ISTINITA PRIČA: 'Pretvarao sam se da sam liječnik kako bih zadivio susjedovu kćer!'

Prošlog ljeta išao sam na godišnji odmor u vrijeme kad se na selu kosilo žito. O tom poslu znao sam upravo onoliko koliko to može znati svaki gradski momak koji nikad nije bio na selu. Da me netko upitao da pokažem kako izgleda zob, a kako pšenica, zasigurno bih ih zamijenio ili bih pogodio tek pukim slučajem.

Rođen sam u gradu, na asfaltu. Gradski parkovi za mene su bili jedina priroda koju sam poznavao. Znao sam da se kruh priprema od brašna, a ono se dobiva od žitarica. O tome kako se žito uzgaja, kada se treba pokositi i zašto to treba učiniti u točno određeno vrijeme, ni prerano, ni prekasno, nikad nisam razmišljao.

Stresan posao u malenom poduzeću u kojem sam bio ekonomist prilično me iscrpljivao. Vlasnik tvrtke bio je zahtjevan i škrt čovjek. Zapošljavao je minimum ljudi i od nas očekivao da obavljamo posao za koji je trebalo barem još toliko ljudi koliko nas je bilo. Svi smo svakodnevno radili prekovremeno, ali ni to mu nije bilo dovoljno. Stalno nam je prigovarao, imao sve veće zahtjeve.

Davao sam od sebe najviše što sam mogao, iscrpljivao se do krajnjih granica sve dok se nisam nekoliko puta onesvijestio na poslu. Liječnička dijagnoza bila je iscrpljenost, a jedini lijek odmor. Godišnji odmor najčešće sam koristio u srpnju ili kolovozu, odlazeći s prijateljima na more. Nitko od njih nije htio na odmor u lipnju, a ja nisam želio ići sam na more. Prijatelj Bruno predložio mi je da odem na selo, u njegovu kuću koju je naslijedio od bake.

- Što ću raditi na selu gdje nikoga ne poznajem? - iščuđavao sam se njegovu prijedlogu.

- Uživati u prirodi, miru i tišini, odmoriti se. Već ćeš se s nekim upoznati. To je maleno selo, ondje se svi poznaju, a ti ćeš im doći kao glavna zanimljivost. Budi tajanstven onako kao što ti znaš i bit ćeš stalno u središtu pozornosti. Misliš li da ti je pametnije ostati u stanu i stalno odgovarati na šefove pozive? Jesi li siguran kako te neće nagovoriti da se ranije vratiš na posao? - uvjeravao me Bruno sve dok me napokon nije nagovorio.

Dao mi je ključeve svoje kuće, adresu, objasnio kamo moram ići, dao upute vezane uz kuću i njegovo imanje. Nisam se posebno veselio tom putovanju niti sam od njega išta očekivao.

Lako sam pronašao malenu, ali vrlo lijepo uređenu prijateljevu kućicu. Čak i prije nego što sam ušao unutra, pomislio sam kako je Bruno sretan što je ovako nešto dobio u nasljedstvo. Njegove upute bile su jasne, stoga sam se žmirećki mogao kretati po kući. Smjestio sam kovčeg u sobu, a potom iz putne torbe izvadio nekolicinu namirnica koje sam ponio kako ne bih odmah morao ići u kupovinu. Dok sam ih stavljao u hladnjak, začulo se glasno kucanje na vratima. Prije nego što sam uspio odgovoriti, ušla je starija gospođa.

- Dobar dan. Ja sam Mara. Lijepo je napokon vidjeti novog susjeda. Znala sam ja, doći će ovamo neki mladi čovjek. Neka, takvih nam i treba u ovom našem selu. Previše je ovdje nas oldtajmera, na mladima svijet ostaje. Je li stigla i vaša gospođa? - pitala me prije nego što sam uspio prozboriti ijednu riječ i ogledala se oko sebe.

- Nisam oženjen.

- To nije problem. U našem selu ima puno lijepih djevojaka. Brzo će se promijeniti vaše bračno stanje. Želite li, osobno ću vas upoznati s našim djevojkama. Vjerujete mi, ima se naše selo čime pohvaliti kad su ljepotice u pitanju - namignula mi je ne zatvarajući usta.

