Obrisala sam dlanove vlažne od znoja o hlače i ponovo pokušala duboko udahnuti. No uzalud. Što sam se više trudila doći do daha, to sam teže disala. Osvrnula sam se po prostoriji u kojoj sam već gotovo pola sata sjedila i pokušavala uvjeriti samu sebe da mi se u ovako ugodnom prostoru ne može dogoditi ništa loše. Zidovi su bili obojeni u pastelne boje, u kutovima sobe bilo je razmješteno bujno ukrasno raslinje, a bilo je tu i zaista lijepih slika koje su unosile određenu vedrinu.
Na trenutak mi se čak učinilo da sam uspjela primiriti svoje ustreptalo srce, ali onda su se vrata naglo otvorila i ono je ponovo počelo divlje bubnjati.
- Dobar dan i dobro mi došli! Vi ste gospođa Nevenka, zar ne? Drago mi je. Ispričavam se što ste me morali čekati, ali gospodin prije vas zadržao se malo dulje nego što je bilo planirano.
Žena koja mi se obratila bila je izuzetno ugodne vanjštine i baršunasta glasa. Kod svojih posljednjih riječi osmjehnula mi se i osvrnula prema muškarcu koji je upravo dolazio iza njenih leđa.
- Ne znam što bih rekao, zaista. Hvala vam. Puno vam hvala! - rekao je visok, prosijed čovjek. Djelovao je sretno, no istodobno i prilično zbunjeno.
Dok je izlazio, uhvatio je rukom kvaku zahodskih vrata umjesto izlaznih, a tek što je izašao, ponovo se vratio po kišobran i šešir koje je zaboravio.
- Nemojte mi zamjeriti - s nelagodom se osmjehivao plavokosoj ženi i meni. - Čini se da nakon ovoga danas ne znam tko mi glavu nosi!
Kad smo ostale same, žena mi je položila ruku na rame i rekla blagim glasom:
- Samo se opustite. Osjećam da ste uznemireni, ali vjerujte mi: ne postoji baš nikakav razlog za to. Naprotiv, niste slučajno došli ovamo. Nitko ne dođe slučajno. Zasigurno postoji neki valjan razlog zbog kojeg ste se odlučili na ovaj korak.
Da, razlog je postojao. To je bilo sigurno. Željela sam, naime, konačno shvatiti zašto mi neke stvari u životu ne idu od ruke. Možda je objašnjenje stvarno ležalo u mojim prošlim životima? Tako me je barem uvjeravala kolegica s posla koja se prije nepunih mjesec dana podvrgla regresiji.
- Nevenka, to jednostavno morate isprobati! - rekla mi je pršteći od ushićenja dok smo dan nakon njene seanse zajedno pile našu prvu jutarnju kavicu.
- Vi znate da ja doma imam tešku situaciju? - bila je to prije konstatacija nego pitanje.
- Muž mi pije, mali neće učiti, kći se odselila čim je navršila osamnaest jer kaže da ne može živjeti u takvoj ludnici. Zaista mi nije lako.
Da, znala sam sve to. Ankica je bila duša od žene, ali ponekad me znala doslovce udaviti svojim pričama o nesređenom životu u njenoj obitelji. Kao da ja nisam imala dovoljno svojih problema. Ona je barem imala djecu. Očito ne baš uzornu, ali ih je imala. A ja?
- Uglavnom! - nastavila je otpivši gutljaj kave.
- Čula sam za tu regresiju od jedne poznanice sestrične moje prijateljice! Da vam budem iskrena, nisam imala pojma što je to. Navodno nekakvo uvođenje u trans, pa proživljavanje prošlih života, pa što da vam kažem! Zvučalo mi je poput kakve velike izmišljotine! Ali ta je poznanica bila toliko oduševljena svojim iskustvom da je uspjela zaintrigirati i mene. I tako sam pomislila: zašto ne? Što imam izgubiti?
