Moj trideset i treći rođendan muž je odlučio dolično proslaviti.
- Ipak je to lijepa brojka. Moramo okupiti sve prijatelje. Kada ti bude 44, tko zna gdje će neki od njih biti. Vjerojatno okruženi hrpom dječurlije koja će im biti važnija od svega i neće imati vremena za nas. Dakle, jesi li za pravu feštu? - predložio mi je Smiljko.
- Ako tako želiš, neka ti bude - pristala sam, iako me proslave baš i ne oduševljavaju.
Ali, malo me zazeblo oko srca. Smiljko je spomenuo djecu, što nije bilo baš taktično. Da, neki naši prijatelji već imaju djecu, drugi će ih sigurno uskoro imati, a nas dvoje smo sami. Željeli smo barem jedno dijete, ako već ne više, ali nije se dogodilo. I neće se nikad dogoditi. Za koju ćemo godinu vjerojatno biti jedini par među prijateljima i poznanicima bez djece.
Već punih pet godina znam da neću moći zatrudnjeti. Kada sam to saznala, bio je to velik šok za mene. I za Smiljka, iako je on to ipak lakše podnio nego ja. Grozničavo sam u to vrijeme čitala po knjigama i novinama o suvremenim metodama oplodnje, ali s mojom dijagnozom nije za to bilo nikakve šanse, a ni Smiljko tome nije bio sklon.
- Razumjet ću te ako me ostaviš i nađeš ženu s kojom ćeš moći imati dijete - rekla sam mu. Znam da je zvučalo previše patetično, ali zapravo nisam očekivala da bi to mogao učiniti.
- Molim te, Katarina, ne pričaj gluposti - nježno me je zagrlio.
Nakon početnog šoka pribrala sam se. Imali smo jedno drugo, voljeli smo se, i to je sasvim dovoljno za sretan život, uvjeravala sam samu sebe. Bez njegove potpore, možda bih čak i potonula. Onih prvih dana kad sam saznala istinu neprestano me tješio. Želio mi je pomoći da pobijedim osjećaj krivnje koji me je tada obuzeo i to sam izuzetno cijenila.
Smiljko je u moj život uletio poput orkana i stubokom ga izmijenio. Upoznali smo se u bazenu. Baš tako, u bazenu, u toplicama. Posjetila sam oca, koji je bio na rehabilitaciji u lječilištu, a kako je bio lijep, sunčan dan, odlučila sam se osvježiti i razgibati na kupalištu. Nisam baš voljela bazene, ali malo plivanja neće mi škoditi. I dok sam bezbrižno plivala, odjednom je nešto snažno tresnulo u vodu pokraj mene.
- Klipane jedan, pazi kamo skačeš! - obrecnula sam se na mlađeg muškarca koji je izronio iz vode.
- Oprostite, zaista sam bio neoprezan, uzeo sam zalet i nisam gledao pred sebe - odmah se ispričao toplo se nasmiješivši.
- Mogli ste me ozlijediti. Ne skače se tako po bazenima, niste na moru - još sam bila ljuta.
- Mogu li se nekako iskupiti? Eto, da vas pozovem na ručak, ili barem na piće?
Koje li drskosti. Najprije me umalo potopio, a sada mi još zakazuje spoj. Ali, njegov me smiješak, koji mu nije silazio s lica, razoružao. Dobro, zašto ne?
Uskoro smo sjedili u kafiću pokraj bazena i čavrljali kao da se znamo godinama. Bilo je to zaista nevjerojatno, nisam samu sebe mogla prepoznati. Prilično sam teško prihvaćala nova poznanstva, trebalo bi mi vremena da s nekim ostvarim čak i površni kontakt, prijatelji su me kritizirali koliko sam zatvorena i povučena u sebe, a Smiljko mi se odmah uvukao pod kožu. Štoviše, toliko sam se zanijela da smo još iste večeri završili u krevetu.