- Znala sam ja, prodat će Bruno svoju kuću. Što će lijenčini poput njega kuća na selu? On je gradski momak, a takvi ne vole raditi na zemlji. Takvi su fini gospodičići. Pokojna baka okretala bi mu se u grobu kad bi znala što je učinio. Donijela sam vam svježi kruh koji sam upravo izvadila ispod peke, još je topao - rekla je pružajući mi kruh čiji je miris ispunio cijelu prostoriju.

- Hvala vam od sveg srca - počeo sam, ali ona mi nije dopuštala da nastavim.

- Moram ići, sigurno znate kako je živjeti na selu. Ovdje je čovjek zauzet dvadeset i četiri sata. Posao nikad ne spava. Vidjet ćemo se mi, imati mogućnosti da se bolje upoznamo - rekla je s vragolastim osmijehom na licu i žurno nestala kao što se i pojavila u kući.

Činila mi se pomalo nasrtljivom, ali dragom ženom. Bilo mi je smiješno što se došla upoznati sa mnom, a nije mi dopustila ni da se predstavim. Još smješnija bila mi je njezina pretpostavka da sam kupio kuću i da namjeravam živjeti na selu.

Kruh u ruci fino je mirisao, stoga nisam odolio, morao sam ga odmah kušati.

Bio sam omiljen među ženama. Djevojke su govorile da lomim srca, osvajam jednim osmijehom. Nikad o sebi nisam razmišljao kao o zavodniku niti sam se previše trudio. Imao sam jednu ozbiljnu vezu dok sam studirao, a kad me Maja prevarila i ostavila, zabavljao sam se, ali ni jednoj nisam poklonio svoje srce. Nikad ni jednu djevojku nisam zavaravao niti joj lagao.

Biti pošten prema svakoj bilo je najmanje što sam mogao. To što su mnoge od njih gajile lažne nade nije mi predstavljalo nikakav problem. Smatrao sam da je trideset i dvije godine rano za brak te da je preda mnom još puno godina koje želim provesti kao samotnjak, a tek u četrdesetima početi razmišljati o obitelji.

Naravno, roditelji su se tome žestoko protivili, posebno majka. Ona je bila iznimno razočarana što poput svojih vršnjaka u kuću ne dovedem neku dragu djevojku koja bi, osim moga, osvojila i njezino majčinsko srce.

- Sine, godine ti uzalud prolaze. Pogledaj svoje vršnjake, mnogi su oženjeni, a svi ostali zaručeni. Jedino ti ne znaš koju bi izabrao. Proći će ti vrijeme. Sve djevojke koje nešto vrijede će se udati. Što ćeš onda? - majka mi je neprestano ponavljala jedno te isto.

- Ostavi me na miru. Ne želim si još vezati omču oko vrata - uvjeravao sam je.

- Davore, život ti se ne smije svoditi samo na posao. Hoće li te posao zagrliti, njegovati kada se razboliš? Hoće li ti posao pružati utjehu u teškim danima? - otac bi se redovito priključio majčinim prigovorima.

Uvjeravao sam ih da još nije došlo moje vrijeme, ali oni se nisu dali uvjeriti. Kad više nisam mogao podnositi njihovo svakodnevno kvocanje, otišao sam u banku, podigao kredit i kupio dvosoban stan. Taj se potez pokazao kao dvosjekli mač. S jedne strane, roditelji su bili sretni što sam se odlučio osamostaliti, ali su s druge bili još nesretniji kad su se uvjerili da živim sam, bez ženske ruke u stanu.

Što god da sam im rekao i na koji god ih način pokušavao uvjeriti da je upravo to moj izbor, sve je bilo uzalud. Kako više nakon posla nisam odlazio u njihovu kuću, počeli su me gotovo svakodnevno iščekivati ispred stana i uvijek smišljati neke smiješne izgovore da su upravo i sasvim slučajno tuda prolazili, odlučili svratiti.

- Ako si homoseksualac, slobodno nam se povjeri. Mama i ja nismo staromodni. Nas dvoje samo želimo da budeš sretan. Ako si umjesto žene izabrao muškarca s kojim ćeš živjeti, pomirit ćemo se s tvojim izborom. Oboje bismo ga željeli upoznati - rekao mi je otac jedne večeri.

Zanijekao sam, ali nisam bio siguran koliko su mi povjerovali. Sve više sam shvaćao da je strašno biti sin jedinac u roditelja koji su uporno tvrdili da znaju što je najbolje za mene.