Naravno, osim novca koliko ta seansa stoji. No, htjela sam vidjeti leži li možda zaista odgovor mog teškog sadašnjeg života u tim navodnim prošlim životima. I hoću li ih se ja zaista sjetiti, ako uopće postoje.
- I? - sad je Ankica uspjela pobuditi i moje zanimanje te sam napeto naćulila uši.
Pojam regresija nije mi bio nepoznat, ali ni suviše poznat. Znala sam otprilike o čemu se tu radi, ali mi je, baš kao i Ankici, sve to djelovalo prilično nestvarno. Prošli životi, tko bi vjerovao u takvo što!
- Sve mi se u jednom danu okrenulo za sto osamdeset stupnjeva, vjerujte mi! Ma, sve sam konačno shvatila! Ovaj moj život sada zapravo je "popravna škola" u kojoj ispravljam greške iz svojih prošlih života. Da, da, upravo tako! - potvrdila je svoje riječi žustrim kimanjem glave vidjevši nevjericu na mom licu.
- Ja sam vam u prošlom životu bila muškarac! I to nije sve: zamislite, pila sam i maltretirala svoju obitelj, baš kao što to sada moj muž čini meni! Shvaćate li sad što mi se zapravo događa? Očito je red na meni da iskusim kako je živjeti s takvim bračnim partnerom, ali i da nešto po tom pitanju poduzmem.
Prije regresije željela sam se razvesti, no sad shvaćam da time ne bih ništa riješila. Moram ovaj sadašnji život "odguliti" kako valja i pokušati pomoći svom mužu da se promijeni. Moram to učiniti, ako ni zbog čega drugog, a onda kako ne bih morala u sljedećem životu proživljavati istu kalvariju.
Sve to što je govorila imalo je donekle smisla, ali zapravo je zvučalo poput znanstvene fantastike. Uostalom, kakve je to sve veze imalo sa mnom? Ja nisam imala probleme takve vrste. Moj muž nije pio i nije me zlostavljao. Jedino što je mene mučilo bila je neplodnost koju nisam uspjela riješiti čak ni pomoću umjetne oplodnje.
Je li bilo moguće da je to bila neka vrsta kazne? Da sam zaista u nekom prošlom životu, pod pretpostavkom da je takvo što uopće postojalo, učinila nešto zbog čega sam sad ispaštala?
- I vi stvarno mislite da bi ta regresija pomogla i meni? - pitala sam svoju stariju kolegicu ugrizavši se pritom za usnicu.
Iskreno, nisam suviše vjerovala u to, ali bila sam spremna iskušati baš sve kako bih konačno dobila ono za čim sam tako žarko žudjela.
- Sigurna sam da bi! Pa kažem vam, moj život se potpuno promijenio otkad sam shvatila neke stvari. Kad sam, kako bih vam to rekla, dobila uvid u pozadinu svega!
Kimnula sam glavom. I ja sam, naravno, htjela vidjeti "pozadinu" svog života. A tko ne bi? U posljednje vrijeme osjećala sam se tako izgubljenom. Sve moje prijateljice, sestrične, pa čak i dvije nećakinje bile su trudne ili su već imale djecu. Između njihovih kolica, pelena i priča iz vrtića osjećala sam se kao jedina žena na svijetu koja ne može biti mama.
A onda je tu bio i moj muž koji me u posljednje vrijeme uopće nije shvaćao. "Ne mogu sad. Nisam raspoložen", rekao mi je posljednji put kad sam mu napomenula da imam ovulaciju.
Nakon što je izbila ružna svađa, otvoreno mi je sasuo u lice sve što mu je bilo na srcu.
- Ovo je noćna mora! - vikao je. - Kako je uopće došlo do toga da si postala tako opsjednuta trudnoćom? Uništavaš nas time, zar to ne vidiš!
