Onaj dan kad je moja kći Ljiljana u bijeloj, raskošnoj vjenčanici i s cvijećem u kosi stala pred oltar s Nikolom bio je najsretniji dan u mom životu. S vidljivim ponosom i suzama u očima promatrala sam kako sa žarom u očima izmjenjuju bračne zavjete. Premda je, ruku na srce, bilo dana kada sam sa strahom razmišljala o Ljiljaninoj budućnosti, činilo se kako je moja kći uz visokog i naočitog Nikolu napokon pronašla svoju sreću.
- Nisu li oboje prelijepi? - ganuto sam prošaptala svom suprugu Zlatku i krišom obrisala suze koje su mi neprekidno navirale iz očiju. Nije me začudilo kad mi ništa nije odgovorio. Bio je dovoljan samo jedan pogled na lice mog supruga da shvatim kako je i on, baš poput mene, danas najsretniji čovjek na svijetu.
- Šššš, budite tiho. Ne vidite li da ceremonija još traje – blago me ukorila moja snaha Vjera primivši me za ruku.
- Znam, dušo, ali ne mogu si pomoći. Svi ste tako prelijepi danas. Posebno maleni Dino – prošaptala sam osmjehnuvši se našem dvogodišnjem unučiću u njezinom naručju, koji je budno motrio oko sebe. Bude li sve kako treba, uz malo sreće, možda već dogodine ponovno postanem baka. To bi mi uistinu bio najljepši dar za tridesetu godišnjicu braka, pomislila sam dok se crkvom prolamao gromoglasan aplauz. Na žalost, tada još nisam mogla ni naslutiti kako će se već ubrzo sve promijeniti, a ovo vjenčanje postati tek gorka uspomena.
Samo nekoliko mjeseci ranije, jednog prohladnog ožujskog jutra sjedila sam u kuhinji i pila kavu kad se oglasilo zvono na ulaznim vratima.
- Dobro jutro, Marice. Nadam se da ne smetam. Trebala bih skrojiti nešto pa me zanima je li Ljilja kod kuće – vedro je započela naša prva susjeda Zlata čim sam joj otvorila vrata.
- Naravno. Izvoli, uđi. Mislim da je moja kći još u krevetu, ali odmah ću je pozvati – ljubazno sam odgovorila.
- Ma, ne moraš je buditi. Kad bolje promislim, šivenje može i pričekati. Zapravo, željela bih porazgovarati s tobom no, upozoravam te, tema je pomalo delikatna, to jest, ne znam kako ćeš me shvatiti. Ne bih voljela da pomisliš da zabadam nos tamo gdje mu nije mjesto - nelagodno se nakašljala dok sam je smeteno promatrala.
- U redu, mogu li napokon doznati o čemu je riječ? - upitala sam nešto kasnije u kuhinji spustivši pred nju šalicu s kavom.
- Gle, nikad nismo razgovarale o tome i nije da me se tiče, ali… Riječ je o Ljilji. Imam osjećaj da je jako sramežljiva za svoje godine. Mislim, nemoj me krivo shvatiti – brzo je dodala. – Tvoja kći je marljiva i draga djevojka. Znam da jako voli svoj posao, ali njoj je već gotovo trideset. Trebala bi imati prijatelje, a ne samo sjediti za tim vražjim šivaćim strojem. Svi znamo da mladost brzo prolazi – rekla je opazivši moju nelagodu. - Govorim ti to kao prijateljica. Znaš koliko mi je Ljiljana simpatična. Bila bi prava šteta da tako sposobna, mlada žena ostane sama i bez potomstva – dovršila je otpivši gutljaj kave. Premda sam morala priznati da je Zlata u pravu, jer sam i sama često razmišljala o tome, odjednom sam osjetila potrebu da obranim svoju Ljiljanu.
- Možda Ljilja i jest pomalo zatvorena, no uvjerena sam da i sama savršeno dobro zna što je za nju najbolje. Vezu i brak ne možeš forsirati. Kad naiđe onaj pravi, prepoznat će ga, nimalo ne sumnjam u to – tvrdoglavo sam odbrusila.
- Ali, kako će ga prepoznati ako ga uopće ne bude imala prilike ni upoznati? Hajde, objasni mi to, molim te – Zlata se nije dala smesti.
- Hm, da, tu si u pravu – zamišljeno sam odgovorila. – Jasno mi je što mi pokušavaš reći. Vjeruj mi, već sam je pokušavala nagovoriti na sve načine da izađe malo među ljudem, ali ona jednostavno ne pokazuje volje za tim. Tvrdi da je prestara za izlaske - napokon je provalilo iz mene.