Prije nego što sam pojeo komadić kruha koji sam otkinuo, u kuću je ponovno netko ušao. Ugledao sam starijeg muškarca s bokalom u ruci.

- Susjed, evo, donio sam malo vina da nazdravimo vašem dolasku - rekao je nepoznati muškarac pružajući mi bokal.

- Hvala vam lijepo - oduševio sam se i njegovom gestom.

- Ja sam Pero. Moja žena kaže da vas je zaboravila pitati za ime - osmjehnuo se.

- Davor. Gospođa Mara je vaša supruga - zaključio sam.

- Čime se bavite? - nije okolišao.

- Doktorirao sam - počeo sam u namjeri da mu objasnim kako sam titulu doktora znanosti stekao na području ekonomskih znanosti, ali to ga očito nije zanimalo jer me i on prekinuo.

- Doktore moj, drago mi je što ste došli i što ćemo biti susjedi. Poput supruge, ja također moram brzo dalje, poslovi čekaju. Neka vam je vino u zdravlje, nazdravit ćemo kada se ponovno vidimo - namignuo je i otišao. Nije mi preostalo nego natočiti vino u čašu i kušati. Bilo je izvrsno.

Sve do kasnu u noć u kuću su mi dolazili nepoznati ljudi i predstavljali se. Na moje veliko iznenađenje, nitko nije došao praznih ruku, svatko mi je donio nešto iz svoje kuće. Kad se promenada napokon završila, izvalio sam se na krevet, zaspao slatkim snom. Planirao sam spavati barem do poslijepodneva. Bio sam na godišnjem odmoru, a dugo spavanje uvijek mi je godilo.

Probudila me buka na vratima. Trgnuo sam se iz sna i potrčao otvoriti.

- Doktore, morate pomoći mojoj kćeri. Molim vas, ona mi je sve na svijetu - preklinjala me žena koja je večer prije bila kod mene u kući i predstavila se kao Eva.

- Što joj se dogodilo? - zanimalo me dok sam je slijedio trčećim korakom.

- Doktore, pomozite joj, preklinjem vas. Ne znam što ću ako joj se nešto dogodi - zadihana žena plakala je na sav glas dok smo zajedno trčali prema njezinoj kući.

Kad me uvela u kuću, na krevetu je ležala mlada djevojka. Bila je prilično blijeda.

- Što ti se dogodilo? - pitao sam ne shvaćajući zašto je Eva došla po mene.

- Mirta je pala u nesvijest. To je već treći put u zadnjih desetak dana. Molim vas, pregledajte je - preklinjala me Eva.

- Želite da je ja pregledam? Zašto? Mislio sam da se dogodila neka neprilika, nešto gdje ja mogu pomoći. Zašto bih je ja pregledavao? Kako bih joj mogao pomoći? - čudio sam se.

- Znam ja, vi doktori ne želite se miješati jedan drugome u posao, ali radi se o njezinom zdravlju. U naše malo selo liječnik ne dolazi svaki dan, samo ponedjeljkom, srijedom i petkom. Danas je utorak, tko zna što joj se može dogoditi do sutra poslijepodne dok liječnik ne počne raditi. Samo joj pomozite, platit ću vam koliko tražite. Nemam nikoga osim nje - stalno je ponavljala.

Tek tada sam shvatio što želi od mene.

- Gospođo, rado bih vam pomogao, ali ja nisam liječnik. I samome mi se dogodilo isto što i vašoj kćeri. Zato sam uzeo godišnji odmor kako bih se malo odmorio, skupio snage - objašnjavao sam situaciju.

- Pero je rekao da ste doktor. Pomozite joj - ustrajala je.

Nisam znao što bih učinio. Pogledao sam u djevojčine oči, činile su mi se pune tuge. Imao sam osjećaj da mi želi nešto reći. Zamolio sam Evu neka nas ostavi nasamo. Poslušala me.

- Što se događa? - pitao sam nepoznatu djevojku.

- Trudna sam. Mama ne zna. Ne znam što ću - sada je i ona zaplakala.

Okrenuo sam očima, samo su mi trebali još i problemi nepoznate tinejdžerice.

- Koliko ti je godina? Što kaže otac djeteta? - pitao sam.

- Sedamnaest. Ne želi dijete ni mene.