Kao da sam ja željela takav život. Uvijek sam maštala o skladnom domu ispunjenom dječjim smijehom, a jedino što se u posljednje vrijeme čulo unutar naša četiri zida bila je svađa.
- Još uvijek se stignemo rastati! - uzvratila sam mu jednako živčanim tonom. - Samo reci! Ja sam spremna na sve! Ne misliš valjda da ja uživam u životu kakav vodimo?
Nije odgovorio na moje pitanje, samo mi je demonstrativno okrenuo leđa u krevetu, ostavivši me ponovno samu i ucviljenu s mojom upropaštenom ovulacijom!
- Što ste se tako namrštili, Nevenka? - Ankičin glas me prenuo iz razmišljanja.
- Ma, ništa… - odmahnula sam rukom. Bile smo si dobre, ali nisam željela tako detaljno iznositi svoju intimu. Ono što me sada zanimalo bila je ta regresija.
- Kažem vam, nisam požalila što sam to učinila i svakome bih toplo preporučila! - Ankica je djelovala sigurno u to što je govorila.
- Ne znam - zatresla sam nepovjerljivo glavom.
- Znate, mene zanimaju sve te nadnaravne stvari, ali moram reći da dosad baš nisam imala najbolja iskustva s njima.
Pritom sam na umu imala svoj posjet jednom poznatom vidovnjaku kojeg mi je također preporučila prijateljica. I ona je, baš kao i Ankica, bila oduševljena svojim izletom u okultno, no meni se njegovo proročanstvo nije ispunilo. Rekao mi je da ću imati dijete, i to dječaka koji će vrlo nalikovati meni. No, gdje je sad bilo to dijete? Ja još nisam bila ni trudna, a po njegovu pretkazanju ono je za koju godinu već trebalo stasati za školu!
- Neću vas nagovarati - Ankica je konačno malo popustila kad je uvidjela koliko se nećkam. - Ali, evo, ovdje vam je adresa, pa ako se predomislite.
Predomislila sam se. Otprilike tjedan dana trebalo mi je da odvagnem sve argumente za i protiv i sad sam, eto, bila na adresi koju mi je Ankica dala. Dok sam čekala da muškarac koji je imao seansu prije mene konačno ode i da s plavokosom ženom uđem u sobu, bila sam vrlo uznemirena. Ankica mi je, doduše, detaljno prepričala svoje iskustvo, ali to je upravo bilo to: njeno iskustvo! Tko je mogao znati kakvo će biti moje?
- Samo se opustite - ponovila je žena blago, nudeći mi stolac da sjednem kad smo ušle u njenu ordinaciju.
- Jeste li se možda već ranije susreli s nečim sličnim? - upitala me, iako se po mojoj nervozi vjerojatno iz aviona dalo vidjeti da nisam.
- Znam, sve mi je jasno. Čovjek uvijek pomalo zazire od novog i nepoznatog. Pogotovo ako se radi o nečem toliko nepoznatom kao što je život prije života ili smrt. To je normalno!
Na riječ smrt osjetila sam kako mi se zgrčila utroba. Jesam li bila sigurna da zaista želim to učiniti? Ako su se u toj regresiji mogli vidjeti prošli životi, onda su se isto tako mogle vidjeti i smrti, ili?
- Da, možete proživjeti i svoje smrti, ali samo ako to želite - ženin glas i dalje je odisao mirom i strpljenjem.
- Vjerujete mi, ovdje se neće dogoditi baš ništa protiv vaše volje. Vaša podsvijest određuje koliko ćete daleko ići unatrag i što ćete pritom vidjeti. Ja sam tu samo da vas pratim i podržavam u vašem putovanju. Vi ćete biti u svojevrsnom transu, ali ne pod hipnozom. Dakle, budite sigurni, neću vas hipnotizirati!
Potom mi je objasnila kako je to što ćemo raditi nehipnotička regresija i kako je takvo putovanje u dijelove prošlih života u principu ugodno iskustvo za svakog sudionika.