- Svašta! Ljilja je privlačna mlada žena, no rekla bih da joj nedostaje samopouzdanja. Ali i tome se da doskočiti. Potrebno je samo malo poticaja – naglasila je znakovito se zagledavši u mene.
- Nisam baš sigurna da te razumijem – zbunjeno sam odmahnula glavom.
- U redu. Bit ću izravna pa kud puklo. Riječ je o tome da sam jučer imala prilike upoznati čovjeka njenih godina koji me se prilično dojmio. Nikola je majstor električar i popravlja kućanske aparate. Jučer je bio kod nas i bez po muke popravio hladnjak koji sam već dulje vremena planirala zamijeniti novim. Baš smo se lijepo napričali. Kažem ti, dečko je stvarno na mjestu i, što je najvažnije, još uvijek je slobodan. Znaš, čini se da ni on nije imao previše sreće u ljubavi. Odmah sam pomislila na to kakav bi par bili on i Ljilja kad bi se upoznali – dovršila je ispivši ostatak kave.
- Naravno da neću. Ti si mi najbolja prijateljica. Ako je sve što kažeš istina, možda to zapravo i nije loše ideja. Mislim, to s Nikolom i Ljiljom. Vrijedilo bi ih nekako spojiti pa što bude. Samo kako to izvesti? Doista ne bih željela da Ljilja pomisli kako zabadam nos tamo gdje mu nije mjesto ili se, još gore, naljuti na mene – zamišljeno sam dodala.
- Ništa lakše od toga. Ne smisliš li ništa drugo, uvijek možeš pozvati Nikolu da ti pregleda instalacije u kući – zavjerenički je prošaptala. – Oprosti, ali sada doista moram krenuti. Čim dođem kući, poslat ću ti Nikolin broj. Ti samo učini onako kako sam ti rekla i, naravno, ne zaboravi mi javiti kako je prošlo – ozareno je rekla pljesnuvši rukama.
Nekoliko trenutaka kasnije, dok sam sjeckala povrće za juhu, u kuhinji mi se pridružila i Ljilja.
- Sinoć sam radila dokasno pa sam jutros malo dulje ostala u krevetu – rekla je zijevnuvši. – Nego, tko je to bio kod nas? Učinilo mi se da sam maločas čula nekakav razgovor.
- Došla je Zlata kako bi te zamolila da joj nešto skrojiš, no rekla sam da spavaš pa će navratiti kasnije. A sad dođi za stol popiti kavu – brzo sam promijenila temu.
- Mislim da ću ipak šalicu ponijeti gore u sobu. Danas me čeka puno posla. Moram dovršiti onu haljinu. Osim toga, obećala sam Daliboru i Vjeri da ću ih popodne posjetiti. Na žalost, ne vjerujem da ću stići. Bit će najbolje da ih nazovem i kažem da ću to ipak učiniti sutra – rekla je.
- Ne, dušo, učinit ćeš to danas. Ionako previše radiš u posljednje vrijeme i potreban ti je odmor. Posao neće nikamo pobjeći – nastojala sam je uvjeriti. Budući da sam čvrsto odlučila već sutra nazvati Nikolu, Ljilja je pošto-poto morala biti kod kuće.
- Misliš? – nesigurno je upitala, na što sam odlučno kimnula glavom.
Idućeg dana, već od ranog jutra bila sam silno zaposlena. Nazvala sam Nikolu i uspješno mu prodala priču o tome kako nam električna pećnica u posljednje vrijeme ne radi dobro. Obećao je navratiti oko podneva. Detaljno sam pospremila kuću, pripremila raskošan objed i ispekla kolač. Kad me u jednom trenutku Ljiljana uhvatila kako se užurbano vrzmam oko štednjaka, zbunjeno se zagledala u mene.
- Dobro, mama, što je s tobom jutros? Ponašaš se kao da nam u kuću dolazi horda izgladnjelih izbjeglica, a ne tek običan majstor – ukorila me. – Uostalom, što će taj Nikola ili kako se već zove uopće raditi kod nas? Svi aparati u kući rade kako treba.
- Neka, kćeri. Najbolje da on to sve detaljno pregleda. Tako ću biti puno mirnija – slagala sam spustivši pogled kako ne bi opazila moju nervozu. – Nego, pođi se ti lijepo urediti, majstor samo što nije došao, pa kad završi s poslom, možemo svi zajedno ručati – dodala sam.
- Zaboga, zašto bih se uređivala? Ne idem na modnu reviju. Mama, što je s tobom? Nekako si čudna danas – sumnjičavo me odmjerila.
- Koješta. Sasvim sam u redu. Nego, bit će bolje da se požuriš – promumljala sam bacivši pogled na zidni sat. Baš u tom trenutku oglasilo se zvono na ulaznim vratima.