Pola godine kasnije već smo bili u braku. Njegovi su roditelji prodali zemljište na moru i dali mu dovoljno novca da može kupiti manji dvosoban stan. Kad smo se uselili, počeli smo ozbiljno razmišljati o prvom djetetu. Jednu smo sobu rezervirali za njega. A sada tamo stoje sobni bicikl i sprava za istezanje. Trim-kabinet za nas umjesto dječje sobe. I nikada njome neće odjekivati dječji smijeh. Samo su naši najbliži prijatelji znali da ne mogu roditi.
Na proslavi rođendana, na kojoj se okupilo šire društvo, svi su se opustili, a onda se razgovor u jednom trenutku oteo kontroli. Nevenka i Zoran, koji vjerojatno nisu znali za moj problem, jer o tome s njima nikad nismo razgovarali, počeli su pričati o svom sinčiću, koji je prije dva dana učinio svoje prve korake. Blistali su od zadovoljstva i ponosa. Čak su pokazivali slike.
Razumjela sam njihovu radost, naravno, ali u duši mi je bilo teško. Jasna je pokušala promijeniti temu, jer je znala kako se ja osjećam, ali dosta joj je vremena trebalo da bi u tome uspjela.
- Oprostite, vjerojatno vam svima dosađujemo. Ali i ti ćeš, Keti, sigurno uskoro uživati u svom djetetu - bezazleno je dobacila Nevenka.
Trudila sam se ostati mirna, ali zadrhtala sam i morala sam izaći iz sobe da se pred svima ne bih rasplakala. Jasna je odmah dojurila za mnom, Smiljko nije mogao goste ostaviti same, iako mu je bilo jasno što se događa. Ipak, pribrala sam se i vratila gostima. Trudila sam se biti vedra i raspoložena, nije imalo smisla pokvariti zabavu. Ali nisam u tome osobito uspijevala. Nadala sam se jedino da to ostali ne primjećuju. No, idućih sam dana sve češće i sve više mislila na svoju nesretnu sudbinu. Sada Smiljko i ja, doduše, imamo lijep život, ali što će biti za koju godinu, kada se ispušemo? Djeca će nam nedostajati, i te kako će nam nedostajati. Sve bi me češće obuzimalo loše raspoloženje, kadšto čak depresivno. Zašto se baš meni moralo to dogoditi.
Bilo je trenutaka kada me zbog toga hvatao bijes. Kad bih na ulici susrela majku kako gura kolica s djetetom, osjetila bih zavist i ljubomoru. I onda sam odlučila.
- Smiljko, ne mogu više. Život mi nema smisla. Želim dijete i gotovo. Voljela bih da jedno posvojimo kad već ne možemo imati svoje - predložila sam mu jedne večeri.
- Znaš, i ja se već neko vrijeme bavim tom mišlju. Ideja je dobra - nježno me zagrlio. - Dakle, učinimo to - pomilovao me po kosi.
- A što bi ti želio, curicu ili dečka - upitala sam raznježena.
- Sasvim mi je svejedno. Znaš kako ono narod kaže, glavno da je zdravo.
Prvi put poslije duljeg vremena bila sam smirena i zadovoljna. Ali, nije išlo glatko kako sam očekivala. Dobro, nisam mislila da za jedan dan možemo doći do djeteta, nije to samoposluživanje u koje uđeš, izabereš što ti se svidi i odneseš kući, no razočaralo me to što smo gotovo mjesec dana trebali čekati da bi nas uopće primili na razgovor u nadležnoj socijalnoj službi. Ti su mi se tjedni otegli poput godina.
- Morate biti strpljivi, za posvajanje treba vremena - uvjeravala me službenica vidjevši da sam prilično nervozna.
Vremena, vremena. Ne znam zašto je potrebno toliko vremena. Sada kada smo donijeli odluku, kada sam se već vidjela s djetetom u naručju, zaista mi je bilo teško čekati. Pogotovo što sam mislila da je to sasvim nepotrebno.
Imali smo sve uvjete da prihvatimo dijete. Ipak, trudila sam se strpljivo odgovarati na bezbrojna pitanja službenice, od kojih mi se osobito glupim i nepotrebnim učinilo ono o razlozima zbog kojih želimo usvojiti dijete. Zaboga, kao da to nije razumljivo samo po sebi. No, moram priznati, bila je susretljiva, uvijek nasmiješena i činilo mi se da smo ostavili dobar dojam na nju. Onda se dogodilo nešto što mi je u prvi trenutak raspršilo snove.