- Prolazak kroz ranije živote predstavlja mogućnost pronalaženja uzroka problema u sadašnjem životu i njihova rješavanja. Koji vas problem muči?
- Ne mogu imati djece - rekla sam bez uvijanja.
Da. To je bio moj najveći problem, ili barem onaj koji me najviše mučio.
- Godinama moj muž i ja radimo na tome, bila sam i više puta na umjetnoj oplodnji. Navodno ne postoje nikakve zdravstvene prepreke niti kod njega niti kod mene, ali jednostavno ne uspijevamo. Prije dosta godina…
Ovdje sam malo zastala. Bio je to onaj detalj iz mog života koji me mučio, ali za koji nisam bila sigurna trebam li ovdje o njemu govoriti.
- Recite slobodno! - ohrabrivala me voditeljica seanse. - Važno je da imate povjerenja u mene i da mi kažete sve što vas muči.
- Dakle, prije dosta godina… - nastavila sam nakon kraće stanke - otišla sam na nagovor prijateljice k jednom poznatom vidovnjaku. I zaista, sve što mi je prorekao bilo je točno. Osim jednog - da ću imati dijete. Po njegovu pretkazanju, ja bih sada već trebala imati školarca, a nisam još ni rodila!
Žena me pažljivo slušala, kimajući s vremena na vrijeme glavom.
- Shvaćam. Zbunjuje vas to što je pogriješio upravo u pitanju koje vam je bilo najvažnije. Želite vidjeti kako izgleda pravi odgovor.
Kimnula sam glavom.
- Sigurni ste da mi se tijekom ovakve seanse ne može ništa dogoditi? - zamucala sam kad sam legla na krevet na koji mi je žena pokazala rukom.
- Ništa ne brinite. Ja ću vas voditi cijelim putem. U sigurnim ste rukama!
- Opustite se - čula sam potom baršunast ženin glas kako dopire do mene kroz mrak. Oči su mi sada bile zaklopljene, a preko njih se nalazio mekani rubac.
- Zamislite da ste građeni od slojeva. Počnite opuštati sloj po sloj. Polako: ruke, noge, trup. Tako, tako.
Pokušavala sam slijediti njene upute, no usprkos tome bila sam još neko vrijeme napeta. Kad sam se konačno počela opuštati, ugodan glas postao je jedino što je zaokupljalo moje misli. Činila sam sve što mi je govorio i malo-pomalo osjećala kako tonem u stanje blažene ugode.
- Opišite mi kako izgleda kuća u kojoj živite. Kako u proljeće, kako u ljeto, a kako u jesen i zimi?
Ne razmišljajući zašto se to traži od mene, pustila sam da mi se pred očima počnu nizati slike naše kuće tijekom četiri godišnja doba te ih stala opisivati.
- A sada… - rekao je glas - sada ćete ući u tunel na kraju kojega ćete vidjeti svjetlo. Brojat ću polako unatrag od deset do jedan. Kad završim, vi ćete se naći u svjetlu.
Nakon što je to rekao, čula sam ga kako odbrojava. Za to vrijeme ja sam se kretala prema naprijed, a dok je glas došao do brojke jedan, okružila me zasljepljujuća svjetlost.
- Pogledajte sada bolje oko sebe. Nalazite se na velikoj lijepoj livadi preko koje se proteže dugačak kameni zid s puno vrata. Stanite ispred njega i odaberite jedna, koja god želite. Iza svakih od njih nalazi se po jedan vaš prošli život.
Dok me glas vodio, pred sobom sam cijelo vrijeme vidjela ono što mi je opisivao. Bio je tu zaista dugačak kameni zid s brojnim vratima i ja sam instinktivno krenula prema jednima. Ispružila sam ruku i otvorila ih…
- Što vidite?