- Dobar dan, majstore. Izvolite, uđite – obratila sam se markantnom, tamnokosom muškarcu pred vratima. Zlata je bila u pravu. Čak i u radničkom kombinezonu Nikola je bio uistinu privlačan muškarac. Bilo je gotovo nevjerojatno da je još uvijek slobodan.
- Nadam se da sam na pravom mjestu – ljubazno je rekao. – Imate prelijepu kuću. Još samo da vidimo što sve treba popraviti – dok sam ga uvodila u kuhinju, lijepo lice razvuklo mu se u osmijeh. Nije mi promaklo kako se trgnuo kad je za štednjakom spazio Ljiljanu.
- Mama, bojim se da se ovo meso malo prepeklo – započela je okrenuvši se, a tada se ukočila na mjestu.
- Nikola, što ti ovdje radiš? – upitala je porumenjevši.
- Gospođa mama me pozvala da nešto pogledam. Drago mi je što te ponovno vidim – propetljao je. - Koliko je ono prošlo vremena otkad smo se zadnji put vidjeli? Zvao sam te, no nisi odgovarala na moje pozive? Dakle, ovdje si se skrivala cijelo vrijeme – rekao je i zadivljeno se ogledao oko sebe.
Dok sam zbunjeno zurila u njih dvoje, napokon mi je doprlo do mozga da se Nikola i Ljiljana već poznaju.
- Nego, djeco, zašto još stojite tu? Sjednite za stol pa možete razgovarati uz jelo – dodala sam znakovito namignuvši Ljiljani, no učinilo mi se da ona to uopće nije opazila.
- Što je, mama? Nešto ti je upalo u oko? – podbola me moja kći kad me od silnog žmirkanja već zaboljelo oko.
- Ne, samo sam mislila da bi vam moglo biti udobnije za stolom – posramljeno sam promucala kad me ošinula pogledom.
- A ne misliš li da bismo se Nikola i ja osjećali još puno bolje kad bi nas nakratko ostavila same. Bojim se da nas dvoje moramo razjasniti neke stvari – odlučno je dodala. Nikolin usiljen osmijeh govorio je više od tisuću riječi.
- U redu, ionako mi je upravo palo na pamet da moram nešto obaviti u kupaonici – ispričala sam se.
Unatoč mojim strahovima da je sav moj trud bio uzaludan, Ljiljana me tog popodneva silno razveselila viješću da s Nikolom izlazi na večeru.
- Oprosti što sam danas bila onako gruba prema tebi. Nisam ti imala prilike ranije reći, no već poznajem Nikolu. Prije nekoliko godina izašli smo nekoliko puta, a tada… – naglo se prekinula. - Mama, on je tako zgodan muškarac. Nisam mu ni do koljena. Razumiješ me, zar ne? Iskreno, povjerovala sam da naša veza ionako nema budućnost i prestala odgovarati na njegove pozive. No, danas kad sam ga ponovno ugledala, shvatila sam koliko sam tada pogriješila i da mi je još uvijek jako stalo do njega – tiho je dodala spustivši pogled.
- Ne brini, dušo. Još uvijek stigneš sve popraviti. Samo moraš vjerovati u sebe. Ti si dobra i draga djevojka. Sigurna sam da tako misli i Nikola – blago sam dodala.
- Doista tako misliš? – s nadom je upitala. Sjaj koji se pojavio u Ljiljinim očima govorio je da nipošto nije ravnodušna prema Nikoli. Ne znam zašto, ali odjednom sam počela vjerovati da je njihov današnji susret bio prst sudbine i da su njih dvoje zapravo stvoreni jedno za drugo.
Idućih dana Ljiljana je zračila nekim posebnim sjajem. Bila je dobro raspoložena i sretna i neprekidno je spominjala Nikolu. Znala sam da je moja kći možda prvi put u životu istinski zaljubljena i napokon sam se osjećala puno mirnije.
Nisam se pretjerano iznenadila kad mi je Ljiljana tri mjeseca kasnije priznala da ona i Nikola razmišljaju o vjenčanju. No zato je moj suprug Zlatko ostao prilično zatečen i nije skrivao negodovanje.
- Jako se volimo i oboje jedva čekamo da započnemo zajednički život. Nikola nam je već pronašao stan – ozareno je započela Ljiljana tog jutra dok smo pili kavu.
- Ljiljo, jesi li sigurna da je to pametno? Kamo ti se toliko žuri? Nikolu poznaješ tek nekoliko mjeseci. Ako se kasnije ispostavi da ipak niste jedno za drugo, bit će kasno kajati se. Moje mišljenje je da biste ipak mogli još malo pričekati s vjenčanjem – rekao je.