- Što ti želiš?

- Želim se riješiti djeteta - plakala je.

- Bilo bi najpametnije kad bi se povjerila majci - savjetovao sam jedino što mi je palo na pamet.

- Ubila bi me. Pomozite mi. Rodim li dijete, upropastit ću si ostatak života. Planirala sam studirati, izvrsna sam učenica. Ne mogu sada roditi dijete. Mama ga nikad ne bi prihvatila, u bezizlaznoj sam situaciji. Preklinjem vas, obavite abortus. Odvede li me mama sutra liječniku, on će me slati na pretrage i cijelo selo brujat će o meni, a mama će poludjeti. Molim vas, nemojte joj ništa govoriti. Polažući prisegu obvezali ste se na pomoć i tajnost - plakala je.

Sjeo sam na krevet pored nje, iskreno sam joj želio pomoći. Ni sam nisam bio svjestan zašto se petljam u ovakvu situaciju, ali osjećao sam kako joj je pomoć silno potrebna. Možda je to bilo zato što su i mene moji roditelji gušili i što sam je stoga mogao dobro razumjeti. Obećao sam da ću do idućeg dana smisliti kako ćemo riješiti njezinu situaciju.

Njezina majka postavila mi je mnoštvo pitanja kad sam je pozvao da nam se pridruži.

- Danas neka miruje. Sutra ujutro doći ću po nju i odvesti je u grad na pretrage - rekao sam jedino čega sam se u tom trenutku dosjetio.

Mirta mi je dobacila zahvalan pogled. Eva je pitala koliko mi je dužna i jedva sam je uvjerio da mi ne duguje ništa. Obasula me riječima zahvale, ispratila iz svoje kuće.

Onako u potkošulji i donjem dijelu lagane trenirke krenuo sam natrag prema prijateljevoj kući.

- Gospon doktor, udarila žega, zar ne? Ne biste li u podne trebali biti unutra, a ne šetati po tom suncu? - pitala me žena koja je prošla mimo mene srdačno mi mašući na pozdrav. Progunđao sam odgovor i nastavio žurno kući jer me sunce doslovno pržilo po golim ramenima.

Dok sam još onako bunovan trčao s Evom, nisam se ni sjetio da bi bilo pametno zaključati kuću. Tek kad sam koraknuo u unutrašnjost i ugledao nekolicinu stvari razbacanih po dnevnom boravku, shvatio sam da sam opljačkan. Odmah sam zamijetio da nedostaju mikrovalna pećnica, aparat za kavu, moje prijenosno računalo i mobitel.

- Opljačkan sam, opljačkan - vikao sam iz sveg glasa.

Naravno, čuli su me Mara i Pero, odmah došli vidjeti što se dogodilo. Objasnio sam kako sam otišao s Evom i što sam zatekao kad sam se vratio.

- Maloprije su i kod nas bili oni derani što kupe staro željezo, sigurno su oni odnijeli stvari iz kuće. Ne bi im to bilo prvi put. Često znaju iskoristiti priliku čim netko okrene leđa. Vrata služe da se zaključavaju - rekao je Pero nastojeći me utješiti, baš kao i njegova supruga.

Jedva sam čekao da odu. Nisam točno znao što se sve u kući nalazilo niti što su sve odnijeli. Nazvao sam Brunu, objasnio mu što se dogodilo. Po onome što sam mu mogao opisati, a čega se on sjećao, činilo se da su stvarno odnijeli samo te četiri stvari, od kojih su dvije bile moje vlasništvo.

- Stari, neka to bude najveća šteta koju ću u životu imati - smijao se Bruno. Na svu sreću, nije se ljutio zbog svega što se dogodilo.

Pospremio sam nered, a potom shvatio da nisam provjerio jesu li mi ukrali novčanik. Srećom, bio je zaključan u automobilu, a ključevi su mi bili u džepu trenirke. Odahnuo sam jer i od same pomisli da moram prijavljivati izgubljene dokumente hvatao me užas.

Dok sam usred podnevne žege pio svoju prvu kavu, razmišljao sam o Mirtinu problemu. Imao sam prijatelja liječnika, ali kako su mi ukrali mobitel, nisam znao njegov broj. Posegnuo sam za kućnim telefonom, nazvao službu informacija i kad sam dobio prijateljev broj, zamolio ga veliku uslugu.