Cipele: crne, kožne, s velikom kopčom, starinske. Hodale su užurbanim korakom prema brežuljku uz koji su se potom počele uspinjati. Čula sam ubrzano disanje i tu i tamo pokoji prigušen jecaj. Iznad cipela njihao se tamnoplavi rub dugačke vunene suknje u ritmu koraka.
- Tko je to tko hoda? - začula sam glas koji me vodio, sada pomalo kao iz daljine.
S cipela sam polako počela podizati pogled prema gore i ugledala mladu ženu sa zamotuljkom u naručju. Lice joj je bilo uplakano, ali istodobno i odlučno. Odjednom sam shvatila da sam to ja i da u naručju držim dijete.
- Ja - rekla sam osjećajući kako mi se grlo stisnulo.
- Kamo ste se uputili?
- Nosim dijete u crkvu. Ostavit ću ga ondje. Ne mogu ga imati. Ne želim ga imati!
- Zašto?
- Nikad ga i nisam željela. Napravio mi ga je gazda kod kojeg radim kao služavka. Ne želim to dijete!
Dok sam govorila, žena u mojoj viziji, koja je bez sumnje bila ja, stigla je do crkve i ostavila dijete na pragu velikih drvenih vrata. Potom se okrenula i ne osvrćući pohitala niz padinu.
- Ne želim ga! - ponavljala sam dok sam se spuštala. - Ne želim…
- Dobro je. Sve je u redu - staložen glas me ponovo smirio.
- Vratite se sad na livadu. Tako. Ponovo se nalazite pred kamenim zidom. Odaberite ponovo jedna vrata. Otvorite ih i uđite kroz njih. Što vidite?
Kročivši kroz vrata, ovaj put sam se našla ispred velike stare kuće s kovanom ogradom. Zaklonila sam se iza jednog grma kako me ljudi koji su se nalazili u vrtu ne bi vidjeli. Muškarac i žena, otmjeno odjeveni po modi otprilike iz devetnaestog stoljeća, sjedili su za stolom i pili kavu iz finog porculana. Plavokosi dječak, star oko sedam godina, sjedio je pokraj njih i nalaktivši se o stol bezvoljno kružio pogledom oko sebe.
- On nije njihovo dijete. On je moj sin kojeg sam se odrekla. Dala sam im ga jer se nisam mogla brinuti o njemu. Mislila sam da će mu ondje biti bolje, ali…
- Ali što?
- Čini mi se da nije sretan. Zapravo, sigurna sam da nije sretan. Zašto sam ga dala? Kako sam ga se mogla odreći…?!
Nakon što je seansa završila, žena mi je maknula rubac s očiju i rekla da ih mogu polako otvoriti. Lice mi je bilo mokro od plača. Zar mi nije bilo rečeno da su putovanja u prošle živote ugodna baš svakome? Ali, kako su mogla biti ugodna meni, kad sam saznala o sebi tako strašne stvari!
Zar je sve to uopće bilo moguće? Jesam li ja to budna sanjala ili sam zaista zavirila u svoje prošle živote? I jesam li se zaista u njima odrekla svog djeteta? Ja, koja sam godinama živjela samo s jednim ciljem - da postanem majka?
Zgrozila sam se nad ovom mišlju i jeza mi je poput struje protresla tijelo.
- Ponekad su spoznaje do kojih ovim putem dolazimo bolne i šokantne. Čak do te mjere da u nama izazivaju nevjericu. No, vjerujte, na kraju su uvijek korisne jer nam pojašnjavaju neka otvorena pitanja u sadašnjem životu.
Plavokosa žena mi se i dalje obraćala ljubaznim tonom, iako je upravo saznala da sam bila u stanju zanijekati rođeno dijete. Očito njoj to nije bilo toliko šokantno kao meni. Tko zna čega se ona sve naslušala tijekom ovakvih regresija!
- Mislim da vam je sada možda jasniji razlog vaše neplodnosti koju ni liječnici ne mogu objasniti - rekla je i blago mi se nasmiješila.