- Tata, ne želim više čekati. Sigurna sam u svoju odluku i udat ću se za Nikolu sviđalo se to tebi ili ne – uvrijeđeno mu je odbrusila i odjurila u sobu.
- Zlatko, Ljiljana je u pravu. Mislim da pretjeruješ. Nikola je dobar čovjek i naša Ljilja ga voli…
- Da, ona ga voli! A što je s njim? Možeš li staviti ruku u vatru da je neće povrijediti? Brak nakon samo tri mjeseca veze?! Oprosti, ali meni je sve to jako čudno – proderao se.
- Nemoj tako, molim te. Ljiljana je napokon sretna. Osim toga, naša kći je već u godinama kad… - naglo sam se prekinula. Nisam mogla priznati Zlatku kako se zapravo najviše bojim da naša Ljilja, s obzirom na to da joj se već opasno bližila trideseta, ne ostane usidjelica. – No, kako god – odmahnula sam rukom. – Uglavnom, sigurna sam da naša kći i sama zna što je najbolje za nju. Pronašla je čovjeka s kojim želi provesti ostatak života i mislim da bi joj trebao dati blagoslov – nešto odlučnije sam dodala.
- Ah, da? Sama ga je pronašla ili si i ti imala prste u tome? Dobro, Marice, misliš li da sam slijep i da ne vidim što radiš cijelo vrijeme? – prosiktao je. – Ti si pozvala majstora u kuću, kojeg usput uopće nismo trebali i sredila da sve ispadne kao slučajan susret, a zapravo ti je na umu bilo samo jedno - kako što prije udati Ljilju, zar ne? – sarkastično mi se unio u lice.
- Kako te samo nije sram? – u nevjerici sam odmahnula glavom. – Znaš koliko mi je stalo da naša kći bude sretna. Ona voli Nikolu, kako to ne shvaćaš? – upitala sam kroz suze.
- U redu. Radi što hoćeš. Ali onoga dana kad se naša kći vrati u suzama od Nikole, znaj da ćeš ti biti kriva za to! – povikao je ustajući od stola.
Nekoliko dana u našem je domu vladala prilično napeta atmosfera. Bila sam silno uvrijeđena Zlatkovim ponašanjem i nisam mu mogla lako oprostiti, baš kao ni Ljiljana. Premda je oduvijek silno voljela oca, tih dana nije željela ni razgovarati s njim. Zlatko je iz dana u dan postajao sve mrzovoljniji. Shvatila sam da ga ovakva situacija silno pogađa i potajno likovala u sebi. Poznajući ga, znala sam da će njegov otpor uskoro popustiti. Jedne večeri naglo je ustao od stola i znakovito se nakašljao.
- U redu, oprostite, znam da sam pretjerao, no želim da obje znate kako je sve bilo u najboljoj namjeri. Razmišljao sam o svemu i došao do zaključka da Nikola uopće nije tako loš dečko. Ljudi oduvijek vole pričati o drugima, no shvatio sam da se ne treba obazirati na to. Ti si moja jedina kćer i ako se ti i Nikola doista toliko volite kao što kažeš, imate moj blagoslov – svečano je naglasio.
Premda sam još iste večeri na sve mile načine pokušavala izvući iz Zlatka pojedinosti o tome što je točno čuo o Nikoli, ostao je nepopustljiv. Ipak, danas ne mogu a da ne pomislim kako bi možda ipak sve bilo drukčije da mi je te večeri otvoreno priznao što mu je na duši.
Premda smo im ponudili smještaj u našoj kući jer je bila dovoljno prostrana za sve, Ljiljana i Nikola su se nakon vjenčanja ipak odlučili za podstanarski život. Prvih nekoliko mjeseci bilo je sve u redu. Nikola je radio kao električar u manjoj tvrtki, a Ljiljana se više no ikad posvetila kući i šivenju. Imala je zlatne ruke i čega god se prihvatila išlo joj je od ruke.
Sanjala je o kupnji vlastitog stana i štedjela kad god je to bilo moguće. Kako bi što prije ostvarila svoj san, odvažno se hvatala u koštac s raznim izazovima. Njezina kreativnost doista nije imala kraja. Tako je, primjerice, prijateljima i poznanicima često pekla torte i kolače za razne prigode i tako još dodatno zaradila koju kunu. Uz to, često je izrađivala aranžmane od umjetnog cvijeća i prodavala ih vlasnici obližnje cvjećarnice, koja je bila zadivljena njezinom maštovitošću.
Za razliku od nje, Nikola se ponašao puno ležernije. Činilo se da ga štednja uopće ne zanima. Nastavio je kupovati kvalitetnu odjeću, voziti prilično skupocjen automobil za svoje prilike i pušiti inozemne cigarete. Kad sam jednom prilikom Ljiljani pokušala ukazati na to, umalo da se nismo posvađale.
