On je poznaje manje od mjesec dana i jako griješi ako misli da može zauzeti moje mjesto u njezinom srcu!

- Bako, htjela sam te sutra pozvati kod nas na ručak. Ja ću kuhati - rekla sam joj kad se vratila u sobu.

- Oh, zlato, nema potrebe da se gnjaviš. Znam da imaš puno posla oko svoje diplomske radnje.

- Dobro napredujem, već sam skoro pri kraju s njom, ne brini. A poslije ručka ćemo zajedno otići u šetnju.

Baka se zadovoljno nasmiješila.

- Kad bolje razmislim, i trebala bih malo prošetati po gradu i kupiti par sitnica. Već odavno si nisam ništa priuštila i bilo bi mi drago da mi radiš društvo.

- Naravno, baka, i meni bi pasalo da nas dvije zajedno obiđemo trgovine - rekla sam promatrajući Ivana.

On me gledao ne trepnuvši.

Sutradan je baka došla kod mene na ručak, a poslije smo zajedno otišle u grad i provele zaista ugodno poslijepodne. Ne bih nikad pomislila da mi boravak u njezinom društvu može tako pomoći da se opustim i prestanem razmišljati o Mirku.

Vratile smo se kući punih ruku raznih vrećica. Ivan nam je pomogao da sve to donesemo u bakin stan, a zatim nam je skuhao čaj i stavio na stol kutiju keksa.

- Onda, kako je bilo? Jeste li se zabavile? - pitao je.

Baka mu je ispričala kako sam skuhala odličan rižoto s povrćem.

- Franka je divna i marljiva djevojka - dodala je, a ja sam se osjetila nekako posramljeno. - Oduvijek je bila odličan đak i nikad nije radila probleme svojim roditeljima.

- Ne sumnjam - prokomentirao je Ivan, a ja nisam bila sigurna misli li to iskreno ili je samo bio ironičan.

Kako bilo, ionako me nije bilo briga što misli o meni taj uobražen i arogantan tip. Bila mi je važna samo moja baka i kako se ona osjeća. Nadala sam se da sam joj uspjela pokazati koliko mi je stalo do nje i sama sam sebi obećala da je više neću tako zanemariti.

- Dobro, mislim da je vrijeme da krenem kući - rekla sam i ustala.

- Kada ćeš ponovo navratiti? - pitao je tada posve neočekivano Ivan.

Baka je prešla pogledom s njega na mene i zadovoljno se nasmiješila. A ja sam osjetila kako sam pocrvenjela kao paprika.

- Pa, ne znam - zbunjeno sam odgovorila. - Možda sutra.

- Odlično - odgovorio je on. - Sutra navečer nemam predavanja pa ću ja skuhati večeru.

- Zaista? - pitala je baka.

- Da, pripremit ću specijalitet iz mog rodnog mjesta - rekao je Ivan netremice me promatrajući.

- Super! - kratko sam odgovorila trudeći se pokazati oduševljenje.

Odlazeći toga dana od bake kući bila sam jako zbunjena. Ivan mi se činio zaista neobičnim mladićem. Naravno, tek sam ga upoznala, ali me ipak uznemiravalo to što nisam znala što bih mislila o njemu.

No, bila sam jako sretna što sam napokon postala svjesna pogreške i što sam odlučila da više neću zapostaviti svoju baku. A što se tiče Ivana, moram priznati da sam bila nestrpljiva da ga ponovno vidim i malo bolje upoznam. Nešto mi je govorilo da bih zbog njega uskoro mogla prestati razmišljati o Mirku.