- Da, sve mi je jasno - kimnula sam glavom. - Kažnjena sam - promrmljala sam više za sebe.
- Ne, ne - odmahnula je glavom. - Nemojte na to tako gledati. Vi u ovom životu jednostavno trebate odraditi neke pogreške iz prijašnjih života, i to je sve.
Kako je to jednostavno zvučalo iz njenih usta. No, ja sam bila u šoku. Kao prvo, još uvijek nisam mogla vjerovati da sam zaista već tako mnogo puta živjela. A kao drugo, kako sam se mogla pomiriti s činjenicom da mi je Bog podario ono za čime sam sada najviše žudjela, a ja sam to odbacila?!
- Kroz naše živote mi napredujemo, razvijamo se. Tako dugo dok ne shvatimo svoje pogreške, ponavljamo ih i plaćamo za njih.
Dobro. Ja sam sada dakle znala koje su bile moje pogreške i očito sam plaćala za njih. No, kako dalje? Je li se bilo dovoljno pokajati pa da se speru grijesi koje sam počinila? Ili sam se mogla tek u sljedećem životu nadati pomilovanju i sreći da postanem mama?
Nisam znala odgovore na ova pitanja, a nije mi ih mogla dati niti žena koja je bila stručnjak u ovom području. Ipak, na neki način sam osjećala da sam dobila odgovor za kojim sam tolike godine tragala.
Izašavši iz ordinacije, polako sam krenula kući. Propuštajući namjerno tramvaj, hodala sam polako s noge na nogu kroz grad. Prolaznici na ulici o koje bih se povremeno okrznula mogli su vidjeti samo zamišljenu ženu. Film koji se stalno iznova prematao u mojoj glavi mogla sam vidjeti jedino ja.
Gledajući tako neprestano scenu u kojoj svojevoljno predajem vlastito dijete u tuđe ruke, oči su mi se ispunile suzama. Osjećala sam kako mi koraci postaju sve sporiji, a kad su mi noge postale tako teške kao da su od olova, uzela sam taksi i odvezla se kući.
Stan je bio prazan. Moj muž još nije došao kući, što mi je i odgovaralo jer sam nevjerojatno iskustvo koje sam upravo proživjela morala "prožvakati" sama.
Postavite si prije spavanja pitanje: kako da riješim svoj problem, što mi je činiti, u glavi su mi ponovo zazvonile riječi koje mi je uputila žena nakon regresije. Postoji velika mogućnost da će vam odgovor doći u snu. U svakom slučaju, budite strpljivi.
Odlučila sam poslušati njen savjet i još iste večeri, prema njenim uputama, dovela samu sebe u svojevrsno meditativno stanje. I dok je moj muž mirno spavao pokraj mene ništa ne sluteći, ja sam si u stanju potpune opuštenosti postavila životno važno pitanje: što mi je činiti da konačno budem sretna?
I gle čuda: ujutro sam zaista znala odgovor! Bilo je to nevjerojatno, ali zaista jesam! Jedva sam dočekala da dođem na posao i podijelim svoje iskustvo s jedinom osobom koja me u potpunosti mogla shvatiti.
- Ankice, nećete vjerovati što mi se dogodilo! - rekla sam već s vrata svojoj kolegici. Upravo je kuhala kavu kad sam ušla i sad je zastala na pola puta s džezvom u jednoj i šalicom u drugoj ruci. Upitno me pogledala.
- Bila sam na regresiji! - izgovorila sam u jednom dahu.
Čuvši to, Ankica je odložila šalicu i džezvu na stol i u nekoliko se koraka našla pokraj mene.
- Stvarno? Ajme, kako mi je drago! Kako vam se činilo? Jeste li u šoku? Ja još uvijek ne mogu doći k sebi kad se sjetim svog iskustva!
Potom sam joj morala potanko ispripovijedati sve što sam ondje "vidjela", uključujući i neobičan san koji sam te noći usnula.