- Dovedi je sutra k meni u ordinaciju. Riješit ćemo problem - pristao je učiniti mi veliku uslugu.

Idućeg jutra otišao sam po Mirtu, a potom sam je odvezao k prijatelju. Ostali smo u gradu dva dana. Mirta je riješila problem i bila mi beskrajno zahvalna, baš kao što sam ja bio silno zahvalan prijatelju koji nije postavljao suvišna pitanja. Evi sam rekao kako su obavljene pretrage te da su nalazi u redu. Naravno, liječnik je Mirti dao konkretne savjete kojih se morala pridržavati. Mogao sam odbiti pomoć toj djevojci, ali nekako sam uvijek vjerovao da je lijepo činiti dobro. Jedino, nisam baš bio siguran jesam li ispravno postupio ili ne, ali ispunio sam joj želju.

Idućih dana družio sam se sa seljanima, smijao se njihovim šalama, slušao njihove probleme. Svi su bili dragi ljudi i svatko me od njih doživljavao na neki svoj osobit način. Ako sam ih želio prekinuti i objasniti im pravo stanje stvari, najčešće bi me prekidali i odgovarali kako oni sve znaju.

Došao sam kako bih uživao u miru i prirodi, a zapravo je stalno oko mene bila nekakva gužva. Često su dolazili k meni sa smiješnim izgovorima ili tražeći najneobičnije savjete.

U subotu su me ponovno probudili udarajući mi na vrata.

- Davore, spavalico jedna, hajde, ustaj, moraš mi pomoći. Moramo u košnju žita. Meteorolozi najavljuju veliko nevrijeme. Kombajn je u kvaru. Nisam se toliko mučio da mi sada sve propadne. Što ću, jadan li sam - govorio je Pero sav izvan sebe gestikulirajući poput likova u crtanim filmovima.

- Gdje je žito? - pitao sam ga.

- Kakvo ti je to pitanje? Gdje bi bilo žito nego na polju - ljutito je odmahivao jednom rukom, a drugom mi pokazivao neka ga slijedim.

- Čekaj, moram se odjenuti i zaključati kuću - pokušavao sam ga pratiti i istodobno obaviti što je potrebno.

- Da ponesem kosilicu? - bubnuo sam u najboljoj namjeri.

- Kakvu kosilicu? - zastao je i okrenuo se prema meni.

- Za travu.

- Kosilicom za travu bi kosio žito? - zaprepastio se.

Po izrazu njegova lica shvatio sam koliku sam glupost izrekao.

Ponio sam ja sve što će nam biti potrebno. Doći će i susjed Mirko s traktorom i ostalim susjedima koji će mi pomoći. Požuri se, hajde sa mnom na kola. Kakve li sam ja proklete sreće - jadikovao je.

Nije mi preostalo ništa drugo nego sjesti na drvena kola u koja je upregao konja. Nisam znao ni kamo idem, ni što mi je činiti, ali bio sam voljan pomoći koliko mogu. Truckanje na starim kolima nije bilo nimalo ugodno, osjetio sam svaki kamenčić na cesti, a posebno na prašnjavom putu koji je vodio do Perine zemlje. Susjed s traktorom nas je pretekao, stigao je na polje prije nas. S njim je stiglo još desetak muškaraca i sedam žena. Pogled mi je odmah privukla ljepotica duge plave kose skupljene u konjski rep.

- Pero, tko je ono? - pitao sam susjeda i prstom mu pokazao djevojku.

- Moja jedinica. Jutros je stigla iz Beča. Nemoj mi na nju oko bacati. Moja Mia je svetinja - zaprijetio mi se, a potom krenuo k ostalim susjedima.

Svi su u rukama držali kose, a žene srpove. Kad mi je Pero u ruku tutnuo kosu, pogledao sam ga sav izvan sebe.

- Što ću s tim? - nisam znao čak ni kako bih primio kosu u ruke.

- Kositi žito - otresao se Pero i krenuo naprijed. Svi su ga slijedili.

Polje zlatnog žita ispred nas činilo mi se beskrajnim. Vidjevši crvene makove, sjetio sam se pjesmice koju sam kao dječak učio u školi. I, dok sam se ja prisjećao školskih dana, muškarci i žene započeli su s poslom.