- Dušo, u posljednje vrijeme prilično si smršavjela. Ubijaš se od posla, vidim ja to. Zašto malo ne staneš na loptu? Bit će svega, samo neće biti nas – blago sam započela.
- Moram, mama, kako to ne shvaćaš? Želim da Nikola i ja što prije kupimo vlastiti stan. Znaš, u posljednje vrijeme razmišljamo o proširenju obitelji – sramežljivo se osmjehnula.
- To su divne vijesti i baš zato bi trebala više paziti na sebe. Nikola bi mogao potegnuti, no nisam baš stekla dojam da se pretrgnuo od posla u posljednje vrijeme – izletjelo mi je. Na žalost, tek kad sam ugledala izraz Ljiljina lica, prisjetila sam se koliko je slaba na Nikolu. Napetost koja se odjednom pojavila u zraku doslovce se mogla rezati nožem.
- Jesi li ti to Nikolu upravo nazvala lijenčinom? Ne razumijem, što imaš protiv njega? – prijekorno se zagledala u mene. - Za tvoju informaciju, Nikola je najbolji muž na svijetu i ne prisiljava me ni na što. Ako ponekad i pretjeram s poslom, tada je to isključivo zato što ja tako želim – tvrdoglavo je ustrajala.
- Znam, dušo, nisam te namjeravala povrijediti, ali ja sam ti majka i želim ti samo najbolje – pomirljivo sam dodala kako bih spriječila svađu.
Te noći dugo sam se prevrtala po krevetu. Zlatko je u neko doba noći napokon opazio da nešto nije u redu.
- Dobro, u čemu je problem? Toliko se meškoljiš da ne mogu zaspati od tebe - prigovorio mi je.
- Oprosti, ali zabrinuta sam za Ljiljanu. U posljednje mi vrijeme baš ne izgleda najbolje. Mislim da previše radi, a sve zbog tog vražjeg stana – uzdahnula sam uspravivši se u krevetu.
- Iskreno, i sam sam razmišljao o tome i zaključio kako bismo im možda trebali pomoći. Mislim, imamo neku ušteđevinu, a naša se kći više ne bi morala toliko mučiti – rekao je, na što sam osjetila kako me preplavljuje olakšanje.
- Doista to misliš? – upitala sam još uvijek ne vjerujući svojim ušima.
- Naravno, kupit ćemo stan koji toliko želi i prepisati ga na nju…
- Samo malo – prekinula sam ga. - Nikola je Ljiljanin muž. Ne misliš li da bi u tom slučaju kupoprodajni ugovor trebao glasiti na njih oboje? – uzrujano sam dodala.
- No, dobro, priznajem, u pravu si, ne moraš se odmah pjeniti. Samo sam mislio da je ovako sigurnije. Već sutra ćemo porazgovarati s Ljiljanom. Možeš li sada napokon spavati? Znaš da ujutro rano ustajem – rekao je i već nakon nekoliko trenutaka blaženo zahrkao.
Tri tjedna kasnije Ljiljana i Nikola uselili su se u lijep, prostran stan u samom središtu grada. Premda je Zlatko uz ušteđevinu morao dignuti i kredit, nismo nimalo žalili zbog toga. Sreća na licima naše djece onoga dana kad smo im prvi put došli u posjet bila nam je najveća zahvala.
- Hvala vam. Da nije bilo vaše pomoći, bojim se da nikada ne bismo uspjeli kupiti stan. Nije li tako, ljubavi? – ozareno je rekao Nikola zagrlivši Ljiljanu.
- Ionako sam oduvijek znala da imam najbolje roditelje na svijetu. Ali, što još čekamo? Ovo uistinu vrijedi proslaviti – odgovorila je Ljiljana zaputivši se u kuhinju po vino.
Od toga su dana naši odnosi postali još bolji. Ljiljana je često priređivala večere i pozivala nas u goste. Trenuci provedeni s njom i Nikolom te našim sinom Daliborom i njegovom obitelji bili su prava dragocjenost. Djeca su mi bila sretna i vjerovala sam kako su svi moji snovi napokon ostvareni. Nisam mogla ni naslutiti da će se već ubrzo sve promijeniti.
Jedne nedjelje odlučila sam prirediti obiteljski ručak i pozvati djecu u goste. Baš sam vadila kolač iz pećnice kad je u kuhinju upao moj sin Dalibor s Dinom u naručju.
- Bok, mama, nadam se da nismo previše uranili. Vjera te pozdravlja i ispričava se što nije mogla doći s nama. Na žalost, i danas mora raditi. Usput, vidim da Ljiljana i Nikola još nisu stigli. Ali, kad bolje promislim, zašto se čudim? Nikola zacijelo još spava kao top - promrmljao je više za sebe, poljubivši me u obraz.