- Sanjala sam kako stojim pred velikom starom kućom. Isprva nisam znala kakva je to građevina, a onda sam, kad je iz nje istrčalo mnoštvo djece, shvatila da se radi o domu za nezbrinutu djecu. Svi su pružali ruke prema meni želeći da ih povedem sa sobom, no iznenada se iz gomile izdvojilo jedno dijete za koje sam bila sigurna da ga trebam uzeti.
Prišlo mi je i zagrlilo me kao da se odavno poznajemo. Njega sam, dakle, uzela za ruku i otišla s njim sretna kući. Shvaćate li što to znači? Dobila sam odgovor na svoje pitanje kako do sreće! Moram prestati raditi na tome da po svaku cijenu zatrudnim i posvojiti dijete. Tu me čeka sreća!
- Tako mi je drago zbog vas, Nevenka. Baš mi je iskreno drago - Ankica je duboko uzdahnula i obrisala maramicom suze koju su joj se zacaklile u očima.
- Sad još samo moram reći mužu svoju odluku. Neće tu biti nikakvih problema - brzo sam dodala - jer je on već i ranije predlagao posvojenje. No, svakako će se čuditi budući da sam se dosad tome protivila.
- I kad namjeravate pokrenuti postupak posvajanja?
- Odmah! - rekla sam jedva obuzdavajući golemo uzbuđenje koje sam osjećala.
Zaista sam bila odlučna još istog popodneva razgovarati s mužem i već sljedećeg dana stupiti u akciju.
Postupak nije bio jednostavan i trajao je mnogo dulje nego što sam mislila. Ukupno gotovo dvije godine. No, kad smo nakon podnošenja zahtjeva centru za socijalnu skrb, razgovora sa socijalnim radnicima te njihove procjene prikupili svu potrebnu dokumentaciju i konačno dobili zeleno svjetlo od komisije da možemo posjetiti dom s djecom, stvari su se dalje razvijale neslućenom brzinom. Ondje nas je naime dočekalo upravo ono dijete koje sam vidjela na svom duhovnom putovanju kroz prošle živote i koje mi se javilo u snu.
Visok, mršav, plavokosi dječak, krupnih modrih očiju upravo je nevjerojatno nalikovao meni, kao da sam ga ja rodila! A i ta veza između nas dvoje koja je od prvog trena bila prisutna zapanjila je čak i socijalne radnike koji su, ne postavljajući daljnja pitanja, stavili točku na proces posvojenja i prepustili dječaka u naše ruke.
Darijan ima devet godina. Mog muža i mene zove tata i mama i nevjerojatno nam je privržen. Mi ga pak ne bismo mogli voljeti više da smo mu i sto puta biološki roditelji. Moja ljubav prema tom djetetu zaista nema granica. A kad samo pomislim da bi on zaista mogao biti ono dijete koje sam u prošlim životima više puta odbacila, ništa mi se ne čini dovoljno dobrim da mu nadoknadim izgubljeno.
Možda mu jednoga dana, kad poraste, ispričam priču o ženi koja je proživjela brojne tužne živote prije nego što je konačno shvatila gdje leži njena sreća.
Možda će netko reći da su sve to gluposti. Da postoji samo jedan život i da nema popravka za greške koje počinimo. No, ja sam se uvjerila u suprotno. Osjećam da tek sada, kada sam konačno ispravila svoje kardinalne pogreške iz prošlosti, mogu punim plućima krenuti naprijed. Naravno, istodobno se trudim ne raditi nove greške kako bih si već sada osigurala sretniju budućnost.
Na kraju, shvatila sam također da to što u određenom trenutku ne shvaćamo neke stvari, ne znači da one ne postoje ili da nisu istinite. Kao na primjer pretkazanje da ću u roku od nekoliko godina u kući imati školarca. Još donedavno mi se to činilo potpuno nemogućim, a sada se, eto, na moju beskrajnu radost obistinilo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....