Svi su znali kamo trebaju stati, što činiti s alatom koji su držali u rukama. Jedino sam ja bio zbunjen, izgubljen, djelovao kao da sam pao s drugog planeta. Pokušavao sam imitirati ono što sam vidio da drugi čine, ali nije mi baš polazilo za rukom. Poput svih muškaraca koji žele zadiviti djevojku koja im se sviđa, i ja sam želio zadiviti susjedovu kćer, ali košnja žita nipošto nije bila nešto čime sam to mogao.

Dobro sam pazio da me oštrica kose ne zahvati, ali svi moji zamasi izgledali su više nego smiješno. S nelagodom sam se okretao oko sebe. Činilo mi se da su svi zauzeti poslom te da ne obraćaju pažnju na mene i zbog toga sam bio iznimno sretan sve dok nisam čuo jednu od žena kako o meni govori upravo susjedovoj kćeri.

- On je kvazidoktor. Počeo je studirati medicinu, ali nije je završio. Pomogao je Evinoj kćeri, ali valjda joj ionako ništa nije bilo. Kupio je kuću od Brune i danima ljenčari, ništa ne radi. Nemoj se zagledati u takvoga. Kraj takvog muškarca možeš jedino oplakivati sudbinu - jasno sam čuo glas seoske tračerice.

I baš u trenutku kad sam joj htio dobaciti neka ne izmišlja gluposti, do mene je došao Pero.

- Davore, što je s tobom? Pogledaj, jedino ti zaostaješ, čak su i žene brže od tebe. Kakav si ti to muškarac? Kad nisi htio učiti, moraš se naučiti seoskim poslovima. Od čega ćeš živjeti? Nećemo ti mi cijelog života donositi kruh, vino, povrće i sve što ti je potrebno. Trgni se, pokaži volju za rad. Ovako se to radi - pokazivao mi je kako zamahivati kosom i pritom pokositi žito.

U tom se trenutku u meni probudio ponos. Dosadilo mi je da ovi, iako dobronamjerni ljudi, stalno izmišljaju neke laži o meni. Istina, nisam bio vičan košnji žita ni seoskim poslovima, ali to me ionako nikad nije zanimalo. Bio sam vrhunski ekonomski stručnjak, dobivao pohvale od struke i nisam zaslužio da o meni izmišljaju neistine.

Odbacio sam kosu sa strane u zlatno žito.

- Ljudi, molim vas za trenutak pozornosti. Ja nisam propali student medicine. Doktorirao sam na ekonomskom fakultetu. Otkad sam stigao, pokušavam vam objasniti da ste sve pogrešno shvatili, ali me stalno prekidate i ne dopuštate da vam kažem istinu. Nisam kupio Bruninu kuću niti planiram živjeti na selu. Na godišnjem sam odmoru, a on mi je ustupio svoju kuću na tri tjedna.

Bruno radi sa mnom. Ja sam mu šef i najbolji prijatelj. Došao sam ovamo kako bih imao malo mira i uživao u prirodi, ali to nikako ne mogu jer me vi stalno posjećujete i tražite razne vrste pomoći. Nisam vrstan kosac, ali sam zato priznati ekonomist - dao sam si oduška.

Sve su oči bile uprte u mene, a mene je zanimao samo jedan pogled, Mijin. Njezine oči boje lana u kojima se ogledalo plavo nebo.

- Kako si pomogao Mirti ako nisi liječnik? - odjednom je netko prekinuo taj divan trenutak tišine.

- Odveo sam je prijatelju liječniku.

- Zašto si to učinio, tek si stigao i gotovo nikoga nisi poznavao? - nastavio je isti glas.

- Zato što nastojim svakome pomoći - objasnio sam.

- Ljudi, kasnije ćemo razgovarati o svemu, čeka nas posao - Pero se vratio na svoje mjesto i svi su se vratili košnji žita. Ogledavao sam se oko sebe gdje sam odbacio kosu.

- Ovo tražiš? - u jednom trenutku pored mene je s kosom u ruci stajala prekrasna Mia.

- Upravo to - osmjehnuo sam se.

- Ja ću ti pokazati kako se to radi - rekla je nježnim glasom kao da je zapjevala ptičica, a potom vješto zamahnula kosom nekoliko puta. Iza nje su ostajali pokošeni snopovi.