- Ne razumijem, zašto tako misliš? – upitala sam ništa ne sluteći.
- Ljiljana je dobro ovih dana, zar ne? – nelagodno se nakašljao izbjegavajući moj pogled.
- Naravno da je dobro. Što se događa? Dalibore, rekao bi mi kad bi znao nešto što ja ne znam, zar ne? – sumnjičavo sam se zagledala u njega.
- Mama, doista ne bih želio biti indiskretan i zabadati nos u tuđi život, ali rekao bih da Ljiljani baš i nije lako s Nikolom, koliko god se ona trudila sve oko sebe uvjeriti u suprotno – nakašljao se spustivši Dinu koji se vrpoljio u njegovu naručju na pod.
- Smijem li pitati po čemu si to zaključio? – oprezno sam upitala, odloživši nož kojim sam upravo namjeravala narezati kolač.
- U redu, ne želim ti ništa skrivati – započeo je. – Riječ je o tome da Nikola već dulje vrijeme kocka. Jutros sam izišao u pekarnicu po kruh i slučajno ga vidio kako izlazi iz obližnjeg automat kluba. Nije me opazio. Čim sam ga ugledao, sklonio sam se iza ugla jer nisam htio da mu bude neugodno. Što je najgore od svega, to nije prvi put da sam ga vidio. Mislim da Nikola ima ozbiljnih problema. Mama, ovo je mali grad – uzdahnuo je kad sam se šokirano zagledala u njega. – Priča se kako Nikola duguje popriličnu svotu određenim ljudima i, iskreno, ne bih mu volio biti u koži. Moram priznati da sam jako zabrinut za Ljiljanu – dovršio je.
Bila sam toliko iznenađena njegovim riječima da nekoliko trenutaka nisam uspjela progovoriti ni riječi. Panično sam razmišljala o tome što učiniti. Na žalost, ništa mi nije padalo na pamet. Ušteđevinu koju smo imali potrošili smo na kupnju njihova stana i nisam imala pojma kako im pomoći. Koliko god da sam željela vjerovati kako je cijela ova priča o Nikoli samo puka izmišljotina, znala sam da Dalibor nikada ne bi izmislio takvo što.
- Može li zasad ovaj razgovor ostati među nama? – napokon sam uspjela upitati. – Prvom prilikom ću porazgovarati s Ljiljanom – obećala sam.
- Naravno, možeš računati na mene – blago je dodao moj sin trenutak prije nego što su se otvorila vrata i na njima se pojavilo nasmijano Ljiljanino lice.
- Dakle, tu ste se sakrili. Već smo vas namjeravali opljačkati – našalila se. – Što je? Zar se nešto dogodilo? – upitala je opazivši moju nelagodu. Željela sam vjerovati da moja kći ipak nije čula naš razgovor.
- Sve je u redu, dušo. Ali, što još čekamo? Idemo za stol – odjednom mi se strahovito žurilo.
Unatoč onome što sam doznala o svom zetu, za vrijeme jela uspješno sam potiskivala svoju zabrinutost. Kriomice sam promatrala Nikolu, ali baš ništa na njegovu licu i ponašanju nije dalo naslutiti da ima nekih problema. Neprekidno se smijao i zbijao šale na svoj račun, tako da sam ubrzo uspjela uvjeriti samu sebe kako su priče o Nikoli zacijelo samo plod nečije bujne mašte i nemaju nikakve veze s istinom.
Nakon ručka muški članovi obitelji zasjeli su pred televizijski ekran. Za to vrijeme Ljiljana mi je pomagala raščistiti stol.
- Mama, moram ti nešto reći – započela je s tajanstvenim osmijehom na licu. – Trudna sam – ispalila je kao iz topa.
- Dušo, to su predivne vijesti. Samo, zanimalo me, imate li ti i Nikola kakvih problema? Rekla bi mi kad nešto ne bi bilo u redu, zar ne? – upitala sam porumenjevši.
- Mama, što ti je? Tako si čudna. Naravno da je sve u redu. Nikola je oduševljen što ćemo uskoro dobiti prinovu. Ja također. Mislila sam da ćeš i ti biti izvan sebe od sreće kad čuješ – uvrijeđeno mi je odbrusila, a licem joj je preletjela sjena.
- Naravno da sam sretna, samo voljela bih da možemo iskreno razgovarati, kao nekad, sjećaš se? – brzo sam dodala.
- Bolje da odem oprati ovo posuđe – odmahnula je glavom i s tanjurima u rukama odmarširala u kuhinju.