- Znate, upravo smo uredili dječju sobu. Obojili smo je u žuto, ne znamo hoće li beba biti djevojčica ili dječak, nama je svejedno… - željela sam joj pokazati da se brinemo kako ćemo dočekati dijete.
- Beba? - u čuđenju je izvila obrvama. - Vi biste usvojili bebu? Sasvim malu bebu? - ton njezina glasa zazvonio mi je na uzbunu.
- Da, bebu. Malu bebu, naravno. Zašto pitate? - i Smiljko je postao nervozan.
- Gledajte, gospodine. Vi sada imate 37 godina. A vaša žena, ako se dobro sjećam, imat će uskoro 34 - premetala je po svojim papirima.
- Točno. I gdje je tu problem? - upitao ju je Smiljko u čudu.
- Baš u vašim godinama - mirno je odgovorila podignuvši pogled s dokumenata.
- Nisam znao da postoje nekakva dobna ograničenja. Što, prestari smo? - Smiljko je podignuo glas, dok je u meni počelo kuhati.
- Istina, nema zakonskih zapreka, ali postoje neka pravila koja se u praksi obično poštuju. Mislim da imate previše godina da biste mogli dobiti baš novorođenče ili sasvim malu bebu, ako ste na to računali. Osim toga, tu je i problem dojenja, to vam je valjda jasno - rekla je, činilo mi se, bezosjećajnim glasom, tako da me je zazeblo oko srca.
- Znači, mi smo već za dom umirovljenika, nismo u stanju brinuti o malom djetetu - ironijom je Smiljko pokušao prikriti razočaranje koje je i njega obuzelo.
- Nisam to željela reći - glas službenice je sada bio malo mekši. - Ali, jeste li razmišljali o tome da usvojite starije dijete? - upitala je potom.
Šutke smo je gledali nekoliko trenutaka. Nisam znala što bih joj odgovorila. Kad smo se odlučili na posvojenje, mislila sam da će se raditi o sasvim malom djetetu, o bebi koja će biti kao da je naša, kao da sam je ja rodila. Starije dijete, to je ipak nešto sasvim drugo.
- Odlučite li se za tu varijantu, javite mi se - otpravila nas je iz kancelarije.
Bila sam duboko razočarana. Ništa od bebe. Nikad neću držati u naručju malo, nježno, nemoćno biće kojemu bih poklonila svu svoju ljubav i brigu. Neću se veseliti njegovim ili njezinim prvim koracima, prvim zubićima, neću mijenjati pelene, neću pjevati uspavanke.
- Možda ta službenica i nije sasvim u krivu - oprezno mi je rekao Smiljko kad sam ga upitala što on o tome misli.
- Ne razumijem. Zar nismo željeli bebu? - pogledala sam ga s čuđenjem.
- Da, ali ako to nije moguće. Razmisli, da smo dobili dijete kako smo planirali, sada bi imalo pet godina. Nije li tako?
I tako smo javili da smo spremni posvojiti starije dijete. Postupak se opet otegao, opet sam se morala naoružati strpljenjem, ali napokon se i to dogodilo. Oboje smo bili silno uzbuđeni kada su nas pozvali da dođemo pogledati dijete. Nikad neću zaboraviti te trenutke. A dogodilo se ono što uopće nismo planirali.
- Ono je vaša Irma. Tri su joj godine - pokazala nam je službenica ljupku djevojčicu koja se igrala u grupi djevojčica i dječaka između dvije i šest godina, koliko sam mogla ocijeniti. Srce mi je poskočilo od radosti, dopala mi se na prvi pogled.
- Molim vas, pokušajte što je više moguće nenametljivo uspostaviti prvi kontakt s malom. Ne smije odmah shvatiti da ste joj vi novi roditelji, to se mora dogoditi spontano, polagano, bez nametanja i prisile - savjetovala nam je socijalna radnica.