- Kako je moguće da ovako lijepa djevojka zna kositi žito? - pitao sam tiho da me, osim nje, nitko drugi ne čuje.

- Odrasla sam na selu, znam obavljati sve seoske poslove.

- Živiš u Beču?

- Živim i radim kao profesorica na glazbenoj akademiji.

- Znaš i svirati? - opet sam ispalio prvo što mi je palo na pamet.

- Klavir, violinu, gitaru, trubu i još nekoliko instrumenata - nasmijala se.

Bila je lijepa poput nebeske vile s tom prekrasnom plavom kosom i rumenim obrazima.

Nemoj loše misliti o mojim suseljanima, nisu oni loši ljudi. Možda su malo brzopleti sa zaključcima, ali imaju veliko srce - stala im je u obranu.

- Ne mislim ja loše o njima, već oni o meni - osmjehnuo sam se i ja.

- Tako si lijepa. Ne želim zvučati patetično, ali najljepša si žena koju sam ikad susreo - priznao sam očaran njezinom pojavom.

Zahvalila je na komplimentu, a potom mi dala još nekoliko korisnih savjeta. Nastojao sam slijediti njezine upute. Kad smo napokon završili, bio sam mrtav umoran. Žuljavi dlanovi, znojno tijelo, žedna usta i sunce koje je pripeklo doslovno me shrvalo. Jedva sam dočekao povratak susjedovoj kući. Nakon što su završeni svi poslovi te žito smješteno pod krov, najprije se podigao silan vjetar, a potom i nevrijeme s kišom. Susjed je bio presretan što je uspio obaviti posao i što mu žito nije ostalo na polju.

- Sva ta moderna tehnologija često nije ni od kakve koristi. U našem selu samo jedan čovjek ima kombajn i kad se taj pokvari, svi smo u problemima. Da nisam računao da će mi on pokositi žito, već sam odavno mogao na ovakav starinski način pospremiti žito na sigurno. Srećom, sve se dobro završilo - govorio je Pero dok smo navečer uspješno obavljen posao slavili uz domaće specijalitete i vino.

Unatoč tome što sam uživao gledati prekrasne oči lijepe Mije, jedva sam dočekao odlazak na počinak.

Idućih dana Mia i ja redovito smo se družili. Saznao sam da je godinu dana mlađa od mene, da nije udana i da bi se rado vratila u domovinu. Razgovarali smo o svemu i svačemu, oboje uvidjeli koliko smo slični. Otkad sam je u noći punog mjeseca prvi put poljubio, zaboravio sam kako sam planirao biti samac barem do navršene četrdesete.

Zaljubio sam se poput dječarca, želio se buditi uz nju, s njom provesti ostatak života. Zbog nje sam uzeo još dva tjedna godišnjeg odmora, uživajući u svakom trenutku koji smo dijelili. Na žalost, ta dva tjedna također su prošla i znao sam da se moram vratiti u grad i na posao.

- Mia, hoćeš li se udati za mene? - zaprosio sam je večer prije nego što je morala otputovati u Beč.

- Hoću - pristala je.

Nisam imao zaručnički prsten, ali bila mi je dovoljna njezina riječ. Obećao sam joj da ću je idućeg vikenda posjetiti u Beču i donijeti prsten.

Rastanak od voljene žene silno me bolio, a čak su i Pero i Mara plakali kad sam krenuo u grad.

- Vratit ću se - doviknuo sam im kroz otvoren prozor automobila.

- Svakako se vrati, osim što ćeš mi oženiti kćer, moraš naučiti kositi žito. Neću kćer dati nevještom koscu - rekao je Pero.

Iako sam bio u brojnim mondenim ljetovalištima, nikad se ranije nigdje nisam tako dobro proveo. Ljubav je u mene ulila novi smisao i pomogla mi da vidim ljepotu života.

Posjetio sam Miju kao što smo se i dogovorili, okitio njezin prst skupocjenim prstenom. Iako se svima činilo da se žurimo s vjenčanjem, svadbu smo dogovorili za sredinu listopada. Roditelji su napokon bili sretni, ja također.

Mia je taj semestar još planirala provesti u Beču, a potom se doseliti u glavni grad k meni. Uz moje i njezine roditelje, preuzeo sam većinu obveza oko organizacije. Iako je svadba bila u gradu, podrazumijevalo se da ćemo na meniju imati samo najbolje od domaćih, seoskih proizvoda. Stalno sam putem telefona bio u kontaktu sa zaručnicom, ali i budućim puncem i punicom. Osim piletine, prasetine, junetine i janjetine, Mia je željela da se na meniju svakako nađe i domaća puretina.