Ni te noći ni uz najbolju volju nisam uspijevala usnuti. Smišljala sam kako da kažem Zlatku ono što sam danas doznala od Dalibora, no s druge strane ni sama nisam bila sigurna što bih mislila o svemu. Zacijelo sam u neko doba ipak zaspala, jer me u rano jutro probudilo Zlatkovo mrmljanje. Otvorila sam oči i vidjela kako potiho psujući sebi u bradu prekopava po ladicama komode.
- Što tražiš? – upitala sam sneno protrljavši oči.
- Sat. Samo mi još nedostaje da zakasnim na posao. Zakleo bih se da sam ga još jučer ostavio na komodi, a sada ga više nigdje ne mogu pronaći. Prokletstvo, pretprošli mjesec spiskao sam gotovo polovicu plaće na njega. Znaš li možda gdje je? – mrzovoljno je upitao.
- Nemam pojma. Zacijelo si ga, kao i uvijek, negdje zametnuo. Jedan dan možeš na posao i bez sata. Neće zbog toga propasti svijet – promrmljala sam i ponovno sklopila oči.
- Valjda si u pravu. Oprosti što sam te probudio – rekao je zatvarajući ladice.
Nekoliko tjedana kasnije slavili smo tridesetu godišnjicu braka i pripredili veliko obiteljsko okupljanje. Pripremila sam raskošan ručak i s nestrpljenjem dočekivala goste. Kao i uvijek, prvi su došli Dalibor i Vjera, a odmah poslije njih svojim dolaskom obradovali su nas Nikola i Ljiljana. Nikola je bio posebno galantan toga dana i poklonio mi je golemi buket ruža.
Ipak, ništa nije moglo nadmašiti osjećaj kad sam na vratima ugledala nasmijano lice svoje mlađe sestre Ljerke koja je zbog naše proslave zajedno sa svoja dva sina u Hrvatsku potegnula čak iz Italije. Kad mi je u ruke gurnula predivno upakiranu kutijicu sa zlatnom narukvicom, gotovo sam zaplakala od ganuća. Budući da sam bila zabavljena ulogom domaćice, zamolila sam njenog starijeg sina da je odloži u ladicu komode u spavaćoj sobi.
Premda je kasno navečer, nakon što su se naši gosti razišli, kuća izgledala kao da ju je u najmanju ruku pokosio tajfun, nisam se brinula zbog toga.
- Ako želiš, pomoći ću ti da sve ovo dovedeš u red – rekao je Zlatko kad sam se s čašom vina u rukama, umorna, ali zadovoljna, strovalila na trosjed pokraj njega.
- Ne brini za to. Bolje popij sa mnom čašu vina – dodala sam privivši se uz njega. - Ustvari, najprije ti moram pokazati što sam danas dobila od Ljerke – naglo sam se prisjetila lupnuvši se po čelu.
- Eh, žene – mrmljao je moj suprug dok sam odlazila u spavaću sobu.
Pola sata kasnije još uvijek sam klečala na podu i prekopavala ladice komode, ali narukvici koja me danas toliko razveselila nije bilo ni traga ni glasa.
- Hej, hoćeš li već jednom? Čovjek bi pomislio da tražiš naftu – šaljivo je povikao Zlatko iz dnevne sobe. K vragu i narukvica! Tko zna gdje ju je Toni spremio. Već ću je potražiti sutra, promrmljala sam odmahnuvši rukom.
- Zapravo, nisam mogla pronaći ono što sam tražila. Učinit ću to sutra. Sada me radije poljubi – zavodljivo sam prošaptala Zlatku kad sam se vratila u dnevnu sobu.
- Mmmm, nadam se da si za onih tisuću kuna kupila nešto doista posebno – promrmljao je spustivši usne na moj vrat.
- Kojih tisuću kuna? – zbunjeno sam se trgnula.
- Gle, ne moraš mi se opravdavati. Što je moje i tvoje je, valjda ti je to jasno. Nadam se da si bila zločesta i kupila nešto jako, jako seksi – promuklo je nastavio.
- Ali, Zlatko, kako ne shvaćaš? Nisam ti uzela nikakav novac – napokon sam se uspjela iskobeljati iz njegova zagrljaja.
- Pa gdje je onda? Nije mogao samo tako nestati iz mog novčanika, zar ne? – sada se i Zlatko činio jednako zbunjenim.
- Nemam pojma, ali, iskreno, sve mi je to nekako čudno. Najprije tvoj sat, pa tisuću kuna, tko zna hoću li i narukvicu pronaći. Da ne živimo sami, pomislila bih da imamo lopova u kući – zamišljeno sam rekla.