Poslušali smo je. Bila sam jako napeta kad smo došli među djecu i polako se približavali našoj Irmi. Baš kada sam se spremala učiniti posljednji korak prema njoj, pogled mi je zapeo za jednog dječačića. Imao je tri godine, saznat ću kasnije. Gledao je u mene svojim velikim očima i pružio ručicu u kojoj je držao ostatke čokoladne table, kojom se sav umrljao oko usta.
- Hvala, zlato, lijepo od tebe. Ali, samo ti uživaj - nasmiješila sam mu se.
Uzvratio mi je osmijeh, a očice su mu iskrile radošću. Imao je lijepu plavu kosu. Spopala me želja da ga stisnem u naručje. Činilo mi se da se i ja njemu dopadam, kao da smo odmah uspostavili kontakt.
- To je Tom. I on čeka posvojitelje - čula sam glas službenice.
- I ima li već kandidata? - upitala sam je.
- S tim ima problema. Naime, tko bi htio Toma, morao bi uzeti i njegova petogodišnjeg brata. A to ide vrlo teško, nitko ne želi odjednom usvojiti dvoje djece - objasnila mi je. - Roman je tamo. I on sasvim sigurno shvaća da ste došli ovamo da biste preuzeli neko dijete - pokazala je na dječaka koji je stajao kraj prozora.
- Sigurni ste u to?
- Sasvim. Kad god netko dođe pogledati dijete, on se uplaši da će mu uzeti brata, a on će morati ostati ovdje. Jako su vezani.
Pogled mu je bio ozbiljan, lišce gotovo namršteno dok je pratio svaki naš pokret. Pogledavao bi i prema Smiljku, koji se već trudio pobuditi simpatije male Irme.
- Smiljko, dođi malo, molim te - pozvala sam muža, koji se u trenu stvorio kraj mene i zagrlio me.
- Da? Nešto mi želiš reći? - upitao me.
- Tamo, pokraj prozora, stoji Roman. Pet mu je godina. A ovaj ovdje, s ustima umrljanim čokoladom, njegov je brat Tom. Obojica traže novog tatu i mamu. Ali, usvajanje je moguće samo u paketu, da tako kažem. Ili obojica ili nijedan, tako su mi rekli - razložila sam mu situaciju.
- Zašto mi to govoriš? Ima neke veze s nama? - zacijelo je dobro shvaćao zašto mu to govorim, ali je inicijativu prepuštao meni.
- Ima. Ne mogu ti racionalno objasniti zašto, ali obuzeo me snažan osjećaj da su upravo njih dvojica klinci za nas - mislim da mi je glas podrhtavao od uzbuđenja.
- Tako? No, onda dobro - bilo je sve što je rekao.
Razočarao me, očekivala sam emocionalniju reakciju. Dobro, mogla sam shvatiti da mu je previše da odjednom usvojimo dvoje djece. Tek ću kasnije shvatiti da su te njegove riječi ipak bile puno znakovitije i značajnije nego što mi se tada učinilo. Mališane je i on zavolio od prvog trenutka. Poslije svih obavljenih formalnosti i nakon što su nas nekoliko puta samo posjetili, Tom i Roman su naposljetku stigli u naš dom.
Bila sam sretna i iako život s dva dječaka nije uvijek bio baš jednostavan, bili bismo uskraćeni za veliku životnu radost da se nismo odlučili na posvojenje. Naš bi stan bio prazan, ma koliko se Smiljko i ja voljeli.
Nedavno smo proslavili drugu godišnjicu njihova dolaska u našu kuću. Doživljavamo to kao zajednički, obiteljski rođendan. Prošetali smo zoološkim vrtom, onda smo dečke odveli na pizzu, koju obožavaju, a večer smo proveli u stanu koji smo za tu prigodu okitili balonima i šarenim ukrasnim vrpcama.
- Mama, kako ste se osjećali kada ste nas uzeli iz doma? Jeste li nas odmah zavoljeli? - želio je znati Roman.
- Da, odmah - preduhitrio me Smiljko.
- Ništa čudno. Pa nas smo dvojica tamo bili najljepši i najbolji - Roman me zagrlio i izmamio osmijeh.