- Dragi, roditelji mi govore da pretjerujem zato što još želim da imamo i puretinu. Možeš li se ti za to pobrinuti? - pitala me Mia jedne večeri.

- Naravno. Znam tko ondje na selu uzgaja pure za prodaju. Budi bez brige - odgovorio sam joj i odmah nazvao Evu koja je uzgajala pure za prodaju i tako zarađivala. Dogovorili smo sve pojedinosti vezane uz isporuku i cijenu.

Vrijeme kao da je letjelo, došao je naš veliki dan. Najbolji prijatelj Bruno bio mi je vjenčani kum. Kuhar u restoranu kojeg smo angažirali da nam od dostavljenih namirnica pripremi svečanu svadbenu večeru nazvao me dva sata prije termina za koji je zakazan sam obred vjenčanja.

- Gospodine, žao mi je, ali puretina večeras ne može biti na meniju. Nitko nam je nije dostavio, a ne znam gdje bismo ovako na brzinu našli potrebnu količinu - rekao je.

- Nemoguće. Buduća supruga željela je puretinu - govorio sam pun ljutnje.

- Žao mi je, ništa ne mogu učiniti. Možda vi možete nazvati onoga tko ju je trebao dostaviti i vidjeti što se dogodilo - rekao mi je kuhar.

Odmah sam nazvao Evu, želio saznati što se događa.

- Žao mi je. Prekjučer, taman prije nego što sam zaklala pure, netko me nazvao i u vaše ime otkazao narudžbu. Mislila sam da ste se predomislili - rekla mi je.

Uvjeravao sam je da se radi o zabuni i da nikad ne bih odustao od narudžbe. Nazvao sam Peru, provjerio jesu li on ili Mara otkazali narudžbu. Odgovor je bio niječan. Bio sam silno žalostan što voljena žena na svojoj svadbi neće moći pojesti obrok kakav je poželjela, ali nisam mogao ništa. Vremena je bilo premalo, a ja sam imao još mnogo obveza.

Mia je bila razočarana što nije bilo puretine, ali nije dopustila da joj to pokvari svadbeno raspoloženje. Na medeni mjesec otputovali smo u Egipat.

Kad smo prvi put kao bračni par došli na selo k Peri i Mari, posjetila nas je i Eva.

- Nadam se da sam vam barem malo pokvarila raspoloženje kad na bogatom stolu nije bilo puretine - šapnula mi je.

- Zašto ste to učinili? - zgrozio sam se.

- Zašto ste pomogli Mirti oko pobačaja? Da mi se povjerila, nikad ne bih dopustila da to učini. Čuvala bih njezino dijete, brinula se za njega kao što se brinem i za nju.

- Kako ste saznali?

- Nije mogla izdržati da mi ne kaže - rekla je Eva.

Mogao sam joj se jedino ispričati. A da bismo se pomirili kako je i red, supruzi i meni poklonila je dvije velike, očišćene pure.

- Platit ćemo ti. Zašto bi nam ih poklonila? - uporno je ustrajala Mia.

- Zato što je to moj dar i morate ga primiti - namignula mi je Eva, a potom sam supruzi povjerio sve što se dogodilo, kao i razlog zbog kojeg na svadbenoj večeri nije bilo njenog omiljenog mesa.

Početkom ove godine Bruno nam je prodao svoju malenu kućicu. U njoj odsjednemo kad idemo u goste Mijinim roditeljima na selu. Uskoro će opet košnja žita. Punac me već zvao kako bih uzeo slobodan dan bude li potrebno ponovno ručno ga kositi. Nadam se da se kombajn ove godine neće pokvariti, ali ako se to i dogodi, neću moći Peri i Mari odbiti pomoć.

Koseći žito upoznao sam ženu svog života, a njezini roditelji predali su mi svoje najveće bogatstvo. Ljepši dar od svoje divne kćeri nisu mi mogli dati. Njezina zlatna kosa vrijedi mi više od sveg žita ovoga svijeta. Gradski momak polako se uči poslovima i ljepotama koje nudi život na selu.