- Hm, zapravo, i ranije se znalo dogoditi da opazim kako mi nedostaje nekoliko novčanica u novčaniku, ali nekako sam uvijek vjerovao da si to bila ti. Kuća je velika…
- Doista čudno – promrmljala sam više za sebe. Premda nisam željela da Zlatko opazi moju zabrinutost, saznanje da naša imovina više nije sigurna i da nas netko očito potkrada pogodila me do srži. – Mislim da je bilo dosta uzbuđenja za danas. Idemo spavati – dodala sam pridižući se s trosjeda dok mi je neka hladna ruka sve jače stezala srce.
Tri dana kasnije Zlatko se namrgođen, blijedog lica, pojavio s posla.
- Da čovjek ne povjeruje! Danas sam dobio plaću i na povratku s posla skrenuo u banku. Znaš li što mi je službenica na šalteru rekla? – sarkastično je upitao. – Da na računu nemam ni jedne jedine kune. Štoviše, još sam nekoliko tisuća kuna u minusu! – tresao se od muke.
- Zlatko, umiri se, molim te. Sigurna sam da je riječ o nekoj pogreški. Ujutro ćeš otići šefu i vidjeti u čemu je problem. Sve će se riješiti, vidjet ćeš – uvjeravala sam ga.
- Misliš da to već nisam učinio?! Želiš li znati što se točno dogodilo? Posudio je moju karticu i lijepo se poslužio njome na bankomatu, a tada ju je, kako ja ne bih ništa opazio, opet kulturno vratio u moju lisnicu. Samo je jedan čovjek mogao iskoristiti moju naivnost. Zanima li te tko ili već i sama nagađaš?! – unio mi se u lice, a oči su mu plamtjele nekim čudnim sjajem.
Dok sam u nevjerici zurila u njega, u trenu mi je sve postalo jasno. Čovjek kojemu smo beskrajno vjerovali i pomagali kad god je to bilo potrebno mjesecima nas je potkradao i besramno iskorištavao naše povjerenje.
- Žao mi je ako ću te razočarati, ali ja i nisam previše iznenađen. Oduvijek mi je bilo jasno da ne mogu vjerovati tom čovjeku, samo što sam šutio zbog mira u kući. Znao sam koliko ti to znači. Dakle, pogađaš… U pitanju je naš dragi zet Nikola – promrmljao je, a u očima su mu zablistale suze. Prišla sam i zagrlila ga. Dok su se naše suze miješale, znala sam da više nikad ništa neće biti isto.
- I, što ćemo sad? – upitala sam brišući suze.
- Ne znam za tebe, no ja ću odmah o svemu obavijestiti policiju – rekao je krenuvši prema telefonu.
- Zlatko, pričekaj! Mislim da bismo ipak najprije trebali popričati s Ljiljanom – bojažljivo sam ga zaustavila. U tom trenutku oglasilo se zvono na ulaznim vratima.
- Nikola je nestao – rekla je Ljiljana gušeći se u suzama čim sam otvorila vrata.
- Mama, Nikola mi je cijelo vrijeme lagao. Oduvijek je kockao i varao me, ali voljela sam ga i vjerovala da će se promijeniti. Sada vidim koliko sam bila u krivu. On je najobičniji gad koji me ostavio zbog druge žene. Sinoć smo se posvađali. Spakirao se i otišao bez riječi. Kao da nikad nismo ni bili u braku, kao da se nikad nismo voljeli. Mrzim ga! – grcala je u suzama.
- Dušo, znam da ti nije lako, ali trebala bi se smiriti. Ako ni zbog čeg drugog, tada zbog djeteta koje nosiš. Znam koliko si voljela Nikolu i napokon mi je jasno da on toga nikada nije bio vrijedan, ali što je, tu je. Sve će se riješiti – naglasila sam obrisavši joj suze.
- Imaš pravo. Ne želim više ni razmišljati o Nikoli. Što je bilo, bilo je. Moram nastaviti dalje zbog svog malog anđela. Nećemo se predati, zar ne, maleni? – slabašno se osmjehnula pomilovavši se po svom već prilično nabreklom trbuhu.
Koliko god da mi je bilo teško u tom trenutku, znala sam da ću učiniti sve da joj što više olakšam ovu mučnu situaciju, stoga sam joj odlučila prešutjeti cijelu istinu. Nisam sumnjala u to da će našeg zeta jednom već sustići zaslužena kazna. Čovjek može bježati od drugih, ali nikad od svoje savjesti. Čvrsto vjerujem kako će naša Ljiljana jednoga dana ipak pronaći iskrenu ljubav kakvu zaslužuje. Dok se to ne dogodi, u jedno sam sigurna: ma što se dogodilo, Zlatko i ja uvijek ćemo biti tu za našu kćer